„Imamo posla s nevjerojatno nestabilnim čimbenicima, poglavito s politički ranjenim Putinom. Hvaliti se kako se ubilo njegove generale i potopilo njegove brodove, ili da je upao u ljubavne zamke Ukrajine kako bi se zauvijek zapleo u njih, vrhunac je gluposti”, navodi se u tekstu utjecajnog američkog mainstream medija
Američka televizija Fox News, uglavnom kroz riječi svog, trenutačno u SAD-u najpopularnijeg TV voditelja Tuckera Carlsona, svakodnevno oštro kritizira politiku američke administracije i Joe Bidena osobno u kontekstu njihove krajnje rizične politike, koja, kako kaže, vodi Ameriku u opasni vojni sukob s nuklearnom velesilom Rusijom. Pri tom Carlson upozorava kako je Biden, citiram: „katastrofa za Ameriku“ i njezin „najgori predsjednik svih vremena“ s obzirom da je u svega 15 mjeseci svoje vladavine uspio postići ono što nitko nije: uništiti američko gospodarstvo i podići inflaciju na neviđene razine, opasno ugroziti američke vanjskopolitičke interese, dovesti zemlju na rub vojnog sukoba s nuklearnom velesilom Rusijom i td., i td. Pri tom navodi kako sadašnja Bidenova „zaigranost“ s pravom na pobačaj – koji bi ponovo mogao prijeći sa savezne na razinu odlučivanja američkih saveznih država – teško da mu mogu pomoći izbjeći težak poraz na izborima za Kongres koji se održavaju najesen.
Fox News navodi kako Biden riskira i zbog svojih osobnih interesa, odnosno interesa svog „nestašnog sina“ Huntera, koji je duboko involviran u navodno koruptivni skandal s ukrajinskom energetskom (plinskom) tvrtkom Burisma. Sve ovo navedeno posljednjih se dana javno prikazuje na Fox News-u.
Ali, ako se već iz nekih razloga ne želi vjerovati američkom Fox News-u (tradicionalno naklonjenom republikancima), onda bi se valjda trebalo barem onom iz tzv. mainstream medijskog prostora i svojevrsnoj perjanici američkih demokrata i neoliberalizma The New York Timesu.
U tu svrhu poslužit ću se 6. svibnja objavljenim tekstom u NYT, autora Thomasa Friedmana, koji u svojim pojedinim dijelovima, prije svega (i najvažnije) u svojim zaključcima itekako korespondira s mojim, često izricanim stavovima – prema kojima je potpuna glupost tvrditi kako je ukrajinska vojna avantura po Rusiju izgubljena i da se Putina sada može dotući – politički, vojno, ekonomski i(li) bilo kako drukčije.
Naime, u svojim analizama, od početka ruske vojne intervencije 24. veljače, tvrdim, kako je ona samo kulminacija globalne geopolitičke bitke između SAD-a i Rusije odnosno Kine za budući izgled svijeta (i da je pri tom glavnim igračima najmanje važna sudbina Ukrajinaca i Ukrajine) i da prije svega predstavlja reakciju Moskve izazvanom nehtjenjem Washingtona da uzme u obzir ne toliko same interese – koliko realne strahove Rusije od daljnjeg širenja NATO saveza na svoje zapadne granice. Jer razorna moć i brzina najsuvremenijeg naoružanja postaje sve veća, a udaljenost Moskve od njihovog baziranja (makar i „samo“ potencijalnog) sve manja.
Za Moskvu nije toliki problem prihvatiti članstvo u NATO savez niti jedne Finske i Švedske (koja joj je, zapravo, u tom smislu razlika kada su u NATO-u već i njeni drugi susjedi iz EU: Estonija, Litva i Poljska) s obzirom na njihovo stabilno društveno uređenje i jasnu stratešku politiku Helsinkija i Stockholma koja nikako ne ide u smjeru provociranja Moskve i riskantnog i iracionalnog guranja njihovih zemalja u sukob s Rusijom.
Međutim s Ukrajinom je posve druga priča: tamošnje je društvo krajnje nestabilno – politički, gospodarski, socijalno, a razarajuća korupcija je među najvećima u svijetu što se otvoreno priznaje i u SAD-u. Pri tom je utjecaj Zapada (kojeg Moskva smatra neprijateljskim, neovisno što joj još uvijek ponekad izleti ona sintagma na koju su ruski građani alergični – „naši zapadni partneri“, jer partneri si sigurno ne objavljuju sankcije i, u konkretnom slučaju – ne pokreću ekonomske ratove) na političke i vojno-sigurnosne poteze Kijeva golem. I to ne iznenada – zbog ruske vojne intervencije, već od majdanske revolucije 2014. g. pa čak i prije. Sjetimo se samo smjena „proruskih“ i „prozapadnih“ vlada i „događanja naroda“, poput onog 2004. g. s Viktorom Juščenkom (proamerički kadar, supruga mu je neposredno radila u strukturama američke administracije) i Julijom Timošenko s jedne (prozapadne), i Viktorom Jnaukovičem s druge (proruske) strane.
Osim toga često navodim kako je Putin međunarodni poredak ukrajinskom ratom definitivno slomio, ali isto tako i da je taj poredak bio potpuno napuknut već odavno prije – i to isključivo voljom i potezima Washingtona koji opravdano osjeća opasnost od gubitka globalne dominacije (američki utjecaj u svijetu se definitivno smanjuje iako je još uvijek golem). Međutim, pritom je problem što Washington zbog toga, neopravdano, u visokorizičnu situaciju sukoba s Rusijom i Kinom gura i svoje saveznike i partnere u svijetu koji mu se nisu u stanju suprotstaviti.
Ali pogledajmo sada što to u svom tekstu u New York Timesu piše njegov autor Thomas Friedman.
Ako pratite vijesti o Ukrajini, mogli biste pomisliti da se rat pretvorio u dugu, iscrpljujuću i pomalo dosadnu rutinu. Ali ovdje ste u krivu. Zapravo, stvari su svakim danom sve opasnije, navodi Friedman.
Prvo, što ovaj rat duže traje, to je veća mogućnost za katastrofalne pogreške – a pripremljen materijal za to se brzo i bijesno gomila. Uzmimo dva glasna propusta američkih dužnosnika prošlog tjedna o mogućoj umiješanosti SAD-a u rusko-ukrajinski sukob:
Najprije je The Times izvijestio da su “prema visokim američkim dužnosnicima, Sjedinjene Države dale Ukrajini obavještajne podatke o ruskim postrojbama, što je Ukrajincima omogućilo da ‘ciljaju’ i ubiju mnoge ruske generale.” Drugo, isti The Times, nakon izvješća NBC Newsa koji se poziva na američke dužnosnike, izvijestio je da je Amerika “pružila obavještajne podatke koji su pomogli ukrajinskim snagama da otkriju i napadnu” krstaricu Moskva, vodeći brod ruske Crnomorske flote. Ta pomoć u određivanju cilja “pridonijela je konačnom potonuću” “Moskve” od dvije ukrajinske krstareće rakete, navodi Friedman u svom tekstu u NYT.
Dalje se poziva na anonimne visoke američke dužnosnike s kojima je razgovarao i koji su rekli kako ta „curenja“ nisu bila dio nikakve namjerne strategije i da je Biden zbog njih bio bijesan. Zbog toga je nazvao ravnatelja CIA-e i ministra obrane i oštro im dao do znanja da je „takvo neobuzdano pričanje samo po sebi nepromišljeno i da treba odmah prestati. Inače ćemo završiti u nenamjernom ratu s Rusijom“.
„Zapanjujuća krajnja crta ovih curenja informacija je da oni sugeriraju da više nismo u stanju “neizravnog” rata s Rusijom, već se približavamo izravnom ratu s njom. I nitko nije pripremio američki narod ili Kongres za to“, navodi se u tekstu New York Timesa.
Dalje stoji kako Putin sigurno zna u kojoj mjeri SAD i NATO opskrbljuju oružjem i informacijama Kijev. Međutim, kada se američki dužnosnici počnu javno hvaliti američkom ulogom u ubojstvu ruskih generala i potonuću ruskog vodećeg broda koje je rezultiralo smrću mnogih mornara, „pružamo uvjerljiv izgovor Putinu da odgovori na načine koji bi mogli opasno proširiti ovaj sukob. I uvući Sjedinjene Države u to dublje nego što oni sami žele“.
To je opasnije jer postaje sve jasnije kako Putinovo ponašanje više nije tako predvidljivo kao što je bilo u prošlosti.
Friedman kaže kako moramo biti svjesni činjenice da Ameriku ne žele samo Rusi uvući dublje u ovaj sukob, već da istu stvar pokušava od samog početka učiniti i ukrajinski čelnik Volodimir Zelenski. Želio je Ukrajinu učlaniti u NATO „ili natjerati Washington na bilateralni sigurnosni pakt s Kijevom“.
Friedman se zauzima za američki oprez i kaže kako je „Ukrajina bila i ostala zemlja prožeta korupcijom“. Pozdravlja pri tom pomoć toj zemlji, ali i kaže da „Bidenov tim sa Zelenskim hoda puno tanjom žicom nego što se to na prvi pogled čini“.
Bidenova politika „ne smije dozvoliti da Ukrajina postane američki protektorat na granici s Rusijom“, kaže autor i dodaje da SAD moraju biti fokusirane na američki nacionalni interes i ne skretati na putove koji „vode u veću uključenost u sukobe i rizik“.
Friedman svoj tekst u New York Timesu zaključuje riječima: „Imamo posla s nevjerojatno nestabilnim čimbenicima, poglavito s politički ranjenim Putinom. Hvaliti se kako se ubilo njegove generale i potopilo njegove brodove, ili da je upao u ljubavne zamke Ukrajine kako bi se zauvijek zapleo u njih, vrhunac je gluposti.“
S ovim se riječima američkog autora teško ne složiti. Ali ono što je bitno: ne dolaze iz nekog medija bliskog republikancima ili Donaldu Trumpu osobno, već od „utvrde“ američkog neoliberalizma i Demokratske stranke – The New York Timesa.
Možemo postaviti i slijedeće pitanje: gura li američka “duboka država” Bidena u krajnje rizične poteze prema Rusiji, preciznije, na one maksimalne – ali na koje ipak može u zadnji čas “prikočiti” a da stvari ne izmaknu kontroli? Naime, ako postane preopasno tj. ako “duboka država” (vašingtonski establišment) spozna kako se američki nacionalni interesi na taj način neće moći ostvariti ili, još gore, da će biti oslabljeni – neće li onda oni moći reći kako je čitavu stvar “zeznuo” “ostarjeli” predsjednik, koji “nije znao što radi”, i koji onda za sve negativno i snosi krivicu?
Umjesto njega lako će onda postavit novoga, koji bi, prema njihovom mišljenju, tada trebao “ispraviti krive Drine”, a zašto ne – i krenuti u pokušaj normalizacije odnosa s Moskvom ako silom već ne ide (a ne može, barem ne onom vojnom, dok je i sankcijsko slamanje Rusije vrlo upitno i u svakom slučaju eventualno moguće jedino dugoročno, dok je vremena za čekanje premalo jer velika Kina sve više SAD-u “puše za vratom”).
Naravno, ovo je samo moje glasno razmišljanje. Ali analitika za to i postoji, zar ne?
