„Jedna diplomatska depeša u koju je CNN imao uvid kaže da će snažna potpora administracije izraelskoj destruktivnoj i smrtonosnoj vojnoj kampanji u Pojasu Gaze uzrokovati da “izgubimo arapsko društvo za jednu generaciju”. “Grubo gubimo na polju informacija”, navodi se u depeši od 8. studenog iz Veleposlanstva SAD-a u Omanu, u kojoj se navode razgovori sa “širim rasponom pouzdanih i razumnih izvora”
Sada je već postalo posve jasno: izraelski vojni obračun s radikalnim palestinskim Hamasom s potencijalom njegovog prerastanja u široki regionalni sukob čiji bi požar bilo teško ugasiti, potpuno je u drugi plan stavio ukrajinski rat iako se upravo u potonjem neposredno sučeljavaju dvije najveće nuklearne supersile – SAD i Rusija (preciznije, SAD još uvijek ne sa svojim službenim vojnim postrojbama – i vjerojatno neće nikada, ali sa svim ostalim komponentama vojnog i obavještajnog djelovanja da).
To samo potvrđuje ono na što sam već ranije često skretao pozornost: ukrajinski rat za SAD-e nije egzistencijalni kako ga Bidenova administracija prikazuje od trenutka kada je postalo izvjesno da od ruskog blitzkriega i osvajanja Kijeva neće biti ništa, jer Amerika je jednostavno geografski daleka i izolirana, a osim toga Moskva nikada i nije objavila kako joj kroz invaziju na Ukrajinu namjera zaratiti sa SAD-om.
Washingtonu je nakon toga bila i ostala primarna namjera uvući Rusiju u dugotrajni i iscrpljujući sukob, izolaciju iste unutar međunarodne zajednice, te nikad većim sankcijama izazivanje kronične destabilizacije ruskog gospodarstva čime bi se potaknulo i ubrzalo nezadovoljstvo unutar ruske javnosti s konačnim ciljem obaranja ne samo aktualne vlasti već i rušenja čitavog sustava upravljanja zemljom.
Ruski strateški poraz?
Nerijetko su i od strane najviših dužnosnika u Washingtonu, poput ministra obrane Lloyda Austina odašiljane poruke o nužnosti nanošenja strateškog poraza Rusiji. To je najčešće – medijski ali i na razini predstavnika ruske dijaspore anti-Putinovog smjera i onih koji iza njih stoje – na raznim konferencijama na tu temu bilo (i još je uvijek) predstavljano kao nužnost raspada Ruske Federacije na njene sastavne dijelove (iako takve izjave nikada nisu službeno odašiljane iz Washingtona već su tumačene kao želja za usporavanjem ruskog tehnološkog razvoja što bi utjecalo na pad njene vojne moći zbog čega Rusija više ne bi mogla prijetiti svojim susjedima i sl., one sigurno otvaraju prostor za navedena razmišljanja. Uostalom, kada bi Washington tako nešto službeno kazao to bi zapravo bila objava rata, jednako kao što bi bilo i obratno, da Rusija službeno kaže kako joj je cilj razbijanje SAD-a na njegove sastavne dijelove).
Ovakve izjave, o namjeri Zapada za razbijanjem Rusije i izazivanje unutarnjih sukoba u višenacionalnom i multikonfesionalnom društvu kakvo je rusko, upravo se posljednjih tjedana aktivno eksploatiraju od strane ruskog državnog vrha i njemu odanih medija s dva cilja:
prvo, za daljnju homogenizaciju ruske javnosti oko vlasti odnosno Putina koji građane upozorava primjerima kako su završile zemlje u kojima su izvedeni revolucionarni prevrati ili pokrenuti građanski ratovi – od Libije, Srbije, Gruzije, Sirije do Ukrajine;
i drugo, kao alibi za obračun s unutarnjim protivnicima koji se ne slažu s ruskom specijalnom vojnom operacijom – SVO (kako je Moskva službeno naziva), a kakvih još ima u dijelu ruske elite, pa čak i one koja i formalno sudjeluje unutar struktura same vlasti.
Dakle, ukrajinski rat po SAD sigurno nije egzistencijalna sigurnosna ugroza dokle god nema njegove eskalacije izvan same Ukrajine (gdje se onda otvara pitanje što bi se dogodilo, ne samo da se on proširi na susjedne NATO-zemlje, već da borbe zahvate i ruski teritorij (ne raketni ili napadi dronovima, već klasični rat na terenu) i Krim, kojeg, bez ikakvog pretjerivanja Rusija namjerava braniti svim sredstvima i za što je spremna eskalirati sukob oko čega je već, prema pojedinim ruskim analitičarima bliskim Kremlju upozorila NATO).
Biden nema jasan plan
Zato nisu bez razloga izjave i brojnih američkih analitičara kao i oporbenih političara iz Republikanske stranke, da Biden nema definiran plan niti cilj što želi dobiti tako snažnim američkim angažmanom u ukrajinskom ratu, kao i to, da on zapravo i ne želi poraz Rusije u istom zbog čega i ne šalje Kijevu najmodernije i najubojitije oružje.
Bidenovi glavni oponenti predbacuju mu da ukrajinski rat iskorištava samo kako bi se odvratila pozornost američke javnosti od njegovih i njegovog sina Huntera koruptivnih aktivnosti u toj zemlji u vrijeme dok je Biden bio zamjenik predsjednika u Obaminoj administraciji.
Ono pak oko čega se u američkom političkom miljeu uglavnom svi slažu je to da Biden neće ići na završetak ukrajinskog rata prije američkih izbora iduće godine jer bi to definitivno njegovi protivnici iskoristili i označili kao poraz njegove politike. Jer tada bi bilo vidljivo da Rusija nije doživjela strateški poraz, niti da je izolirana u svijetu (osim unutar združenog Zapada), niti joj je ekonomija slomljena, dok geopolitičke izazove SAD-u baca sve više i na širem globalnom prostoru.
Dakle, Biden će ustrajavati na nastavku ukrajinskog vojnog otpora i nije želio iskoristiti mogućnost za otvaranje pregovornog procesa o zaustavljanju sukoba kakva se otvorila nakon neuspjeha ukrajinske ljetne ofenzive oko čega više nitko u svijetu ne dvoji, pa ni u samom Kijevu – već inzistira na njezinom nastavku.
Čudni procesi u Kijevu
A u Kijevu se pak događaju čudni procesi. S jedne strane visoki vojni vrh upozorava na nužnost početka izgradnje čvrste obrambene linije (što znači prestanak širih ofenzivnih operacija za koje, kako smatra, više nema dovoljno snaga i resursa), dok predsjednik Volodimir Zelenski inzistira na nastavku ofenzive, siguran da će američka vojna pomoć uskoro opet početi pristizati u neograničenim količinama nakon deblokade rada Zastupničkog doma Kongresa poslije izbora Mike Johnsona na tu dužnost 26. listopada.
Razlika u stavovima najbolje je došla do izražaja nakon nedavnog intervjua glavnog zapovjednika ukrajinske vojske Valerija Zalužnog za britanski The Economist i gdje je otvoreno govorio o sadašnjim problemima ukrajinske vojske, što nije bilo dobro primljeno u političkom vrhu zemlje. Zalužnij je, zapravo, kao profesionalni vojnik iskoračio u politički prostor djelovanja rezerviran ipak za Zelenskog i navodno potonjeg razljutio. Do te mjere da je potonji javno pozvao SAD da nastave isporuke oružja neovisno o rastućoj bliskoistočnoj krizi, da će Ukrajina nakon rata vratiti SAD-u sve svoje dugove, dok je američke građane pokušao primiriti riječima da oružjem za Ukrajinu jača američka vojna i druga industrijska proizvodnja te da se te investicije ionako vraćaju u SAD u obliku dividendi (zarada na izvoz, nova radna mjesta i td.). Osim toga, smatra Zelenski, zajednički je cilj ukrajinska vojna pobjeda od koje će na kraju svi imati koristi.
Koliko će ovaj apel Zlenskog imati stvarnog efekta teško je reći. Činjenica je da i unutar republikanaca i unutar američke javnosti općenito, ubrzano pada potpora daljnjoj financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini, a predizborna je godina. Sigurno ne slučajno, u magazinu Time pojavila se naslovnica sa slikom Zelenskog i rečenicom prema kojoj je on još jedini koji vjeruje u pobjedu Ukrajine.
Ali „šlag na torti“ i definitivna potvrda ovoga što je navedeno stigla je kroz izjavu zamjenice glasnogovornika Pentagona Sabrine Singh 9. studenog, kada je kazala kako postoje „još male količine iz paketa pomoći iz okvira ovlasti predsjednika, ali naši paketi pomoći postaju sve manji, pa nam predstoji dozirati našu pomoć Ukrajini“.
Čudna smrt visokog ukrajinskog generala
Prošlog tjedna u svom je domu, u kijevskoj regiji, u neobičnim okolnostima poginuo jedan od najbližih suradnika Valerija Zalužnog general bojnik Genadij Častjakov. Navodno je za rođendanski poklon dobio nekoliko komada ručnih bombi od kojih je jedna eksplodirala kada ju je u svom stanu uzeo od svog 13-godišnjeg sina. Policija još uvijek istražuje okolnosti, a teorija unutar ukrajinske javnosti je mnogo, jer je neobično da profesionalni vojnik ne bi znao baratati ručnim bombama, ili pak tko to u najlon vrećici kao rođendanski poklon uz piće šalje i bombe!
Ovaj incident i smrt ukrajinskog visokog vojnog dužnosnika u Rusiji pak najčešće spominju u kontekstu opomene samom Zalužnom iz političkog vrha – ali sve su to, ponavljam, samo insinuacije jer istraga još uvijek traje.
Ali kao i da to nije bilo dosta, zbog krajnje aljkavosti i nemara nadređenih, u petak je, u Zaporožju, u blizini prve crte bojišnice, elitna ukrajinska 128. zasebna brdsko-jurišna brigada održavala ceremoniju u čast poginulog vojnika. Okupljeni vojnici i tehnika tom su prilikom pogođeni – najvjerojatnije ruskim projektilom Iskander, pri čemu je poginulo 19 vojnika, što je jedan od najsmrtonosnijih pojedinačnih napada o kojima su izvijestile ukrajinske snage.
Zapovjednik brigade, Dmitro Lisiuk, odmah je suspendiran, dok traje istraga zašto je manifestacija s okupljenom tolikom količinom vojnika i tehnike održana u blizini prve crte bojišnice, što je nemoguće ostati skriveno od ruskih izvidničkih snaga i dronova.
EU ni na nebu ni na zemlji
Europska unija još uvijek nekako nastoji održati pitanje Ukrajine u fokusu interesa javnosti iako je to sve teže zbog sukoba na Bliskom istoku. Naime, svjesna je da će Ukrajina, kao „vrući krumpir“ upravo njoj pasti na leđa ako se SAD udalji – odnosno sebi postavi druge prioritete poglavito u slučaju dolaska na vlast republikanske administracije.
Tako se, prilično nemušto, pribjegava nekakvim pojedinačnim političkim potezima poput prošlotjedne posjete predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen Kijevu, kao i najave da bi se s Ukrajinom uskoro mogao otvoriti pregovarački proces za ulaz u EU ako zadovolji tražene kriterije.
Kako će to proći preuranjeno je prognozirati: Ukrajina je još u ratu kojem se ne nazire kraj, dok istodobno itekako ima otpora nečem takvom unutar same EU.
Pojedine članice (poput Poljske, Mađarske, Slovačke) smatraju Ukrajinu opasnom konkurencijom prije svega u sferi poljoprivrede ali i u sferi povlačenja europskih fondova koje sada najviše uživaju najsiromašnije članice Unije i koji bi se u tom slučaju usmjerili prema Kijevu; istodobno su one bogatije članice jednostavno svjesne da će morati odriješiti kesu za obnovu devastirane Ukrajine, u kojoj, k tome, caruje korupcija koja je među najvećima u svijetu.
Upravo na dan pisanja ovog teksta mađarski premijer Viktor Orban javno je kazao kako Budimpešta nikada neće omogućiti ulazak Ukrajine u EU i da tako nešto nikada neće biti predmet trgovine, čak i pod uvjetom da Bruxelles zauzvrat odobri odmrzavanje fondova namijenjenih njegovoj zemlji.
S druge strane Rusija vjerojatno i ne bi imala ništa protiv da, kako ona navodi „ostatak Ukrajine“ nakon rata postane dio EU. Za nju je jedini imperativ da „ostatak Ukrajine“ nikada ne dobije status članice NATO saveza.
Prave kolač bez ključnih sastojaka
Dakle, previše nepoznanica, dubioza i nepomirljivih interesa, da bi se o bilo kakvoj konačnoj budućnosti odnosno sudbini Ukrajine uopće moglo ozbiljno razgovarati. Premalo je glavnih sastojaka da bi se ispekao kolač koji bi na kraju još svima bio po ukusu.
Ti su razgovori i inicijative od strane čelnika EU sada namijenjeni prije svega ukrajinskoj javnosti, da joj u svjetlu neuspješne ljetne protuofenzive i sve jačeg osjećaja napuštenosti i beznađa podignu optimizam i nadu u neku ljepšu budućnost koja bi trebala uslijediti nakon njihove pobjede u ratu s Rusijom.
Međutim, u pobjedu ih sve manje vjeruje zbog nastale pat-pozicije na samim bojišnicama, dok istodobno jača uvjerenje kako se mora krenuti u pregovarački proces s ciljem sprječavanja daljnjih nepotrebnih velikih žrtava, a možda i novih teritorijalnih gubitaka.
S druge strane pregovori s Rusijom bi za Zelenskog, koji ih je i u ustavu zemlje zabranio još prošle godine inzistirajući na vojnoj pobjedi i vraćanju svih dijelova Ukrajine na granice iz 1991. što znači i Krima, vjerojatno bi značili i političku smrt. Ne bez razloga prošli je tjedan kazao kako se predsjednički izbori u zemlji, koji bi se trebali održati iduće godine, neće održati te je produžio izvanredno stanje na dodatnih 6 mjeseci što je podržala njegova parlamentarna većina.
Ali sad se ipak osvrnimo na ono zbog čega je ukrajinski rat od dominantne globalne teme preko noći pao u posve drugi plan – i u političkom i u medijskom smislu.
Izraelska transformacija: od zemlje žrtve zbog Hamasovog napada, do omražene zemlje koja čini zločine protiv čovječnosti
Izrael je od 7. listopada i brutalnog Hamasovog terorističkog napada na njegove civile kojih je tada poginulo više od tisuću, u najvećem dijelu međunarodne zajednice i javnosti zasluženo dobio status zemlje žrtve i puno pravo na protuodgovor i samozaštitu.
Međutim, takvo raspoloženje u međunarodnoj zajednici trajalo je vrlo kratko – preciznije, do spoznaje da je Izrael u svom protuodgovoru prešao granicu međunarodnog humanitarnog prava i da je s višestruko prekomjernom uporabom sile počeo u Pojasu Gaze ravnati sve pred sobom, ne mareći ni za civile ni za ključnu infrastrukturu poput bolnica ili pak bogomolja ove ili one konfesije. Gdje je god izraelski vojni vrh smatrao da se nalaze Hamasovi borci rezultat je bio isti: mnoštvo civilnih žrtava i ruševina apokaliptičnih razmjera, od čijih se TV snimaka zaustavlja dah u nevjerici je li ovo što se događa uopće stvarnost ili samo ružan san.
Prema podacima UN-a u vrijeme pisanja ovog teksta, u Gazi je u svega mjesec dana trajanja izraelske operacije poginulo više od 11 000 ljudi, od čega 4000 djece! Ne bez razloga, Izrael se „preko noći“ od zemlje žrtve, u očima najvećeg dijela međunarodne javnosti pretvorio zemlju koja čini ratne zločine protiv civila u neviđenim razmjerima i na neviđen način u suvremenoj ljudskoj povijesti.
To je pak izazvalo golemi val protuizraelskih prosvjeda diljem svijeta koji permanentno jačaju – od SAD-a i Velike Britanije, preko gradova EU-e, pa do „ostatka svijeta“ izvan kruga združenog Zapada. Pritom islamski svijet doslovno ključa. Tim više što državni vrh Izraela ne pokazuje ni najmanje namjere za odustajanje od svojih metoda i strategije, pa čak rasteže i s mogućnošću uvođenja privremenih „humanitarnih pauza“ za pomoć ili evakuaciju civila.
Bidena uvlače u rat s Iranom kojeg on ne želi
Na samom početku sukoba kojeg je s Izraelom inicirao Hamas 7. listopada Biden je opovrgavao navode pojedinih utjecajnih američkih medija i republikanaca kako iz Hamasa stoji Iran.
Ne samo što nije želio jačati neprijateljstvo s tom stožernom zemljom Bliskog istoka s kojom je namjeravao popraviti odnose (pa u tome čak, na negodovanje Izraela i djelomično uspio nedavnim postizanjem dogovora o oslobađanju američkih talaca u Iranu u zamjenu za iransko povećanje proizvodnje nafte i odmrzavanje iranskih sredstava u iznosu od 6 milijardi dolara u južnokorejskoj središnjoj banci posredstvom Katra), već je sigurno itekako svjestan iranske snage i potencijala.
Ovdje bih podsjetio da je Bloomberg nedavno Iran svrstao među prvih deset visokotehnološki razvijenih država svijeta, ali još i više na to da su 2010. godine u SAD-u rađene stručne analize koje su ukazivale da bi za vojno osvajanje Irana trebalo podići vojnu silu od 800 000 do milijun vojnika s obzirom na veliku stratešku dubinu te zemlje. Čak ni to ne bi jamčilo uspjeh s obzirom na reljef, na brojne podzemne aerodrome i druge objekte vojne namjene i td.
Osim toga, blizina američkih vojnih baza i sjedište američke V. flote u obližnjem Bahreinu takvu američku avanturu svode na krajnje malo vjerojatnu s obzirom da bi američke baze mogle iranskim raketama biti pretvorene u prah i pepeo usprkos snažnoj protuzračnoj obrani koju imaju. Oboriti sve rakete jednostavno je nemoguće – i to se najbolje potvrđuje upravo sada u ukrajinskom ratu ma koliko sustavi PRO bili uistinu moćni i respektabilni poput američkih Patriota ili ruskih S-400.
Osim toga Iran bi mogao zatvoriti Hormuški tjesnac i onemogućiti izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva što bi cijene nafte podiglo u nebo, a zarađivale bi jedino britanska osiguravateljska društva.
Naravno, Amerikanci imaju i nuklearno oružje (i Izrael također) koje hipotetski mogu upotrijebiti protiv Irana i zauvijek ga „ušutkati“, ali to onda otvara „Pandorinu kutiju“ i za ruski obračun s Ukrajinom na isti način ili pak kineski s Tajvanom i tako dalje redom za sve nuklearne sile koje bi na isti način mogle riješiti sve probleme sa susjedima – od Indije i Pakistana do Sjeverne Koreje.
Međutim, Biden nije mogao izdržati pritisak republikanaca i dobrog dijela demokrata koji su decidirano stali uz Izrael i tražili krivca primarno u Iranu. Zato je promijenio retoriku i počeo sa snažnim upozorenjima Teheranu o tome što ga može snaći ukoliko se umiješa u sukob u Gazi s kojim je ciljem poslao i moćnu američku flotu i marince u zonu sukoba.
Problemi i na unutarnjem i na međunarodnom planu
Ovakav razvoj stanja tj. neograničena podrška Izraelu u njegovom ratu u Gazi počinje stvarati velike probleme za Bidenovu administraciju i na vanjskopolitičkoj i unutarnjopolitičkoj areni.
Na ovoj drugoj, prema najnovijim istraživanjima, već se gotovo polovica demokrata protivi davanju pomoći Izraelu u borbi protiv Hamasa, a taj je fenomen poglavito vidljiv među mladim Amerikancima općenito – neovisno o kojoj se stranci radi. Kako su upravo mladi onaj segment društva na koje Bidenova administracija najviše računa na predstojećim izborima – počinje se stvarati dodatna nervoza pokrenuta nedavnom izjavom predstavnika američke muslimanske zajednice kako neće dati svoj glas Bidenu.
Što se tiče vanjske politike, u njoj SAD već žanje neugodnosti. Ne samo što ubrzano gubi ionako narušeno povjerenje tzv. Globalnog juga u američko globalno vodstvo, već se i čitav islamski svijet opasno „nabrusio“ protiv Washingtona, ne mareći pritom za svoje unutarnje vjerske sukobe po razdjelnici suniti-šijiti: od Turske i Irana, preko bliskoistočnih zemalja do Indonezije čija je bolnica u Gazi nedavno također napadnuta i što je izazvalo veliki val prosvjeda u Jakarti koji ne prestaju, slično kao i u Pakistanu te diljem Afrike i Latinske Amerike.
Međutim, ono što Washington sada najviše brine je mogućnost eskalacije sukoba s prostora same Gaze na čitavu regiju, a plamen tog sukoba mogao bi opasno opeći i tamošnje američke interese.
Napadi na američke baze
Američke trupe stacionirane u Iraku i Siriji napadnute su raketama i bespilotnim letjelicama 41 put od početka vala 17. listopada, a 46 pripadnika je prijavilo ozljede u napadima – izvijestio je 8. studenog medij POLITICO. Za 24 od tih pripadnika dijagnosticirana je traumatska ozljeda mozga, kazao je glasnogovornik Pentagona brigadni general Pat Ryde, od čega je dvoje prevezeno u Njemačku na daljnje liječenje.
“Sjedinjene Države su u potpunosti spremne poduzeti daljnje potrebne mjere za zaštitu naših ljudi i naših objekata”, kazao je američki ministar obrane Lloyd Austin. “Apeliramo protiv bilo kakve eskalacije. Američko osoblje nastavit će provoditi misije protiv ISIS-a u Iraku i Siriji”, dodao je šef Pentagona.
Samo dan ranije kazao je kako su u znak rastućeg nasilja na Bliskom istoku, dva američka borbena zrakoplova F-15 u srijedu pogodila objekte u istočnoj Siriji koje koristi iranski Korpus revolucionarne garde, kao protuodgovor na seriju napada na američke vojnike u Iraku i Siriji od strane te iranske formacije.
Kako u istom tekstu navodi POLITICO, snage jemenske vlade predvođene Hutijima (koje podržava Iran) „oborile su u srijedu američki nadzorni dron MQ-9 koji je letio u međunarodnom zračnom prostoru iznad Crvenog mora. Napad je uslijedio nakon prošlomjesečne epizode u kojoj je američki razarač oborio nekoliko balističkih projektila i dronova koje je skupina koju podržava Iran lansirala prema Izraelu“.
Hezbollah dobio ruske protubrodske rakete za borbu s američkim nosačima zrakoplova
Reuters je prošli tjedan objavio vijest kako libanonski šijitski pokret Hezbollah raspolaže i s moćnim ruskim protubrodskim raketnim sustavima Onix dometa 300 kilometara kojim mogu gađati i američke nosače zrakoplova u Sredozemlju. Sam Hezbollah nije potvrdio postojanje tog oružja u svom arsenalu, ali je u nedavnom trosatnom javnom obraćanju njegov vođa šeik Hassan Nasrallah kazao kako se Hezbollaha plaše američki nosači zrakoplova s obzirom kako ovaj ima “jasan plan kako ih uništiti” ukoliko sukob eskalira.
Kako izbjeći rat s Iranom a izići kao pobjednik?
Glavna opasnost, koju SAD pod svaku cijenu žele izbjeći je rat s Iranom – i zbog gore spomenutih razloga iz analiza od 2010.g., i zbog onih geopolitičke prirode kada je, osim što bi američko uvlačenje u zamku novog velikog rata odgovaralo Rusiji i Kini, jasno kako Amerikanci u njemu ne bi dobili potporu svojih donedavnih vjernih arapskih partnera – od Saudijske Arabije preko Jordana do Egipta. A voditi rat protiv Irana na njegovom tlu bez pomoći Arapa, a za račun Izraela – Washington želi izbjeći pod svaku cijenu.
Izrael, naravno, gleda puno uže od SAD-a koji ima globalne interese, i okrenut je regiji gdje želi jednom zauvijek riješiti sve svoje sigurnosne probleme eliminacijom Hamasa, Hezbillaha i drugih iranskih posredničkih (proxy) organizacija – a onda (i prije svega) i samoga Irana koji mu još jedini od regionalnih država predstavlja krajnje ozbiljnu prijetnju, poglavito ako bi stvorio vlastito nuklearno oružje. Sve je druge probleme Izrael davno riješio Zapadnim slamanjem Iraka. Libije, Sirije i destabilizacijom i ekonomskim slabljenjem Egipta (sve nekad redom velikih izraelskih neprijatelja i zaštitnika Palestinaca).
Dakle, Izrael, jednostavno, razinom svoje vojne operacije u Gazi, sebe, a time sve više i SAD, stavlja pod zajednički nazivnik otpora svih arapskih i islamskih zemalja općenito što prijeti nesagledivim požarom.
Mossad i CIA u diplomaciji
Stoga i ne čudi vijest koju je u petak objavio FirstPost., prema kojoj su se čelnici Mossada i CIA-e u Dohi sastali s katarskim premijerom po pitanju oslobađanja izraelskih talaca zatočenih od Hamasa u Gazi (još jedna potvrda tko ima ključni utjecaj na Hamas i gdje mu se uostalom i nalazi političko sjedište). Upravo bi oslobađanje talaca mogla biti „slamka spasa“ iz bezizlazne situacije i formalni povod za mogući prekid vatre prije vrlo izgledne eskalacije.
S istim ciljem nedavno je, neočekivano, i američki državni tajnik Antony Blinken stigao u posjet Bagdadu gdje je o stanju u Gazi razgovarao s iračkim premijerom. Pomalo neobično s obzirom kako Irak ni približno nije država čije bi mišljenje o tom problemu danas imalo neku važniju težinu. Ali ovaj Blinkenov potez svoj je cilj pokazao tek nakon spoznaje da je svega nekoliko dana kasnije irački premijer doputovao u Teheran. Sigurno ne u turistički posjet, već vjerojatno kao otpravnik američkih diplomatskih poruka zemlji s kojom SAD još od 1979.g. i iranske revolucije nema diplomatske odnose.
Sve ovo definitivno potvrđuje kako Washingtonu ni na kraj pameti nije eskalacija sukoba i rat s Iranom.
Osim toga, od svega ovog što se sada događa sve više strahuju i američki saveznici u Indopacifičkoj regiji, smatrajući da će to odvratiti pozornost SAD-a od daljnjeg snažnijeg ulaska u regiju s ciljem suprotstavljanja Kini s kojom ih je upravo on posvađao.
Upozorenja američkih diplomata Bidenu
Da je stanje po SAD krajnje neugodno svjedoči i tekst CNN-a od 10. studenog (https://edition.cnn.com/2023/11/09/politics/biden-diplomats-warn-middle-east-fury/index.html) o rastućem protuameričkom bijesu u arapskim zemljama. U tekstu se navodi kako je Bidenova administracija primila oštra upozorenja od američkih diplomata koji rade u arapskom svijetu. Evo ključnih citata:
„Jedna diplomatska depeša u koju je CNN imao uvid kaže da će snažna potpora administracije izraelskoj destruktivnoj i smrtonosnoj vojnoj kampanji u Pojasu Gaze uzrokovati da “izgubimo arapsko društvo za jednu generaciju”. “Grubo gubimo na polju informacija”, navodi se u depeši od 8. studenog iz Veleposlanstva SAD-a u Omanu, u kojoj se navode razgovori sa “širim rasponom pouzdanih i razumnih izvora”.
Prema depeši, aktivna potpora Sjedinjenih Država Izraelu smatra se dokazom “materijalne i moralne odgovornosti za ono što [arapske zemlje] smatraju ratnim zločinima”.
Još jedna depeša koju su vidjeli novinari CNN-a stigla je iz američkog veleposlanstva u Kairu. Citiran je izvadak iz članka objavljenog u egipatskim državnim novinama, u kojem se kaže da je “predsjednik Biden nadmašio sve prethodne američke predsjednike u okrutnosti i zanemarivanju Palestinaca”. …
Predsjednik Joe Biden je pod sve većim pritiskom u zemlji i inozemstvu zbog američke potpore Izraelu usred slika razaranja u Gazi i strašne humanitarne krize u regiji. …
CNN je ranije izvijestio da neki visoki dužnosnici privatno govore kako postoje aspekti izraelskih vojnih operacija koje jednostavno ne mogu braniti; pozivi SAD-u da podupre prekid vatre rastu među vladinim zaposlenicima; a drugi su izbezumljeni neprestanim slikama palestinskih civila ubijenih u izraelskim zračnim napadima.“ – zaključuje američki medij i time zapravo potvrđuje sve ključne teze iz ove analize po navedenoj temi.
Upravo to najbolje i govori o krajnje, blago rečeno neopreznom nedavnom glasovanju Hrvatske u UN-u protiv rezolucije Jordana kojom se tražio prekid vatre u Gazi za dostavu humanitarne pomoći (bez bilo kakve osude Izraela). Puno bi mudrije bilo ostati neutralan (ako se već ne želi biti za), a kako su to učinili i brojni drugi američki saveznici diljem Europe ali i Japan i Južna Koreja.
