Pojedinci iz Europske komisije upravo bi to željeli nametnuti kao neko novo rješenje za prevladavanje budućih energetskih kriza koje bi išlo u smjeru centralizacije, pozivajući se na navodni uspjeh zajedničke politike cijepljenja protiv Covida-19. Pri tom im izvrsno idu prilog političke i medijske optužbe protiv Rusije da je ona glavni krivac za nastalu energetsku krizu u Europi, a ne pogreške Bruxellesa u svojoj zelenoj agendi ili posljedice pandemije i globalnog nedostatka plina i nafte. Centralizacija svega ključnog u rukama nestabilnog Bruxellesa nikako nije rješenje – barem ne u energetici
Opskrbe ruskog ugljena Velikoj Britaniji gotovo su se utrostručile u prvoj polovici godine i približile su se razini prije krize 2019., a Rusija ostaje najveći dobavljač ugljena toj zemlji i kompenzira unutarnji pad tamošnje proizvodnje u kontekstu energetske krize. Zbog kratke transportne udaljenosti, ruski ugljen i dalje je izvan konkurencije, navodi medij Eadaily pozivajući se na statističko izvješće Odjela za ekonomska pitanja, energiju i industrijsku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva za prvu polovicu godine.
U siječnju i lipnju izvoz ruskog ogrjevnog ugljena u Veliku Britaniju povećan je 2,7 puta – do 792 tisuće tona. To je već blizu pokazatelja predkrizne 2019. godine, kada je u prvom polugodištu Velika Britanija iz Rusije uvezla 913 tisuća tona tog fosilnog goriva.
Udio ruskih proizvođača ugljena u ukupnom uvozu Velike Britanije iznosio je 54,5%. Venezuela se pozicionirala na drugom mjestu i Velikoj Britaniji u prvoj polovici godine isporučila 212 tisuća tona. Slijede Europska unija (153 tisuće tona), Kolumbija (99 tisuća tona) i SAD (92 tisuće tona).
Također, Rusija je zadržala prvo mjesto u opskrbi Velike Britanije metalurškim ugljenom. Njegov udio u ukupnom uvozu u tu zemlju iznosio je 42,9% (464 tisuće tona).
Rast ruskih zaliha odvija se u pozadini smanjenja proizvodnje ugljena svih razreda u samoj Velikoj Britaniji. U prvoj polovici ove godine, zbog zatvaranja rudnika, ona je pala za 38% u odnosu na razdoblje siječanj-lipanj 2020. i iznosila 617 tisuća tona.
U isto vrijeme, potrošnja ugljena u Velikoj Britaniji ove se godine povećala.
“Proizvodnja električne energije povećala je potrošnju ugljena u drugom tromjesečju na 330.000 tona”, priopćilo je britansko ministarstvo energije. “Niža proizvodnja iz obnovljivih izvora i hladnije vrijeme u travnju i svibnju pridonijeli su većoj potrošnji ugljena.”
Glavni konkurenti ruskih proizvođača nalaze se u Južnoj i Sjevernoj Americi i Australiji. Zato dobavljači iz Rusije kalkuliraju kraći transportni dio, što utječe na troškove dostave.
Rusija subvencionira proizvodnju ugljena
Na ovom smo portalu već ranije pisali kako Rusija, usprkos „zelenoj agendi“ u EU i SAD-u pod Bidenovom administracijom nastavlja s jačanjem proizvodnje ugljena u svojoj zemlji, štoviše – država ga i subvencionira (Putin ne vjeruje u uspjeh globalne „zelene agende“ i ulaže u proizvodnju ugljena, Geopolitika News, 28. siječnja 2021.,pogledaj poveznicu).
Ta je strategija ruske vlade od brojnih analitičara u EU bila nazivana pogrešnom ili u najboljem slučaju riskantnom s obzirom na trend višegodišnjeg smanjenja potražnje za ugljenom uslijed njegovog „protjerivanja“ kao najprljavijeg fosilnog energenta (tzv. Black Evil) i zatvaranja termoelektrana na ugljen, kao i rudnika diljem EU i Velike Britanije. Međutim, ruski su stratezi smatrali kako je prerano za njegovo odbacivanje i da će on još neko vrijeme ostati nužan energent i da će Rusija subvencijama svoje proizvodnje steći prednost pred ostalim proizvođačima koji posustaju pred novim zelenim politikama i da će ta „idila“ trajati do sredine ovog stoljeća.
Kako se sada čini Rusija je opet bila u pravu. Zeleni čistunci iz EU posljednjih mjeseci u čudu gledaju rast potražnje za ugljenom i njegovu najveću tržišnu cijenu u čitavoj povijesti – od 300 dolara po toni.
Istodobno, američki Bloomberg, pozivajući se na londonski hedge fond Carrhae Capital i njegovog direktora Alija Akaya, piše o rastu dionica ruskih energetskih tvrtki. Analiza profitabilnosti ruskih dionica u usporedbi s drugim tržištima u razvoju pokazuje značajne razlike u korist prvih, ističe Bloomberg. Na primjer predviđanja godišnjeg povrata dionica izlistanih na Moskovskoj burzi povećala su se za 15% od sredine 2021. godine, a dionice Saudijske Arabije za 6,7%. Istodobno, u Aziji su promjene beznačajne, dok u Latinskoj Americi dolazi do pada.
Bloomberg dalje navodi, pozivajući se na izvješće grupe za stratešku analizu koju vodi londonski analitičar David Silvestrini, kako su investicijski fondovi reagirali na to u trećem tromjesečju djelomično napuštajući dionice kineskih tehnoloških tvrtki i prešavši na dionice ruskih energetskih tvrtki.
Rast cijena čelika i zablude EU
Ova je godina pokazala vrlo visoku profitabilnost u industriji čelika, pri čemu su se cijene čelika više nego udvostručile. Rastuća potražnja Kine za američkim ugljenom zbog napuštanja onog australskog zbog sankcija Pekinga protiv Camberre primorala je britanske metalurge da traže zamjenu za američki ugljen. Međutim, kako je australski ugljen otišao u Indiju, došlo je do njegove nestašice i potrebe za britanskim povećanjem uvoza ruskog ugljena, a dodatni razlog bile su i povijesno visoke cijene plina u Europi koje su se sada zaustavile na oko 1000 dolara za tisuću kubičnih metara (i dalje je to visoka cijena ali puno povoljnija nego li je bila još prije samo tjedan dana kada je dosegla gotovo 2000 dolara).
Međutim i u Europi postoji nedostatak ugljena. Bloomberg je izvijestio da su se europske tvrtke obratile Rusiji kako bi povećale zalihe. Ruski analitičari procjenjuju da bi se do kraja godine njihov izvoz ugljena u EU mogao povećati za čak 20-25% u odnosu na prošlogodišnje razine.
Bruxelles bi konačno trebao početi razmišljati strateški a ne propagandno ili u interesu vlasnika novih tehnologija, kojima „zelena transformacija“, na ovako radikalan način kako je zamišljena i pokrenuta jedino i odgovara. Svi drugi mogu očekivati u najboljem slučaju nepredvidljivost, a u najgorem vrlo skupu energiju i nestabilnost u pitanju opskrbe.
Zato su u pravu svi oni koji se zalažu da nacionalne države unutar EU zadrže barem određeni ali dominantan stupanj samostalnosti energetske politike. Sve ostale zajedničke politike s EU, vanjska, vojno-sigurnosna i dr. nisu upitne. One nikada ne mogu predstavljati tolike prijetnje jer se, prema potrebi, više-manje bezbolno mogu korigirati pa čak i mijenjati. Ali kada jednom predate svoju energetsku politiku i strategiju u ruke drugog (ili drugih), o njemu postajete ovisni i to je onda kraj bilo kakve samostalnosti i prepuštanje upravljanja zemljom vanjskim igračima. Pojedinci iz Europske komisije upravo bi to željeli nametnuti kao neko novo rješenje za prevladavanje budućih energetskih kriza koje bi išlo u smjeru centralizacije, pozivajući se na navodni uspjeh zajedničke politike cijepljenja protiv Covida-19. Pri tom im izvrsno idu prilog političke i medijske optužbe protiv Rusije da je ona glavni krivac za nastalu energetsku krizu u Europi, a ne pogreške Bruxellesa u svojoj zelenoj agendi ili posljedice pandemije i globalnog nedostatka plina i nafte. Centralizacija svega ključnog u rukama nestabilnog Bruxellesa nikako nije rješenje – barem ne u energetici.
Što je činiti Hrvatskoj?
Hrvatska vlada, kako se barem sada čini, počela je pravilno shvaćati problem – o čemu svjedoči i njeno najnovije svrstavanje uz značajan dio zemalja EU, predvođenih Francuskom, koje se zalažu za nastavak korištenja i razvoja nuklearne energije. Uostalom i Slovenija želi graditi drugi blok nuklearke Krško u čemu i hrvatska vlada na najvišoj razini vodi s Ljubljanom preliminarne razgovore, a nove blokove radit će i Mađari na svojoj nuklearki Pakšu. Poljska najavljuje gradnju nove nuklearke uz francusku tehnologiju i td. i td.
Naravno, uza sve nove obnovljive izvore energije (koji će se nastaviti razvijati i u čemu nema ništa sporno ako će se voditi računa o zaštiti utjecaja na okoliš a ne devastirati čitave šumske površine za izgradnju vjetroelektrana kako je to učinjeno na području Senja) i prirodni plin će ostati i u Hrvatskoj i u EU još dugo vremena glavni energent i tu treba voditi pametnu politiku a ne stavljati „sve jabuke u isti koš“. Nešto slično kao što rade i Mađari – kupujući i ruski plinovodni plin i ukapljeni plin iz LNG terminala na otoku Krku, pa makar i u vrlo malim količinama ali dovoljnim za vođenje čvrstih pregovora pri sklapanju dugoročnih ugovora s ruskom stranom po povoljnijim uvjetima.
Prije dva dana visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell rekao je za Reuters kako u najnovijem mađarsko-ruskom dugoročnom plinskom ugovoru, koji je startao 1. listopada, nema ništa sporno i da je sve u skladu s pravilima EU. Dakle, ako je to tako, a je – zašto se praviti lud ili biti vjerni sluga nečijim geopolitičkim interesima na svoju štetu. Raditi pametno i u tome biti odlučan i dosljedan – jedino je što preostaje ali i što cijene svjetski politički moćnici. Najgori su im poltroni, kojima se iza leđa izruguju. Naravno, to nikada neće javno reći. Pa ipak su im vjerne sluge koje će, zauzvrat, dobiti mrvice sa stola gospodara. Za narod – koga briga.
