Iz teksta se može iščitati onaj neskriveni žal za ugroženom globalnom dominacijom, preciznije – nezadovoljstvo što Zapad, navodno, ne poduzima dovoljno da zaštiti svoje do sada dominantne pozicije na međunarodnoj areni koje traju još od raspada SSSR-a. Mislim da je stvar upravo suprotna, i da Zapad, predvođen SAD-om, čini baš sve što mu je na raspolaganju da zadrži svoju dominaciju, a da nas pritom ipak ne uvede u Treći svjetski rat
Nakon što je nedavno američki medij Bloomberg pisao o strahu saveznika SAD-a od američke prenapregnutosti zbog otvaranja više globalnih bojišnica istodobno, a isti se strah sada itekako osjeća i u Ukrajini gdje vlasti u Kijevu strijepe da će ostati zaboravljene i pasti u drugi plan zbog izraelskog rata s Hamasom koji prijeti prelijevanjem u čitavu bliskoistočnu regiju, na sličnom je tragu i 31. listopada objavljeni tekst u britanskom mediju The Telegraph, čije ću najzanimljivije dijelove prikazati i na kraju izvesti zaključak.
U tekstu, autor, Dominik Raab, navodi kako smo ponovno ušli u eru geopolitike ravnoteže snaga. „Ali to nije isto što i hvaljena paradigma Henryja Kissingera prije Prvog svjetskog rata. Mnogo je više igrača na međunarodnoj sceni 2023. nego što ih je bilo 1910.“
Navodi primjer bivšeg američkog predsjednika Lyndona Johnsona koji je jednom kazao kako je „dublja upletenost Amerike u Vijetnamski rat preopteretila njegovu propusnost, potkopavajući njegovu sposobnost obavljanja više zadataka unutar domaćeg programa i vanjske politike“. „Danas, s ratom u Gazi koji prijeti da će se preliti u regiju, bezizlaznom situacijom u Ukrajini i vladama koje se bore da ukrote inflaciju, zapadni savez predvođen SAD-om je iscrpljen – bori se da se nosi s geopolitičkim multitaskingom s kojom se suočavamo. ..“ – navodi Raab.
„O tome ne svjedoči samo vojna kampanja Vladimira Putina u Ukrajini, kao odgovor na koju će Zapad morati pokazati maratonsku izdržljivost u opskrbi oružjem i održavanju kohezije ako želi pobjedu Volodimira Zelenskog. Tirani su se ohrabrili, a brutalni diktatori već su preuzeli vlast u Zimbabveu i Sudanu.“ – kaže Raab i navodi, također, kako diplomati posvećuju vrlo malo pozornosti opasnoj eskalaciji napetosti između Srba i Albanaca na Kosovu.
Upozorava i na problem Tajvana i tamošnju predizbornu utrku o kojoj se na Zapadu malo govori. Tamo traje “tradicionalna utrka između jastrebova Demokratske progresivne stranke koja se zalaže za neovisnost (otoka) i Kuomintanga koji se zalaže za ponovno ujedinjenje (s Kinom), koja bi mogla završiti ako Kuomintang postigne dogovor s novom Tajvanskom narodnom strankom, koja promiče formulu za koju kaže da će joj omogućiti suradnju s Kinom bez ugrožavanja suvereniteta Tajvana“. Završetak ovih izbora bit će od velike važnosti za Zapad – navodi Raab.
Zaključuje kako su „povjerenje i solidarnost bipolarnog svijeta i Hladnog rata zamijenjeni multipolarnim, složenijim i fragmentiranijim svijetom, i da je „uspon Istoka – predvođen Kinom i Indijom – doveo do pada relativne moći Zapada“.
„Polarizacija unutarnje politike, od Washingtona do Bratislave, oživjela je pragmatičniji pristup vlastitim nacionalnim interesima. Pregovori se suočavaju s relativno očitim preprekama – Europska unija i Australija još uvijek ne mogu dogovoriti sporazum o slobodnoj trgovini. Internacionalizam u vanjskoj politici blijedi u pozadinu, ustupajući mjesto očitom realizmu u mnogim prijestolnicama.
Zašto autor britanskog medija griješi?
Radi se o prilično objektivnom tekstu i prikazu aktualnog globalnog stanja od strane britanskog autora i s tim se, vjerojatno, malo tko ne bi složio. Međutim, ono što se iz teksta opet neskriveno može iščitati je onaj vječni, nesalomljivi žal za globalnom dominacijom, preciznije – nezadovoljstvo što Zapad navodno ne poduzima dovoljno da zaštiti svoje do sada dominantne pozicije na međunarodnoj areni koje traju još od raspada SSSR-a tj. završetka Hladnog rata početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Upravo suprotno! Smatram kako autor teksta u The Telegraphu griješi i da Zapad, predvođen SAD-om, čini baš sve što mu je na raspolaganju da zadrži svoju dominaciju, a da nas pritom ipak ne uvede u Treći svjetski rat. Jer u takvom, crnom scenariju, i on gubi ne samo svoj sadašnji dominantni položaj (netko će reći hegemoniju iako osobno nisam pobornik tog termina, jer da Zapad ima hegemoniju tada ne bi bilo niti potrebe za njegovim sukobima s Rusijom, Kinom ili drugim „odmetnutim“ državama koje „razmišljaju svojom glavom“), već mu može prijetiti i potpuna izolacija od „ostatka svijeta“, koji, htjeli mi to priznati i prihvatiti ili ne – traži radikalne promjene u budućem svjetskom poretku. Uostalom, one se već ubrzano događaju i taj je proces nezaustavljiv.
SAD-e bi, umjesto gole sile, morale koristiti druge poluge za svoje novo vodstvo
Puno povoljnija opcija od podizanja rizika na maksimalnu razinu po SAD bi bio pokušaj zadržavanja uloge vodeće globalne sile, ali više nikako ne i one koja će drugima diktirati što i kako moraju raditi. O tome sam u svojim analizama pisao još i prije početka ukrajinskog rata, upozoravajući upravo na scenarij kakvom sada u svijetu svjedočimo.
Sjedinjene Države se svojom golemom ekonomskom i financijskom snagom, svojim razvojnim i inovativnim potencijalima u sferi visoke tehnologije i mnogo čega drugog prihvatljivog i primamljivog mogu nametnuti svijetu kao zemlja koja će drugima pomagati u njihovu razvoju, a ne te potencijale i resurse koristiti za njihovo porobljavanje. Ako Washington upije pronaći formulu koja bi išla u tom smjeru i uspije vratiti izgubljeno povjerenje tzv. Globalnog juga koje je sada očito – ima šanse za uspjeh.
I suprotno – ako nastavi s vječnom politikom “gledanja na druge s visoka“, ekonomskih i vojnih prijetnji i brige za zaštitu samo vlastitih interesa ne mareći za interese i strahove drugih zemalja, bit će to put u propast. Takve vođe nikome ne trebaju. Predvodnici, lideri, to uvijek moraju imati u vidu, jer oni ne mogu biti svrha samima sebi. Zašto bih se pouzdao i stavio pod nečije vodstvo ako mi on ne može osigurati barem najosnovnije stvari koje tražim?
Bolje ići postupnim putom nego dramatičnim rezovima
U te je promjene za sve zainteresirane ključne globalne igrače puno bolje ići postupno i umjereno, nego dramatičnim rezovima: podizanjem barikada, zidova, ili pak kopanjem dubokih rovova prema svojim neistomišljenicima.
Ključni zapadni stratezi toga su sigurno svjesni, ali je ključno pitanje je su li se njihove političke, financijske i gospodarske elite spremne odreći svoje uloge globalnih „prvih violina“ – odnosno svojih interesa?
Bidenova i Trumpova koncepcija nespojive. Tko će morati popustiti?
Zbog tih se interesa Bidenova administracija, i općenito američka „duboka država“ koju ona nedvojbeno predstavlja, toliko i zalaže za nastavak američke globalističke politike, želeći kontrolirati sve i svuda. Suprotno, primjerice, Trumpovom realizmu i njegovoj politici okretanja Americi („America first“) koja na vanjskopolitičkom području preferira sklapanje američkih sveobuhvatnih bilateralnih sporazuma sa svjetskim državama, kao najbolje rješenje za zaštitu interesa SAD-a i tamošnjeg biznisa, dok zanemaruje formalna savezništva koja Ameriku, kako smatra, samo sputavaju.
Iako su to dvije krajnje i međusobno nespojive koncepcije – koje najviše i utječu na formiranje smjera američke vanjske politike, jasno je kako Bidenovi stratezi moraju u stvarnim, postojećim globalnim geopolitičkim okolnostima, ili kako autor britanskog medija kaže „u obračunu s realizmom“, biti pragmatični.
Tj. oni ne mogu ići do kraja u svojim potezima za ostvarenje svojih ciljeva, jer bi taj kraj značio i formalno pokretanje rata (ako su druga sredstva, poput uvođenja sankcija i prijetnji političke i vojne prirode iscrpljena) protiv geopolitičkih protivnika – redom nuklearnih sila, koje više američko vodstvo (preciznije soliranje) ne prihvaćaju.
Takav si luksuz, u kojemu bi riskirali ne samo gubitak svojih postojećih pozicija i interesa već i svojih glava u doslovnom smislu te riječi – ipak ne mogu i neće dopustiti. Ma tko god to priželjkivao ili od njih tražio.
