Dara Janeković danas je praktično zaboravljena. No, ona i njezin novinarski opus ostaju neizbrisivo upisani u povijest hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva. I svatko tko bude jednoga dana izučavao tu povijest, priđe li svojem poslu objektivno i profesionalno, neće moći zaobići Daru Janeković.
Nekada davno, kada je novinarstvo još zasluživalo zvati se tim imenom, vrijedilo je pravilo da svaka suvisla vijest mora biti sastavljena od odgovora na pet pitanja: tko, što, gdje, kada i zašto. Pa da ispričamo našu priču, polazeći od toga.
Tko? Dara Janeković, jedna od najpoznatijih i najprofiliranijih novinarki u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) do početka devedesetih godina prošloga stoljeća.
Što? Umrla i ispraćena na posljednji počinak u prisutnosti niti dvadeset ljudi, ne računajući članove obitelji.
Gdje? Na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Kada? U prvim danima kolovoza/augusta 2021.
Zašto? U ovome slučaju pitanje se odnosi na zaista nedostojan način na koji se Hrvatska oprostila od nekoga, tko je zasluživao posve drugačiji ispraćaj. Zato što je istaknuta i uspješna novinarka, autorica zapaženih i nagrađivanih reportaža, izvještaja i intervjua, autorica nekoliko nezaobilaznih knjiga, u samostalnoj Hrvatskoj postala ono što se u engleskom političkom vokabularu zove ‘non person’. Nestala je, gurnuta je u potpuni zaborav, prešućena i prešućivana, nakon što je šikanirana i ‘čašćena’ epitetima koji su se u ono vrijeme lijepili svakome tko nije bezrezervno i bespogovorno demonstrirao pristajanje na politiku HDZ-a.
Dara Janeković bila je, da upotrijebimo Teslinu formulaciju, srpskoga roda. Osim toga, bila je uvjereni i dosljedni antifašista, sudionica Narodno-oslobodilačke borbe, komunista; smatrala je kako tadašnji Savez komunista (današnji SDP) pod vodstvom Ivice Račana nije praktično učinio nikakav spomena vrijedan napor da na izborima 1990. ostane na vlasti (figurativno izrazila je to riječima: ‘Prepustili su vlast bez ispaljenoga metka’, što je – naravno – odmah bilo interpretirano kao podrška pobuni dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj). I, da zaokružimo popis njezinih ‘grijeha’, bila je uvjerena kako je za sve narode koji su živjeli u jugoslavenskoj federaciji ta federacija, dakle: Jugoslavija, bolje rješenje od zatvaranja u mala dvorišta njihovih nacionalnih državica.
Je li ikada išta učinila protiv neovisne Hrvatske? Nije, nikada! Je li ikada na bilo koji način sabotirala ratni napor kojim je Hrvatska slomila pobunu dijela ‘svojih’ Srba (koji su uživali političku, financijsku i materijalnu podršku režima Slobodana Miloševića u Srbiji i onoga u što se, degradirajući sama sebe, pretvorila Jugoslavenska narodna armija)? Nije, nikada! A ipak, zbog ‘roda’ i zbog svjetonazora bila je sumnjičena, policija joj je dolazila pregledavati stan, bila je prozivana, izložena pogrdnim dobacivanjima na ulici, sve do trenutka kada je – to je ovaj autor čuo iz njezinih usta – njezin suprug, visokorangirani oficir Kontraobavještajne službe JNA (famozni KOS) od kojega je već godinama živjela razdvojeno, posredno poručio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu da zaustavi progon (ta riječ savršeno odgovara) Dare Janeković, ako ne želi da se u javnosti pojave određeni dokumenti o njemu.
Od tada neugodnosti su doista prestale, ali istaknuta novinarka, višegodišnja predsjednica Društva novinara Hrvatske (kojoj treba zahvaliti što je sjedište Društva danas u zgradi koja mu pripada, u Novinarskom domu) sustavno je izbrisana iz onoga što se naziva kolektivnim pamćenjem. Društvo, medijski krugovi pogotovo, odnosili su se prema njoj kao da nikada i nije postojala. Što znači i prema njezinom novinarskom opusu. Pri tome njezini izvještaji iz Pariza (odakle je bila dopisnica dnevnika Vjesnik), njezini izvještaji iz Alžira, i jedno i drugo u prijelomnim godinama kako za Francusku (dolazak na vlast generala de Gaullea i stvaranje Pete Republike), tako i za Alžir (uspješni završetak dekolonizacije, pobjeda u borbi za slobodu i proglašenje samostalnosti), trebali bi biti nešto na čemu bi pokoljenja mladih novinara učila kako pisati i kako izvještavati. A na nizu intervjua s istaknutim političarima onoga vremena, trebali bi i mogli naučiti kako se vode razgovori, kako se postavljaju suvisla pitanja i kako se od sugovornika ‘izvlače’ ne manje suvisli odgovori.
U vremenu kada je djelovala, Dara Janeković objavila je u Vjesniku tri opširna intervjua s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom Titom. Nijedan, pozivamo se i opet na njezine riječi ovome autoru, nije objavljen integralno, a planirani – četvrti – spriječio je krug oko Tita kojemu nisu odgovarala ni pitanja Dare Janeković ni Titovi odgovori. U svojoj dokumentaciji imala je sačuvane snimke sva tri intervjua, kompletne. Bilo bi više nego zanimljivo, kako sa stanovišta povijesti, tako i povijesti novinarstva usporediti ono što je objavljeno u Vjesniku s originalnim intervjuima. Tek usput: neistinite su sve priče o tome kako je te intervjue dobila zahvaljujući prijateljstvu s Titovom suprugom Jovankom Broz. Jovanka u svemu tome nije imala nikakvu ulogu, presudilo je to tko je bila Dara Janeković i kakav je novinar bila.
Od vremena do vremena pojavljivala bi se i u programu Televizije Zagreb, bilo s kraćim izjavama, odnosno komentarima aktualnih događaja, bilo u sklopu duljih razgovora na temu ili regionalnih kriza, ili globalnih kretanja.
Još u vrijeme Jugoslavije počela je objavljivati knjige, od kojih vrijedi spomenuti: Veliki mir, Jošuini nasljednici, Kad mora uzavriju, Deveto nebo, Susreti s poviješću . . . Bavila se u njima Bliskim istokom, Kinom, ali i političkim ličnostima koje su dale pečat svjetskoj sceni kojom se kretala i koju je predstavljala i analizirala. Nastavila je pisati, mada u getu nametnutoga zaborava, i u neovisnoj Hrvatskoj. Vrijedne tekstove objavila je u Hrvatskoj ljevici što ju je izdavao prof. Stipe Šuvar, jedan od ne baš pretjerano velikog broja onih koji nakon 1990. nisu ‘okrenuli kaput’. A objavila je to vrijeme i dvije knjige kroz koje je progovorio nemoćni očaj osobe gurnute u stranu, osuđene da bude promatrač, odsječene i od pouzdanih izvora informiranja (osim novina i radijskih i TV vijesti, a to je uglavnom bila čista propaganda) i od javnosti kojoj se cijeloga života obraćala.
U tim je knjigama opisala najvažnije trenutke iz svoje bogate novinarske karijere, nije prešutjela što je sve doživljavala i, bez pretjerivanja treba reći: preživljavala, u neovisnoj Hrvatskoj i dala je svoj pogled na današnji svijet. Knjige se zovu Crni as i dvije golubice i U kakvom to svijetu živimo! Uskličnik na kraju naziva druge knjige znači da ona ne pita, nego da zna. I da je zgrožena time što zna. Te je knjige Dara Janeković, novinarka iz samoga vrha jugoslavenskog (i hrvatskog) novinarstva morala objaviti o svojem trošku (s time da se kod druge kao suizdavač pojavljuje SABA – Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske). U neovisnoj Hrvatskoj nije bilo izdavača koji bi bio zainteresiran (ili dovoljno hrabar) da objavi njezine knjige, tako da su one široj javnosti ostale praktično nepoznate. Što je – s obzirom na sadržaj – golema šteta.
I onda, da se vratimo posljednjem od pet pitanja s početka ove priče, ne treba uopće čuditi da je na posljednjem ispraćaju na Mirogoju bilo niti dvadeset ljudi. Doduše, među tih ‘niti dvadeset’ bili su bivši Predsjednik, Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Hrvoje Zovko i predsjednika SABA, Franjo Habulin. Od novinskog koncerna izgrađenog na ruševinama nekada najveće novinsko-izdavačke kuće na Balkanu, Vjesnika – nitko! Od Hrvatske televizije – nitko! Od današnjih mladih novinara od kojih najvjerojatnije nitko i nema pojma tko je bila ta neka Dara Janeković – nitko! A da bi se pojavili izaslanici državnih dužnosnika s vijencima, to već spada u fantastiku. Doduše, s razlogom možemo pretpostaviti kako Dari Janeković do njihovih vijenaca i ne bi bilo stalo. Cijeloga je života nepokolebljivo stajala u redovima onih koji su se borili protiv desnice i nacionalizma koji leži u njezinim osnovama – u ratu, s puškom, ali i s perom u ruci, u miru – isključivo riječima, najjačim oružjem novinara.
Ono što je ostavila iza sebe nepremostiva je brana svima onima koji bi željeli da nije ni postojala i koji se već dobra tri desetljeća trude da bude zaboravljena. Da, dobrim su dijelom u tome i uspjeli. Dara Janeković danas je praktično zaboravljena. No, ona i njezin novinarski opus ostaju neizbrisivo upisani u povijest hrvatskog i jugoslavenskog novinarstva. I svatko tko bude jednoga dana izučavao tu povijest, priđe li svojem poslu objektivno i profesionalno, neće moći zaobići Daru Janeković.
Mada zaboravljena, ona ostaje.
