Od vrha do dna hrvatske društvene zgrade jedino su korisnici i štićenici domova za starije i nemoćne, zaključani u njenom podrumu bez mogućnosti i izlaska i primanja posjeta. Za njih nema milosti. A sve pod nazivnikom preventivne zaštite njihovog zdravlja i života u uvjetima pandemije covida - 19. Karantena koja onemogućava slobodno kretanje ove populacije stanovništva, koja svoje posljednje dane obitava u ovim "humanitarnim, javnim i stručnim" institucijama, zapravo je drastično blokiranje starica i staraca. Strogi lockdown povremeno se prekida, ovisno o procjenama vlasnika i uprave domova, i naputcima lokalnih i centralnog stožera. Njihova moć nad nemoćnima, stožerština, upravo je perverzna, kontraproduktivna.
Među stanovnicima domova ima teško bolesnih u i fizičkom i u psihičkom pogledu. Bez posjeta djece, rodbine, prijatelja, oni jednostavno kopne. Usamljeni, bez razgovora s bližnjima, bez riječi utjehe, bez razmjene potrebne ljudske topline, bez osvježenja u vidu nekadašnje pažnje i ljudskosti, oni teško trpe svakodnevnu domsku rutinu. Mnogi su nepokretni, očajni do nemoći i ludila, jednom nogom u grobu. A ne dopušta se njihovim najmilijima da sjednu pored njihovih kreveta, da ih drže za ruku i ispričaju im novosti, dogovore se o ovom ili onom. Ponekad ih se pušta na dvorište kao kućne ljubimce. Na sat-dva dnevno.
Mogli su se po domovima odlučiti za separee, sa staklom, uz maske. Kao u bankama, kafićima, trgovinama... Zabrana posjeta pravo je mučenje za sve. Čemu služi psihičko ubijanje korisnika? Jesu li stožeraši/stožernici toliko razboriti da dokuče kako je zaštita starijih i nemoćnih njihovo guranje u ambis psihičkih bolesti koje su usko povezane s fizičkim, i obratno? Jesu li svjesni da su mnogima ovo posljednji dani u životu?
Tražimo rješenja, minimum slobode za te ljude, a ne mehaniku, zaključavanje i prekide komunikacija.
