Samo „zamrzavanje“ stanja prema nekakvoj utvrđenoj liniji razgraničenja – nakon kojeg bi odnosi Rusije i Ukrajine ostali neprijateljski, po sličnom modelu kako je zaustavljen rat na Korejskom poluotoku (o tome je nedavno pisao The Washington Post), za Moskvu je – prema mišljenju ruskih analitičara potpuno neprihvatljiv
Američki državni tajnik Antony Blinken izjavio je 24. lipnja na medijskoj konferenciji u Berlinu kako razvoj stanja u Donbasu izaziva zabrinutost na Zapadu s obzirom na uspjehe ruske vojske. To je kazao tijekom sudjelovanja na sastanku zemalja G7.
“Nedavna izvješća da je Rusija ostvarila ograničene vojne dobitke u istočnoj Ukrajini izazivaju zabrinutost u Europi i šire u svezi toga u kojem se smjeru situacija kreće”, kazao je Blinken.
Istodobno je zamjerio europskim partnerima što su pozornost usmjerili “na taktičku razinu na štetu strateške” i kazao kako zemlje G7 namjeravaju razgovarati o diplomatskom rješavanju oružanog sukoba u Ukrajini.
S druge strane, u jednom od trenutačnih najvećih žarišta sukoba u Donbasu – gradu Lisičansku, u samoproglašenom LNR-u, boravila je novinarska ekipa francuske televizije koja prati povlačenje ukrajinske vojske i evakuaciju tamošnjih civila.
Prema navodima tog medija, u Lisičansku je ukrajinska vojska naišla na nepovjerenje stanovnika koji su ostali u gradu i koji Rusima žele pobjedu.
U Ukrajini, u srcu Donbasa, prema Lisičansku, u crvenom kombiju voze se volonteri s pancirkama. Na rubu grada vidi se bijeli dim od topništva i goruće rafinerije. Na ulicama grada vidimo blokade uništenih automobila i udare bombardiranja na zgrade, navodi se u reportaži.
15.000 stanovnika Lisičanska i dalje je odlučno ostati u ovom gradu koji je postao ratna zona. Opipljive su napetosti između proruskih stanovnika i ukrajinske vojske koja ih je došla evakuirati iz njihovih skloništa. Ukrajinski vojnici suočavaju se s nepovjerenjem i sumnjom ovih rusko-govorećih i neprijateljski raspoloženih stanovnika. U Lisičansku, većina stanovnika koji su ostali nije podržavala ukrajinsku vojsku. Mi ne vjerujemo da ruska vojska puca na grad, a želimo da Rusi pobjede, prenose riječi stanovnika reporteri francuskog medija.
Utvrdili su da se ljudi, čak i riskirajući svoje živote, odbijaju evakuirati iz urbanih skloništa na zahtjev ukrajinske vojske, koju, usput, optužuju za granatiranje civila. Na pitanje zašto su čekali Ruse koji su granatirali grad, stanovnici su začuđenim posjetiteljima odgovorili da je ukrajinska vojska ta koja puca na njihove domove, ubijajući njihovu djecu.
“Očekuju se Rusi kao osloboditelji. Navečer crveni kombi napušta grad i odvodi samo desetak evakuiranih stanovnika iz borbi”, zaključuju autori izvješća, čiju reportažu možete pogledati ovdje.
Sada, konačno, proanalizirajmo aktualno stanje na istoku Ukrajine:
Osvajanjem, nakon susjednog Sjeverodonjecka (105 000 stanovnika), čija je kemijska tvornica Azot kao jedno od posljednjih uporišta ukrajinske vojske u tom gradu od danas u rukama proruskih snaga (objavljuju ruski mediji) i Lisičanska (95 000 stanovnika) i formalno će od ukrajinskih snaga biti očišćen čitav teritorij samoproglašene LNR čiju je nezavisnost priznala jedino Moskva.
Naselja Gorskoe i Zolote, južnije od Lisičanska, gdje je prije tri dana postalo potpuno opkoljeno između 1500 i 2000 ukrajinskih vojnika, zauzela je Južna grupa ruskih snaga pod zapovjedništvom generala Sergeja Surovikina. Osim dijela vojnika koji su se predali, ostali su potpuno poraženi – objavilo je jučer rusko Ministarstvo obrane objavljujući snimke predanih i zarobljenih ukrajinskih vojnika.
Ukrajinske snage iz Lisičanska sada se preko Severska, jedine koliko-toliko slobodne preostale cestovne komunikacije (koja je, međutim, pod sve snažnijim udarom ruskog topništva i dronova), ubrzano povlače prema Slavjansku i Krematorsku – posljednjim velikim i vojno snažno utvrđenim urbanim središtima u samoproglašenom DNR-u, nakon čijeg bi osvajanja proruskim i ruskim snagama ostalo osvojiti još samo područje Avdievke, smještene 30-ak kilometara zapadno od milijunskog grada Donjecka.
Upravo je iz Avdievke – jednog od najsnažnijih ukrajinskih vojnih uporišta uopće (s 8 godina stručno građenim armirano-betonskim podzemnim fortifikacijama zbog kojih je nemoguć frontalni pješački napad jer bi predstavljao samoubojstvo te ga proruske snage, iako ga gotovo bez prekida drže pod snažnom topničkom vatrom ostavljaju za svoj posljednji cilj u DNR namjeravajući mu osigurati sudbinu postrojbe Azov u mariupoljskoj čeličani Azovstalj) već tjednima sustavno i neselektivno raketiran sam Donjeck.
Pojedini vojni analitičari, uključujući i one američke, smatraju kako bi do kraja kolovoza ruska vojska mogla preuzeti potpuni nadzor nad čitavim teritorijem Donbasa (DNR i LNR) čime bi i formalno završila druga faza ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini, pokrenute 24. veljače.
Za sada još nitko ne zna što slijedi nakon toga i hoće li se, s obzirom kako je glavni cilj te vojne operacije bio upravo oslobođenje DNR-a i LNR-a od ukrajinske vojske (uz one političkog karaktera o demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine koji su vrlo rastezljivog karaktera), prednost dati pregovorima odnosno političkom rješenju sukoba, ili će se rat nastaviti. U svakom slučaju, sve je veći broj i američkih vojnih analitičara koji ukazuju da ruska vojska upravo na istoku Ukrajine sada uništava glavninu ukrajinske vojske koja više neće imati snage za bilo kakve veće ofanzivne operacije i što bi moglo otvoriti put pregovorima.
Međutim, dodao bih, kako će oni u mnogomu ovisiti i o zahtjevima Moskve na širem geopolitičkom planu, prije svega prema Washingtonu. Svima je, naime, jasno, kako je ukrajinski rat zapravo rat između Rusije i Zapada i da se Kijev u svemu tome ponajmanje pita. Moskva već odavno daje do znanja kako ne namjerava voditi bilo kakve pregovore s, kako ih naziva, zemljama ograničenog suvereniteta (gdje smješta EU i njene ključne članice), već samo s onima koje donose ključne odluke – a to su, u konkretnom slučaju – Sjedinjene Države. Pritom će Moskva ustrajavati na osiguranju strateških sigurnosnih jamstava za Rusiju, kako je to tražila od SAD-a i NATO saveza u prosincu prošle godine.
Drugim riječima netko će po pitanju rješavanja ukrajinskog sukoba morati reterirati ako će se željeti postići mirovni sporazum. Samo „zamrzavanje“ stanja prema nekakvoj utvrđenoj liniji razgraničenja – nakon kojeg bi odnosi Rusije i Ukrajine ostali neprijateljski, po sličnom modelu kako je zaustavljen rat na Korejskom poluotoku (1950.-1953.), a kako je to ovih dana predložio američki medij The Washington Post, za Moskvu je, barem za sada – prema mišljenju pojedinih uglednih ruskih analitičara potpuno neprihvatljiv upravo zbog činjenice da bi nakon toga Rusija na svojim zapadnim granicama opet imala „anti-Rusiju“ zbog čega je i pokrenula rat. Naime Seul i Pjongjang i dalje se gledaju preko nišana jer rat formalno nije završen, a njegovo je izbijanje moguće u bilo kojem trenutku i može biti izazvano nepredviđenim vanjskim i unutarnjim čimbenicima. Osim toga težište vojnih sukoba vodi se na istoku Ukrajine koji će biti i puno više razoren od zapadnog dijela te zemlje i kojeg će na kraju morati obnavljati sama Rusija (što je skupo), slično kako je bilo i s istočnom Njemačkom na kraju Drugog svjetskog rata koji je puno više razoren prodorom Crvene armije i snažnim otporom Wermachta nego zapadni dio Njemačke koji se brzo predavao Saveznicima.
Teško je onda očekivati da bi takvo – „korejsko“ rješenje ukrajinskog sukoba zadovoljilo Moskvu, dok bi Kijev, vjerojatno, na njega puno lakše pristao iako formalno ističe kako je njegov cilj osloboditi čitav teritorij Ukrajine, uključno i Krim. Jasno je da je to potpuno nerealno i da je dovoljan samo jedan „mig“ iz Washingtona prema Zelenskom ako bi se korejski model i službeno našao na stolu američkih i ruskih pregovarača. Ostalo bi odradila medijska mašinerija.
Podsjećam kako je jedan od glavnih Putinovih zahtjeva za osiguranje ruske strateške sigurnosti bio upravo ne ulazak Ukrajine (i Gruzije) u NATO savez. S obzirom da je sada priča oko ukrajinskog članstva u NATO-u definitivno završena i da tu temu više nitko niti ne spominje od strane ključnih zapadnih igrača, ostaje za vidjeti kako sve to operacionalizirati a da svi na kraju budu zadovoljni. Ili, preciznije, da se nitko ne osjeća poražen – prije svega Rusija i SAD koji to – kao globalne nuklearne velesile i a priori ne mogu biti.
Jedan od modela je upravo i nedavno davanje Ukrajini statusa zemlje kandidata za ulazak u EU. Iako mnogi analitičari i na Zapadu i u Rusiji smatraju kako će do članstva Ukrajine u EU teško doći do sredine ovog stoljeća, zanimljivo je da je ruski predsjednik Vladimir Putin na prošlotjednom Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu kazao kako Rusija nikada nije imala ništa protiv ulaska bilo koje zemlje u Europsku uniju koja nije vojni, već politički savez – i da u tom smislu nema ništa niti protiv ulaska Ukrajine u istu.
Naravno, Putin ništa ne kaže (niti to u ovom trenutku vjerojatno i sam zna) u kakvom bi obliku Ukrajina, eventualno, na kraju mogla ući u EU. A upravo je to ono najvažnije – teritorij i kontrola nad istim! Riječi ushita ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog izrečene nakon dobivenog statusa zemlje-kandidata, da je Ukrajina time ostvarila svoj dugogodišnji san, na žalost – nemaju baš nikakvu važnost osim one propagandne – prije svega za ukrajinski narod. Ali i on, vjerojatno, sve više shvaća realnost i činjenicu da je, kao „žrtveno janje“ bačen u grotlo globalne američko-ruske geopolitičke borbe u koju se uključuje sve više država svijeta, ali s puno bolje pozicije nego one u kojoj se našla sama Ukrajina – najvećim dijelom voljom i „sposobnošću“ svojih elita. Jer, kako sada stvari stoje, najrealnija opcija ipak je ona da će se, prije postizanja konačnog rješenja, Amerika i Rusija međusobno nastaviti još dugo iscrpljivati upravo na ukrajinskom terenu. Pri tom će i jedne i druge najmanje interesirati sudbina samih Ukrajinaca. Tim više što ih pretjerano ne zanima niti sudbina samih europljana, što je, opet, izravna posljedica politike njihovih elita.
