„Osjećam se kao potpuno izumrla vrsta“, reče Tatjana Tagirov 2003., rekapitulirajući svoje postojanje. Premda je te godine zagazila tek u 42. koja označava vrhunac radno-aktivne vitalnosti, njezina budućnost već tada je bila apsolutno izvjesna: ne bude ona dočekala biološku starost, mirovinu i zaslužena akademska priznanja ni u jednoj od svojih dvaju užih domovina, Hrvatskoj i Srbiji; umrijet će prerano, zapamćena, cijenjena i voljena tek u naraštaju povijesnih luzera bivše Jugoslavije.
Tu nikada nije riječ o jugonostalgiji, već pokušaju oblikovanja građanskoga društva i urbanoj kulturi 80-tih kojoj državne granice ionako nisu značile ništa. Kolektivitet se temeljio na vlastitom izboru van-školskih i apolitičnih uzora, Stonesima, Filmu i Ekatarini Velikoj, na Orwellu, Kunderi, Brešanu i Foucaultu, Maljeviču i Tomu Gotovcu… I dakako, na Susan Sontag, koja elaborirala bolest kao metaforu, vrlo poučno za Tanjin predvidljiv slučaj.
Nepodnošljivo krojačima geopolitičkih zemljovida i profiterima vojno-ratne industrije, kolektivni identitet jednoga neponovljivoga naraštaja iskorijenjen je feudalnim ratovima bez kraja i konca, neki predestinirani da izginu zbog prigodne političke i materijalne eksploatacije njihovih leševa, drugi osuđeni na doživotno zarobljeništvo u opsesivnom PTSP-u.
Tako je nastupilo nekrofilsko vrijeme u kojemu se u beskonačnost prebrojavaju mrtvi ili bježi glavom bez obzira tamo gdje se život još događa.
„Zvao sam je Tatarkom, prekrasnom Tatarkom krupnih zelenih očiju. Prije rata, bila je kolegica i prijateljica sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta gdje smo nekoliko godina zajedno studirali“, sjeća se s nježnošću Branko Borković koji je silom prilika danas poznat kao mali Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara, sasvim logično i prirodno, pod stalnom sumnjom da je braneći jedan od gradova počinio sramotnu nacionalnu i državnu izdaju. Jer nekako je preživio, unatoč svemu.
Dakle, umrla je ovih dana Tatjana Tagirov u svojoj 56 godini, na vrhuncu novinarske i intelektualne vitalnosti, emitirajući priču koja nadilazi njezin individualni lik i djelo, kao profil jedne simbolički, kulturološki i fizički likvidirane generacije kakva se dugo neće pojaviti u preostalom vakuumu slavenskoga juga.
Pomno sročena vijest kaže: „preminula je 7. srpnja od kratke i teške bolesti“.
Zgodna fraza rođena je u jeziku političke korektnosti. Tragom maksime „o mrtvima sve najbolje“, iz nekoga razloga obzirno zataškava neizlječivi karcinom, diskretno sugerirajući njezinu vlastitu, malo ne sramnu odgovornost za prekratki vijek: neuredan život, previše cigareta i kave, u krajnjoj liniji obiteljsko-genetski naslijeđena predispozicija - sve moguće teorije samo da se izbjegne odgovornost faktičkoga stanja stvari. Kao da se u njezinoj koži mogla konzumirat tzv. zdrava hrana, wellness & fitness i godišnji odmori između rutinizirane radne svakodnevnice u izoliranom kabinetu.
Posljednjih decenija radila je za desetke redakcija istodobno, kako je sama rekla, da bi egzistencijalno opstala, dajući svoj obol i slobodno lebdećoj inteligenciji i poduzetnim profesijama. Da, umrla je prerano, potplaćena i prognana na margine vladajućega novinarstva, koje je veću retoričku energiju potrošilo na njezinu diskvalifikaciju u „ustašu“ i „četnika“ – ovisno gdje bi se zatekla - nego na vlastiti posao.
Ta mržnja, izvan sumnje, u zadnjoj instanci sadrži zavist prema njezinom blagu koje se ne da matematički izmjeriti: da potraje stotine ljudskih vijekova, etablirana žurnalistika ne bi dosegla tragediju i strast njezine produktivne egzistencije.
Tu subverzivnost izuzetne jedinke ponajbolje izlaže Boris Rašeta:
„Tanja Tagirov, Tanjuška, Tanjuša, Tajči... bila je spremna poginuti za prijatelja. Ta je osobina užasno rijetka. To sam uvijek vidio kao glavnu i najbolju crtu njenog karaktera, koja je bacala u sjenu sve druge. Ništa se nije moglo mjeriti s njenom odanošću, rijetkom ljudskom osobinom, prezrenom vrlinom, o kojoj danas većina ljudi misli onako kako je mislio Staljin, da je to, naime, bolest od koje obolijevaju psi“.
Pojavila se ponajprije kao generacijska drugarica, malo starija od 20-te.
„Upoznao sam je u Kulušiću 1984., kao fana Novoga vala, pa tek onda kao novinarku“, sjeća se Zoran Simić, jedan od tadašnjih urednika Poleta, koji će Tanju kasnije angažirati kao kolumnisticu, specijaliziranu za pravosudne paradokse u vlasti Partije.
Prvu novinarsku plaću zaradila je kao novinarka „crne kronike“ u Večernjem listu; novinarka kakvih danas više nema.
„Kad je otišla Maja Miles, pitali smo se tko će je naslijediti. Onda se, ne znam kada, niotkuda pojavila Tanja."
Priča nam, bez namjere da fascinira ili zgrozi, da je išla na rekonstrukciju jednog strašnog zločina. Netko je ubio mladu djevojku i sabio joj tijelo u šaht. Tanja je pisala o tome. Profesionalno, iskusno. A nama je, drhteći od šoka govorila o grozoti, da je ubojica na lutki demonstrirao kako je žrtvu gnječio nogama... Gledao sam tu mladu kolegicu i pitao se koliko će izdržati. Izdržala je cijeli život, pišući o zločinima kriminalaca, političara, naroda“, veli književnik Borivoj Radaković, koji je upoznao ne samo njezine rane profesionalne krize i lomove, nego i iskrenu druželjubivost neophodnu za veliku novinarsku karijeru.
„Jedne noći kod nje, u današnjoj Grabovčevoj, okupilo se bučno društvo. Netko zvoni. Neki se uplaše: policija? Ulazi čovjek u pidžami. Sjedne. Tanja mu daje piće. Čovjek ostaje s nama do jutra, šuti i pije, zdušno. Poslije mi Tanja kaže da je to susjed. Zbog nas ne može spavati i tako se često uključuje u društvo. Nikada nisam vidio da te itko na taj način održavao dobrosusjedske odnose.
U vrijeme rata čiji je cilj bio refeudalizacija sviju jugoslavenskih naroda i narodnosti, nadležne državne ustanove izvijestile su je da je Srpkinja, nešto poput urođene bolesti u hrvatskoj državi, koja je jako držala do svoje nacional-higijenske sterilnosti.
Kao obično, potpuno su promašili: rođena Zagrepčanka, s natruhama Slovenke, Ruskinje, Tatarke, utoliko i Srpkinje zauvijek je ostala neuhvatljiva. Jer ona je moja i naša.
lupiga
Tu nikada nije riječ o jugonostalgiji, već pokušaju oblikovanja građanskoga društva i urbanoj kulturi 80-tih kojoj državne granice ionako nisu značile ništa. Kolektivitet se temeljio na vlastitom izboru van-školskih i apolitičnih uzora, Stonesima, Filmu i Ekatarini Velikoj, na Orwellu, Kunderi, Brešanu i Foucaultu, Maljeviču i Tomu Gotovcu… I dakako, na Susan Sontag, koja elaborirala bolest kao metaforu, vrlo poučno za Tanjin predvidljiv slučaj.
Nepodnošljivo krojačima geopolitičkih zemljovida i profiterima vojno-ratne industrije, kolektivni identitet jednoga neponovljivoga naraštaja iskorijenjen je feudalnim ratovima bez kraja i konca, neki predestinirani da izginu zbog prigodne političke i materijalne eksploatacije njihovih leševa, drugi osuđeni na doživotno zarobljeništvo u opsesivnom PTSP-u.
Tako je nastupilo nekrofilsko vrijeme u kojemu se u beskonačnost prebrojavaju mrtvi ili bježi glavom bez obzira tamo gdje se život još događa.
„Zvao sam je Tatarkom, prekrasnom Tatarkom krupnih zelenih očiju. Prije rata, bila je kolegica i prijateljica sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta gdje smo nekoliko godina zajedno studirali“, sjeća se s nježnošću Branko Borković koji je silom prilika danas poznat kao mali Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara, sasvim logično i prirodno, pod stalnom sumnjom da je braneći jedan od gradova počinio sramotnu nacionalnu i državnu izdaju. Jer nekako je preživio, unatoč svemu.
Dakle, umrla je ovih dana Tatjana Tagirov u svojoj 56 godini, na vrhuncu novinarske i intelektualne vitalnosti, emitirajući priču koja nadilazi njezin individualni lik i djelo, kao profil jedne simbolički, kulturološki i fizički likvidirane generacije kakva se dugo neće pojaviti u preostalom vakuumu slavenskoga juga.
Pomno sročena vijest kaže: „preminula je 7. srpnja od kratke i teške bolesti“.
Zgodna fraza rođena je u jeziku političke korektnosti. Tragom maksime „o mrtvima sve najbolje“, iz nekoga razloga obzirno zataškava neizlječivi karcinom, diskretno sugerirajući njezinu vlastitu, malo ne sramnu odgovornost za prekratki vijek: neuredan život, previše cigareta i kave, u krajnjoj liniji obiteljsko-genetski naslijeđena predispozicija - sve moguće teorije samo da se izbjegne odgovornost faktičkoga stanja stvari. Kao da se u njezinoj koži mogla konzumirat tzv. zdrava hrana, wellness & fitness i godišnji odmori između rutinizirane radne svakodnevnice u izoliranom kabinetu.
Posljednjih decenija radila je za desetke redakcija istodobno, kako je sama rekla, da bi egzistencijalno opstala, dajući svoj obol i slobodno lebdećoj inteligenciji i poduzetnim profesijama. Da, umrla je prerano, potplaćena i prognana na margine vladajućega novinarstva, koje je veću retoričku energiju potrošilo na njezinu diskvalifikaciju u „ustašu“ i „četnika“ – ovisno gdje bi se zatekla - nego na vlastiti posao.
Ta mržnja, izvan sumnje, u zadnjoj instanci sadrži zavist prema njezinom blagu koje se ne da matematički izmjeriti: da potraje stotine ljudskih vijekova, etablirana žurnalistika ne bi dosegla tragediju i strast njezine produktivne egzistencije.
Tu subverzivnost izuzetne jedinke ponajbolje izlaže Boris Rašeta:
„Tanja Tagirov, Tanjuška, Tanjuša, Tajči... bila je spremna poginuti za prijatelja. Ta je osobina užasno rijetka. To sam uvijek vidio kao glavnu i najbolju crtu njenog karaktera, koja je bacala u sjenu sve druge. Ništa se nije moglo mjeriti s njenom odanošću, rijetkom ljudskom osobinom, prezrenom vrlinom, o kojoj danas većina ljudi misli onako kako je mislio Staljin, da je to, naime, bolest od koje obolijevaju psi“.
Pojavila se ponajprije kao generacijska drugarica, malo starija od 20-te.
„Upoznao sam je u Kulušiću 1984., kao fana Novoga vala, pa tek onda kao novinarku“, sjeća se Zoran Simić, jedan od tadašnjih urednika Poleta, koji će Tanju kasnije angažirati kao kolumnisticu, specijaliziranu za pravosudne paradokse u vlasti Partije.
Prvu novinarsku plaću zaradila je kao novinarka „crne kronike“ u Večernjem listu; novinarka kakvih danas više nema.
„Kad je otišla Maja Miles, pitali smo se tko će je naslijediti. Onda se, ne znam kada, niotkuda pojavila Tanja."
Priča nam, bez namjere da fascinira ili zgrozi, da je išla na rekonstrukciju jednog strašnog zločina. Netko je ubio mladu djevojku i sabio joj tijelo u šaht. Tanja je pisala o tome. Profesionalno, iskusno. A nama je, drhteći od šoka govorila o grozoti, da je ubojica na lutki demonstrirao kako je žrtvu gnječio nogama... Gledao sam tu mladu kolegicu i pitao se koliko će izdržati. Izdržala je cijeli život, pišući o zločinima kriminalaca, političara, naroda“, veli književnik Borivoj Radaković, koji je upoznao ne samo njezine rane profesionalne krize i lomove, nego i iskrenu druželjubivost neophodnu za veliku novinarsku karijeru.
„Jedne noći kod nje, u današnjoj Grabovčevoj, okupilo se bučno društvo. Netko zvoni. Neki se uplaše: policija? Ulazi čovjek u pidžami. Sjedne. Tanja mu daje piće. Čovjek ostaje s nama do jutra, šuti i pije, zdušno. Poslije mi Tanja kaže da je to susjed. Zbog nas ne može spavati i tako se često uključuje u društvo. Nikada nisam vidio da te itko na taj način održavao dobrosusjedske odnose.
U vrijeme rata čiji je cilj bio refeudalizacija sviju jugoslavenskih naroda i narodnosti, nadležne državne ustanove izvijestile su je da je Srpkinja, nešto poput urođene bolesti u hrvatskoj državi, koja je jako držala do svoje nacional-higijenske sterilnosti.
Kao obično, potpuno su promašili: rođena Zagrepčanka, s natruhama Slovenke, Ruskinje, Tatarke, utoliko i Srpkinje zauvijek je ostala neuhvatljiva. Jer ona je moja i naša.
lupiga
