Jutrošnji izvještaji iz Ukrajine ukazuju da se borbe vode na periferiji Kijeva. U medijima se pojavljuje legitimna sintagma – bitka za Kijev. Prije samo nekoliko dana ta je sintagma zvučala sasvim nestvarno. No, parametri realnosti se vrlo brzo mijenjaju. Unatoč upozorenjima američkih i britanskih tajnih službi malo tko je vjerovao u rusku invaziju. Taj izostanak povjerenja u upozorenja više govori o tim tajnim službama nego o kognitivnim kapacitetima ljudi koji im nisu vjerovali. Ne treba ići predaleko u prošlost da bi se pronašao oslonac skepse. Dovoljno je prisjetiti se laži o nuklearnom naoružanju u Iraku.
Naravno, to nije bio jedini uzrok raširenoj pretpostavci da do invazije ovakvih razmjera ipak neće doći. Ulogu je zasigurno igrala i strepnja od rata, ali i oklada da Vladimiru Putinu, njegovim suradnicima i ruskim ekonomskim moćnicima takav tip invazije i okupacije dugoročno nije racionalna opcija. No, odluka je pala i krenula je ničim opravdana invazija koja će odnijeti tisuće života, dugotrajno destabilizirati i regiju i svijet. Dok su misli ljudi širom svijeta okrenuti prema sudbini običnih ljudi u Ukrajini i dalje traju rasprave o pozadini Putinova napada i dugoročnim ciljevima trenutne vojne taktike. Naime, ciljevi su postavljeni prilično apstraktno i nije jasno razaznatljiv plan invazije: ni ekonomski ni politički. Nema baš puno smisla govoriti o smislenim i besmislenim ratovima, ali ovaj zasigurno spada duboko u sferu potonjih.
Takav kontekst predstavlja i plodno tlo za proliferaciju različitih povijesnih analogija i konstruiranih kontinuiteta iza kojih stoji cilj što jednostavnijeg objašnjenja sukoba i invazije. Takvi su postupci sasvim razumljivi: suočeni s teško objašnjivom realnošću ili određenim potezima ljudi pribjegavaju povijesnim primjerima ili obrascima kako bi si ih lakše objasnili. Međutim, povijesne analogije i predodžbe rijetko predstavljaju kvalitetnu podršku u razumijevanju trenutnih događanja. Osnovni razlog je prilično banalan i nalazi se u tome što se povijest naprosto odvila i promijenila kontekste i uloge. Pomalo paradoksalno, pribjegavanje široj povijesnoj perspektivi pri pokušaju razumijevanja sadašnjosti često isključuje samu povijest koja je dovela do sadašnjosti kakva je. Drugi problem s analogijama i kontinuitetima je taj što nitko ne jamči da su događaji, primjeri i procesi ishodišno kvalitetno i pouzdano objašnjeni. Vrlo često i nisu jer inače ne bi bili prikladni alat za analogije. A prikladan alat postaju kad se izbrišu kompleksni uzroci i nijansirane posljedice.
U domaćim medijima i na društvenim mrežama što se tiče povijesnih analogija prevladava ona s ratom u bivšoj Jugoslaviji. Analogija je prilično jednostavna: Srbija je Rusija, a Hrvatska je Ukrajina. Takva analogija ne samo da eliminira sve bitne razlike u geopolitičkim ulozima i kontekstima već se oslanja na orijentalnu predodžbu o valjda vječnoj pravoslavno-komunističko-imperijalnoj gramzivosti i zlu. Takve predodžbe ne objašnjavaju povijest već samo političku poziciju onoga koji za njima poseže. Druga analogija koja cirkulira javnim prostorom kod nas i šire jest izravna usporedba Putina s Hitlerom. Napokon smo pronašli utjelovljenje zla, Hitlera 21. stoljeća. Takva se usporedba prije svega zasniva na depolitizaciji Hitlera i Putina: oni nisu plod kompleksnih povijesnih procesa koji su mogli rezultirati različitim raspletima već zlo kao takvo. Ako mislimo da ovisimo o periodičnim inkarnacijama zla koji ne ovise o ekonomiji i političkom djelovanju šireg spektra aktera, onda smo stvarno osuđeni na periodične inkarnacije zla.
Definitivno najpopularniji oblik povijesnog kontinuiteta koji se poteže u objašnjavanju Putinova poteza i Rusije kao takve jest kontinuitet između politika Sovjetskog Saveza i trenutne vlasti u Ruskoj Federaciji. Predodžba o tom navodnom kontinuitetu se zasniva na istom tipu orijentalizma kao i ona spomenuta povijesna analogija u domaćem kontekstu. Za opovrgavanje tog kontinuiteta nisu potrebne naše analitičke sposobnosti, dovoljno je poslušati samog Putina koji je u nedavnoj historiografskoj najavi napada zapravo poručio da ispravlja pogreške ruskih komunista. Jasno je i odakle dolazi spontani refleks izgradnje ovog kontinuiteta: traži se političko-ideološki zaklon u hladnoratovskim obrascima i predstavljanju zapadne perspektive kao nultog pisma politike. Pored svih drugih problema s tim pristupom, podsjetimo samo da je Hitler, taj tobožnji Putinov prethodnik, bio proizvod tog istog zapada. Referiranjem na Putinov govor mogu se lako odstraniti i navodni povijesni kontinuiteti između antifašističke uloge Sovjetskog Saveza u Drugom svjetskom ratu i Putinove vojske danas u Ukrajini. To što u ukrajinskom političkom prostoru snažan utjecaj imaju neonacisti ne znači da postoji antifašistički kontinuitet u ruskoj politici niti da postoji opravdanje za ovakvu invaziju. Ona je pogonjena velikoruskim šovinizmom, između ostalog, a ne iskrenim antifašizmom. Dovoljan dokaz tome je državni tretman antifašista u suvremenoj Rusiji.
Sigurno u optjecaju ima još povijesnih analogija i kontinuiteta kojima se nastoji objasniti ruska invazija. Oni u pravilu nude pojednostavljena objašnjenja bremenita potrošenim ideološkim optikama koja će teško pridonijeti kvalitetnijem razumijevanju situacije i učinkovitijim političkim potezima. Mi trenutno ne možemo pomoći narodu koji proživljava muke rata. Možemo samo poželjeti mir i ukazati na probleme pri tumačenju onoga što im se događa. A povijesne analogije su dio tog problema.
bilten
