Pokušavati graditi povjerenje sa SAD-om na takvim temeljima jednostavno je nemoguće: koliko god se Washington i Peking jednom možda i dogovorili o daljnjoj gospodarskoj suradnji od zajedničkog interesa (do čega prije ili kasnije može doći jer je ona jednima i drugima nužna i u čemu je gotovo uspio Trump da se iznenada i ni iz čega nije pojavio zlokobni koronavirus Covid-19…), Peking nikada neće dozvoliti da ta suradnja s njegove strane preraste u proturusku politiku
Kinesko-ruski odnosi, u kontekstu rastućih globalnih geopolitičkih napetosti, jedni su od onih koji se proteklih godina, a poglavito u zadnje vrijeme promatraju „pod povećalom“, kako od strane ukupne međunarodne zajednice tako i svjetskih medija.
Svakako ne bez razloga! Dvije su mega-zemlje zajednički jednostavno prevelike i presnažne (to su, naravno, i pojedinačno) da bi ih se slomilo čak i na duge staze. Uz to, tzv. strateško partnerstvo dviju država ima tendenciju prema klasičnom savezništvu. Ono je to, zapravo, već i sada, ali termin „savezništvo“ izbjegavaju i Moskva i Peking tvrdeći kako se njime i na retoričkoj i na psihološkoj razini sugerira kako s druge strane postoji neprijatelj, dok i jedna i druga zemlja ne žele stvarati nove blokovske podjele svijeta, već svima nude suradnju na temelju zajedničkih i uravnoteženih interesa. Naime, bilo koje savezništvo nužno podrazumijeva postojanje neprijatelja i opasnih ugroza „s druge strane barikade“, jer ono, u protivnom, i nema nikakvog smisla.
Potenciranje i ustrajavanje na tezama od strane pojedinih svjetskih medija ili analitičara kako Kina i Rusija nikada ne mogu biti saveznici, pa čak niti prijatelji što je navodno „dokazala povijest“ i „nerješivi problemi između tih država“ potpuno je deplasirano. Pritom takvi analitičari redovito preskaču javnosti egzaktno kazati koju su to konkretno problemi koji danas u tolikoj mjeri opterećuju dva azijska diva i susjeda da bi im priječili blisku suradnju i da u njoj ne ugroze vlastite interese, čak i u uvjetima kada su oba izložena snažnim pritiscima od strane zajedničkog suparnika – Sjedinjenih Američkih Država.
Oni koji tako nešto tvrde (a čvrsti argumenti za to jednostavno ne postoje jer su oni „povijesni“ na koji se rado pozivaju, već dugo u povijesti i ostali), ili ništa ne znaju o modernim rusko-kineskim odnosima ili to čine po zadatku ili osobnim simpatijama prema nekoj od suparničkih strana – što je daleko od analitičke ili novinarske profesionalnosti.
Zato treba jasno kazati i po tko zna koji put ponoviti: Kina i Rusija još početkom 2000-tih sporazumno su riješile sve svoje opterećujuće probleme, koji su se prije svega odnosili na granična pitanja koja su uvijek i najproblematičnija kada je riječ o susjednim državama i dobrosusjedskim odnosima (to najbolje znamo i na hrvatskom ili bilo čijem drugom primjeru u našem okružju). Tog problema između Moskve i Pekinga jednostavno više nema i u tom su, vrlo bitnom segmentu, dvije zemlje sada u puno jačem položaju (kako ga god nazivali) nego, primjerice, neke članice formalnih vojno-političkih savezništava, poput onih između Grčke i Turske unutar NATO saveza, pa u političkom smislu čak i između jedne Njemačke i Poljske ili Mađarske i td.
Također je, osim navodnih graničnih problema, posve deplasirano tvrditi kako po Rusiju i njen Daleki istok postoji tzv. žuta opasnost jer Kinezi evo, samo čekaju novu rusku slabost pa da hrpimice navale na njen teritorij. Analitički znalci u Rusiji o tom „problemu“ nerijetko pišu posve otvoreno, navodeći kako se takve teze svjesno plasiraju iz zapadnih obavještajnih i medijskih krugova s ciljem stvaranja protukineske fobije u ruskom društvu iako nikakve stvarne opasnosti po Rusiju u tom smislu nema niti je ikada bilo. Kina jednostavno ima dovoljno svog nenaseljenog prostora na sjeveru zemlje da joj onaj još hladniji tj. klimatološki negostoljubiviji sigurno nije privlačan. Ta opasnost jednostavno ne postoji čak niti od intenzivnijeg poslovnog ulaganja Kine u ta ruska područja ili sklapanjem još većeg broja tzv. miješanih brakova.
Kina je vrlo zainteresirana za ruske prirodne resurse i to uopće ne krije, prije svega energetske i one vezane uz Arktik, poglavito uz ruski projekt Sjeverni morski put sa svim njegovim komponentama. Međutim, Kina se njih ne želi domoći dugotrajnim „demografskim ofanzivama“ (i sama se Kina sve više osjeća demografski ugrožena s obzirom na starenje stanovništva odnosno pad nataliteta) na Rusiju, a još manje uporabom nekakve vojne sile (to je potpuno isključeno i bio bi samoubilački čin).
Peking svoje interese u spomenutim segmentima gradi s Moskvom na razini međusobne strpljive političke i gospodarske suradnje, precizno dozirane da ne straši druge ključne igrače, ali i dovoljno intenzivne da odašilje jasnu poruku i signal o tome do čega može dovesti radikalizacija protukineskih i proturuskih stavova od strane Zapada – prije svega SAD-a.
Moskva i Peking utrošile su previše zajedničke energije i dosegli ono o čemu su generacije njihovih političara samo sanjale: nikad stabilnije i perspektivnije međusobne odnose u svim ključnim segmentima – političkim, gospodarskim i vojno-sigurnosnim. Očekivati u takvim uvjetima, da bi ih sada nečije geopolitičke konstrukcije i strateška „zaigranost“ temeljena na recepturi hladnoratovskih odnosa u prošlom stoljeću, samo neznatno modificirana sukladno novonastalim okolnostima, mogla razdvojiti i potaknuti na međusobno „gledanje preko nišana“ i svrstavanje uz one koji im ne žele dobro – pri čemu to uopće niti ne skrivaju – bilo bi ne samo kratkovidno već i suludo po vlastite nacionalne interese, ne samo one dugoročne.
Pokušavati graditi povjerenje sa SAD-om na takvim temeljima jednostavno je nemoguće: koliko god se Washington i Peking jednom možda i dogovorili o daljnjoj gospodarskoj suradnji od zajedničkog interesa (do čega prije ili kasnije može doći jer je ona nužna i jednima i drugima i u čemu je gotovo uspio Donald Trump da se iznenada i ni iz čega nije pojavio zlokobni koronavirus Covid-19 koji je sve preokrenuo, a Trumpa u konačnici i stajao političke glave), Peking nikada neće dozvoliti da ta suradnja s njegove strane preraste u proturusku politiku.
Rusija je, danas, priznali to neki ili ne, najnužnija karika za osiguranje strateške stabilnosti u svijetu. To će ostati čak i u uvjetima kada (i ako) SAD i Kina uspostave potpuni vojni i gospodarski paritet kao dvije glavne globalne supersile jer će jednostavno onemogućiti bilo kojoj od dviju strana da postane (stari ili novi) globalni hegemon tj. dominira nad onom drugom. Jaka Rusija (ne kao najjača globalna velesila jer to, barem i sadašnjeg kuta gledano nije moguće) nužan je jezičak na geopolitičkoj vagi svijeta i ta će zemlja definitivno još dugo ostati ravnopravna sastavnica globalnog geopolitičkog trokuta koji će determinirati budućnost svijeta – neovisno kakva će ona biti i hoće li težiti suradnji među narodima ili sukobima pa i konačnoj kataklizmi.
Bivši australijski premijer upozorava na rast kinesko-ruske suradnje
U kontekstu predmetne teme osvrnuo bih se na tekst bivšeg australskog premijera Kevina Rudda (2007.-2010.) i sadašnjeg predsjednika Azijskog društva u New Yorku, u američkom mediju Foreign Affairs od 6. kolovoza (https://www.foreignaffairs.com/articles/united-states/2021-08-06/why-quad-alarms-china).
Kevin Rudd u spomenutom tekstu, između ostalog, prognozira kako Kina očekuje udvostručenje svoje strateške i vojne suradnje s Rusijom usred jačanja novog vojno-političkog saveza QUAD (SAD, Japan, Australija, Indija) u Indo-pacifičkoj regiji, koji se neformalno naziva i “azijski NATO”.
Uz rastuću zabrinutost zbog tog novog saveza – Kina je značajnije počela djelovati u ožujku ove godine nakon prvog samita QUAD -a. Peking je došao do zaključka kako mu ta nova vojna grupa predstavlja jedan od najozbiljnijih izazova, naglašava Rudd.
Dalje, osim navoda o očekivanom udvostručenju strateške i vojne suradnje između Moskve i Pekinga, Rudd navodi kako su se „Moskva i Peking već obvezali na proširenje bilateralne suradnje u nuklearnoj energiji“, a da je u svibnju „u razgovoru s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom ruski predsjednik Vladimir Putin nazvao kinesko-ruske odnose “najboljima u povijesti”. S gledišta Kine, Rusija služi kao važan vojni partner, a u odnosu na četvorku općenito nudi način za geografsko proširenje polja kineskih strateških sposobnosti”.
“Blizina Rusije s Japanom i tekući spor oko sjevernih teritorija (kako Japanci nazivaju Južne Kurile, op.ZM.) mogli bi natjerati Tokio da dvaput razmisli prije nego što se pridruži Sjedinjenim Državama u bilo kojim budućim vojnim scenarijima koji uključuju Kinu”, tvrdi bivši australski premijer.
Budući da je “strateško natjecanje” s Kinom postalo rijetka točka dvostranačkog konsenzusa u Washingtonu, Xi Jinping je upozorio kako će se njegova zemlja suočiti s “borbom za budućnost međunarodnog svjetskog poretka” sa Sjedinjenim Državama, odlučnim u osujećivanju uspona Kine, navodi dalje Rudd. Xi Jinping vjeruje kako Peking ima potencijal učiniti Kinu vodećom svjetskom gospodarskom, tehnološkom, a možda čak i vojnom silom do 2035. godine. S tim u svezi, četvorka predstavlja izazov za Kinu, jer joj je cilj stvoriti multilateralnu protukinesku koaliciju u čitavoj Indo-pacifičkoj regiji, a možda čak i šire, navodi autor.
Rudd dalje primjećuje kako je ožujski sastanak čelnika QUAD-a potvrdio rastuću zabrinutost Kine o važnosti nove grupe. Američki predsjednik Joe Biden jasno je dao do znanja kako će ta grupa imati središnju ulogu u njegovoj strategiji u Indo-Pacifiku. Osim toga, indijski premijer Narendra Modi nagovijestio je ono što bi mogao biti najgori strah Pekinga, rekavši: „Današnji samit pokazuje da je četvorka postala punoljetna. Sada će to postati važan stup stabilnosti u regiji”, navodi Rudd.
„A interakcija između Sjedinjenih Država i Južne Koreje, uključujući i svibanjski posjet predsjednika Moon Jae-ina Washingtonu, povećala je (kineski) strah da bi kvartet mogao uključiti Južnu Koreju i postati petorka. Iako Seul dosad nije bio voljan stati na stranu Sjedinjenih Država protiv Kine, u zajedničkom priopćenju dviju zemalja navodi se da “prepoznaju važnost otvorenog, transparentnog i uključivog regionalnog multilateralizma, uključujući četvorku“.
I konačno, Rudd zaključuje i naglašava kako je, uz jačanje strateškog i vojnog partnerstva s Rusijom, još jedna “svijetla točka sa stajališta Pekinga Asocijacija država jugoistočne Azije (ASEAN), koja će se vjerojatno držati podalje od četvorke kao dio svoje ukupne neutralnosti u odnosima između Sjedinjenih Država i Kine.
“Za Peking, kontinuirani gospodarski rast i povećanje udjela Kine u svjetskom gospodarstvu ostaju njegove najvažnije strateške prednosti, kakve su postale u nedavnoj prošlosti”, sažima autor članka.
Osim što bivši australski premijer potvrđuje moje teze iz gornjeg dijela ove analize, želim ukazati i kako on prilično precizno oslikava poziciju Japana u kojoj se našao zbog problema s Rusijom oko južnokurilskih otoka u kontekstu aktualnog razvoja regionalnih i globalnih geopolitičkih procesa i odnosa snaga među ključnim igračima. Upravo smo o toj temi opširnije izvijestili u posljednjem broju političkog tjednika 7Dnevno, a tu analizu objavit ćemo sutra i na ovom portalu.
geopolitika
