Ima takvih izdanja, ne obećavaju baš po naslovnici, autori su za mene anonimni, ali hajde, volim westerne, velika je to zaliha priča, elementarnih, ogoljenje prirode i društva, mitski sukob na sukob, kvadrate sukoba, a sve natiskano i ubrzano u, praktično, stotinjak godina, sve to sam već davno shvatio, posegnuo i – oduševio se.
Vraški dobar i dirljiv scenarij
Već na prve tri stranice stripa Svi do zadnjeg, na kojima stanoviti Russel obilazi grob svoga prijatelja, pa krene u njegovu kuću gdje mu dijete kaže da mama već tri dana spava i da on hrani stoku i planira popraviti kokošinjac, sve je jasno. Majka je uskoro pokopana pored muža, a Russel usvaja klinca, Benneta, umiljato i zahvalno dijete koje s njim i ostalim kaubojima prati stoku s kraja na kraj Zapada: jasno je odmah da se radi o vraški dobrom scenariju, sažetom, preciznom, brzom, dirljivom. Po dolasku u Abileine jasniji postaje i historijski trenutak. Došlo je doba željeznice koja će uskoro prevoziti stoku diljem Zapada, kauboji moraju naći novi posao, a koliko je kauboju lako u poodmaklim godinama postati farmer, ono što je prezirao cijeli život, postati sjedilac umjesto nomad, zatočenik umjesto vladar prostora, sluga zemlje umjesto gospodar životinja, nije teško zamisliti: njihov privatni pakao i doživotno poniženje. Oni su nešto kao u privatizacijama otpušteni radnici nakon ere socijalizma, koji su se našli bačeni na tržište, bez ikakvih predznanja i priprema. Ali Russel ima motiv, malog, a opet sve većeg, Benneta, pa s Kirbyjem, također ex-kaubojem, planira kupiti zemlju i krenuti s iskrčivanjem i kultiviranjem, unatoč svemu.
Istodobno, korumpirani državni službenik dolazi u obilazak Sundancea, mirnog kvekerskoga gradića koji zbog te mirnoće – uz mito od 6 000 $ koji stanovnici trebaju skupiti – može preporučiti guverneru kao buduću željezničku stanicu za utovar i istovar stoke i osigurati mu prosperitet. Uvjet je da gradić ostane miran, nezatalasan valovima nasilja koji su uokolo eskalirali kada se dio odjednom nezaposlenih kauboja prešaltao, ne u farmere, nego u bandite. Osigurati djeci budućnost a sebi mirnu starost je kapitalan uspjeh svakog roditelja, pa udruženi miroljubivi stanovnici gradića u kojemu postoje tek dvije kurve koje ne odišu higijenskim navikama, i to van grada u čatrnji nekog Eliotta, solidarno skupljaju mito. Predat će mito kada Sundance dobije odluku da, prevedimo to, autoput prolazi kroz/pored njihova grada. Zvuči dosta poznato?
U Sundance stjecajem okolnosti stižu Russel, koji pati od povremenih ispada bijesa, Kirby i Bennet. Zatekla se tamo i učiteljica, Miss Collins, koja nesebično i zdušno obrazuje djecu, spremna za njih se žrtvovati, ne samo metaforički, nego i fizički – neprepoznata heroina svoga doba.
Već na prve tri stranice stripa Svi do zadnjeg, na kojima stanoviti Russel obilazi grob svoga prijatelja, pa krene u njegovu kuću gdje mu dijete kaže da mama već tri dana spava i da on hrani stoku i planira popraviti kokošinjac, sve je jasno
Naravno, događa se po grad najgore, ubojstvo koje sada treba zataškati ili, ako se u tome ne uspije, valja identificirati ubojicu i izručiti ga u najkraćem mogućem roku. No, što ako je ta grozna smrt bila posljedica puke nesreće? Ili ako je skrivljena iz nehata? Ili ako je ubojica netko zaštićen? Ili ako se, što se naravno događa, u istragu oko smrti uključe, osim stanovnika Sundancea, Russel, Kirby i banda koja jedva čeka priliku za tako što, čak i Ms. Collins, a svatko vođen svojim motivima i razlozima, motivima i razlozima koji su vrlo oprečni?
Herojsko i tragično, pragmatično i praktično
E, onda dobivamo fantastičan strip koji vrlo precizno prati motive i karaktere likova, njihov razvitak i logiku koja je i ekonomska i psihološka i idealistička, bilo da su oni kolektivni ili individualni. Oko grada, po brdima i klancima nastaje strka, pucaju pištolji, puške i prijateljstva, mijenjaju se uloge i strane, nepovjerenje je opće, laž i istina isprepleteni, a ne znaš koja je pogubnija. U tom damaru dar-mara, koji mora stati ili barem ostati nezabilježen – a teško bi i bizantska i dubrovačka diplomacija pomirila sukobljene strane, pogotovo one koje se nema čime ucijeniti, jer ili nemaju posao ili više motiva za život − kristaliziraju se impresivni likovi.
Svi do zadnjeg
Herojsko i tragično se isprepleće u sukobu s pragmatičnim i praktičnim, a nije teško pogoditi tko i što na kraju prevladava. Domino efekt jednog ubojstva koje je poremetilo laboratorijske uvjete grada i manje-više precizno zacrtane životne putove likova, je toliki i tako dobro izveden da će čitatelj naći razumijevanja za sve aktere izbačene na povijesne margine, kao i za one koji hvataju priključak s diktatom suvremenosti i kojima je otvorena milost centra i njegove financijske bisage.
Domino efekt jednog ubojstva koje je poremetilo laboratorijske uvjete grada i manje-više precizno zacrtane životne putove likova, je toliki i tako dobro izveden da će čitatelj naći razumijevanja za sve aktere izbačene na povijesne margine
Bolju priču nisam davno sreo, a sve ostalo, crtež, kompozicija stranica, montaža, dijalozi, razmjerno raskošno koloriranje s posebno upečatljivim suncima i vatrama, je vrlo dobro, tako da, sve skupa – volio bih vidjeti i film po stripu Svi do zadnjeg. Dobri scenariji su oni koji dovedu likove u situaciju u kojoj svatko svakim potezom gubi, i može eventualno samo smanjiti gubitak. E, pa o takvom se stripu radi, s tim što je i gubitak teško pitanje, ispostavi se, to može nekome biti i željena opcija, dobitak. Prevedimo ovu pitijsku rečenicu u svakodnevno: „Je li ubiti samoubojicu ubojstvo?“ Ovaj strip lako i logično dovodi likove u slične situacije, a čitatelja ostavlja otvorenih usta, namreškanog čela i razrogačena mozga.
kritika-hdp
