Od ćelavog Yula Brynnera na Neretvi preko Ramba i Predatora do 'Potrage za Nemom', zbog koje mnogi Hrvat i dalje vjeruje da ribe govore, dugotrajna je povijest utjecaja filma na stvarni život. Najnoviji primjer je deseti nastavak franšize 'Brzi i žestoki', koji se, kako je to ocijenio ministar policije Davor Božinović, u stvarnosti odigrao one lude noći na parkingu šoping centra u Buzinu
Novije to generacije nemaju kako pamtiti, ali njihovi se preživjeli preci sigurno još sjećaju kad je mladež, zaluđena prekomjernom konzumacijom napokon pristiglog jednopartijskog jogurta i filmom "Bitka na Neretvi", na samom početku sedamdesetih krenula diljem ondašnje tamnice naroda dinamitom raznositi mostove preko rijeka. Nadahnuo ih je potpuno ćelavi Yul Brynner u ulozi odvažnog minera Vlade, koji je u nabujalu Neretvu prelomio čeličnu grdosiju, a sve po genijalnoj taktičkoj zapovijedi Vrhovnoga komandanta, pa tako spasio tisuće partizanskih ranjenika i tifusara.
Pa onda, koju godinu kasnije, kad rečenoga komandanta više nije bilo među formalno živima, u kina dođe prvi "Rambo" i frustrirani SUBNOR-ovci krenu svim raspoloživim sredstvima, uključujući i plinske boce, razvaljivati stanice narodne milicije po provinciji i ostavljati leševe lokalnih šerifa za sobom, sjeća li se još itko tih užasa?
Bilo je takvih primjera i ranije - to danas pamte tek rijetki preživjeli djedovi i bake nezahvaćeni demencijom – kad je film "Divljak" stotine i stotine samoupravljačkih brigadira, do jučer odanih članova Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, s omladinskih radnih akcija odvukao u pakao motociklističkog bauljanja i nasilja. Mislite li da je sasvim slučajno to što su lovci (a sve pod šifrom "učinilo mi se da je vepar/medvjed, fakultativno jelen"!) počeli sve učestalije zorom ubijati ili ranjavati svoju braću po oružju malo nakon što se u domaćim kinima krenulo s prikazivanjem filma "Predator"?
Od ćelavog Yula Brynnera na Neretvi preko Ramba i Predatora do 'Potrage za Nemom', zbog koje mnogi Hrvat i dalje vjeruje da ribe govore, dugotrajna je povijest utjecaja filma na stvarni život. Najnoviji primjer je deseti nastavak franšize 'Brzi i žestoki', koji se, kako je to ocijenio ministar policije Davor Božinović, u stvarnosti odigrao one lude noći na parkingu šoping centra u Buzinu
Novije to generacije nemaju kako pamtiti, ali njihovi se preživjeli preci sigurno još sjećaju kad je mladež, zaluđena prekomjernom konzumacijom napokon pristiglog jednopartijskog jogurta i filmom "Bitka na Neretvi", na samom početku sedamdesetih krenula diljem ondašnje tamnice naroda dinamitom raznositi mostove preko rijeka. Nadahnuo ih je potpuno ćelavi Yul Brynner u ulozi odvažnog minera Vlade, koji je u nabujalu Neretvu prelomio čeličnu grdosiju, a sve po genijalnoj taktičkoj zapovijedi Vrhovnoga komandanta, pa tako spasio tisuće partizanskih ranjenika i tifusara.
Pa onda, koju godinu kasnije, kad rečenoga komandanta više nije bilo među formalno živima, u kina dođe prvi "Rambo" i frustrirani SUBNOR-ovci krenu svim raspoloživim sredstvima, uključujući i plinske boce, razvaljivati stanice narodne milicije po provinciji i ostavljati leševe lokalnih šerifa za sobom, sjeća li se još itko tih užasa?
Bilo je takvih primjera i ranije - to danas pamte tek rijetki preživjeli djedovi i bake nezahvaćeni demencijom – kad je film "Divljak" stotine i stotine samoupravljačkih brigadira, do jučer odanih članova Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, s omladinskih radnih akcija odvukao u pakao motociklističkog bauljanja i nasilja. Mislite li da je sasvim slučajno to što su lovci (a sve pod šifrom "učinilo mi se da je vepar/medvjed, fakultativno jelen"!) počeli sve učestalije zorom ubijati ili ranjavati svoju braću po oružju malo nakon što se u domaćim kinima krenulo s prikazivanjem filma "Predator"?
Godinama se već, više od desetljeća, javno (sigurno vam nije promaklo, jer bilo me je zbilja u raznoraznim medijima, ali uvijek s identičnim stavom) zalažem za to da se Hrvaticama i Hrvatima nekako zapriječi gledanje filmova – već rekoh maločas: bilo kakvih, svih i svuda – kako za njihovu osobnu duhovnu dobrobit, tako i za onu opću, da ne kažem općenarodnu. Snimanje filmova, to je drugo, to moramo dopuštati jer nam je tako nametnuto tijekom pregovora za pristup Europskoj uniji. Neka ih, neka se snimaju (samo ne u pretjerano velikom broju, naravno) neka se i prikazuju gdje god hoće, ali ne u Hrvatskoj. Jer ovdje, među našom smjernom čeljadi, film prečesto ima poguban učinak.
Evo, da po stoti put javno ukažem na svoj primjer, provjeren metodom vlastite kože: još kao mali, nadahnut "Tomom i Jerryjem" s velikim sam drvenim maljem hodao po kući, sve u nadi da ću posred tjemena zveknuti neku šesnaest puta veću mačku i zbrisati pod frižider dok se ona ne otrijezni; ne pamtim više koliko me puta raznio dinamit tvrtke "A.C.M.E." dok sam po kvartu jurio trčeće ptičurine; ocu sam milijun puta, grickajući mrkvu, zlurado dobacio "ej rista, koji ti je vrag?" prije no što bih spuznuo u rupu; stotine tuđih polomljenih kostiju još trunu po zakutcima Dubrave nakon svakoga gledanja "Hrama Shaolina" ili "Zmajeva gnijezda" u kinu "Bratstvo", a o posljedicama predbračnih smokvica iz Grčke ili benzinskih pumpi s pola tuceta nazočnih Šveđanki da ni ne govorim… A tek moja djeca: gledali su "Potragu za Nemom" i dan-danas vjeruju da ribe govore (i to hrvatski, i u dubinama Pacifika i u akvarijima!!!) iako su oboje debelo punoljetni…
Ponavljam, godinama sam javno stajao na predziđu revolucionarne, prosvjetiteljske Ideje, one da hrvatske ljude filmovi kvare i skreću na krive pute, da izloženost tim pomičnim slikama mnoge od nas – a pogotovo mladež! – mogu odvesti u pogrešnom smjeru. Zauzvrat sam dobivao samo uvrede i svekoliko sprdanje te kinjidbu: te da sam idiot, te da odem među talibanske amiše, te da imam urokljive oči, da mi je gel za kosu izgrizao i ono malo preostalog mozga, da samrtnički stenjem dok govorim, da sam nesposobni lažljivac, da sam đavolji advokat, da sam ovo, da sam ono… Trudio sam se ostati neokrznut svim tim pogrdama, nikoga nisam ni prijavljivao niti tužio. Jer vjerovao sam, čvrsto i usrdno, da i u mraku hrvatskih kino-dvorana mora svanuti Dan; zora koja će svojim svitajnim sjajem zaslijepiti ekrane i prosvijetliti sve zabluđenike.
Sreća prati hrabre i strpljive, pa sam tako i ja, eto, dočekao sumišljenika. I to ne bilo kojeg i makar kakvog, nego samog ministra unutarnjih poslova! "Izloženi su desetom nastavku 'Brzih i žestokih' (…) i sve je to nešto što mladi ljudi upijaju, a mi smo tu da sa svim resursima koje imamo (…) utječemo na njih da se razvijaju u pravilnom smjeru", izjavio je ministar Božinović u novinarske mikrofone i kamere, zamoljen da komentira ono idiotsko noćno divljanje na ilegalnom "car meetu" u Buzinu, kamo je prva policijska patrola stigla tek pola sata nakon poziva.
Uistinu, drago mi je da je netko toliko blizak osnovnim polugama vlasti napokon prepoznao ono na što ja već skoro trećinu života neshvaćen ukazujem. I nadam se da neće sve stati samo na toj izjavi i samo na riječima.
Također, nadam se i da će ministar u kratkom roku javno obznaniti što su sve on i njegovi prethodnici, služeći se resornim resursima, poduzeli po tom pitanju od 2001., kad je premijerno prikazan prvi nastavak policijskog serijala "Spori i nevoljki", pardon, stvarno se ispričavam, dakle – akcijske filmske franšize "Brzi i žestoki"?
