Prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma, Hrvatska je po efikasnosti javnog sektora na predzadnjem mjestu među usporedivim zemljama. Iza nje je samo Venezuela. Je li za to kriv socijalistički mentalitet ili ipak nešto drugo?
Prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma, Hrvatska je po efikasnosti javnog sektora na predzadnjem mjestu među usporedivim zemljama. Iza nje je samo Venezuela. Ako je točno da krivicu za to u slučaju Venezuele snosi socijalizam kao sustav koji jednostavno ne može biti dobar, što naša desnica zdušno dokazuje, tko je kriv Hrvatskoj? Neprevladan socijalistički mentalitet? Ili udbaši i kriptokomunisti koji su se podmuklo ubacili na ključna mjesta u društvu? Ukratko, aveti prošlosti? Poslije 30 godina kapitalizma, teško da to objašnjenje može držati vodu. Pogotovo jer je već poderano od silne upotrebe u prijašnjim sličnim slučajevima, u kojima se bez iznimke pokazalo šupljim.
Kad se tražio krivac za privatizacijsku pljačku, vladajuća politička oligarhija se dosjetila da optuži stare komunističke direktore. Ima i njih (najpoznatiji je jedan od HDZ-ovih premijera iz tog vremena Franjo Gregurić), ali se mogu nabrojati na prste jedne ruke, pri čemu su najčešće sačuvali i razvili svoje tvrtke. Na primjer Adris ili Vindiju. Svi su ostali jedan Kutle ili Gucić do drugoga. Ili zašto je prije bilo novca za sve, privreda je radila punom parom, a sad je nastupilo doba siromaštva? Sve je to nekad bilo na dug, koji se gomilao zahvaljujući Titovoj političkoj vještini, tvrdi objašnjenje iz istog arsenala. Ali u trenutku Titove smrti 1980. ukupni dug je iznosio samo oko pet milijardi dolara, a deset godina poslije, kad je pao Ante Marković, oko 11 milijardi, od kojih je na Hrvatsku otpalo 3,2 milijarde. Ako je točno da je prije sve funkcioniralo zahvaljujući tom dugu, Hrvatska bi sa svojim sadašnjim čak 13 puta većim zaduženjem morala biti zemlja čiji građani žive kao bubrezi u loju. Odavno bi se ostvarilo Tuđmanovo obećanje da će Hrvatska biti druga Švicarska ili Kolindino da će biti najbogatija zemlja svijeta. (Ona se sad vadi da nije rekla kad će se to desiti, što je mudrolija dostojna sedmogodišnjaka.)
U slučaju Venezuele sigurno je jedino da aktualna vlast nije na razini zadatka. Po svemu ostalom ponavlja se čileanski slučaj s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s tom razlikom da je tada bila riječ o interesnim sferama, a sad i o golemom bogatstvu u nafti i drugim rudama, koje su Chavez i Maduro nacionalizirali i tako oteli iz ruku nezajažljivih američkih kompanija. Vjerojatno upravo zbog toga američki pokušaj rušenja Madura ide mnogo teže od onog s udarom u Čileu u kojem je ubijen Allende, nakon čega su slijedile krvave represalije i čistke ljevičara. Uz sve aktualne nevolje i ekonomski kaos, dobrim dijelom izazvan američkim sankcijama i drugim oblicima pritisaka (što je bio slučaj i u Čileu), Venezuela ostaje gluha na sve inozemne trube i fanfare koje pozivaju da se vlast preda jednom malom kvislingu. (U tom orkestru zasvirala je i hrvatska frulica.) Nije teško dokučiti zašto. Ta velika zemlja (32 milijuna stanovnika) dobro se sjeća nedavne prošlosti, kad je de facto bila kolonija američkih korporacija. Vjerojatno im se, u usporedbi s tim, sadašnje nestašice i hiperinflacija ipak čine manjim zlom. Zato, vjerojatno, i vojska ne prihvaća ulogu koju je svojevremeno odigrala čileanska, pod zapovjedništvom notornog generala-diktatora Pinocheta.
Samo od takve Venezuele Hrvatska danas ima bolji javni sektor, gdje se troši najveći dio BDP-a. Da je to neodrživo, ovih je dana neuobičajeno otvoreno poručio i MMF, organizacija koja je sve dosad hvalila hrvatsku ekonomsku politiku. To pokazuje i koliko se promijenila hrvatska ekonomija. Do jučer, stranom je kapitalu bilo najvažnije da podrži sve i svakoga tko čuva prejaku kunu. Time su se, istovremeno, čuvali i njegovi interesi u Hrvatskoj. Sad je ta politika definitivno postigla cilj, pa hrvatska postaje ono što je nekad bila Venezuela. Svojevrsna kolonija. Sad kao ekonomska politika preostaje samo tzv. unutrašnja devalvacija, odnosno podizanje konkurentnosti smanjenjem domaćih troškova. Ali dok se do jučer pod tim mislilo na socijalna davanja kao što su mirovine ili zdravstvo, MMF sad direktno ukazuje na javni sektor.
Isto govore i domaći ekonomisti, pa na primjer dr. Guste Santini ponavlja svoju desetljećima staru tezu da je smanjenje poreza potez bez kojeg nema napretka. Sad je u pravu više nego ikad prije, jer je devalvacija kune postala kratkoročno besmislena. (Na duži rok ona je neizbježna jer bez realne cijene domaćeg novca, kao temeljnog parametra za sve druge cijene u zemlji, cijela nacionalna ekonomija postaje nerealna.) Ali upravo na porezima, prirezima i naknadama (koje sačinjavaju još jedan, paralelni proračun) živi i hrani se velik dio javnog sektora koji Hrvatsku spušta na razinu Venezuele. Ne socijalizam, kojeg u Hrvatskoj odavno nema, već ponašanje i aktivnost njene političke elite. Demokratski izabrane u uvjetima liberalnog kapitalizma.
Naravno, okrivljavati za to kapitalizam značilo bi spustiti se na razinu onih koji za događaje u Venezueli okrivljuju socijalizam. Kriv je način na koji je demokracija ušla u Hrvatsku. (I odmah izišla iz nje na ista nacionalistička vrata, kako je to, misleći na cijelu Jugoslaviju, napisao zadnji američki ambasador pri vladi Ante Markovića, Warren Zimmermann.) Umjesto demokracije, uspostavljeno je novo jednostranačje. (Tuđman poslije prvih izbora: U sedlu smo, otkud nas nitko neće izbaciti. To se potvrdilo kad u Zagrebu nije dopustio oporbenu situaciju.) Ivica Račan je spremno glumio opoziciju njegovom veličanstvu. Novi vlastodršci ušli su u kabinete kao djeca u dućan s igračkama, ali onda su se ponašali kao čopor vukova gladnih bogatstva i žednih osvete. Sve se moglo preko vlasti i stranke, a ništa nije bilo premalo da to netko ne bi želio. Poduzeća nisu uništena samo privatizacijskom pljačkom, već i dovođenjem u njihove uprave ljudi koji su znali samo koje im privilegije pripadaju, ali ne i kako voditi poslove i osigurati tržište i prihode. Po toj špranci izgrađen je cijeli sustav višestranačja. Tragikomična je predstava za javnost kad se stranke međusobno optužuju za klijentelizam. Ta riječ definira cijeli sustav. Naravno, nisu svi isti. Ima ljudi s idejama i idealima i u strankama, ima onih kojima je na prvom mjestu zajedničko dobro. Ali premalo i s nedovoljnim utjecajem da bi se promijenila opća slika. Hrvatske su političke stranke u prvom redu klijentelističke udruge. Njima treba uvijek sve više stolica i fotelja. Zato Guste Santini i niz drugih ekonomista već desetljećima uzalud predlažu smanjivanje poreza, a bolju sudbinu neće imati ni poruka MMF-a koji se sad pridružio mantri o reformi javnog sektora.
U tim uvjetima nemaju prave šanse ni napori za povećanje konkurentnosti zemlje. Poznato je da je produktivnost najveća na individualnom radnom mjestu, gdje poslodavci cijede svaku kap znoja (osim u javnom sektoru, gdje je poslodavac država, točnije stranke), a da je na svakoj višoj razini sve manja i manja. Stalno se bajalo o konkurentnosti (tko se još sjeća onog solemnog nacionalnog vijeća za konkurentnost, čije je članstvo bilo posebno prestižno, kao neka legija časti), ali mijenjalo se nije ništa. Tako smo dogurali do zemlje konobara i kuhara i do samog dna Evropske unije. I do Venezuele.
portalnovosti
Prema istraživanju Svjetskog gospodarskog foruma, Hrvatska je po efikasnosti javnog sektora na predzadnjem mjestu među usporedivim zemljama. Iza nje je samo Venezuela. Ako je točno da krivicu za to u slučaju Venezuele snosi socijalizam kao sustav koji jednostavno ne može biti dobar, što naša desnica zdušno dokazuje, tko je kriv Hrvatskoj? Neprevladan socijalistički mentalitet? Ili udbaši i kriptokomunisti koji su se podmuklo ubacili na ključna mjesta u društvu? Ukratko, aveti prošlosti? Poslije 30 godina kapitalizma, teško da to objašnjenje može držati vodu. Pogotovo jer je već poderano od silne upotrebe u prijašnjim sličnim slučajevima, u kojima se bez iznimke pokazalo šupljim.
Kad se tražio krivac za privatizacijsku pljačku, vladajuća politička oligarhija se dosjetila da optuži stare komunističke direktore. Ima i njih (najpoznatiji je jedan od HDZ-ovih premijera iz tog vremena Franjo Gregurić), ali se mogu nabrojati na prste jedne ruke, pri čemu su najčešće sačuvali i razvili svoje tvrtke. Na primjer Adris ili Vindiju. Svi su ostali jedan Kutle ili Gucić do drugoga. Ili zašto je prije bilo novca za sve, privreda je radila punom parom, a sad je nastupilo doba siromaštva? Sve je to nekad bilo na dug, koji se gomilao zahvaljujući Titovoj političkoj vještini, tvrdi objašnjenje iz istog arsenala. Ali u trenutku Titove smrti 1980. ukupni dug je iznosio samo oko pet milijardi dolara, a deset godina poslije, kad je pao Ante Marković, oko 11 milijardi, od kojih je na Hrvatsku otpalo 3,2 milijarde. Ako je točno da je prije sve funkcioniralo zahvaljujući tom dugu, Hrvatska bi sa svojim sadašnjim čak 13 puta većim zaduženjem morala biti zemlja čiji građani žive kao bubrezi u loju. Odavno bi se ostvarilo Tuđmanovo obećanje da će Hrvatska biti druga Švicarska ili Kolindino da će biti najbogatija zemlja svijeta. (Ona se sad vadi da nije rekla kad će se to desiti, što je mudrolija dostojna sedmogodišnjaka.)
U slučaju Venezuele sigurno je jedino da aktualna vlast nije na razini zadatka. Po svemu ostalom ponavlja se čileanski slučaj s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s tom razlikom da je tada bila riječ o interesnim sferama, a sad i o golemom bogatstvu u nafti i drugim rudama, koje su Chavez i Maduro nacionalizirali i tako oteli iz ruku nezajažljivih američkih kompanija. Vjerojatno upravo zbog toga američki pokušaj rušenja Madura ide mnogo teže od onog s udarom u Čileu u kojem je ubijen Allende, nakon čega su slijedile krvave represalije i čistke ljevičara. Uz sve aktualne nevolje i ekonomski kaos, dobrim dijelom izazvan američkim sankcijama i drugim oblicima pritisaka (što je bio slučaj i u Čileu), Venezuela ostaje gluha na sve inozemne trube i fanfare koje pozivaju da se vlast preda jednom malom kvislingu. (U tom orkestru zasvirala je i hrvatska frulica.) Nije teško dokučiti zašto. Ta velika zemlja (32 milijuna stanovnika) dobro se sjeća nedavne prošlosti, kad je de facto bila kolonija američkih korporacija. Vjerojatno im se, u usporedbi s tim, sadašnje nestašice i hiperinflacija ipak čine manjim zlom. Zato, vjerojatno, i vojska ne prihvaća ulogu koju je svojevremeno odigrala čileanska, pod zapovjedništvom notornog generala-diktatora Pinocheta.
Samo od takve Venezuele Hrvatska danas ima bolji javni sektor, gdje se troši najveći dio BDP-a. Da je to neodrživo, ovih je dana neuobičajeno otvoreno poručio i MMF, organizacija koja je sve dosad hvalila hrvatsku ekonomsku politiku. To pokazuje i koliko se promijenila hrvatska ekonomija. Do jučer, stranom je kapitalu bilo najvažnije da podrži sve i svakoga tko čuva prejaku kunu. Time su se, istovremeno, čuvali i njegovi interesi u Hrvatskoj. Sad je ta politika definitivno postigla cilj, pa hrvatska postaje ono što je nekad bila Venezuela. Svojevrsna kolonija. Sad kao ekonomska politika preostaje samo tzv. unutrašnja devalvacija, odnosno podizanje konkurentnosti smanjenjem domaćih troškova. Ali dok se do jučer pod tim mislilo na socijalna davanja kao što su mirovine ili zdravstvo, MMF sad direktno ukazuje na javni sektor.
Isto govore i domaći ekonomisti, pa na primjer dr. Guste Santini ponavlja svoju desetljećima staru tezu da je smanjenje poreza potez bez kojeg nema napretka. Sad je u pravu više nego ikad prije, jer je devalvacija kune postala kratkoročno besmislena. (Na duži rok ona je neizbježna jer bez realne cijene domaćeg novca, kao temeljnog parametra za sve druge cijene u zemlji, cijela nacionalna ekonomija postaje nerealna.) Ali upravo na porezima, prirezima i naknadama (koje sačinjavaju još jedan, paralelni proračun) živi i hrani se velik dio javnog sektora koji Hrvatsku spušta na razinu Venezuele. Ne socijalizam, kojeg u Hrvatskoj odavno nema, već ponašanje i aktivnost njene političke elite. Demokratski izabrane u uvjetima liberalnog kapitalizma.
Naravno, okrivljavati za to kapitalizam značilo bi spustiti se na razinu onih koji za događaje u Venezueli okrivljuju socijalizam. Kriv je način na koji je demokracija ušla u Hrvatsku. (I odmah izišla iz nje na ista nacionalistička vrata, kako je to, misleći na cijelu Jugoslaviju, napisao zadnji američki ambasador pri vladi Ante Markovića, Warren Zimmermann.) Umjesto demokracije, uspostavljeno je novo jednostranačje. (Tuđman poslije prvih izbora: U sedlu smo, otkud nas nitko neće izbaciti. To se potvrdilo kad u Zagrebu nije dopustio oporbenu situaciju.) Ivica Račan je spremno glumio opoziciju njegovom veličanstvu. Novi vlastodršci ušli su u kabinete kao djeca u dućan s igračkama, ali onda su se ponašali kao čopor vukova gladnih bogatstva i žednih osvete. Sve se moglo preko vlasti i stranke, a ništa nije bilo premalo da to netko ne bi želio. Poduzeća nisu uništena samo privatizacijskom pljačkom, već i dovođenjem u njihove uprave ljudi koji su znali samo koje im privilegije pripadaju, ali ne i kako voditi poslove i osigurati tržište i prihode. Po toj špranci izgrađen je cijeli sustav višestranačja. Tragikomična je predstava za javnost kad se stranke međusobno optužuju za klijentelizam. Ta riječ definira cijeli sustav. Naravno, nisu svi isti. Ima ljudi s idejama i idealima i u strankama, ima onih kojima je na prvom mjestu zajedničko dobro. Ali premalo i s nedovoljnim utjecajem da bi se promijenila opća slika. Hrvatske su političke stranke u prvom redu klijentelističke udruge. Njima treba uvijek sve više stolica i fotelja. Zato Guste Santini i niz drugih ekonomista već desetljećima uzalud predlažu smanjivanje poreza, a bolju sudbinu neće imati ni poruka MMF-a koji se sad pridružio mantri o reformi javnog sektora.
U tim uvjetima nemaju prave šanse ni napori za povećanje konkurentnosti zemlje. Poznato je da je produktivnost najveća na individualnom radnom mjestu, gdje poslodavci cijede svaku kap znoja (osim u javnom sektoru, gdje je poslodavac država, točnije stranke), a da je na svakoj višoj razini sve manja i manja. Stalno se bajalo o konkurentnosti (tko se još sjeća onog solemnog nacionalnog vijeća za konkurentnost, čije je članstvo bilo posebno prestižno, kao neka legija časti), ali mijenjalo se nije ništa. Tako smo dogurali do zemlje konobara i kuhara i do samog dna Evropske unije. I do Venezuele.
portalnovosti
