To da su se saveznički vojnici borili zajedno s tim, kako ste rekli da se zovu, partizanima, Hrvatima je prva vijest. Da smo to znali, da je barem ministar obrane znao – samo da su mu Amerikanci i Britanci ranije javili – pojavio bi se valjda i na Tjentištu
S posebnim pijetetom sjećamo se svih poginulih: naša je obveza čuvati sjećanja na heroje koji su dali svoje živote za slobodu. Ovaj način odnosa prema žrtvama može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima – rekao je na svečanom otkrivanju spomen-ploče vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu Damir Krstičević, ministar obrane Republike Hrvatske, jedine valjda države na cijelom svijetu čiji ministar obrane, otkrivajući spomen-ploču vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, ostavlja za sobom pitanje zbunjenoga čitatelja: na koje i čije točno vojnike gospodin ministar misli?
I sigurno jedine zemlje na cijelom svijetu koja će ostati šokirana saznavši da joj se ministar obrane svečano obavezao ‘čuvati sjećanja na heroje’ otkrivajući spomen-ploču na otoku Visu, dakle vojnicima koji su ‘dali svoje živote za slobodu’ boreći se protiv – nacizma.
Paranormalna pojava – da ministar obrane države koja sustavno negira svoje antifašističko naslijeđe, revidira povijest i falsificira rezultate Drugog svjetskog rata, odaje počast vojnicima palim na suprotnoj, pobjedničkoj strani – ima, kao svaka paranormalna pojava, jednostavno znanstveno objašnjenje. Damir Krstičević na Visu se, naime, pojavio u društvu američkog ambasadora Roberta Kohorsta i zamjenika britanskog veleposlanika Petera Clementsa, poklonivši se britanskim i američkim pilotima i vojnicima poginulim u borbama s nacistima posljednje ratne sezone, od svibnja 1944., otkako je prvi saveznički avion sletio na Vis.
Zašto bi, međutim, Hrvati imali ‘obvezu čuvati sjećanja’ na britanske i američke ‘heroje’, kakve veze Hrvati imaju s tim? – usred aplauza dobacit će neki partibrejker, i pažljiviji čitatelj odmah će prepoznati onog gnjavatora koji je na istom ovom mjestu prije tjedan dana pokvario svečano otkrivanje spomen-ploče na splitskoj Pjaci, kojom je mjesto paljevine židovske imovine obilježeno efektnim sloganom ‘Ne zaboravilo se, ne ponovilo se’. ‘Kakve veze Splićani imaju s tim, nisu li sinagogu opljačkali Talijani, nisu li lomaču za židovsku baštinu potpalili talijanski crnokošuljaši?’ pitao je partibrejker na Pjaci. Kakve veze Hrvati imaju s tim, nisu li stradale britanske i američke pilote ubili njemački nacisti? – pitao je sada partibrejker na Visu: najzad, nisu li spomen-ploču na Visu, lijepo na njoj piše, platile i podigle američka i britanska vlada?
Namjerava li, naime, ministar Krstičević otkrivati spomen-ploče na svakom mjestu na kojemu su saveznici ginuli u ratu protiv Hitlerove vojske – inzistirat će gunđalo praćeno glasnim negodovanjem prisutnih – bogami će morati putovati više od Kolinde Grabar-Kitarović. Malo će mu biti jedan mandat.
Da ministar Krstičević, međutim, barem pasivno vlada engleskim jezikom, kao što pasivno vlada i hrvatskim, partibrejkeru bi odgovorio pokazujući spomen-ploču, na kojoj – za svaki slučaj, samo na engleskom – jasno piše kako je ‘na ovom mjestu u proljeće 1944. podignuto groblje za savezničke vojnike koji su se borili zajedno s partizanima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije’. A među partizanima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, iznenadit ćete se možda kad čujete – iznenadio se, recimo, gospodin ministar – bio je prilično velik broj Hrvata.
Mi to, naravno, prvi put čujemo. To da su se saveznički vojnici borili zajedno s tim, kako ste rekli da se zovu, partizanima, Hrvatima je prva vijest. Da smo to znali, da je barem ministar obrane znao – samo da su mu Amerikanci i Britanci ranije javili – pojavio bi se valjda i na Tjentištu, gdje je samo dva dana ranije, kao i svake godine u ovo doba, obilježena godišnjica bitke u kojoj je poginulo više od četiri tisuće hrvatskih partizana. I gdje ni ove godine, kao uostalom i svake dosad, nije bilo nikoga iz službenog protokola Republike Hrvatske.
Ponešto o tom ‘odnosu prema žrtvama’ i ‘svojim herojima’ govori, recimo, i zanimljiv slučaj zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, admirala komodora Ive Raffanellija, koji se na Visu našao rame uz rame sa svojim ministrom odajući počast pred spomen-pločom savezničkim pilotima, samo tjedan dana nakon što mu je u rodnoj Makarskoj nepoznati neki naš heroj velikim crnim slovom U išarao grobnicu rođenog oca Frane, nositelja partizanske spomenice i borca Prve proleterske brigade, što je šest puta ranjen i sam bio veteran Tjentišta i Sutjeske. Što bi rekao onaj partibrejker: ‘Zaboravilo se, ponovilo se.’
I kad se savezničkim vojnicima što su, citiram, ‘daleko od svojih domova dali svoje živote u borbi protiv totalitarizma’, pokloni samo dva dana nakon veličanstveno ignorirane najveće klaonice hrvatskih partizana – gdje je ‘daleko od svojih domova’ poginulo tri hiljade Krstičevićevih Dalmatinaca – hrvatski ministar obrane zvuči kao da se dobro zajebava. Kad se pak samo dva dana nakon veličanstveno ignorirane najveće klaonice hrvatskih partizana hrvatski ministar uguzi pred pločom koju su britanska i američka država podigle poginulim britanskim i američkim antifašistima – sve govoreći kako, citiram, ‘ovaj način odnosa prema žrtvama može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima’ – to je već otvoreno, upravo nečuveno sarkastično podjebavanje.
Osim, jasno – nema drugog objašnjenja – ukoliko Damir Krstičević, rekavši kako saveznička spomen-ploča na Visu ‘može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima’ nije mislio na hrvatske heroje s druge strane povijesti, one kojima se njegova slavna vojska klanja svakog 10. travnja, ‘odajući počast svojim herojima’ uz nacistički pozdrav, regularni pozdrav jedne regularne jedinice Hrvatske vojske.
Što bi, naravno, bila bijedna objeda: kad je prije točno godinu dana, lipnja 2017., SDP-ovac Joško Klisović u HTV-ovoj emisiji ‘Otvoreno’ sugerirao kako bi – uzgred, upravo zbog HOS-ovog ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu – u Strategiji nacionalne sigurnosti morale biti spomenute antifašističke vrijednosti, ministar Krstičević je lakonski odmahnuo rukom rekavši: ‘Ostavimo se Drugog svjetskog rata, ustaša i partizana!’ Ili ih se barem ostavimo u internim poslovima: nije, naime, ostalo zabilježeno da je ministar Krstičević, dobivši od američke i britanske ambasade poziv za komemoraciju na Visu, odmahnuo rukom i poručio im da se ‘ostave Drugog svjetskog rata, Nijemaca i saveznika’.
Baš kao dirljiv govor splitskog gradonačelnika, tronuto pognutog nad pločom na Pjaci, ispisanom samo na hrvatskom jeziku, da se, kako reče, ‘sapletemo i o vlastitu savjest ako treba’ – iako s talijanskim progonima Židova, za razliku od drugih, sustavno prešućivanih i zaboravljenih epizoda iz toga rata, Hrvati nemaju nikakve veze – i dirljiv govor hrvatskog ministra obrane na savezničkom groblju na Visu, tronuto pognutog nad pločom ispisanom samo na engleskom jeziku, da se, kako reče, ‘čuvaju sjećanja na heroje koji su dali svoje živote za slobodu’, razotkriva bijedno, šupačko licemjerje hrvatske vlasti.
I kao što je javno komemoriranje židovskih žrtava u Hrvatskoj dobrodošlo samo dok ne leže na hrvatskoj savjesti, tako je i javno komemoriranje antifašističkih boraca dobrodošlo samo dok ne leže na Tjentištu, dakle u hrvatskom pamćenju, već na američkim ili britanskim vojnim grobljima. Hrvatski pak ‘heroji koji su dali svoje živote za slobodu’ – svejedno jesu li to bili splitski antifašisti koje su ubijali Talijani, ili dalmatinski partizani koje su na Sutjesci masakrirali Nijemci – u hrvatskoj državi nisu predviđeni protokolom. Kukavička Hrvatska za to vrijeme zapinje o talijansku savjest i klanja se engleskoj memoriji.
Ne znamo, eto, kako je to bilo drugdje po svijetu, ali kod nas u Hrvatskoj Drugi je svjetski rat, kako vidite, bio ono kad su talijanski crnokošuljaši progonili Židove, a Hitlerovi SS-ovci, ne dao Bog nikome, ubijali britanske i američke pilote.
Ne zaboravilo se, ne ponovilo se.
S posebnim pijetetom sjećamo se svih poginulih: naša je obveza čuvati sjećanja na heroje koji su dali svoje živote za slobodu. Ovaj način odnosa prema žrtvama može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima – rekao je na svečanom otkrivanju spomen-ploče vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu Damir Krstičević, ministar obrane Republike Hrvatske, jedine valjda države na cijelom svijetu čiji ministar obrane, otkrivajući spomen-ploču vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, ostavlja za sobom pitanje zbunjenoga čitatelja: na koje i čije točno vojnike gospodin ministar misli?
I sigurno jedine zemlje na cijelom svijetu koja će ostati šokirana saznavši da joj se ministar obrane svečano obavezao ‘čuvati sjećanja na heroje’ otkrivajući spomen-ploču na otoku Visu, dakle vojnicima koji su ‘dali svoje živote za slobodu’ boreći se protiv – nacizma.
Paranormalna pojava – da ministar obrane države koja sustavno negira svoje antifašističko naslijeđe, revidira povijest i falsificira rezultate Drugog svjetskog rata, odaje počast vojnicima palim na suprotnoj, pobjedničkoj strani – ima, kao svaka paranormalna pojava, jednostavno znanstveno objašnjenje. Damir Krstičević na Visu se, naime, pojavio u društvu američkog ambasadora Roberta Kohorsta i zamjenika britanskog veleposlanika Petera Clementsa, poklonivši se britanskim i američkim pilotima i vojnicima poginulim u borbama s nacistima posljednje ratne sezone, od svibnja 1944., otkako je prvi saveznički avion sletio na Vis.
Zašto bi, međutim, Hrvati imali ‘obvezu čuvati sjećanja’ na britanske i američke ‘heroje’, kakve veze Hrvati imaju s tim? – usred aplauza dobacit će neki partibrejker, i pažljiviji čitatelj odmah će prepoznati onog gnjavatora koji je na istom ovom mjestu prije tjedan dana pokvario svečano otkrivanje spomen-ploče na splitskoj Pjaci, kojom je mjesto paljevine židovske imovine obilježeno efektnim sloganom ‘Ne zaboravilo se, ne ponovilo se’. ‘Kakve veze Splićani imaju s tim, nisu li sinagogu opljačkali Talijani, nisu li lomaču za židovsku baštinu potpalili talijanski crnokošuljaši?’ pitao je partibrejker na Pjaci. Kakve veze Hrvati imaju s tim, nisu li stradale britanske i američke pilote ubili njemački nacisti? – pitao je sada partibrejker na Visu: najzad, nisu li spomen-ploču na Visu, lijepo na njoj piše, platile i podigle američka i britanska vlada?
Namjerava li, naime, ministar Krstičević otkrivati spomen-ploče na svakom mjestu na kojemu su saveznici ginuli u ratu protiv Hitlerove vojske – inzistirat će gunđalo praćeno glasnim negodovanjem prisutnih – bogami će morati putovati više od Kolinde Grabar-Kitarović. Malo će mu biti jedan mandat.
Da ministar Krstičević, međutim, barem pasivno vlada engleskim jezikom, kao što pasivno vlada i hrvatskim, partibrejkeru bi odgovorio pokazujući spomen-ploču, na kojoj – za svaki slučaj, samo na engleskom – jasno piše kako je ‘na ovom mjestu u proljeće 1944. podignuto groblje za savezničke vojnike koji su se borili zajedno s partizanima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije’. A među partizanima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, iznenadit ćete se možda kad čujete – iznenadio se, recimo, gospodin ministar – bio je prilično velik broj Hrvata.
Mi to, naravno, prvi put čujemo. To da su se saveznički vojnici borili zajedno s tim, kako ste rekli da se zovu, partizanima, Hrvatima je prva vijest. Da smo to znali, da je barem ministar obrane znao – samo da su mu Amerikanci i Britanci ranije javili – pojavio bi se valjda i na Tjentištu, gdje je samo dva dana ranije, kao i svake godine u ovo doba, obilježena godišnjica bitke u kojoj je poginulo više od četiri tisuće hrvatskih partizana. I gdje ni ove godine, kao uostalom i svake dosad, nije bilo nikoga iz službenog protokola Republike Hrvatske.
Ponešto o tom ‘odnosu prema žrtvama’ i ‘svojim herojima’ govori, recimo, i zanimljiv slučaj zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, admirala komodora Ive Raffanellija, koji se na Visu našao rame uz rame sa svojim ministrom odajući počast pred spomen-pločom savezničkim pilotima, samo tjedan dana nakon što mu je u rodnoj Makarskoj nepoznati neki naš heroj velikim crnim slovom U išarao grobnicu rođenog oca Frane, nositelja partizanske spomenice i borca Prve proleterske brigade, što je šest puta ranjen i sam bio veteran Tjentišta i Sutjeske. Što bi rekao onaj partibrejker: ‘Zaboravilo se, ponovilo se.’
I kad se savezničkim vojnicima što su, citiram, ‘daleko od svojih domova dali svoje živote u borbi protiv totalitarizma’, pokloni samo dva dana nakon veličanstveno ignorirane najveće klaonice hrvatskih partizana – gdje je ‘daleko od svojih domova’ poginulo tri hiljade Krstičevićevih Dalmatinaca – hrvatski ministar obrane zvuči kao da se dobro zajebava. Kad se pak samo dva dana nakon veličanstveno ignorirane najveće klaonice hrvatskih partizana hrvatski ministar uguzi pred pločom koju su britanska i američka država podigle poginulim britanskim i američkim antifašistima – sve govoreći kako, citiram, ‘ovaj način odnosa prema žrtvama može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima’ – to je već otvoreno, upravo nečuveno sarkastično podjebavanje.
Osim, jasno – nema drugog objašnjenja – ukoliko Damir Krstičević, rekavši kako saveznička spomen-ploča na Visu ‘može biti primjer mnogima kako države i nakon sedamdeset četiri godine odaju počast svojim herojima’ nije mislio na hrvatske heroje s druge strane povijesti, one kojima se njegova slavna vojska klanja svakog 10. travnja, ‘odajući počast svojim herojima’ uz nacistički pozdrav, regularni pozdrav jedne regularne jedinice Hrvatske vojske.
Što bi, naravno, bila bijedna objeda: kad je prije točno godinu dana, lipnja 2017., SDP-ovac Joško Klisović u HTV-ovoj emisiji ‘Otvoreno’ sugerirao kako bi – uzgred, upravo zbog HOS-ovog ‘Za dom spremni’ u Jasenovcu – u Strategiji nacionalne sigurnosti morale biti spomenute antifašističke vrijednosti, ministar Krstičević je lakonski odmahnuo rukom rekavši: ‘Ostavimo se Drugog svjetskog rata, ustaša i partizana!’ Ili ih se barem ostavimo u internim poslovima: nije, naime, ostalo zabilježeno da je ministar Krstičević, dobivši od američke i britanske ambasade poziv za komemoraciju na Visu, odmahnuo rukom i poručio im da se ‘ostave Drugog svjetskog rata, Nijemaca i saveznika’.
Baš kao dirljiv govor splitskog gradonačelnika, tronuto pognutog nad pločom na Pjaci, ispisanom samo na hrvatskom jeziku, da se, kako reče, ‘sapletemo i o vlastitu savjest ako treba’ – iako s talijanskim progonima Židova, za razliku od drugih, sustavno prešućivanih i zaboravljenih epizoda iz toga rata, Hrvati nemaju nikakve veze – i dirljiv govor hrvatskog ministra obrane na savezničkom groblju na Visu, tronuto pognutog nad pločom ispisanom samo na engleskom jeziku, da se, kako reče, ‘čuvaju sjećanja na heroje koji su dali svoje živote za slobodu’, razotkriva bijedno, šupačko licemjerje hrvatske vlasti.
I kao što je javno komemoriranje židovskih žrtava u Hrvatskoj dobrodošlo samo dok ne leže na hrvatskoj savjesti, tako je i javno komemoriranje antifašističkih boraca dobrodošlo samo dok ne leže na Tjentištu, dakle u hrvatskom pamćenju, već na američkim ili britanskim vojnim grobljima. Hrvatski pak ‘heroji koji su dali svoje živote za slobodu’ – svejedno jesu li to bili splitski antifašisti koje su ubijali Talijani, ili dalmatinski partizani koje su na Sutjesci masakrirali Nijemci – u hrvatskoj državi nisu predviđeni protokolom. Kukavička Hrvatska za to vrijeme zapinje o talijansku savjest i klanja se engleskoj memoriji.
Ne znamo, eto, kako je to bilo drugdje po svijetu, ali kod nas u Hrvatskoj Drugi je svjetski rat, kako vidite, bio ono kad su talijanski crnokošuljaši progonili Židove, a Hitlerovi SS-ovci, ne dao Bog nikome, ubijali britanske i američke pilote.
Ne zaboravilo se, ne ponovilo se.
