Vruća politička jesen i hladna, neizvjesna zima – ono je što Europu očekuje u nadolazećim mjesecima – velikim dijelom i zbog gluposti i strateške kratkovidnosti njenih političkih elita
Neizvjesnost – politička, ekonomska, energetska, socijalna i sigurnosna – sve više potresa Europu: kako članice EU tako i one koje to još nisu ili su iz nje samovoljno izišle (za sada jedino Velika Britanija kroz Brexit, ni sama još sa sigurnošću ne znajući je li to u konačnici bio mudar i dalekovidan potez ili ne).
Problemi su više-manje svuda isti: visoka inflacija, nedostatak ključnih energenata i nestabilnost njihove opskrbe, visoke cijene goriva, električne energije, plina i hrane, financijsko iscrpljivanje zbog ukrajinskog sukoba kojemu se ne nazire kraj i o čemu je sinoć na njemačkoj televiziji ZDF otvoreno govorio i glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg (vidi poveznicu ovdje), rapidni pad standarda građana, prije svega umirovljenika, vremenske nepogode, suše, požari, i naravno – vječna sjena „nepokorene“ i „neobuzdane“ Rusije s kojom se „nikad ne zna“.
Ne smije se, naravno, zaboraviti i na drugu „vječnu sjenu“ – moguću novu pandemiju koronavirusa i na već dobro poznate popratne poteze nadležnih tijela i institucija s ciljem borbe protiv iste, odnosno negativne posljedica koje iz svega toga proizlaze po europska (ovom prigodom ćemo se zadržati samo na Europi) gospodarstva i društva u cjelini.
Sve je više europskih zemalja koje zbog svega navedenog proživljavaju i prve političke krize, pa su, tako, već pale i pojedine vlade (Bugarska, Estonija, Velika Britanija, Italija) dok su mnoge druge izložene sve većim pritiscima kako političke oporbe, tako, još i više, samih građana – egzistencijalno zabrinutih za svoju budućnost kao nikad ranije u novijoj povijesti, a sasvim sigurno u povijesti EU.
U tim i takvim nataloženim nestabilnim uvjetima (gotovo bez presedana zbog čega i nije moguće odrediti jedinstveni i učinkoviti lijek za izlaz iz njih), mnogim oporbenjacima više nije niti ugodno sjedati u vruće premijerske i ministarske fotelje, pa je za vladajuće strukture, realno, puno opasniji otvoreni bunt nezadovoljnih građana od borbe s političkim neistomišljenicima i suparnicima.
Primjer takvog bunta, koji već mjesecima ne pokazuje znakove smirivanja, je i veliki prosvjed nizozemskih seljaka odnosno farmera zbog „čudnih“ odluka tamošnje središnje vlade, koje se dobrim dijelom temelje na politici provedbe energetske tranzicije tj. borbe protiv štetnih emisija CO2 – a što, u uvjetima krize kroz koju već mjesecima prolazi EU, sada nikako ne bi trebao biti prioritet. Barem tako misle razumni farmeri kojima do 2030. g. prijeti prava devastacija njihovog stočnog fonda, jer goveda (da ne budem vulgaran i ne upotrijebim onu u narodnu uobičajenu riječ) navodno ispuštaju previše plinova u atmosferu (CO2). Što će ljudi nakon toga jesti, pitaju se s pravom Nizozemci? Hoće li svi postati vegetarijanci ili vegani, ili će možda jesti isprintane 3D bifteke?
Međutim briga za okoliš u ovako radikalnom obliku kako je planira provesti nizozemska vlada (Nizozemska sigurno u tome ne solira, već je primjer onoga što nas svih čeka u sklopu zacrtanih strategija ne samo EU već i tzv. kolektivnog zapada u cijelosti) nekako nije izabrala pravi tajming s obzirom na sve ovo, gore nabrojano, što je Europu snašlo.
Kao potvrdu tome dovoljno je navesti i da se sama EU sada odlučuje za (iz njene perspektive) nepopularne poteze koji u posve drugi plan stavljaju daljnji razvoj skupih projekata obnovljivih izvora energije i njezino korištenje, a omogućuju vraćanje na fosilna goriva (čak i na „omrznuti“ ugljen) i nuklearnu energiju (neke članice EU ove posljednje nisu se niti ranije namjeravale odreći, poput Francuske, dok su je neke već gotovo isključile iz uporabe, poput Njemačke, čija je vlada, suočena s nikad većom energetskom krizom u zemlji, nedavno ipak donijela odluku o produljenju rada svoje jedine preostale nuklearne elektrane).
Da stanje postaje sve turbulentnije svjedoči i današnja vijest koju je objavio britanski Reuters.
Prema navodima te agencije, francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je u srijedu Francuze kako su pred njima teški mjeseci jer se svijet suočava s “velikom promjenom”, no sindikati su odbili njegov poziv na žrtve, kazavši da su radnicima potrebne veće plaće kako bi se nosili s rastućom inflacijom.
Obraćajući se na prvom sastanku vlade nakon ljetne stanke, „preplanuli Macron“ je, „zvučeći svečano“, izjavio da se svijet suočava s krajem lakog obilja dobara i resursa i “određene bezbrižnosti”.
“Možda se čini kako je trenutak u kojem živimo strukturiran nizom kriza, svaka ozbiljnija od druge”, kazao je Macron, misleći na sušu, požare i oluje koje su pogodile Francusku tijekom ljeta, kao i rat u Ukrajini i poremećaje u globalnoj trgovini.
“Vjerujem da je ono kroz što prolazimo prilično veliki pomak, velika promjena”, kazao je Macron, i pri tom pozvao svoje ministre da budu ambiciozni, a Francuze da pristanu uložiti više napora.
“Sloboda ima cijenu”, rekao je Macron. “Bitke koje moramo voditi… dobit ćemo samo našim naporima.”
Međutim, lako je uvjeriti političare (još iz svoje vlade) u nužnost provedbe reformi i osobnog žrtvovanja (tko se to ne bi žrtvovao za boljitak društva s ministarskom plaćom u džepu?). Problem će, međutim, biti, u to uvjeriti građane koji ionako sve teže sklapaju kraj s krajem i sve teže preživljavaju do kraja mjeseca zbog enormnih povećanja režijskih troškova i troškova života općenito. Oni će određeno vrijeme omogućiti svojim sindikalnim predstavnicima da zastupaju njihove interese, a u protivnom će se i njih odreći a pravdu tražiti vlastitim metodama. Građani će u prvom redu tražiti povećanje plaća kojim će moći pratiti rast inflacije odnosno rast životnih troškova.
Na tom tragu je, kako se čini, bio i odgovor jednog od francuskih sindikalista na spomenute Macronove riječi.
“Ustat ćemo protiv ovih novih žrtava”, kazao je Philippe Martinez, čelnik francuskog sindikata carinika – CGT, za BFM TV nakon Macronovih komentara, dodajući kako će prosvjedi u rujnu zahtijevati mjere za povećanje plaća i ograničavanje povećanja cijena.
Vruća politička jesen i hladna i neizvjesna zima – ono je što Europu očekuje u nadolazećim mjesecima – velikim dijelom i zbog gluposti i strateške kratkovidnosti njezinih političkih elita.
