Kijev napadom na Krimski most vjerojatno želi skrenuti pozornost svoje javnosti na ovaj uspjeh (gledano iz njihove perspektive), ali i odaslati poruku Moskvi da su Ukrajinci „još uvijek tu“ – opasni i nepredvidljivi, i da mogu udariti po ruskim strateškim ciljevima kada god to žele. Ali zanimljivija je uloga Turske
Glavna vijest današnjeg dana, 17. srpnja, nedvojbeno je bila ona o sinoćnjem ukrajinskom napadu dvama morskim dronovima na ruski strateški infrastrukturni objekt, 19-kilometarski Krimski most koji povezuje istoimeni poluotok s ruskim kopnom. Iako Rusi već duže vrijeme koriste i novi „kopneni most“ – okupirani ukrajinski teritorij na jugu zaporoške regije uz Azovsko more koji je početkom listopada prošle godine i službeno anektiran u ruski državni teritorij, oni se i dalje najviše vole služiti upravo Krimskim mostom. I zbog njegove efektnosti i ljepote, ali i zbog sigurnosti s obzirom da se na jugoistoku Ukrajine već dugo vode oštre borbe, poglavito od početka protuofenzive Kijeva započete početkom lipnja.
Spomenuti sinoćnji napad na Krimski most doveo je do prekida cestovnog i željezničkog prometa (ovaj potonji navodno je ponovo uspostavljen), a Moskva je već protiv počinitelja (Kijeva) i službeno pokrenula kazneno djelo za čin terorizma.
Zanimljivo je podsjetiti kako od početka listopada, kada je zabilježen prvi ukrajinski napad na Krimski most– preciznije, podmetanje eksploziva u kamion koji se njime kretao i što je Rusija odmah okarakterizirala kao čin terorizma od strane ukrajinskih tajnih službi – nije bilo novih napada na taj objekt. Ako je i bilo, bili su slabijeg intenziteta i takvi bi pokušaji redovito bili sprječavani od strane ruske protuzračne obrane – prije svega sustava PZO kratkog dometa Pantsir.
Razlozi napada
Zato je nužno pokušati proniknuti u razloge najnovijeg napada koji se dogodio u ponedjeljak u ranim jutarnjim satima (oko 3 sata) dvama ukrajinskim morskim dronovima – kako su to danas izvijestila ruska istražna tijela. Štoviše, rusko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u ponedjeljak da odluke o napadu na Krimski most donosi Kijev uz sudjelovanje američkih i britanskih obavještajnih službi.
Nameću se dva osnovna razloga:
- Problemi koji se javljaju po Kijev po pitanju ukrajinske protuofenzive koja napreduje vrlo sporo ili nikako (ovisno o kojim dijelovima bojišnice govorimo) i uz neplanirano velike gubitke. U tom kontekstu vlasti u Kijevu napadom na Krimski most (kao civilni objekt i kada su poginule dvije civilne osobe, muž i žena, a maloljetna djevojka je ranjena) vjerojatno žele skrenuti pozornost svoje javnosti na ovaj uspjeh (gledano iz njihove perspektive), ali i odaslati poruku Moskvi da su Ukrajinci „još uvijek tu“ – opasni i nepredvidljivi, i da mogu udariti po ruskim strateškim ciljevima kada god to žele. Tim više što se već danima izvode i snažni ruski zračni i raketni napadi po ukrajinskim vojnim i energetskim ciljevima diljem zemlje – najviše po vojnim logističkim centrima i skladištima naoružanja (između ostalog i onog koje Ukrajini stiže od strane Zapada, kojima Moskva želi otežati nastavak ukrajinske protuofenzive;
- Drugi bi razlog napada na Krimski most mogao biti sporazum o žitaricama između Rusije i Ukrajine, potpisan prošle godine uz posredništvo Turske i UN-a, a koji ističe večeras u 24 sata i čije produljenje Rusija već tjednima najavljuje kao nemoguće ukoliko se ne ispune i ruski zahtjevi za poštivanjem njegovih odredbi koji se odnose na omogućavanje slobodnog izvoza i ruskih poljoprivrednih proizvoda i umjetnih gnojiva kroz otvaranje SWIFT računa za rusku Poljoprivrednu banku (što nikada nije provedeno u praksi usprkos uvjeravanjima od strane UN-a i činjenici da je Moskva već dva puta produžavala isti sporazum uz uvjet da će ga u buduće produljiti samo pod uvjetom izvršenja spomenutih obveza i prema Rusiji. Dakle, Kijev je, moguće, napadom na Krimski most želio „preventivno“ upozoriti Moskvu što je čeka ako ne produlji sporazum kojeg Kijev smatra po sebe životno važnim, jer mu omogućuje i deblokadu njegovih crnomorskih luka (preciznije, plovidbu trgovačkih brodova uz inspekcijski nadzor ruskih vojnih brodova, koji, to priznaju mnogi analitičari i u samoj Rusiji, nije previše pouzdan, jer tko može u masi brodova i golemoj količini tereta kojeg prevoze provjeriti sve što ulazi i izlazi u i iz Ukrajine).
Prijetnje i iluzije
Međutim, teško je vjerovati kako bi napad na Krimski most mogao utjecati na ruskog predsjednika Vladimira Putina da promijeni svoju, već očito unaprijed usvojenu odluku, o kojoj je, između ostalog, otvoreno govorio i brojnim svjetskim dužnosnicima kao o realnoj opciji ukoliko se ne ispune i navedeni legitimni ruski zahtjevi.
Naime kako oni u međuvremenu nisu ispunjeni (UN i glavni tajnik Antonio Guterres opetovano su gotovo do prošlog tjedna obećavali da će se to promijeniti, ali Zapad, očito, opet nije želio odobriti financijske transakcije ruskoj banci preko SWIFT-a, jer o tome sigurno ne odlučuje Guterres) Moskva je u ponedjeljak donijela službenu odluku o zaustavljanju tj. ne produljenju „žitnog sporazuma“, uz napomenu kako će ga ponovo pokrenuti, odmah, čim se ispune legitimni zahtjevi ruske strane sukladno slovu sporazuma.
U međuvremenu, sinoć je savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan upozorio Rusiju kako će njena diplomacija „snositi ozbiljne posljedice“ ako Putin ne produži postojeći sporazum, jer će tada, raskidom ugovora, Rusija pokazati da je “odstupila od opskrbe zemalja globalnog juga, Afrike, Latinske Amerike i Azije potrebnom hranom po pristupačnim cijenama”. “Dakle, ovo je izbor koji Vladimir Putin mora napraviti. Spremni smo za svaki scenarij i blisko surađujemo s Ukrajincima na tome“, – kazao je Sullivan.
Očito je, međutim, da su i ukrajinski napad na Krimski most i Sullivanove prijetnje vjerojatno samo dodatno učvrstile rusku odluku. Naime, Moskva očito smatra kako zemlje Globalnog juga itekako dobro znaju tko ustvari ometa daljnju provedbu ovog sporazuma, a osim toga i slovo istoga daje joj za pravo.
Turska uloga
Tu su još i ranije višekratne izjave turskog predsjednika Erdogana o neispunjenju obveza prema ruskoj strani, ali i one koje govore kako samo mali dio ukrajinskog žita završava kod najsiromašnijih zemalja s obzirom kako njegov najveći dio ide u zapadnoeuropske luke.
Kad već spominjem Erdogana nije isključeno da je ruska odluka dodatno motivirana i njegovom nedavnom odlukom nakon posjeta Ankari ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, da u Ukrajinu zrakoplovom vrati nekoliko vođa kontroverzne vojne postrojbe Azov. Naime, Moskva i Ankara su, nakon ruskog vojnog zauzimanja Mariupolja u svibnju prošle godine, postigle sporazum da će Rusija zarobljene vođe Azova predati Turskoj uz obećanje potonje da im neće dozvoliti povratak u Ukrajinu dok traje rat.
Naime, upravo je Turska bila zemlja koja je najviše profitirala navedenim sporazumom o žitu s obzirom kako su brodovi s ukrajinskim poljoprivrednim proizvodima stizali najprije u turske luke u kojima je vršen pretovar za daljnja odredišta – kako vidimo, najviše u Zapadnu Europu. Osim toga, Erdoganu je sporazum omogućio jačanje turske uloge na međunarodnoj diplomatskoj areni, ali i položaj mogućeg posrednika u zaustavljanju ukrajinskog rata. Sada ova potonja mogućnost polako blijedi s obzirom na svojevrsni Erdoganov vanjskopolitički zaokret prema Kijevu – iako je to još uvijek jako delikatna tema, prepuna „mina“, o koje se mnogi još itekako mogu opeći.
Vidjet ćemo, uostalom, vrlo brzo u kojem će se smjeru dalje razvijati rusko-turski odnosi nakon vjerojatnog putovanja Vladimir Putina u Tursku u kolovozu. Za sada odgode tog putovanja nema, kao što nema niti odgode planiranog Putinovog putovanja na summit BRICS-a u Južnoafričku Republiku.
