„Opisujući sve veću usamljenost Amerike na svjetskoj sceni, g. Summers je rekao : “Netko iz zemlje u razvoju rekao mi je: ‘Ono što mi dobivamo od Kine je zračna luka. Ono što mi dobivamo od Sjedinjenih Država je prodika.’“ – piše američki WSJ
I prošli je tjedan obilovao važnim geopolitičkim događajima globalnog karaktera koji jasno ukazuju na potpuni slom konstrukcije međunarodnih odnosa kakve smo donedavno (čitaj do ruske vojne invazije na Ukrajinu) poznavali. Do jučer nezamislivi događaji i procesi sada se odvijaju kao na pokretnoj traci – dinamikom koju je teško pratiti a kamoli svesti u okvire jedne, makar i sveobuhvatne analize.
Zato ću izdvojiti, prema mom mišljenju najzanimljivije i najznačajnije događaje od kojih ću neke detaljnije analitički obraditi. Oni su političke, sigurnosne i ekonomske prirode – a najčešće su, zapravo, sve to zajedno:
- američko-ruski odnosi ubrzano krahiraju pri čemu niti jedna strana ne pokazuje ni najmanje znakove uzmaka ili spremnosti za reviziju svojih ključnih vanjskopolitičkih stavova, koji su, na žalost, najvećim dijelom dijametralno suprotni: razbijaju se agenture suprotne strane u stilu hladnoratovskih trilera iz druge polovice 20. stoljeća, uhićuju se i drakonski osuđuju novinari za špijunažu i veleizdaju, pokazuju se vojni mišići bilo masivnim vojnim vježbama bilo neposredno, na ukrajinskim bojišnicama;
- zaredala su „hodočašća“ čelnika ključnih članica EU u Peking (i ne samo njih);
- traje nastavak ubrzanog političkog i vojnog zbližavanja Kine i Rusije kroz posjet novog kineskog ministra obrane Moskvi što dodatno pojačava nervozu Zapada;
- posjet brazilskog predsjednika Lule da Silve Pekingu i njegov poziv kineskom vođi na zajedničku izgradnju novog svijeta, bez dominacije SAD-a;
- nakon obnove diplomatskih odnosa s Iranom saudijski šef diplomacije stigao je u Damask, u posjet donedavno iz arapskog svijeta izopćenom i omraženom sirijskom predsjedniku Basharu al-Assadu kako bi pripremio njegov trijumfalni dolazak u Rijad. U onu istu Saudijsku Arabiju – koja je do ne tako davno „šakom i kapom“ podržavala radikalne islamističke organizacije na tlu Sirije povezane s terorističkom organizacijom Al-Qaida, koje su se borile protiv Assadove vlade i pritom činile brojne zločine protiv civilnog stanovništva;
- „putešestvije“ ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova „američkim dvorištem“ kroz posjete Brazilu, Venezueli, Nikaragvi i Kubi;
- nevoljko zaoštravanje dobrih južnokorejskih odnosa s Rusijom od strane Seula kroz moguće isporuke oružja Ukrajini što od njega traži Washington, i posljedična upozorenja Moskve da će to dovesti do destabilizacije sigurnosnog stanja na Korejskom poluotoku (čitaj, do ruskog snažnijeg zaokreta Pjongjangu i potpore Sjevernoj Koreji kroz isporuke suvremenih vrsta naoružanja);
- i naravno, ono najvažnije – ukrajinski ratni vrtlog iz kojeg više nitko ne zna kako izići, a to želi, čini se – sve više na ovaj ili onaj način u nj uključenih „igrača“.
Gdje je zapelo s ukrajinskom proljetnom ofenzivom?
Zapadni mediji u posljednje vrijeme sve više ukazuju na probleme oko dugo najavljivane ukrajinske proljetne ofenzive čiji se početak ne događa, pri čemu se nerijetko pozivaju i na nedavno „procurjele“ tajne dokumente iz Pentagona koji govore o problemima i Kijeva i Washingtona. Odgađanje ofenzive uglavnom povezuju s nezadovoljstvom Kijeva količinom i brzinom isporuka zapadnog naoružanja, kao i zapadnog ne htjenja slanja onih vrsta oružja koje ukrajinsko vojno zapovjedništvo smatra nužnim za uspjeh. To se prije svega odnosi na zapadne zrakoplove koje ne želi isporučivati ni Pentagon ni NATO, već pojedine zemlje EU šalju samo manje količine sovjetskih lovaca MiG-29: Poljska (4) i Slovačka (13).
Pritom pojedini američki mediji ukazuju na nužnost skorog pokretanja ofenzive iz razloga opravdanja golemih vojnih i financijskih troškova Zapada kroz potporu Kijevu i gdje tamošnja javnost, koja snosi teret sve ozbiljnije ekonomske krize, želi vidjeti njihovu opravdanost rezultatima na terenu. Ali i ne samo to: postoji i opasnost od destabilizacije političkog stanja u samoj Ukrajini, pa čak i od pojave novog „majdana“ odnosno revolucije koja bi mogla „pomesti“ Volodimira Zelenskog u slučaju neuspjeha na bojnom polju – kako to piše Bloomberg.
Ukrajinska zastupnica Sasha Ustinova izjavila je pak za američki Foreign Policy da je Pentagon Kijevu dao mnogo manje od onoga što je ukrajinski vojni zapovjednik Valerij Zalužni tražio. Američka vojna pomoć dolazi u malim količinama i neredovito. Bidenovoj administraciji nestaje sredstava za oružje koje može uzeti iz Pentagonovih skladišta i predati Ukrajincima. Prema Ustinovoj, Ukrajina se nadala pokrenuti protuofenzivu u travnju, ali zbog nedostatka oružja rok je pomaknut na neodređeno vrijeme.
Ali čekanje se odužilo, a ukrajinsko vodstvo zabrinuto je da su Rusi napravili prilagodbe u svojoj taktici koje će promijeniti sliku na bojnom polju. Ruski brodovi opremljeni projektilima dugog dometa gađaju preciznim oružjem izdaleka, čak i iz Kaspijskog mora, rekla je Ustinova. Stoga je Ukrajina lišena mogućnosti uzvratiti udarac. A ruski lovci četvrte generacije Su-35 imaju toliki domet da mogu napasti iz vlastitog zračnog prostora – navodi se u tekstu istog medija.
Ukrajinska vojska gubi stotine vojnika svaki tjedan u Donbasu, a bivši američki čelnici vjeruju da sa svakim danom odgode ofenzive Kijev rasipa svoju borbenu moć nastavljajući se boriti za gradove poput resursima bogatog Bahmuta – piše dalje FP.
“Svakog dana smo samo iscrpljeniji, a Rusi postaju sve jači”, kazao je Jim Townsend, bivši pomoćnik ministra obrane za NATO i europska pitanja – piše Foreign Policy u autorskom tekstu Jacka Detscha od 20. travnja.
Niti od europskih saveznika Kijevu ne stižu dobre vijesti. Tako je u petak njemački ministar obrane Boris Pistorius odbacio mogućnost brze odluke o članstvu Ukrajine u NATO savezu, svega dan nakon što je Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio kako sprječavanje pristupanja Ukrajine NATO-u ostaje jedan od ključnih ciljeva ruske specijalne vojne operacije – SVO. Peskov je kazao da bi eventualno članstvo Ukrajine u NATO-u bila „ozbiljna, velika opasnost za sigurnost naše zemlje”.
Samo dan ranije predsjednica Odbora za obranu njemačkog Bundestaga Marie-Agnes Strack-Zimmermann izjavila je u studiju TV Tagesschau da europski vojnici nikada neće kročiti na ukrajinski teritorij. “Neće biti kopnenih snaga u Ukrajini. Niti jedan njemački vojnik ili europski vojnik neće kročiti na ukrajinsko tlo. Točka!”
Zelenski primoran igrati svoju igru
Zbog svega toga ne čudi što Zelenski igra svoju igru. On je, nedavno, govoreći o „zastoju“ ofenzive, izjavio kako ne želi slati hrabre ukrajinske vojnike u borbe bez potrebnog naoružanja – tenkova, zrakoplova i raketa dugog dometa.
S druge strane ruski politički i vojni vrh oko svega ovog znakovito šuti, dok utjecajni ruski analitičari smatraju pak da je ukrajinska ofenziva neupitna, ali joj istodobno ne prognoziraju slavni završetak – ne veći od proboja od 30 kilometara na pojedinim točkama prvih linija obrane, nakon čega, kako navode, može doći do velikog ruskog protuodgovora kojeg tamo (u Rusiji) svi očekuju. Tajanstvena šutnja ruskog vrha uslijedila je nakon što je krajem prošlog mjeseca Putin donio odluku o raspoređivanju ruskih taktičkih nuklearnih raketa na tlu Bjelorusije što je izazvalo oštre reakcije zapadnih čelnika i NATO-a.
Istovremeno, ruska vojska se dodatno utvrđuje na linijama obrane, uz istodobni nastavak napada na dva ključna ukrajinska uporišta u Donbasu, važna za njezine buduće vojne operacije u smjeru zapada – Bahmut i Avdiievku. Stanje je posebno kritično u Bahmutu pa je tako ukrajinsko ministarstvo obrane 19. travnja po prvi put priznalo da se njihove oružane snage povlače s niza položaja u tom gradu. „Teško ga je zadržati, jer grad uništava ruska strana“ – izjavila je zamjenica ukrajinskog ministra obrane Anna Maljar u intervjuu za ICTV, što su prenijeli i ukrajinski mediji.
Je li ovo postupna priprema na realnost ukrajinske javnosti, uvjerene u potpunu pobjedu i ruski poraz pod snažnim utjecajem domaće političke i medijske propagande? Mislim da je, kao što mislim da su to i navedeni signali od strane Zapada – svjesnog da će prije ili kasnije biti potrebni brojni pa i bolni kompromisi oko završetka ukrajinskog rata – iako se to sada na visokoj političkoj razini odbija priznati (isto čini i Zelenski kroz, primjerice, riječi o obrani Bahmuta do kraja, kao i do oslobađanja svih okupiranih teritorija uključujući i Krim).
Sudbonosna godina
Kao rezime, smatram da će sve strane u ovom ratu, kako one koje u njemu sudjeluju izravno (Rusija i Ukrajina) tako i one koje su uključene neizravno ali vrlo aktivno (SAD i NATO) – itekako morati učiniti važne ustupke ukoliko žele postizanje istinskog i trajnog mira (za sada se to ne želi).
Ovo bi mogla biti presudna godina za sudbinu Ukrajine ali i ne samo nje. Ona prethodi predsjedničkim izborima i u SAD- u i Rusiji pa bi neizvjesno stanje koje bi se na bojišnicama protegnulo i na 2024. godinu, a da i ne govorimo o eventualnim velikim vojnim porazima, teško išlo u prilog i Putinu i Bidenu. Prvom, jer je pokrenuo ovaj rat, a drugom – jer je u njega utrošio golema sredstva američkih poreznih obveznika i najavljivao ukrajinsku (odnosno američku) pobjedu i strateški poraz Rusije.
U svakom slučaju brzo ćemo doznati ide li ovaj rat prema fazi neupravljane eskalacije „pa tko koga“, ili fazi pregovora – zamrzavanja konflikta ili trajnog rješenja uz sigurnosna jamstva i za Ukrajinu i za Rusiju.
Vanjskopolitičke muke Zapada
Nakon početka ruske invazije po Bidenovu administraciju sve se počelo odigravati i bolje nego što je očekivala: Zapad, na čelu sa SAD-om, postao je združen više nego ikad u povijesti, sinkronizirani su potezi vojnog i financijskog karaktera prema Ukrajini, koordinirane su i usvajane najstrože moguće ekonomske sankcije protiv Rusije s ciljem njene potpune izolacije od čitavog svijeta. Sve je to trebalo dovesti do brzog ruskog ekonomskog sloma, vojnog poraza u Ukrajini, posljedičnih građanskih nemira i smjene Vladimira Putina i aktualne strukture vlasti – prije svega uz pomoć oligarha koji ne žele izgubiti unosne veze sa Zapadom.
Sve je izgledalo vrlo optimistično, a optimizam je dodatno porastao nakon neočekivanih ruskih vojnih poraza u ljeto prošle godine u zoni Harkiva i ranojesenskog povlačenja gotovo 35 tisuća ruskih vojnika i 300-tinjak tenkova s južne desne obale Dnjepra u regiji Herson i iz istoimenog regionalnog središta.
To je, zapravo, bio i vrhunac uspjeha Zapada odnosno kulminacija neuspjeha Rusije.
Međutim, od tada pa do danas sve se okrenulo – i na tlu Ukrajine i na globalnoj razini. Katalizator započetih tektonskih promjena bio je (i ostao) upravo ukrajinski rat koji je već de facto dokinuo jednopolarni svijet tj. američki monopol (iako borba oko toga ne samo što još uvijek traje, već se i intenzivira). U uzroke tih naglih promjena sada neću ulaziti jer su kompleksni i jer bi to iziskivalo previše vremena.
Kazat ću samo to da se sada više čini kako je Zapad svojom politikom postigao suprotni efekt: izolirao je sam sebe od „ostatka“ svijeta, njegova ekonomija stagnira, a razvija se ona od zemalja od kojih se to nikako nije očekivalo.
Zapad je zapravo osigurao jedinstvo isključivo unutar samog sebe – što se najbolje vidi kroz različite sastanke i summite tipa onih G7 ili kroz strukture NATO saveza ili Europske unije, dok je tzv. globalni Jug najvećim dijelom ostao ili neutralan po pitanju Rusije i Kine, ili pak potpuno otvoren nastavku suradnje s njima, pa čak i jačanju iste – i to ne samo kroz prokineske i proruske formate poput BRICS-a i Šangajske organizacije (SCO) koji globalnom Jugu postaju sve zanimljiviji i privlačniji.
Naravno, takvo stanje dovodi do sve nervoznijih poteza prije svega Bidenove administracije. Dovoljno je ukazati na najnoviju izjavu koordinatora za nacionalnu sigurnost Bijele kuće admirala Johna Kirbyja, koji je, komentirajući odlazak brazilskog predsjednika Lule da Silve u Peking i njegove, tamo izrečene riječi, usporedio brazilskog čelnika s „papagajem“ koji ponavlja što govore Kina i Rusija. A Brazil je sve samo ne država „boranija“. Radi se o površinom i brojem stanovnika najvećoj zemlji Južne Amerike, s najvećom ekonomijom i vojnom snagom i golemim potencijalima.
Washington, zato, za svoj vanjskopolitički prioritet ove godine postavlja uvjeravanje zemalja globalnog Juga u nužnost ako već ne samog priključenja proturuskim sankcijama, onda barem prestanka trgovine s Rusijom i(li) onemogućavanje tranzita sankcioniranih proizvoda preko svojih teritorija u tu zemlju. U protivnom im prijete kazne.
Međutim, problem po SAD je što politika „mrkve i batine“ (gdje mrkve ostaje sve manje) ne daje željeni učinak pa gore navedeni sastanci, poput formata G7 postaju sami sebi svrha ili služe za bodrenje jedni drugih da ustraju „na pravom putu“.
O tome, i problemima američke vanjske politike najbolje svjedoči prošlotjedni tekst uglednog američkog (liberalnog) medija The Wall Street Journal (WSJ) pod naslovom „Scolding Isn’t a Foreign Policy“, gdje se govori o „novom složenom tjednu Bidenove administracije“.
Brazil jača odnose s Kinom, a predsjednik Lula je u Pekingu pozvao na izgradnju novog svjetskog poretka s Kinom te pozvao SAD i EU da prekinu isporuke oružja Ukrajini – navodi WSJ. Saudijska Arabija, piše dalje isti medij, „koja je prije par tjedana koketirala s uspostavom diplomatskih odnosa s Izraelom, aktivira suradnju s Rusijom u naftnoj sferi“, „a sada traži sastanak s (palestinskom radikalnom organizacijom, op.ZM.) HAMAS-om. Sudanska vojna frakcija bori se za vlast uz pomoć ruskog Wagnera – navodi se u tekstu WSJ-a uz konstataciju kako se radi o trećoj državi Afrike po veličini.
„Uobičajeni špijuni i šminkeri daju sve od sebe kako bi neuredno rasplitanje svjetskog poretka pod vodstvom Amerike izgledalo kao vizionarski trijumf prosvijećene vanjske politike, ali bivši ministar financija Larry Summers izrazio je uvjerljiviji stav. Opisujući sve veću usamljenost Amerike na svjetskoj sceni, g. Summers je rekao : “Netko iz zemlje u razvoju rekao mi je: ‘Ono što mi dobivamo od Kine je zračna luka. Ono što mi dobivamo od Sjedinjenih Država je prodika.’ ”
„Hodočašća“ u Peking
Istodobno čelnici EU i ključnih država članica posljednjih dana i tjedana individualno ili u čudnim kombinacijama poput para Emmanuel Macron – Ursula von der Leyen, „hodočaste“ u Peking, pred noge Xi Jinpinga koji se nikad nije osjećao odlučnijim i jačim u zaštiti kineskih interesa usprkos snažnim američkim pritiscima svekolikog karaktera.
Ti su posjeti dvojakog karaktera:
- imaju za cilj pokušati spasiti što se može tj. zadržati određeni (ograničeni) stupanj unosnih bilateralnih trgovinskih odnosa (koliko posrnuloj EU dozvoljava Washington koji sam zaoštrava ekonomske odnose s Pekingom, prije svega kroz zabranu suradnje američkih tvrtki s kineskim u sferi visoke tehnologije o čemu se uskoro u Kongresu planira usvojiti i zakon. Peking pak, prije par dana najavljuje protu-odgovor kroz zabranu isporuka važnih komponenti za američke vojno-industrijske divove Lockheed Martin i Raytheon koji isporučuju oružje Tajvanu);
- želi se nagovoriti Peking da izvrši pritisak na Moskvu (jer on to navodno sada jedini može) da prihvati mirovne pregovore s Kijevom o završetku rata.
Međutim svima postaje jasno kako su barem ove druge želje sve manje moguće. Niti Jinping može prisiliti Putina da učini nešto protiv njegove volje niti to želi. Osim što je za Kinu dobro da se Zapad što dulje bavi Ukrajinom odnosno Rusijom i tako iscrpljuje svoje resurse i ne može ih u cijelosti prebaciti za borbu protiv Kine u Indopacifiku, Rusija je Kini u geopolitičkom i sigurnosnom, kao i u energetskom smislu ništa manje važna nego Kina Rusiji.
Kina usprkos svojoj retorici o neutralnosti po pitanju ukrajinskog rata nedvojbeno drži rusku stranu. O tome svjedoči i nedavni trodnevni posjet novog kineskog ministra obrane Lija Shangfu Rusiji (nedugo nakon glamuroznog summita na vrhu dviju zemalja u Moskvi), a osobno ga je primio i Vladimir Putin. U prestižnoj moskovskoj vojnoj akademiji dodatno će se usavršavati visoki kineski časnici. Sam general Li Shangfu nije bilo tko. Prije preuzimanja dužnosti ministra obrane krajem ožujka, obnašao je visoke dužnosti u kineskoj vojsci u sferi kibernetske zaštite, nuklearnog oružja i svemirskog ratovanja. Zanimljivo je i da se nalazi pod sankcijama SAD-a od 2018. g. zbog svoje ključne uloge u kupnji ruskih protuzračnih sustava S-400 i zrakoplova 4++ generacije Su-35.
Ali neovisno o svemu političari Europske unije očito su optimisti po pitanju dogovora sa Xijom. Možda nisu čuli za njegovu slijedeću izjavu ili su je pak spremni ignorirati „za veće dobro“?
Naime, 13. travnja kineski medij CGTN u tekstu pod naslovom „Xi Jinping wows solid step after step in advancing chinese modernization“, navodi kako je kineski čelnik Xi Jinping izjavio da „se kineska modernizacija bitno razlikuje od zapadne modernizacije, a Kina ne može krenuti putem zapadne modernizacije, za koju je rekao da uključuje polarizaciju i pljačku drugih zemalja…“
Kina ignorira pozive američke vojske
Nakon američkog demonstrativnog obaranja kineskog balona početkom veljače (za obaranje jednog balona američka je vojska podignula čitavu eskadrilu najsuvremenijih zrakoplova), prekinuti su svi vojni kontakti između Pentagona i kineskog Ministarstva obrane. To stvara bojazan da moguće izbijanje incidenata između vojski dviju zemalja može izmaknuti kontroli jer ne postoje uhodani mehanizam za njihovo brzo „hlađenje“ kroz „vruće“ telefonske linije, a kako je to npr. u Siriji između ruskih i američkih snaga iako i ona ubrzano slabi.
Kako prošli tjedan navodi američki medij Foreign Policy, Colin Kahl, zamjenik američkog ministra obrane za politička pitanja, zadužen za izgradnju i planiranje američke strategije nacionalne sigurnosti, izjavio je kako Kina ignorira američke zahtjeve za vojnim kontaktima. “Stvarnost je takva da u Kini ne podižu slušalicu kad ih zovemo. Naši pokušaji da dopremo do Kine uglavnom su ignorirani.” Istodobno tvrdi kako Peking nema političke volje za komunikaciju s Washingtonom.
Kahl je kazao da će Kina vjerojatno pokušati proširiti svoj utjecaj na svjetskoj pozornici na štetu SAD-a i njegovih partnera ako Washington ne poduzme preventivne korake. Ali odmah je i kazao kako „činjenica da je Peking izazov ne znači da bismo trebali započeti sukob koji će biti razoran za sve uključene i prouzročiti nezamislivu štetu globalnom gospodarstvu“. Nitko ne želi sukob dviju nuklearnih sila – kazao je visoki službenik Pentagona.
Američko-ruski špijunski triler i ruska drakonska kazna svom novinaru
Nakon što je u Rusiji, nedavno, pod optužbom za špijunažu uhićen novinar američkog medija The Wall Street Journal, prošli je tjedan FBI na Floridi uhitio skupinu ruskih građana pod optužbom za špijunažu u korist Moskve. Teško je ne uočiti „reciprocitet“ i mogući epilog s razmjenama sadašnjih i prije uhićenih državljana jedne i druge zemlje pod sličnim optužbama – prema obrascu Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.
Prošlog je tjedna političkim i medijskim prostorom Zapada poput groma odjeknula presuda ruskog suda protiv novinara Vladimira Kara-Murze zbog veleizdaje i kritiziranja rata u Ukrajini, kada mu je izrečena drakonska kazna zatvora od čak 25 godina.
I dok oni, vječno skloni humoru govore da je dobro i prošao jer u Staljinovo vrijeme ne bi ni izišao pred sud već bi dobio metak, ruski se suparnici na Zapadu zgražaju. Međutim prava istina i uzroci problema, kao i obično, nisu crno-bijeli i do njih nije jednostavno doći.
Rusija se nalazi u ratnom stanju i svi se slažu da zapravo ratuje s čitavim Zapadom a ne samo Ukrajinom – i da je to ujedno borba i za njen opstanak. Pri tom su sve češći i teroristički napadi na tlu Rusije poput nedavnog ubojstva popularnog ruskog vojnog blogera i ratnog izvjestitelja iz Ukrajine Vladlena Tatarskog eksplozivnom napravom podmetnutom u statuu koja mu je uručena kao poklon u kafiću u središtu Sankt Peterburga i kada je ranjeno još 30-ak osoba. Treba se prisjetiti i prošlogodišnjeg terorističkog napada s podmetnutim eksplozivom ispod auta poznatog ruskog filozofa i geopolitičara Aleksandra Dugina u predgrađu Moskve, kada je ubijena njegova kćer Daria, iza čega moguće stoji ukrajinska obavještajna služba kako je to pisao čak i The New York Times bojeći se, kako je navedeno, da Kijev ne uvuče SAD u neposredni sukob s Rusijom svojim nepromišljenim i visokorizičnim potezima.
Sam novinar Kara-Murza od ranije je bio poznat kao otvoreni protivnik Putina i državnog aparata, što je naravno legitimno. Često je boravio kao gost u prijestolnicama Europe i SAD-a (navodno je dobio i britansko državljanstvo) gdje je gorljivo istupao s pozicije proturuskih stavova, nerijetko u bliskom društvu osvjedočenih političara rusofoba poput sada pokojnog američkog senatora Johna McCaina (o tome postoje video snimci). Sa sobom je nerijetko nosio spiskove s imenima ne samo ruskih državnih službenika za koje je tražio da im Zapad uvede sankcije, već i vlasnika velikih ruskih korporacija. Koliko je pak sve to legitimno i spojivo s pozicije klasičnog novinarstva ne znam, ali znam da je vrlo neugodno po Rusiju u okolnostima u kojima se ona sada nalazi. Kada tako nešto rade politički disidenti to može biti razumljivo, ali kada to u inozemstvu rade novinari koji inače žive i djeluju u vlastitoj zemlji, stvari ipak izgledaju drukčije.
Ovdje bih dodao jednu digresiju i podsjetio na nemali broj hrvatskih intelektualaca koji su, nezadovoljni uspostavom slobodne i neovisne Hrvatske početkom 90-ih napustili zemlju i postali disidenti. U zapadnim su prijestolnicama često javno medijski istupali i govorili o „ustašoidnoj“ vlasti, „nedemokratskom režimu u Zagrebu“, progonima Židova i Srba i sl. a prije toga su uživali sve blagodati „demokratskog“ života u SFRJ, bez da su ikada snažnije kritički istupili protiv brojnih anomalija tadašnjeg komunističkog režima a kamoli vrhovnog vođe. Ali zato su tek stasalu hrvatsku političku demokraciju – koja je bila u povojima i pravoj demokraciji se tek morala učiti jer je izišla iz totalitarnog sustava i to još tijekom velikosrpske agresije i borbe za goli opstanak i zemlje i naroda – rado kritički razvlačili po stranim centrima moći, a posljedice tog neprijateljskog djelovanja osjećaju se i do danas.
Rusija, naravno, ima mogućnost djelovati drukčije pa to očito i čini. Štoviše, nedugo nakon spomenute drakonske presude ruski je parlament odlučio povećati kaznu zatvora za veleizdaju na doživotnu! Jasno je kako Putinova vlada, odnosno država, ovim jasno daje do znanja i društvenim djelatnicima i oporbi da paze što rade u vremenu kada se Rusija u doslovnom smislu bori za vlastitu egzistenciju (nebitno koliko je tome sama vlast kumovala).
Uostalom, malo bi tko u svijetu u sličnim okolnostima tolerirao ovakvo ponašanje svojih novinara i tu ne treba biti licemjeran. Dovoljno je podsjetiti na sudbinu Juliana Assangea, novinara, glavnog urednika i osnivača WikiLeaksa, koji se „malo zaigrao“ s objavom američkih tajnih informacija dobivenih od „zviždača“.
Može li sudbinu Assangea slijediti i najpopularniji američki televizijski novinar i najveći Bidenov kritičar Tucker Carlson ostaje za vidjeti.
Pravo i pravda, poznato je – različiti su pojmovi, a nerijetko i proturječni kada se jedno zadovolji a drugo ne.
