S povećanjem sigurnosnih rizika u Europi zbog ukrajinskog rata, Berlin sada od Washingtona traži da konačno preuzme stvarnu ulogu „pastira“, a „stado“ će nakon toga krenuti za njim. Njemačka ne želi biti „torpedo“ lansiran od strane NATO-a u Ukrajinu, nakon čije će eksplozije, ovisno o njenom uspjehu i posljedicama, onda na Ukrajinu, eventualno, kao krdo krenuti i svi ostali
Na prošlotjednom (20. siječnja) sastanku ministara obrane grupe zemalja-donatora Ukrajine predvođenih SAD-om, tzv. grupe Ramstein (po istoimenoj američkoj bazi gdje se održao i prvi takav sastanak) – posve neočekivano – nije bila donijeta odluka o isporukama zapadnih tenkova Kijevu, o čemu se prije toga danima govorilo kao o već gotovo sigurnoj odluci.
Prije svega se radi o njemačkim tenkovima Leopard 2, kojih u službenim sastavima brojnih vojski Europske unije, kao i Turske, ima preko 3000. Najčešće je riječ o starijim modifikacijama, poput A4, koji bi se isporučivali Kijevu. Iako nikako ne spadaju u najsuvremenije tenkove, ukrajinskoj vojsci bi itekako dobrodošli ali samo ukoliko bi se radilo o stotinama, a ne desecima takvih tenkova. Jednako kao, isto tako ne baš najsuperiornijih američkih glavnih tenkova M1-Abrams koje Washington ne želi isporučivati Kijevu.
Medij DW nedavno navodi kako je njemački proizvođač Krauss-Maffei Wegmann proizveo više od 3.500 tenkova Leopard 2 od početka proizvodnje 1978. Njegovo glavno oružje je top glatke cijevi od 120 mm. Prema Bundeswehru, to znači da ciljevi na udaljenosti od nekoliko kilometara mogu biti pogođeni u vrijeme dok tenkovi stoje ili se kreću. Maksimalni domet tog tenka je pet kilometara. Prema Bundeswehru, prednosti Leoparda leže u kombinaciji vatrene moći, oklopne zaštite i mobilnosti. Brz je i može se kretati i do 70 km na sat, a ima i relativno štedljiv dizelski motor.
Ukrajinske zalihe devastirane, europska skladišta ispražnjena
Po Kijev je sada glavni problem što su se iscrpile isporuke tenkova sovjetske proizvodnje, kojima su, inercijom, raspolagale zemlje bivšeg Varšavskog ugovora i koji su po Ukrajinu bili optimalno rješenje s obzirom da je njeno vojno osoblje naviklo upravo na sovjetske tenkove kojima je raspolagala ukrajinska vojska sve do početka rata. Osim toga Ukrajina raspolaže remontnim zavodima osposobljenim za popravke oštećenih tenkova sovjetske proizvodnje pa su joj i iz tog razloga oni bili povoljniji.
Zanimljivo je da je do ruske invazije Ukrajina prema broju tenkova zauzimala visoko 13. mjesto u svijetu s više od 1000 tenkova, dok je Rusija već dugo vodeća u tom segmentu naoružanja s preko 12 000 tenkova (zanimljivo, druga je Sjeverna Koreja s oko 10 000 tenkova, a sve opstale zemlje su daleko ispod tih brojeva). Međutim, ukrajinski tenkovi gotovo su u cijelosti uništeni ili izbačeni iz stroja, kako je nedavno priopćilo rusko Ministarstvo obrane, a sve je veći problem i s njihovim remontom zbog nestanka struje uslijed ruskih raketiranja ili napada na same vojno-industrijske pogone.
Ali kako su u međuvremenu, očito, i zapadni tenkovi sovjetske proizvodnje završili na „groblju tenkova“ ukrajinskih bojišnica, a zapad je iscrpio njihove zalihe – problem je postao ozbiljan jer bi morao početi isporučivati vlastite tenkove i time slabiti vojske nacionalnih država. Međutim, nedavno je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen (bivša njemačka ministrica obrane koju mnogi optužuju za žalosno stanje današnjeg Bundeswehra) izjavila kako zemlje EU moraju Ukrajini od oružja dostaviti „sve što imaju na raspolaganju“. Ali lako je to reći.
Psihološka barijera
Ono što se zna je da bez tenkova ne može biti riječi o bilo kakvim uspješnim ofenzivnim operacijama o kojima govori i Kijev i zapadni političari i mediji, kao o nečem što uskoro predstoji, najvjerojatnije u proljeće
Ali sada se, međutim, pojavila i ona psihološka barijera ili „crvena crta“ u glavama pojedinih europskih dužnosnika o suvremenim zapadnim tenkovima kao oružju eskalacije ukoliko budu isporučeni Kijevu. (Iako smatram da Washington više i ne misli da Rusi još imaju bilo kakve „crvene crte“ po pitanju ukrajinskog rata, osim u slučaju neposrednog uvlačenja službenih vojski NATO saveza u njega, jer su sve navodne ruske „crvene crte“ odavno pregažene)
Dakle, sastanak u američkoj bazi Ramstein „minirao“ je Berlin, ali šutljivih istomišljenika za takav potez on nedvojbeno ima. Preciznije, Berlin se na sastanku usprotivio slanju svojih tenkova Ukrajini, a da bi stvar malo uljepšao – uvjetovao je njihovo slanje s istodobnim slanjem američkih tenkova Abrams.
Ali ta je odluka Berlina izazvala brojne kritike i pojačala pritiske na Njemačku. Tako je čak i visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnost EU Josep Borrel izjavio kako odluka unutar grupe Ramstein nije donijeta zbog stava Njemačke. Međutim najveće nezadovoljstvo i pritisci na kancelara Olafa Scholza ipak stižu iz Washingtona i Varšave iako je jasno kako njemačka vlada „samo“ ne želi biti neposredno gurnuta u ukrajinski rat. Preciznije, ne želi to učiniti samostalno.
Njemačka u tim strahovima sigurno nije usamljena. Tako danas, 23. siječnja, austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg lukavo kaže kako Austrija ne sudjeluje u opskrbi Ukrajine ofenzivnim oružjem, ali da također nije blokirala opskrbu drugih država. Jer Austrija je, kako navodi – neutralna zemlja, te je dodao kako bi zemlje koje isporučuju oružje same trebale odlučiti koje oružje žele i mogu prenijeti.
Bespogovorni posluh posustaje
Vrijeme bespogovornog posluha očito je prošlo. Stvar je postala preozbiljna i očito je otišla predaleko i po samu EU iako to ona službeno ne želi i vjerojatno nikad neće priznati. Uostalom, i sam je američki ministar obrane Lloyd Austin na sastanku Ramstein grupe izjavio kako je u Ukrajini došlo do „prijelomne točke“, a što znači jedino to, da stanje nije dobro i da Zapad, ako želi spasiti Ukrajinu, mora nešto žurno učiniti. Međutim, time dramatično rastu i rizici od eskalacije. Uostalom, i prošlog tjedna smijenjeni (sam je dao ostavku pod pritiscima nakon svoje neugodne izjave da ruska raketa nije gađala stambenu zgradu u Dnjipru, već da je zgradu pogodila nakon obaranja od strane ukrajinske protuzračne obrane što je velika razlika jer se tu radi o pitanju namjere ili ne-namjere) savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Oleksij Arestovič prije dva dana je izjavio kako uopće nema nikakvog jamstva da Ukrajina ne samo što možda neće pobijediti nego i da ne bude poražena u ovom ratu.
Berlin Washingtonu: budite pastir, a mi ćemo biti stado
Zato, s povećanjem sigurnosnih rizika, prije svega za Europu, Berlin sada od Washingtona traži da konačno preuzme stvarnu ulogu „pastira“, a „stado“ će nakon toga krenuti za njim. Njemačka ne želi biti „torpedo“ lansiran od strane NATO-a u Ukrajinu, nakon čije će eksplozije, ovisno o njenom uspjehu odnosno posljedicama, onda na Ukrajinu eventualno kao krdo krenuti i svi ostali.
Međutim, koliko će Njemačka uspjeti u svom stavu temeljenom na ne tako davnim riječima kancelara Scholza kako on želi spriječiti Treći svjetski rat uvlačenjem NATO-a u ukrajinski rat – još je nepoznato.
Poljska „dolijeva ulje na vatru“
Sadašnju neugodnu poziciju, koju je jučer dodatno zaoštrio poljski premijer Mateusz Morawiecki izjavama koje aludiraju na njemački kukavičluk i gdje Njemačka, kako kaže, čeka da Rusi poslije Kijeva opet uđu i u Berlin pa da se onda probudi, nastoji amortizirati ili omekšati njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Ona je upravo izjavila francuskoj televiziji LCI kako se Berlin neće miješati ako Varšava odluči Kijevu isporuči svoje tenkove Leopard 2 i o tome zatraži njemačko odobrenje.
Podsjećam pri tom da trgovine i isporuka drugim državama tenkova Leopard ne može biti bez dozvole Njemačke kao njihovog proizvođača – što je zajamčeno i međunarodnim pravom i u svim drugim slučajevima i državama.
“Trenutno se to pitanje ne postavlja, ali da nam se postavi, ne bismo stajali na putu”, odgovorila je šefica njemačke diplomacije na pitanje što bi se dogodilo da Poljska isporuči Ukrajini tenkove Leopard 2 bez njemačkog odobrenja.
Pa iako, očito, ono iz Varšave nije službeno postavljeno, na portalu Geopolitika News objavili smo nedavne riječi poljskog premijera da Poljska može isporučiti svojih 14 Leoparda 2 Ukrajini i bez dozvole Berlina.
EU „ekskluziva“ za Rusiju
Naravno – pitanje je hoće li to Varšava i učiniti jer bi time došla u „krimi-zonu“, s obzirom kako ipak nije isto nasilno i jednostrano (i nekažnjeno) raskidati ugovore s Rusima, i one unutar EU gdje se na poštivanju prava toliko inzistira (naravno s razlogom, a ne po onoj Titovoj „nemojmo se uvijek držati prava kao pijan plota“). Međutim, ova čuvena Titova za Bruxelles očito vrijedi ekskluzivno samo za Rusiju.
Zato je zanimljivo da je jučer Michael McCall, predsjednik Odbora za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa, o ovoj temi, koja neočekivano, stvara nelagodu Bidenovoj administraciji tamo gdje se to nije očekivalo (jer ruši privid stvorenog apsolutnog jedinstva Zapada kojeg, međutim, nema ni po pitanju američkih subvencija visokotehnološkim tvrtkama koje prijete trgovinskim ratom SAD-a i EU), izrazio svoje mišljenje, prema kojem bi isporuka čak i jednog američkog tenka Abrams Ukrajini bila dovoljna da Europa počne slati Kijevu njemačke tenkove Leopard 2. Prema njegovim riječima, Njemačka čeka da američka strana preuzme inicijativu.
Oko ovog zadnjeg McCall, koji očito traži kompromis (ali sigurno ne na američku štetu) je potpuno u pravu, ali jedan jedini tenk, pobogu – ipak je premalo. Jer Berlin, očito, u svom zahtjevu ne misli na simboliku. Stvar je ipak puno dublja.
O tome svjedoči i navodna oštra svađa američkog ministra obrane Lloyda Austina u kabinetu njemačke vlade oko isporuka Leoparda, jer je ta vijest, odnosno prijedlog Berlina da svoje isporuke uvjetuje isporukama američkih tenkova, Austina zatekla u zrakoplovu iznad Atlantika. A to, složit će te se, ne izgleda baš lijepo s pozicije predvodnika zapadne demokracije i sigurnosti.
Čak je i slijedećeg dana zamjenica glasnogovornika Pentagona Sabrina Singh (pogledaj video ovdje, od 2. minute) morala kazati kako Washington trenutačno ne vidi smisao u opskrbi Ukrajine tenkovima Abrams zbog visokih troškova i složenosti održavanja njegove opreme, ali i nepoznanica kako će se ti tenkovi ponašati na ukrajinskom terenu i tamošnjoj klimi.
Sigurno je, međutim, da Washington ne želi niti dodatne rizike oko svog uvlačenja u rat s Rusima u Ukrajini, niti nepotrebne rizike po ugled svoje vojne tehnike. Poglavito s pozicije da se Abramsi nisu pokazali previše pouzdani ni na iračkim ni na jemenskim bojišnicama.
Američki dodatni argument za njihovo neslanje u Ukrajinu su i problemi koji bi nastali s opskrbom gorivom koje je drukčije nego u dizelaša Leoparda, kao i velika težina Abramsa – 63 tone, što može otežavati njihovu manevarsku sposobnost na blatnjavoj ukrajinskoj zemlji (čuvenoj rasputici) i ukrajinskim mostovima koji su prilagođeni prolasku sovjetskih teških tenkova koji teže do 50 tona. Ali njemački protuargument je da su i Leopardi, poput Abramsa, teški preko 60 tona.
Vidjet ćemo čime će sve ovo na kraju rezultirati, iako sam uvjeren da će se Leopardi, barem iz pojedinih europskih zemalja uskoro početi pojavljivati u Ukrajini – htjela to Njemačka ili ne. Takva je, jednostavno, konjuktura današnjih političkih odnosa i odnosa snaga na Zapadu: dobro se zna tko je gazda, a tko mora slušati.
Stado će, iako se uzjogunilo, u ovom slučaju ipak morati krenuti ispred pastira. Iako se nadam da griješim. Jer s pastirom je ipak i lakše i sigurnije.
