Bit ću još radikalniji kada je riječ o navedenoj i netočnoj usporedbi. Zašto u tom smislu Ukrajinu ne bismo mogli usporediti s Jugoslavijom s obzirom na gore opisani multietnički i multikonfesionalni sastav njenog stanovništva? Dakle, postojala je 25 godina nezavisna Ukrajina, SFRJ, istina, duplo više ali je bit u nečem drugom

Nema danas, vjerojatno, gotovo nikoga u svijetu tko ne iskazuje simpatije prema Ukrajini i ukrajinskom narodu s obzirom na sve ono što se događa u i oko te zemlje već dugi niz godina.





Međutim stvari pri tom treba sagledati krajnje objektivno, učiniti detaljne i sveobuhvatne analize svega što se događalo i događa, utvrditi što je sve i zašto „pošlo po zlu“ i pokušati izvući pravilne zaključke, jer bez pravilnih zaključaka nema niti pravilnih rješenja. Zadaća je to za profesionalne analitičke timove i stručne institute i sigurno se ne može izvršiti preko noći, pa to ne činim ni ja. Ali na svoje mišljenje i viđenje cjelokupnog stanja svakako imam pravo, jer „zabijati glavu u pijesak“ ili se poput nojeva ponašati kako opasnosti nema samo zato što je ne želiš vidjeti ili što želiš vidjeti samo ono željeno a ne stvarno – nisu „metode“ mog profesionalnog pristupa problemima. Jer takav pogrešan pristup prije ili kasnije dovodi do bolnog otrežnjenja. U konkretnom slučaju, probudit ćemo se jedno jutro u Europi uz grmljavinu tenkovskih gusjenica, u čudu se pitajući što se to događa i kako se tako nešto nije moglo predvidjeti i uspjelo spriječiti? A spriječiti se može sve, ako ima samo malo dobre volje i razuma.

Sinoć na izvjesnoj inozemnoj televiziji gledam jednog ukrajinskog analitičara, naglašavam, iskrenog domoljuba a ne nekoga tko ima neke drukčije stavove i poglede ili čak one proruske (ima naravno i takvih) koji je kazao jednu bolnu istinu. Tako veli kako ne može shvatiti niti prihvatiti riječi svog ministra vanjskih poslova Dmytra Kulebe, izrečene nakon što je Rusija priznala samoproglašene republike na istoku te zemlje. Kuleba je, kaže on, pozvao EU „da nas odmah preuzme“ i time valjda zaštiti. Nismo mi (ukrajinski narod) roba, teret, smeće pa da nas netko mora preuzimati, kaže analitičar, kritizirajući dalje i svoju vlast i međunarodnu zajednicu. Tako veli da Zapad uvodi sankcije Rusiji i prijeti joj dodatnim, novim, ako izvrši invaziju na Ukrajinu, dok Moskva čini ono što želi odnosno smatra potrebnim za svoje interese. Pritom Ukrajince nitko ništa ne pita, kaže on, „kao da mi ne postojimo“, kao da su Ukrajinci neka valuta za raskusuravanje između interesa velikih i moćnih.



Također, nakon Putinovog priznanja pobunjenih proruskih ukrajinskih regija u ponedjeljak na večer, čekao sam televizijsko obraćanje naciji ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskog nakon hitno održanog sastanka tamošnjeg vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost. Dugo sam čekao, do iza 2 sata po ponoći, smatrajući kako će u svom obraćanju naciji Zelenskyy sigurno kazati nešto dramatično, odlučno, dalekosežno – kako i nalaže novonastala situacija. Međutim, nije kazao gotovo ništa, a „najradikalnije“, zapravo, ispadaju njegove riječi da je od svog Ministarstva vanjskih poslova dobio prijedlog da Ukrajina u potpunosti prekine diplomatske odnose s Rusijom. Nazivao je tu noć Zelenskyy i Bijelu kuću i osobno američkog predsjednika Bidena, tražio oružje, pomoć, ali Washington je sve to ignorirao i odlučio pričekati daljnji razvoj situacije, hoće li Rusija ući svojim vojnim postrojbama u Ukrajinu, a sankcije je uveo samo protiv od Moskve priznatih republika u smislu da se zabranjuje bilo kakva gospodarska aktivnost i američke investicije u iste (kao da bi se tako nešto inače dogodilo). Biden je, u međuvremenu, uveo sankcije i protiv ruskog državnog duga, ali to je već nešto drugo i nema veze s temom o kojoj sada pišem.

Na izravan upit novinara hoće li nakon spomenutog ruskog poteza proglasiti ratno stanje u Ukrajini Zelenskyy kaže kako za to nema potrebe i da smatra kako rata neće biti.



O čemu je zapravo riječ?

Službeni je Kijev još od početka ukrajinske krize nakon ruskih, sredinom prosinca upućenih diplomatskih zahtjeva Zapadu za postizanje međusobnih sigurnosnih jamstava na tlu Europe i pokretanja ruskih i bjeloruskih vojnih postrojbi u blizini granice s Ukrajinom gotovo u potpunosti paraliziran u smislu donošenja bilo kakvih ključnih odluka. Ukrajinske su političke elite potpuno nemoćne i vidljivo je da moraju djelovati i činiti isključivo ono što naloži, prije svega Washington. Poražavajuća je to činjenica i s aspekta da je Ukrajina danas jedina država na svijetu koja „šaptom“, bez ispaljenog metka  i doslovno „potezom pera“ gubi svoje vitalne teritorije (strateški poluotok Krim 2014., Donbas – najveću industrijsku i energetsku regiju s trećim po veličini gradom Donjeckom, u ponedjeljak). A glavno je pitanje sada, hoće li se na tome i stati. Osobno – ne vjerujem!

Ono što uvijek govorim je to, da svaka zemlja i narod imaju ono što zaslužuju i što u pravilu definiraju njihove društvene elite. Ukrajinske su elite 2014. godine procijenile kako im je u interesu revolucijom skinuti dotadašnju vlast i preko noći u potpunosti okrenuti svoju zemlju prema Zapadu tj. razrušiti sve višestoljetne veze s Istokom tj. Rusijom. To je, naravno, njihovo pravo. Pitanje je, samo, je su li ukrajinske elite pri tom sagledale sve moguće posljedice jedne tako radikalne odluke ili nisu, a ako jesu, da li su to učinili pravilno? Svoje mišljenje o tome sada ću iz pijeteta prema velikom i ljubljenom ukrajinskom narodu zadržati za sebe, ali ću ukazati i na slijedeće, a zaključak prepustiti vama:

Ukrajinsko društvo do majdanske revolucije 2014. g. bilo je multietničko i brojilo je oko 42 milijuna stanovnika. Uz većinske Ukrajince tamo je živjela i velika autohtona ruska etnička zajednica od cca 7 milijuna ljudi, tatarska muslimanska etnička zajednica (uglavnom na Krimu), katolička mađarska na zapadu zemlje, u Zakarpatju, židovska zajednica i td. Osim toga, oko 15 milijuna etničkih Ukrajinaca govorilo je ruskim jezikom i veliki broj istih pripadao je Moskovskoj patrijaršiji ruske pravoslavne crkve, zemlja je općenito imala snažne gospodarske odnose s Rusijom – u predrevolucionarnoj, 2013. godini, međusobna robna razmjena iznosila je čak 50 milijardi dolara (taj iznos Ukrajina nije dosegla niti u razmjeni s čitavom EU u vrijeme predpandemijske 2019.  godine). Velike ukrajinske industrijske tvrtke svjetskog ugleda, s golemim brojem zaposlenih ljudi i vrhunskih stručnjaka,  ostvarivale su velike financijske benefite kroz poslove s ruskom civilnom i vojnom industrijom, poljoprivredom. Velika većina njih sada je propala i nestala s popisa gospodarskih subjekata.



Danas u Hrvatskoj, mnogi, pa čak i ugledni komentatori uspoređuju sadašnju ukrajinsku tragediju s onom hrvatskom iz 1991. godine, što je potpuno pogrešna teza.

Treba znati kako je Ukrajina ostvarila svoju državnu neovisnost na miran način, samoraspuštanjem SSSR-a 1991. bez kapi prolivene krvi. U Moskvi je preko noći, u Kremlju spušten stijeg SSSR-a i izvješen onaj ruski, a sve su se republike iz sastava te zemlje u iduće jutro doslovno probudile kao nezavisne i odmah se međusobno kao takve i priznale (Hrvatska je imala potpuno drukčiji, krvavi put do ostvarenja svog međunarodnog priznanja i slobode). Tako  je Ukrajina do majdanske revolucije 2014. g. već gotovo 25 godina bila samostalna država, imala je svoju vojsku i policiju, diplomatska predstavništva po svijetu i strana u svojoj zemlji, višestranačku demokraciju (Hrvatska je 1990. o svemu tome mogla samo sanjati), a na vlasti su se izmjenjivale tzv. prozapadne i proruske stranke. Osim toga Ukrajina i njena nezavisnost je za Zapad bila vrlo „željeno dijete“, a hrvatska, upravo suprotno – smetnja gotovo svim europskim i svjetskim silnicama. Hrvatska je isključivo svojom borbom i nacionalnim jedinstvom uspjela izboriti vlastito mjesto na političkoj karti svijeta.

Bit ću još radikalniji kada je riječ o navedenoj i netočnoj usporedbi. Zašto u tom smislu Ukrajinu ne bismo mogli usporediti s Jugoslavijom s obzirom na gore opisani multietnički i multikonfesionalni sastav njenog stanovništva? Dakle, postojala je 25 godina nezavisna Ukrajina, SFRJ, istina, duplo više ali je bit u nečem drugom: srpski predsjednik Slobodan Milošević je krajem 80.-ih pokrenuo procese i poteze koji su doveli do pokušaja centralizacije i preuzimanja nadzora nad središnjom vlasti u Beogradu i JNA. Pokrenuo je niz revolucija (tzv. jogurt revolucija) diljem zemlje (slomio i autonomije Kosova i Vojvodine) u pokušaju uspostave majorizacije većinskog naroda nad drugima. Hrvatska i Slovenija tj. njihove političke odnosno partijske elite  bile su primorane reagirati jer se nisu željele složiti s nasilnom promjenom dotadašnjeg  stanja u SFRJ, pripremanim promjenama ustava zemlje i uvođenjem načela građanske države koje bi rezultiralo majorizacijom većinskog srpskog naroda nad drugima. Nisu li u tom segmentu Hrvatska i Slovenija bile sličnije regijama Donjeck i Lugansk na istoku Ukrajine koje se nisu željele pomiriti s nasilnom smjenom, to treba jasno  reći, dotadašnjeg demokratski izabranog predsjednika Janukoviča, kojeg je, kao takvog, priznavao i sam Zapad? Nakon njihovog odbijanja priznavanja nove vlade u Kijevu, uspostavljene klasičnim državnim prevratom (on se redovito pravda željom za uspostavu demokracije ali je u svojoj biti klasično revolucionarno tj. izvaninstitucionalno preuzimanje vlasti) uslijedila je ukrajinska protuteroristička operacija koja se zbog snažnog otpora pobunjenih proruskih regija ubrzo pretvorila u široku vojnu operaciju i klasični rat. Ostatak priče je dobro poznat.

Razlika između Hrvatske i Slovenije 1991. u odnosu na pobunjeni proruski Donbas 2014. bila je samo u tome što je Hrvatskoj bio uveden embargo na uvoz oružja i što nije imala gotovo niti jednog prijatelja u svijetu (tek su kasnije tu „uskočile“ Njemačka i Austrija koje su bile daleko od toga da su predstavljale najmoćnije zemlje tadašnje Europe), dok je Donbas iza leđa imao veliku i snažnu Rusiju koja ga je bez problema mogla opskrbljivati oružjem i dragovoljcima. I usprkos tome na obje strane u tom sukobu bilo je desetak tisuća mrtvih i ranjenih, a Donbas, kao i uostalom i najveći grad Donjeck, uvelike su razoreni. Rat, za razliku od Hrvatske, nije vođen u ostalim dijelovima Ukrajine niti je stradao glavni grad Kijev.

Drugim riječima, ne bi se trebalo olako upuštati u usporedbe spomenutoga tipa. Svaka zemlja, svaki narod ima svoje zadane specifičnosti, i kao što sam već rekao – svoje društvene elite – više ili manje (ne)sposobne donositi ključne odluke za razvoj i budućnost zemalja i naroda kojima upravljaju. I jedino je u tome stvar. Ako su pametne i dalekovidne uspjeh ne može izostati, a ako ne – geopolitika je ta koja im to ne oprašta. Naravno, uz dodatak, da u ovom drugom slučaju stradava samo nevini narod, a elita, odnosno bogati se ionako za sebe uvijek pobrinu, kako to izvrsno kaže i poznata pjesma „Prljavog kazališta“ („Lupi petama“).

geopolitika