Mirko Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda (i njegova odabrana gradskoupravna pratnja), bez puno osjećaja za socijalnu pristojnost i umjesnost, bez adekvatnog vrednovanja javne riječi, sa selektivnom skrbi o političkom spektru koji razmatra gradsku problematiku, i bez odgovornosti za ulogu koju igra: nenasilno usaglašavanje lokalnih političkih interesa i grupa sa svojim, na izborima potvrđenim, pobjedničkim idejama i praksom – nipodaštava i ne mari za formu i sadržaj kritike koja mu se tijekom mandata upućuje o njegovom javnom djelovanju.
Ispod tog vidljivog, očitog i sustavnog ignoriranja artikuliranih nastojanja nezavisnih, opozicijskih gradskih vijećnica, nastojanja baziranih na strogom promatranju (ne)rada gradonačelnika i gradske uprave, i prozivanja od strane kritički orijentiranih medija za politički partikularizam koji se svodi na puko ambalažiranje grada, dakle, izvan fokusa javnosti, u svojevrsnom lokalnopolitičkom podzemlju, smjestila se politika koja se izrodila u borbu za samoostvarenje uske grupe ljudi, a ne za društvene promjene u ovoj jedinici lokalne samoprave. Takva politika koja ne uvažava nikoga i ništa, tek interesne klimavce kojima se okružio njen dominantni kreator, može se izraziti sintagmom: bahata prosječnost. Uz malu napomenu kako je bahatost, koja se demonstrira kroz aktivnu antipatiju spram navedenih - iznadprosječna.
Kada gradonačelniku, kojeg se, u zoološko-društvenom smislu, bez ikakvog pretjerivanja ili ironije, može doživjeti poput slona, kao moćnog, debelokožnog i najvećeg brodskog sisavca u poretku gradsko-političke savane, iz nekog razloga dopizdi ne tako mali broj neugodnih uboda rečenih komaraca, on podigne surlu, oglasi se trubljenjem iz svoje mišićave surle, etiketirajući ih bez dokaza, diskvalifikatorski, luzerima, jugonostalgičarima itd.; tutnjajuću snagu omogućava mu pristrani politički poredak, ozakonjena piramida moći, zagarantirana nedodirljivost i uporno neobaziranje na one koji ističu da ima i drugih staza prema budućnosti grada, a ne samo utabanih prema nejavnim prohtjevima metaforičkog slona. A kritičarima ne preostaje ništa drugo nego istom mjerom i(z)imitirati ga. I bez, a pogotovo iza njegove povremene rike i brundanja stoji moćni inženjering proizvodnje suglasnosti, moderni aparat namjenskih, plaćenih podupirača, medijskih potpornja, gradskih službi zaduženih za glasnogovorničke fore i fazone, te drugih lovačkih pasa u službi lovca na trofeje. Odnedavno mu je, odlaskom istaknutog podupirača na čelu moćnog i gradskim novcem pripomognutog internetskog sredstva za prenošenje informacija na višemjesečni, prisilni službeni put, oslabio medijski štit, a što ga može, ali i ne mora, vidjet će se, u psihološkom i političkom smislu, (u)činiti ranjivijim. Kako ne bi upali u živi pijesak špekulacija, izađimo na donekle čvršće politološko tlo, vratimo se suštini – javnosti i javnom mijenju koje gradonačelnik ignorira, podcijenjujući njihove važne i kritički nastrojene segmente - vijećnice i dio medija kao posrednike između vlasti i građana.
Mirko Duspara nije odgovorio, koliko je poznato, niti na jedno jedino argumentirano priopćenje nezavisnih vijećnica u Gradskom vijeću Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević. Gotovo svako, a ima ih jako puno, izravno se tiče njegovog i rada najbližih mu suradnika. Ponekad se radi o ozbiljnim analizama namjere i svrhe gradske politike, a ponekad o optužbama kojima maltene nedostaje pečat državnog odvjetništva. O čemu se tu radi? Kako je to moguće? Kako nitko ne reagira na demonstraciju neviđene oholosti prvog čovjeka grada? Po svemu sudeći riječ je o grotesknoj imitaciji, iskrivljavanju i nagrđivanju ove časne i važne funkcije. Biti prvi čovjek gradske uprave, imati, priznajemo, jaku političku i ljudsku osobnost, a konstatntno se očitovati kao parodija strogog trgovca kolonijalnom robom u koju se, po njemu, vijećnice ne razumiju, narušava dostojanstvo i identitet cijelog grada. Samo suprotstavljanje mišljenja osigurava definitivno prosuđivanje, samo sraz koncepcija o funkcioniranju lokalne uprave i samouprave jamči siguran pravac prema izlazu iz ukotvljenosti u postojećem, samo javna bitka za istinu i nedvojbene javne interese vodi napretku. Politika je bez polemike mrtva, ona se bazira na živom sučeljavanju argumenata i probitaka. Duspara očito smatra da ako bi odgovorio na pitanja i kritiku, ako bi se upustio u „verbalni rat“, ako bi se branio od napada mladoturaka, da bi to značilo da je pokleknuo u igri moći. Moć je za njega stožerni pojam njegove političke karijere: i orijentir na putu prema vrhu, i uvjet egzistencijalne sigurnosti, i nadzorni faktor koji mu osigurava opstanak odnosno odsustvo ugroženosti, i neometan pristup gradskoj javnonabavnoj trpezi. Time postaje jedan od istaknutijih gridera za moći koji takvim svojim stavovima usporava slobodan protok informacija i kretanje prema intenzivnijem, jačem, boljem gradu, time, zaustavljajući profilaciju kadrova, onemogućava prolaz kvalitetnim ljudima koji bi sprovodili kvalitetnu politiku. Spomenimo usput, kako su njegova kadrovska rješenja (kadroviranje) na području tzv. društvenih djelatnosti van svih prihvatljivih rezona.
Spomenute nezavisne gradske vijećnice, najčešće u ulozi oponenata gradskim vlastima, ali i u ulozi afirmatora svojih tj. drugčijih načina upravljanja gradom, oči i uši su građana. One su za politizaciju javnosti što je izraz samodređenja građana putem davanja javnih mišljenja i raspravljanja o općim interesima, u „prisustvu“, ali ne samo jednom u četiri godine. Javnost je nezamisliva bez publike i kritike. Kritika je umijeće razlikovanja. Ona je sadržana u slobodnom i javnom ispitivanju. (Kant). Kritika je ta koja omogućava vladavinu javnosti. Politika koja nije izložena sudu javnosti je arkanska politika, kako, na primjer, ističe profesor Ljubomir Tadić. Ne mora gradonačelnik odgovarati svim nezadovoljnim pojedincima, ali zato bi trebao održavati redovne konferencije za novinare na kojima bi se izjašnjavao o svom radu. On ni to ne čini.
Postoji li javno mnijenje u Slavonskom Brodu? Postoji li formalna, subjektivna sloboda pojedinaca da izražavaju vlastite i općim poslovima? Svodi li se javno mijenje na predumišljajnu proizvoljnost? Jesu li mediji kao platforme izražavanja javnog mijenja sirovi, neobrazovani, dirigirani interesima vlasnika i površni? Doprinose li svojim načinom općoj pasivizaciji društva? Postoje li u Brodu sociološka istraživanja koja ispituju tko i kako denaturira kritičke modele otpora podvlaščivanju, neprihvatljivim skretanjima izvan pravaca perspektivnosti? Zašto se u Brodu ne ispituje javno mnijenje? Tko bi trebao provoditi službene demoskopije? Na temelju čega političke stranke i njihovi lideri donose složene odluke koje se tiču sudbine građana? Na osnovu kojih pokazatelja Duspara naviga Brodom? Bez sumnje, na osnovu prepariranih i samovoljno selekcioniranih, i vlastitih instikata.
Zabrinutim građanima, kojih je sve više, dosta je relativizacije kritike i kritičkog osvrtanja na stvarnost, dosta im je gradonačelnikovog neprihvatljivog ignoriranja dijela javnosti koja se ne libi postavljati pitanja i konstatirati kako se često pogrešno i nedovoljno radi, dosta im je honoriranja medija koji umjesto utemeljenih prosudbi političkih odluka nude obranaštvo i isključivo zagovaranje službenih "istina", dosta im je bahate prosječnosti. Kažemo, zabrinutim građanima, jer brojnim ostalima - konformistima, parazitima i uhljebima - ovako šerifsko stanje odgovara.
O nepotizmu i klijentelizmu kao pogubnim manifestacijama nedodirljive bahatosti, ovaj put nećemo, premda je građanima i toga zaista dosta.
Ispod tog vidljivog, očitog i sustavnog ignoriranja artikuliranih nastojanja nezavisnih, opozicijskih gradskih vijećnica, nastojanja baziranih na strogom promatranju (ne)rada gradonačelnika i gradske uprave, i prozivanja od strane kritički orijentiranih medija za politički partikularizam koji se svodi na puko ambalažiranje grada, dakle, izvan fokusa javnosti, u svojevrsnom lokalnopolitičkom podzemlju, smjestila se politika koja se izrodila u borbu za samoostvarenje uske grupe ljudi, a ne za društvene promjene u ovoj jedinici lokalne samoprave. Takva politika koja ne uvažava nikoga i ništa, tek interesne klimavce kojima se okružio njen dominantni kreator, može se izraziti sintagmom: bahata prosječnost. Uz malu napomenu kako je bahatost, koja se demonstrira kroz aktivnu antipatiju spram navedenih - iznadprosječna.
Kada gradonačelniku, kojeg se, u zoološko-društvenom smislu, bez ikakvog pretjerivanja ili ironije, može doživjeti poput slona, kao moćnog, debelokožnog i najvećeg brodskog sisavca u poretku gradsko-političke savane, iz nekog razloga dopizdi ne tako mali broj neugodnih uboda rečenih komaraca, on podigne surlu, oglasi se trubljenjem iz svoje mišićave surle, etiketirajući ih bez dokaza, diskvalifikatorski, luzerima, jugonostalgičarima itd.; tutnjajuću snagu omogućava mu pristrani politički poredak, ozakonjena piramida moći, zagarantirana nedodirljivost i uporno neobaziranje na one koji ističu da ima i drugih staza prema budućnosti grada, a ne samo utabanih prema nejavnim prohtjevima metaforičkog slona. A kritičarima ne preostaje ništa drugo nego istom mjerom i(z)imitirati ga. I bez, a pogotovo iza njegove povremene rike i brundanja stoji moćni inženjering proizvodnje suglasnosti, moderni aparat namjenskih, plaćenih podupirača, medijskih potpornja, gradskih službi zaduženih za glasnogovorničke fore i fazone, te drugih lovačkih pasa u službi lovca na trofeje. Odnedavno mu je, odlaskom istaknutog podupirača na čelu moćnog i gradskim novcem pripomognutog internetskog sredstva za prenošenje informacija na višemjesečni, prisilni službeni put, oslabio medijski štit, a što ga može, ali i ne mora, vidjet će se, u psihološkom i političkom smislu, (u)činiti ranjivijim. Kako ne bi upali u živi pijesak špekulacija, izađimo na donekle čvršće politološko tlo, vratimo se suštini – javnosti i javnom mijenju koje gradonačelnik ignorira, podcijenjujući njihove važne i kritički nastrojene segmente - vijećnice i dio medija kao posrednike između vlasti i građana.
Mirko Duspara nije odgovorio, koliko je poznato, niti na jedno jedino argumentirano priopćenje nezavisnih vijećnica u Gradskom vijeću Slavice Lemaić i Karmen Dizdar Grgurević. Gotovo svako, a ima ih jako puno, izravno se tiče njegovog i rada najbližih mu suradnika. Ponekad se radi o ozbiljnim analizama namjere i svrhe gradske politike, a ponekad o optužbama kojima maltene nedostaje pečat državnog odvjetništva. O čemu se tu radi? Kako je to moguće? Kako nitko ne reagira na demonstraciju neviđene oholosti prvog čovjeka grada? Po svemu sudeći riječ je o grotesknoj imitaciji, iskrivljavanju i nagrđivanju ove časne i važne funkcije. Biti prvi čovjek gradske uprave, imati, priznajemo, jaku političku i ljudsku osobnost, a konstatntno se očitovati kao parodija strogog trgovca kolonijalnom robom u koju se, po njemu, vijećnice ne razumiju, narušava dostojanstvo i identitet cijelog grada. Samo suprotstavljanje mišljenja osigurava definitivno prosuđivanje, samo sraz koncepcija o funkcioniranju lokalne uprave i samouprave jamči siguran pravac prema izlazu iz ukotvljenosti u postojećem, samo javna bitka za istinu i nedvojbene javne interese vodi napretku. Politika je bez polemike mrtva, ona se bazira na živom sučeljavanju argumenata i probitaka. Duspara očito smatra da ako bi odgovorio na pitanja i kritiku, ako bi se upustio u „verbalni rat“, ako bi se branio od napada mladoturaka, da bi to značilo da je pokleknuo u igri moći. Moć je za njega stožerni pojam njegove političke karijere: i orijentir na putu prema vrhu, i uvjet egzistencijalne sigurnosti, i nadzorni faktor koji mu osigurava opstanak odnosno odsustvo ugroženosti, i neometan pristup gradskoj javnonabavnoj trpezi. Time postaje jedan od istaknutijih gridera za moći koji takvim svojim stavovima usporava slobodan protok informacija i kretanje prema intenzivnijem, jačem, boljem gradu, time, zaustavljajući profilaciju kadrova, onemogućava prolaz kvalitetnim ljudima koji bi sprovodili kvalitetnu politiku. Spomenimo usput, kako su njegova kadrovska rješenja (kadroviranje) na području tzv. društvenih djelatnosti van svih prihvatljivih rezona.
Spomenute nezavisne gradske vijećnice, najčešće u ulozi oponenata gradskim vlastima, ali i u ulozi afirmatora svojih tj. drugčijih načina upravljanja gradom, oči i uši su građana. One su za politizaciju javnosti što je izraz samodređenja građana putem davanja javnih mišljenja i raspravljanja o općim interesima, u „prisustvu“, ali ne samo jednom u četiri godine. Javnost je nezamisliva bez publike i kritike. Kritika je umijeće razlikovanja. Ona je sadržana u slobodnom i javnom ispitivanju. (Kant). Kritika je ta koja omogućava vladavinu javnosti. Politika koja nije izložena sudu javnosti je arkanska politika, kako, na primjer, ističe profesor Ljubomir Tadić. Ne mora gradonačelnik odgovarati svim nezadovoljnim pojedincima, ali zato bi trebao održavati redovne konferencije za novinare na kojima bi se izjašnjavao o svom radu. On ni to ne čini.
Postoji li javno mnijenje u Slavonskom Brodu? Postoji li formalna, subjektivna sloboda pojedinaca da izražavaju vlastite i općim poslovima? Svodi li se javno mijenje na predumišljajnu proizvoljnost? Jesu li mediji kao platforme izražavanja javnog mijenja sirovi, neobrazovani, dirigirani interesima vlasnika i površni? Doprinose li svojim načinom općoj pasivizaciji društva? Postoje li u Brodu sociološka istraživanja koja ispituju tko i kako denaturira kritičke modele otpora podvlaščivanju, neprihvatljivim skretanjima izvan pravaca perspektivnosti? Zašto se u Brodu ne ispituje javno mnijenje? Tko bi trebao provoditi službene demoskopije? Na temelju čega političke stranke i njihovi lideri donose složene odluke koje se tiču sudbine građana? Na osnovu kojih pokazatelja Duspara naviga Brodom? Bez sumnje, na osnovu prepariranih i samovoljno selekcioniranih, i vlastitih instikata.
Zabrinutim građanima, kojih je sve više, dosta je relativizacije kritike i kritičkog osvrtanja na stvarnost, dosta im je gradonačelnikovog neprihvatljivog ignoriranja dijela javnosti koja se ne libi postavljati pitanja i konstatirati kako se često pogrešno i nedovoljno radi, dosta im je honoriranja medija koji umjesto utemeljenih prosudbi političkih odluka nude obranaštvo i isključivo zagovaranje službenih "istina", dosta im je bahate prosječnosti. Kažemo, zabrinutim građanima, jer brojnim ostalima - konformistima, parazitima i uhljebima - ovako šerifsko stanje odgovara.
O nepotizmu i klijentelizmu kao pogubnim manifestacijama nedodirljive bahatosti, ovaj put nećemo, premda je građanima i toga zaista dosta.
