Mediji i političari su prirodni suparnici. Praksa pokazuje da političari, bez obzira na stranački predznak, uvijek teže dominaciji ili snažnom utjecaju na medije. Zadaća medija je pak u tome da budu stalna, javna kontrola političke i druge moći. Političari žele u medijima vidjeti gotovo isključivo svoje 'lijepo lice'. Medijima je zadatak da prikažu pravo stanje stvari. Nisu slike ili priče najčešće baš identične.
Političari pokušavaju informacije dozirati prema svojim potrebama i interesima. Mediji nastoje razbiti tu blokadu. Naime, ako pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti neće djelovati kako treba. Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji.
U svakom slučaju, odnosi medija i politike stalna su tema koju povremeno treba iznova propitkivati. Najnoviji pokušaj u tom pogledu učinio je Hrvatsko novinarsko društvo organiziranjem skupa upravo na tu temu. Potvrđeno je da su mediji stupovi demokracije i, usput različitim pristupima, utvrdili su se mnoge dodirne točke medija i politike.
Često su međusobno suprotstavljeni, ali su i međusobno ovisni, poput spojenih posuda. Recimo, zajednička im je borba protiv korupcije, pri čemu i političari priznaju da mnoge koruptivne priče uopće nikad ne bi izašle u javnost bez aktivne uloge medija. Novinari su i važni u ulozi moderatora društvenih odnosa pa su učestali napadi na novinare (verbalni i tvorni) vid ozbiljnog nasilja nad demokratskim odnosima i glasu javnosti.
U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja.
Uloga novinara tu je potpuno jasna: on zaista ubrzava protok tih informacija, ali ih i dozira, odabire, može bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je isto vrijeme i njegova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. No, usko povezano s tom ulogom novinara, posebno se zaoštrava pitanje moralne i pravne odgovornosti pa konačno i pravnih sankcija za ulogu novinara u informiranju.
Novinari imaju još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koji se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbiljnije analize stanja u našim, tiskanim i elektroničkim medijima, ukazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije.
U našem društvu koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto zbog čega ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To prije svega podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodištavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i činjenica, a ne argument snage ii političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojeg drugog nasilja nad sugovornikom.
Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da i zapravo nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti - ili pokušati riješiti - dijalogom. Važnost takvog pristupa dijalogu dolazi napose do izražaja u multietničkim i multikulturalnim sredinama.
Logički, u osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti, s osobitostima etosa samog poziva novinar, proizlazi potreba da se zalažemo za visoke standarde prava i odgovornosti u poslu koji obavljamo.
Novinar, svakako ima pravo - ali i obvezu - pomno pratiti i iščitavati sva društvena kretanja i pojave, ukazivati na teškoće i slabosti, afirmirati prave vrijednosti, kritizirati i hvaliti - ali uvijek samo u mjeri koja je omeđena pravilima Novinarskoga kodeksa. Narušavanje privatnosti, sve češće u poplavi žutila, sigurno nije najbolji saveznik na tom putu. Svaki iskorak iz zadanih okvira ponašanja poguban je za samu profesiju, ali i za uspostavu realne ravnoteže u informiranju.
Posebno važnim stoga smatram naglašavanje uloge medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nažalost, praksa pokazuje da sve više prihvaćamo standarde u kojima nema mjesta za odnos: čovjek - čovjek. Mediji i političari moraju progovoriti o psihičkoj neravnoteži kao posljedici takvog načina življenja, u kojem su nametnuti standardi ozbiljno ugrozili stvarne društvene vrijednosti. Živimo, zapravo, u vremenu terora potpuno krivih standarda.
Dajući medijima ogroman utjecaj na javno mnijenje, javni interes i, konačno, na javno ponašanje, bitno je da vlasnici medija i rukovodstva medijskih kompanija steknu najvišu razinu odgovornosti i povjerenja.
Da bi stekli potrebno povjerenje mediji moraju poštivati tri načela: profesionalno poštenje, respekt prema javnosti i konzistentnost u ponašanju.
Uloga medija je potpuno jasna. Oni moraju imati kritičku ulogu u prikazivanju pozitivnih primjera gospodarske i socijalne tranzicije društva u cjelini. To pretpostavlja da i sami bolje razumiju filozofiju društvene odgovornosti odnosno da su svjesni svoje snage u propagiranju ideja koje bitno utječu na kvalitetu življenja.
Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji predstavljaju stoga jednu od dvije 'vlasti' koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna i trajna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zalima suvremenih društava.
