Z. Meter: UKRAJINA: topnici su „bogovi rata“! „Pion“ za ispaljivanje nuklearnih granata

Ukrajinska obrambena linija na Donbasu sve se više „puca po šavovima“, a sve veći broj naseljenih mjesta sve bržom dinamikom pada u ruke ruske vojske i s njom združenih snaga DNR-a i LNR-a. Pomoć, kako u tehnici tako i u ljudstvu, ukrajinskim postrojbama stiže otežano jer ruske zračne snage imaju potpunu dominaciju u zraku, a dalekometno topništvo nadzire sve ključne prometnice koje vode do bojišnica.

Iza nas su tri mjeseca od početka ruske vojne intervencije u Ukrajini – događaja od kojeg svijet više nije i nikada neće biti isti – a rezultat tog sukoba (u kojem je aktivnu – proxy ili hibridnu ulogu na strani Kijeva uzeo i tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om) umnogome će definirati i njegov dugoročni izgled.

Za vojni sukob u Ukrajini jedni će reći kako se po Rusiju odvija presporo i problematično, da je „zaglibila u ukrajinsko blato“ i vodi pozicijski, iscrpljujući rat kojeg gubi; a drugi – realističniji, da se on odvija sporo zbog snage ukrajinske vojske i velike pomoći Zapada, ali da pri tom ruska vojska i proruske snage nastupaju metodično i taktički uspješno – „u hodu“ rješavajući ključne probleme iz prethodne faze operacije – prije svega oko koordinacije i zajedničkog djelovanja vojnih sastavnica na terenu, ali i drukčijim taktičkim i operativnim pristupom koji smanjuje ljudske i materijalne gubitke.

Prvi veliki rat nakon više desetljeća

Pri tom je bitno ukazati na nešto važno, a što se nigdje ne spominje: nakon jako dugo vremena, u svijetu se vojno opet sudaraju dvije velike zemlje – teritorijalno, prema broju stanovnika i po snazi njihovih vojski. Bez obzira na rusku nedvojbenu veliku tehničku nadmoć po pitanju suvremenog naoružanja, i ukrajinska je vojska, također nedvojbeno, vrlo snažna i tehnički dobro opremljena (uostalom stvarana je već 30 godina, od čega zadnjih 8 uz intenzivnu obuku i pomoć SAD-a i NATO saveza). Dakle – na polju boja sučeljavaju se dvije velike i moderno opremljene vojske – što, zapravo, u svijetu već godinama pa i desetljećima nije bio slučaj. Posljednji ratovi, koje je Zapad, predvođen SAD-om vodio, bili su oni u Afganistanu, Libiji, Siriji. U svim tim državama prave vojske u klasičnom smislu ili nisu niti postojale (Afganistan), ili ih se uništavalo strategijom napada s distance (zračne i raketne snage), uz minimalnu uporabu kopnenih snaga Zapadnih saveznika koje su kompenzirane prethodno pokrenutim revolucionarnim snagama i s njima nerijetko povezanim radikalnim terorističkim organizacijama (kako je to bilo u Siriji i Libiji). Time se tamošnje ratove definicijski svrstavalo u građanske iako su to u svojoj biti bili samo djelomično – jer su i pokretani i korišteni (posredno ili neposredno tj. znajući akteri na terenu to ili ne) primarno za geopolitičke interese Zapada.

Dakle, rusko-ukrajinski rat nikako se ne može uspoređivati s onima koje su SAD vodile nakon vijetnamskog rata – jer on je jedini pravi klasični oružani sukob (i to dviju velikih država) u svijetu proteklih desetljeća – koliko ga god Moskva nazivala specijalnom vojnom operacijom.

O stanju na ukrajinskim bojišnicama: topnici kako „bogovi rata“

Razvoj vojnog stanja na ukrajinskim bojišnicama odvija se svojom dinamikom – u prvom redu na istoku zemlje – u Donbasu, o kojem će, vjerojatno, ovisiti i ishod čitavog sukoba.

Evo nekih poznatih i manje poznatih činjenica o vojnom stanju na terenu:

ruska vojska i njoj odane separatističke postrojbe tzv. DNR-a od prije dva tjedna i službeno ovladale glavnom ukrajinskom lukom na Azovskom moru – Mariupoljom, predajom većine boraca iz kontroverzne ukrajinske postrojbe „Azov“ utvrđenih u golemom podzemnom labirintu čeličane Azovstalj u industrijskoj zoni tog grada. Sam Mariupolj de facto je bio u ruskim rukama već od kraja travnja i time je postao najveći ukrajinski grad (450 000 stanovnika) kojeg su ruske snage osvojile od početka rata 24. veljače. Još prije njega osvojile su također veliki grad Herson (290 000 stanovnika), sjeverno od Krima.

Ove dvije vojne pobjede su od ključne strateške važnosti za Rusiju. Njima se uspostavlja: prvo, sigurna opskrba poluotoka Krima vodom iz Dnjepra (kroz Veliki kanal); i drugo, neprekinuti kopneni nadzor nad područjem od predgrađa Nikolajeva na zapadu do ruske državne granice na istoku. Kad se tome pridoda ruska pomorska blokada ukrajinskog crnomorskog priobalja i kontrola strateški važnog Zmijskog otoka u sjeverozapadnom kvadrantu akvatorija Crnog mora, zbog čega Kijev ne može morskim putom dobivati pomoć niti izvoziti svoje proizvode – poput žitarica, jasno je koliku je stratešku prednost do sada ostvarila Moskva. Ali glavnina njenih teritorijalnih ciljeva bila bi ostvarena tek zauzimanjem čitavog prostora ključne ukrajinske industrijske regije Donbas (u što, bez obzira na snažni ukrajinski otpor, od aktivnih vojnih profesionalaca u Pentagonu nitko ne sumnja, već se dilema može svoditi isključivo na to koliko će vremena Rusima za to biti potrebno) – odnosno dosega administrativnih granica bivših regija Lugansk i Donjeck.

Tamo se sada odvijaju žestoke borbe svim raspoloživim sredstvima – prije svega dalekometnim topništvom, a topnici su tamo danas istinski „bogovi rata“. Postrojbe tzv. LNR-a na video snimkama prošlog su tjedna po prvi put javno prezentirale aktivnu uporabu svog najmoćnijeg oružja koje posjeduju i koje su dobili od Rusije – topničkog oruđa „Pion“ kalibra čak 203 mm, proizvedenog u doba SSSR-a i namijenjenog, osim konvencionalnih, i za ispaljivanje nuklearnih taktičkih granata. Ove posljednje, naravno, borci LNR-a ne koriste, ali i razorna moć konvencionalnih granata je impresivna i služi za probijanje snažnih nadzemnih i podzemnih armirano-betonskih utvrda neprijatelja.

Ovo je samo primjer kojom se žestinom odvijaju sukobi u Donbasu, gdje ruska vojska ne primjenjuje od gotovo svih analitičara prethodno predviđenu strategiju potpunog opkoljavanja kompletnih ukrajinskih snaga s leđa (sa zapada) – spajanjem svojih postrojbi s juga i sjevera. Naime, ruski vojni stratezi sada izbjegavaju samoubilačku taktiku frontalnog udara na 8 godina utvrđivane položaje ukrajinske vojske, koji su, to i sami priznaju, građeni ne za sukob sa separatističkim snagama koje su višestruko malobrojnije (omjer je bio više od 3:1 u korist ukrajinske vojske i nikakvih širokih ofanzivnih operacija separatista nije moglo biti) – već za očekivani sukob s ruskom vojskom – koji je trebao (definitivno i je) krajnje otežati i usporiti rusko napredovanje prema zapadnom dijelu zemlje i Kijevu. Naravno da su Rusi za te utvrde i koncentraciju vojnika znali (o njima je politički i vojni vrh u Moskvi govorio još puno prije početka vojne intervencije), pa upravo u tome i leži jedan od razloga zašto je ruska vojska na samom početku operacije zaobišla utvrđeni istok i sa sjevera pokušala prodor na glavni grad Kijev (kojeg je malo tko očekivao) – čijim bi zauzimanjem definitivno bio besmislen i bilo kakav daljnji otpor ukrajinskih snaga na istoku.

Dakle, umjesto širokog opkoljavanja čitave grupacije ukrajinske vojske, ruski su se vojni stratezi u 2. fazi vojne operacije koja je počela početkom svibnja, odlučili na drugu taktiku: zatvaranje manjih operativnih obruča na više ključnih mjesta na kojima je koncentrirana glavnina ukrajinskih snaga u Donbasu – koje se različito procjenjuju od oko 60 tisuća pa do čak 100 i više tisuća vojnika.

Zbog snažnog ukrajinskog otpora, ešalonski razvijene kružne obrane (gubitkom prednje linije povlače se na drugu utvrđenu obrambenu liniju) i dovlačenja novih snaga i tehnike, napredovanje ruske vojske je sporo ali i nedvojbeno, pri čemu je inicijativa definitivno na njezinoj strani. Uz još jednu bitnu razliku u odnosu na prvu, neuspješnu fazu ruske operacije (iako su svi ruski ključni uspjesi na jugu Ukrajine upravo u njoj ostvareni), prije svega na širem prostoru Kijeva: zauzeta naselja ruske i proruske snage sada zadržavaju tj. nema ponovnog preuzimanja istih od strane ukrajinskih snaga.

Ukrajinska obrambena linija u Donbasu „puca po šavovima“

Ukrajinska obrambena linija na Donbasu sve se više „puca po šavovima“, a sve veći broj naseljenih mjesta sve bržom dinamikom pada u ruke ruske vojske i s njom združenih snaga DNR-a i LNR-a. Pomoć, kako u tehnici tako i u ljudstvu, ukrajinskim postrojbama stiže otežano jer ruske zračne snage imaju potpunu dominaciju u zraku, a dalekometno topništvo nadzire sve ključne prometnice koje vode do bojišnica.

Trenutačno je po ukrajinsku vojsku najkritičnije stanje na sjeverozapadu regije Lugansk, oko grada Sjeverodonjecka (106 000 stanovnika, Kijev ga je proglasio novim administrativnim središtem preostalog dijela te regije koja je ostala  pod njegovim nadzorom nakon rata 2014. i 2015.g.) i nedalekog, također velikog grada Lisićanska (95 000 stanovnika, smješten na visokoj zapadnoj obali rijeke Siverskyi Donets), koji su već potpuno operativno okruženi. Proruske snage su ukrajinskim vojnicima na sjevernom rubu grada, ostavili prohodnu malu prometnicu preko Severska kojom se još eventualno mogu povući prema zapadu, ali je pitanje hoće li se to dogoditi ili će uslijediti sudbina Mariupolja, kako za sam grad tako i za ukrajinske vojnike. Nakon gubitka Mariupolja, očekivani pad Sjeverodonjecka i Lisićanska predstavljat će novi veliki udarac za Kijev. Ne samo po pitanju morala, jer je na tom prostoru navodno koncentrirano čak 15 000 ukrajinskih boraca i njihova predaja ili pogibija bi bila teško nadoknadiva, već i činjenice da bi time čitav administrativni teritorij Luganske regije došao pod nadzor samoproglašene LNR. Time bi njihove postrojbe bile slobodne i angažirane na drugim bojišnicama Donbasa.

Krajnje je složeno stanje i na nešto južnijem dijelu donbaške bojišnice – one za strateški važan grad Avdievku (broji oko 30 000 stanovnika) – svega 30-ak kilometara udaljenu od milijunskog grada Donjecka i s čijeg se prostora potonji grad već godinama napada topništvom. Avdiievka i njezina aglomeracija vjerojatno su najjače uporište ukrajinskih snaga u čitavom Donbasu, gdje je navodno koncentrirano čak oko 40 000 ukrajinskih vojnika, uz snažnu fortifikaciju koja je predviđena za zadržavanje, očekivano najjačeg udara proruskih snaga. Sada se tamo vode možda i ključne borbe između ukrajinskih postrojbi i združenih snaga ruske vojske i DNR-a, a ruski ih analitičari uspoređuju s kultnim bitkama iz Drugog svjetskog rata, poput one staljingradske ili bitke kod Kurska.

Ukoliko bi Rusi uspjeli ovladati Avdiivkom, put sjevernije, prema Kramatorsku i Slovjansku – kao područjima s posljednjom velikom koncentracijom ukrajinskih snaga u Donbasu – bio bi otvoren. Put prema Slovjansku se ionako sve više otvara brzim prodorom grupacije ruskih snaga iz smjera Izjuma.

S obzirom kako se u svim ovim područjima radi o velikim aglomeracijama i gradovima s razvijenim industrijskim zonama, za očekivati je krvave borbe, u kojima će vrlo važnu ulogu igrati motivacija (zbog čega je po Kijev pod svaku cijenu nužno pokušati izbjeći neki novi „Mariupolj“). A ona, kako sada stvari stoje, upravo zbog pada Mariupolja i predaje boraca iz kontroverzne i u Ukrajini „ikonizirane“ postrojbe Azov (čiji su vođe video obraćanjima slali poruke kako Mariupolj neće pasti, i da „bez Mariupolja nema Ukrajine“) – na ukrajinskoj strani ipak popušta. Ruski TV kanali s radošću svakodnevno objavljuju informacije o predaji pojedinih manjih lokalnih ukrajinskih postrojbi ili njihove kritike središnje vlasti u Kijevu.

Konačni teritorijalni ciljevi Moskve u Ukrajini još su nepoznati

Koji su konačni teritorijalni ciljevi Rusije na tlu Ukrajine još nitko ne zna (možda ni sama Moskva), a vjerojatno će ih determinirati ukupno vojno stanje na terenu i politička zbivanja na međunarodnom planu. Zna se kako će završetkom vojnih operacija za „oslobađanje“ Donbasa završiti 2. faza ruske specijalne vojne operacije (kako je Moskva službeno naziva) nakon koje je po ruske snage u vojnom smislu sve puno lakše i otvoreno. Eventualna 3., i završna faza, prema većini analitičara u Rusiji, ali i na Zapadu, išla bi u smjeru ovladavanja velikim gradovima Zaporožjem, Odesom, možda i Harkovom (potonji je smješten svega 30-ak kilometara od ruske granice i s velikim brojem rusofonskog stanovništva). Harkov je drugi, Donjeck treći, a Odesa četvrti grad po veličini u Ukrajini i vjerojatno, uz Donjeck, grad s najvećim brojem rusofilskog stanovništva (u petak, 27. svibnja, bio je i dan grada Odese, kada je ruska carica Katarina Velika 1704. g. izdala naredbu za osnivanje toga grada). Ali jugoistok Ukrajine i ovladavanje Zaporožjem i Odesom ipak je prioritet. Hoće li Rusi ići i na Dnjipro (bivši Dnjepropetrovsk) i Harkov vjerojatno će više ovisiti o politici i eventualnom sporazumu Moskve i Kijeva do kojeg će kad-tad morati doći.

Osim spomenutih vojnih i međunarodnih okolnosti, veliku ulogu u (ne)zaustavljanju ruske vojne operacije tj. njenom trajanju imat će i (ne)zadovoljavanje ključnih ruskih zahtjeva sigurnosnog i ekonomskog karaktera (ukidanje dijela sankcija). O ovom posljednjem možda najbolje govori i činjenica da je, nakon što je UN prošlog tjedna od Rusije zatražio deblokadu ukrajinskih crnomorskih luka s ciljem omogućavanja izvoza njenih žitarica zbog pojave globalne prehrambene krize i gladi – Moskva u četvrtak odgovorila kako je preduvjet za tako nešto revizija proturuskih sankcija.

Na Zapadu ne ide sve prema planu

U nastavku ću se osvrnuti na pojavu nekih novih bitnih političkih elemenata globalnog geopolitičkog karaktera, koji se u većoj ili manjoj mjeri posredno tiču i ukrajinskog sukoba jer ih – kako je i rečeno u uvodu – on uvelike determinira.

Prvo: nikad u povijesti veći broj uvedenih sankcija, koje bi danas bile razarajućeg karaktera po bilo koju zemlju svijeta i koje je Zapad poslije 24. veljače uveo protiv Rusije – ne daje očekivane rezultate. Radi se čak o preko 10 000 pojedinačnih sankcijskih mjera, od kojih je protiv Moskve njih nešto manje od 3 tisuće bilo uvedeno prije tog datuma (do tada je malo više sankcija bilo uvedeno samo protiv Irana), a ostalih oko 7 tisuća nakon početka vojne intervencije u Ukrajini. Prema broju uvedenih sankcija, na prvom su mjestu SAD, slijedi Kanada, pa (zanimljivo!) Švicarska, Velika Britanija, EU i konačno – Japan (on s nešto više od 900 uvedenih sankcijskih mjera).

Ali pravi šok za zapadne političke i ekonomske analitičare izazvala je, sada već od svih priznata činjenica – da sankcije nisu izazvale niti približno očekivani učinak odnosno doveli do ključnog cilja: brzog i razarajućeg učinka po rusku ekonomiju i socijalnog i političkog kraha zemlje. Stereotipi o tome da je Rusija samo velika benzinska postaja, čija će se ekonomija urušiti poput kule od karata nakon što ju Zapad isključi iz svih financijskih struktura, s ruskog tržišta povuče sve svoje ključne kompanije i sl. – sada su uzele danak. Ne samo da se to nije dogodilo, već je rusko gospodarstvo tijekom ove godine ostvarilo, paradoksalno, najveći suficit proračuna u svojoj povijesti. To je posljedica izvoza ruskih energenata (iako u smanjenoj količini nakon sankcija) i njihovog velikog povećanja cijena do kojeg je došlo upravo najvećim dijelom zbog proturuskih sankcija (embargo na rusku naftu uvele su samo SAD, Kanada i Velika Britanija s obzirom kako o njoj nisu značajnije ovisne). Ali i to je bilo dovoljno za nezaustavljiv rast cijena nafte (i plina), što je dovelo do toga da Moskva za manji izvoz ugljikovodika dobiva veće novce. Rusija se u svega 4 mjeseca s 10. popela čak na 3. mjesto najvećeg izvoznika nafte u Indiju – zemlju koja taj energent najviše i kupuje. Istodobno, ruske kompanije (iz ne-energetskog sektora) ubrzano preuzimaju tržište onih zapadnih tvrtki koje se iz Rusije nevoljko povlače, i time sebi otvaraju neslućeni prostor razvoja jer je on do jučer bio „zabranjena zona“ – pod punom kontrolom zapadnih brendova;

drugo: Iako sankcije nedvojbeno teško udaraju po ruskoj ekonomiji zbog nedostatka sredstava iz globalnih financijskih institucija koje su pod čvrstim nadzorom SAD-a, ona će se sigurno uspjeti održati „na nogama“. Ali po Moskvu (i Zapad) je pri tom ne manje važno da je stvorena snažna homogenizacija unutar ruskog društva zbog tamošnje percepcije o pokrenutom totalnom ratu Zapada protiv Rusije koji je egzistencijalnog karaktera. Ona je sada na razini usporedivoj tek s onom nakon Hitlerovog napada na SSSR. Postalo je jasno još nešto: od ruskih građana, za razliku od onih na Zapadu, svjetske neoliberalne elite ipak nisu uspjele stvoriti kritičnu količinu bezlične mase potrošača koji će sada početi plakati za izgubljenim iphonima, ovim ili onim bankovnim karticama i trendy robnim markicama – zapravo za svojim konformizmom, u kojem je vrhunac aktivizma i „spremnosti“ na borbu za domovinu i ideale smješten unutar virtualnog svijeta kompjutorskih igara i društvenih mreža;

treće: ondje gdje proturuske sankcije djeluju razarajuće a to nikako nisu smjele, je Europska unija. Nakon početnog, na valu proukrajinske solidarnosti „ho-ruk“ uvođenja pet sankcijskih paketa protiv Rusije, sada se već više od 4 tjedna članice Unije ne uspijevaju dogovoriti oko 6. paketa koji se, u  svom najvažnijem elementu, odnosi na embargo na rusku naftu. Ništa neobično –  niz europskih zemalja o njoj je još previše ovisno da bi bile spremne na avanturizam Bruxellesa. EU ionako sve više grca u problemima: inflacija dostiže rekordne iznose, rastu cijene gotovo svega – hrane, struje, plina, nafte, benzina, … Ovih su dana na društvenim mrežama osvanuli video snimke kolona automobila pred benzinskim postajama u Kijevu. Goriva nedostaje, luke su blokirane, EU šalje pomoć u gorivu koliko može jer je i sama suočena s problemima oko rasta cijena i strahom od ruskih sankcijskih protumjera energetskog karaktera;

četvrto: države članice G7 obećale su Ukrajini još 18,5 milijardi dolara pomoći, što je impresivno ali malo u odnosu na američkih čak 40 milijardi dolara pomoći Kijevu koje je 19. svibnja odobrio Senat Polovica od tog planira se za vojnu pomoć. Ali taj zakon je vrlo općenit: ne precizira se niti sadržaj pomoći, niti količina, niti vrijeme za njegovu realizaciju pa je nemali broj onih koji u SAD-u upozoravaju da bi mogao biti idealno pokriće za pranje novca. Ali ono oko čega se svi slažu je da će većina tog novca stići u ruke američkog vojno-industrijskog kompleksa za proizvodnju novog naoružanja, a vrlo malo „gotovine“ ide samom Kijevu. Njemu će se isporučivati stariji tipovi američkog oružja, dok će američka vojska biti opremljena modernim naoružanjem. S druge strane, tog istog 19. svibnja održan je telefonski razgovor između zapovjednika američke vojske Marka Milleya i zapovjednika ruskog Glavnog vojnog stožera Valerija Gerasimova. Sadržaj razgovora, održanog na inicijativu američke strane – nije poznat.

peto: pojavljuju se prve naznake europskog „otrežnjenja“ zbog „zamke“ u koju je EU upala zbog Ukrajine i bespogovornog posluha američkoj politici prema toj zemlji koju se gotovo sakralno idealizira kao potpuno nevinu žrtvu, i Rusiji – kao zajedničkom glavnom neprijatelju i apsolutnom zlu. Talijanski medij La Republica 19. svibnja je objavio plan Rima koja je išao ne samo u smjeru prekida vatre u Ukrajini, već i postizanja međunarodnog sporazuma o europskoj sigurnosti s jasno utvrđenim sigurnosnim jamstvima, što itekako podsjeća na ono što je Putin u prosincu prošle godine tražio od SAD-a i NATO saveza ali je bio odbijen. Pri tom NATO u svoje redove želi primiti i Finsku i Švedsku (usprkos ruskom protivljenju). Je li to kompenzacija za Ukrajinu? Možda. Ali ono što je ovdje bitno je da Turska tvrdi kako će taj aranžman blokirati (najvjerojatnije skupo naplatiti ukidanjem američkih sankcija protiv sudjelovanja Ankare u proizvodnji američkih stealth zrakoplova F-35, ukidanja sankcija protiv Turske nakon kupnje ruskih sustava PZO S-400 Triumf, kao i omogućavanja planirane a blokirane kupnje američkih zrakoplova F-16). Pokušajem naplate u korist nacionalnih interesa korištenjem legalnih mehanizama (nužnost jednoglasja, koje koristi Erdogan) pokušava ići i hrvatski predsjednik Zoran Milanović oko pitanja po Hrvatsku strateški važne zaštite Hrvata u BiH kroz izmjenu idiotskog, protuustavnog i protuhrvatskog izbornog zakona (što svi u svijetu priznaju!) i zbog čega je, paradoksalno – u samom vrhu hrvatske politike i medija legalno izabrani predsjednik izvrgnut ruglu. Ali Hrvatska je ipak slučaj za sebe.

O europskom „otvaranju očiju“ svjedoči i izjava njemačkog kancelara Olafa Scholz  od 18. svibnja u Bundestagu, kada je, zapravo, ponovio nedavno izrečenu konstataciju francuskog predsjednika Macrona – kazavši kako će za ulazak u EU Ukrajini trebati još desetljeća. Pri tom je zanimljiv i prošlotjedni članak Die Welta koji ukazuje na nervozu i oštre riječi ukrajinskog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebe upućene njemačkoj ministrici obrane zbog nezadovoljstva činjenicom da od Berlina davno obećano teško naoružanje još uvijek nije stiglo u Ukrajinu. O ljutnji Kijeva, ali ovog puta prema Washingtonu, piše i američki POLITICO, navodeći kako je Kijev tražio isporuke američkih dalekometnih raketnih sustava (MLRS) a dobio je 90 haubica M777 jer se Washington boji da raketama ne budu gađani ciljevi u dubini ruskog teritorija što bi za Moskvu značilo eskalaciju.

šesto: koliko je u svemu tome proturječnosti i koliki je tektonski pomak globalne geopolitike kojemu svjedočimo možda ipak najbolje ukazuje događaj od 19. svibnja, kada je Kina bila domaćin sastanka na razini ministara vanjskih poslova BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR – koje čine 45% stanovništva Zemlje, 3 puta više od kolektivnog Zapada). Dvije su ključne stvari prvog dana summita tamo bile kazane:

1. kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi izjavio je slijedeće: „Kineska strana predlaže početi proces proširenja, razmotriti standarde i procedure proširenja i postupno formirati konsenzus.“ Pa iako nije rečeno koji su novi kandidati, jasno je o koliko geopolitički važnoj izjavi se tu radi. Hoće li to biti svojevrsni BRICSI (s Iranom na kraju) ili BRICSS (sa Saudijskom Arabijom), ili možda Meksikom ili Indonezijom posve je nebitno. Jasno je kako Peking (posve sigurno u koordinaciji s Moskvom) radi na jačanju ovog formata kao svojevrsne protuteže SAD-u i njegovim ambicijama u predvodništvu Zapada.
2. O spomenutoj kinesko-ruskoj koordinaciji svjedoče i riječi kineskog čelnika Xi Jinping iz pozdravnog govora šefovima diplomacija BRICS-a: „Jednostrana težnja svojoj sigurnosti preko žrtve sigurnost druge zemlje vodi samo k pojavi novih proturječja i rizika.“ Zapravo, ovdje je Jinping gotovo u cijelosti ponovio identične Putinove riječi Zapadu upućene krajem prošle godine.

I to se događa u trenutku kad američki predsjednik Biden u Aziji nastoji ojačati protukineski savez kroz formate vojno-političkog karaktera, QUAD i AUKUS.

Dakle, vrata globalnih geopolitičkih promjena ne samo što ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini nisu zatvorena, već su i širom otvorena. Tko će sve kroz njih ući kao pobjednik, a tko izići pognute glave prije nego se konačno zatvore i pred nama pojavi stvarna slika novoga svijeta još nitko ne zna. Ulozi su golemi (kao i rizici) – tim više, jer su po neke i egzistencijalnog karaktera.

geopolitika