Zbog bilateralnih trgovinskih sporazuma svaka zabrana izvoza dobara, državno subvencioniranje određenih sektora i prisilni moratoriji na kredite mogli bi postati predmet tužbi. Hrvatska je pri samom vrhu evropskih zemalja po broju takvih zahtjeva za naknadu štete, a najveći broj njih podnijeli su vlasnici banaka zbog konverzije švicarskog franka
Niti tjedan dana nakon što je Italija uvela izvanredne mjere zbog razornih posljedica koronavirusa, uredi za trgovačko pravo na zapadu počeli su pisati kolumne o mogućem odgovoru korporativnog sektora na nezavidnu situaciju u kojoj su se našli. Sukus više desetaka takvih napisa bio je sastavljen u dilemi: kako tužbama izvući desetke, ako ne i stotine milijuna eura od država koje, spašavajući živote, uništavaju korporativne profite? Ogledni primjer nalazi se u tekstu ‘Mogu li krizne mjere potaknuti potraživanja stranih investitora’. Autor toga napisa, jedan talijanski stručnjak za trgovačko pravo, skicirao je odluke talijanske vlade koje bi strane korporacije mogle dovesti u pitanje na međunarodnom arbitražnom tribunalu. Prema njemu, korporacije bi u teoriji mogle tražiti odštetu za neizravnu eksproprijaciju uzrokovanu zakonskom zabranom svih poslovnih aktivnosti koje vlada nije proglasila nužnim za funkcioniranje u izvanrednim okolnostima. Zatim se, kao mogućnost tužbe, spominje zakonska obustava naplate kredita u komercijalnim bankama, ali i zabrana isplate korporativnih dividendi te zabrana neprijateljskog preuzimanja u nekim privrednim sektorima. Mogući prostor za tužbe pronalazi i u stvaranju nekonkurentskog okruženja davanjem subvencija samo nekim strateškim industrijama i tvrtkama koje su registrirane u toj zemlji, kao i poticanju kupnje lokalnih proizvoda nauštrb stranih. Državni potezi na koje bi također trebalo obratiti pozornost su i privremeno korištenje privatnih hotela za oboljele te proizvodnja i preuzimanje medicinske opreme ukoliko kompenzacija države nije adekvatna.
Navedeni savjeti isključivo se odnose na investitore koji posluju u zemljama poput Italije, ali imaju središnjice u drugim državama. Prostor za tužbe omogućen im je preko dvostranih trgovinskih sporazuma između zemlje u kojoj se posluje i države u kojoj je privatna kompanija inicijalno registrirana. U zadnjih nekoliko desetljeća potpisano je oko 3000 takvih međudržavnih sporazuma i većina ih sadrži odredbu o rješavanju razmirica na arbitražnom sudu sa sjedištem u Washingtonu. Njihov temeljni smisao od samih je početaka bio jednostrana zaštita korporativnih entiteta iz bogatih država koje posluju u siromašnima, pod izlikom nepovjerenja u njihove pravne sustave. To je za posljedicu imalo stotine tužbi zbog kojih su brojne države bile prisiljene platiti odštete koje do danas dosežu iznos veći od 100 milijardi dolara. Smisao nadnacionalnog korporativnog sudišta u Evropi se počeo preispitivati prije nekoliko godina, u jeku pregovora o sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a. Sporazum nikada nije ratificiran zbog nezapamćenog otpora javnosti. Ključni argumenti za pobunu, koju su predvodile zelene i lijeve stranke i pokreti, odnosili su se upravo na arbitražne sudove i posljedice njihovog djelovanja. Kao primjeri navedeni su interesi profita i korporacija prije interesa zajednice i lokalnih proizvođača te onemogućavanje država da mijenjaju zakone koji remete prihode privatnog sektora, čak i ako su te izmjene u interesu stanovništva.
Riječ je upravo o državnim mjerama koje su zbog pandemije zadnjih nekoliko tjedana uvedene u gotovo svim državama na svijetu. Dok se, samim time, s jedne strane kompanijama pruža obilje prilika za potražnju milijardi, s druge im je drastično smanjen prostor za manevre. Teško će proći tužba za naknadu štete zbog mjera koje imaju cilj suzbiti nezapamćenu globalnu pandemiju. Sukladno tome, korporativni odvjetnici već su skicirali najvjerojatnije odgovore država na potencijalne arbitražne sporove. Kao ključni argument spominje se ‘viša sila’, koja je uglavljena u većinu sporazuma novije generacije. Pored više sile, tu su i mjere iz ‘nužnosti’, kao reakcija na događaje koje države nisu prouzročile. Dosad su se ove stavke u obranama tuženih vlada koristile rijetko i u pravilu neuspješno. Argentina je nakon financijskog kolapsa 2001. godine na taj način argumentirala odluku da zamrzne cijene režija, nacionalizira dio privatne imovine, devalvira valutu i restrukturira državne obveznice. Uslijedilo je 50 tužbi zapadnih korporacija pogođenih odlukom, koje su na arbitraži od Argentine dobile više od dvije milijarde dolara. Deset godina nakon argentinske odluke, Egipat je uslijed građanskog rata i s argumentom nužde odnosno ‘prijetnje za temeljno funkcioniranje društva’ odlučio zabraniti prodaju zaliha prirodnog plina korporacijama. Zakinute kompanije, koje su poslovale u Egiptu, od suda u Washingtonu su dobile dvije milijarde dolara.
Aktualne okolnosti ipak su znatno drugačije od bankrota pojedinih zemalja, pa je izvjesno da će navedeni razlozi biti lakše prihvaćeni za odbacivanje tužbi. No to će ovisiti o svakom pojedinačnom slučaju u kojem se neće dovoditi u pitanje sve mjere koje su blokirale poslovanje, nego svaka ponaosob. Svaka zabrana izvoza hrane, lijekova i drugih medicinskih potrepština, blokada kupnje strateških kompanija i državno subvencioniranje određenih sektora, financijsko poticanje lokalne proizvodnje, prisilni moratoriji na kredite za medicinske potrepštine ili neovlašteno umnožavanje patentiranih respiratora mogli bi postati predmet ovakvih tužbi. Prvi zabilježeni slučaj u svijetu, u kojem su korporacije zaprijetile arbitražnom odmazdom zbog mjera koje su donesene u borbi protiv koronavirusa, desio se u Peruu prije dva tjedna. Tamo je donesen zakon o zamrzavanju naplate cestarina za najnužniji i prijeko potrebni transport roba i dobara. Budući da je dio cesta pod koncesijom, nekoliko korporacija najavilo je mogućnost naplate takve odluke preko Washingtona. U navedenom slučaju, i u mnogim drugima, korporativni odvjetnici već postavljaju više ključnih pitanja. Jesu li te mjere bile jedine na raspolaganju? Jesu li države mogle donijeti i druge odredbe koje su možda skuplje, ali manje narušavaju interesa investitora? Jesu li pojedine zakonske izmjene bile proporcionalne krizi? Je li bilo nužno diskriminirati neki sektor naspram drugog?
Slične se dileme mogu prenijeti i u kontekst Hrvatske, koja ima bilateralne trgovinske sporazume s dobrim dijelom svjetskih država. No za razliku od većine zemalja, u Hrvatskoj se već spominjala mogućnost kolektivnih tužbi na lokalnim sudovima. Razlozi nisu bile same mjere, nego činjenica da su mahom donesene na problematičan, a vrlo vjerojatno i protuzakonit način. Najnovijim izmjenama sada se retroaktivno pokušava anulirati mogućnost tužbi, ali za širi kontekst arbitražnih sudova moguće je navedenim pitanjima dodati još jedno, koje su argumentirali pojedini hrvatski stručnjaci za ustavno pravo: zašto se provode pojedine izvanredne mjere ako hrvatska Vlada nije proglasila izvanredno stanje?
Na arbitražnom sudu u Washingtonu Hrvatska je pri samom vrhu evropskih zemalja po broju zahtjeva za naknadu štete. Takva statistika najvećim je dijelom uzrokovana nizom postupaka koje su strani vlasnici banaka u Hrvatskoj pokrenuli temeljem bilateralnih sporazuma zbog slučaja konverzije švicarskog franka. Prva mogućnost novih arbitražnih tužbi ovdje je sugerirana prošloga tjedna, nakon što su predstavnici bankarskog sektora protuustavnima nazvali oporbene prijedloge za zakonsko uvođenje moratorija na kredite građana. Takav stav obrazložen je tvrdnjom da bi uvođenje navedene zakonske prisile u samo jedan sektor dovelo do narušavanja tržišne ravnopravnosti, jer ne može se tolerirati zabrana naplate potraživanja samo jednoj grupi pravnih osoba. Iako u tom kontekstu nije spomenuta arbitraža, saborski zastupnik i supredlagatelj zakonskih izmjena Goran Aleksić kaže Novostima da bi banke vjerojatno povukle taj potez.
- Riječ je o besmislenim tvrdnjama, ali to ne znači da banke ne bi podnijele tužbe u Washingtonu - kaže on.
Iz Hrvatske udruge banaka, odakle je plasirana teza o protuustavnosti, poručili su Novostima da ‘nema potrebe spominjati arbitražne sudske procese iz razloga što su banke aktivan sudionik i partner Vladi Republike Hrvatske, građanima i tvrtkama u prevladavanju ekonomskih posljedica uzrokovanih pandemijom koronavirusa i razornog potresa u Zagrebu te su spremne pomoći svima koji su pogođeni i to zatraže od banke, a kako bi im olakšali život i poslovanje’. Potreba je u stvarnosti izostala zato što je vlada odbila izmjene, prepuštajući bankarskom sektoru da direktno s klijentima dogovaraju moratorije.
U susjednoj Sloveniji ponešto je drugačija situacija. Tamo je nedavno u parlamentu izglasan jednogodišnji moratorij na kredite za sve banke. Inicijalno su u zakon unijeli i poništenje kamata za vrijeme pandemije, ali je vlada pod pritiskom banaka amandmanom izbacila taj prijedlog iz zakona. Slovenski zastupnik iz kvote Združene levice Luka Mesec kaže da banke nisu spominjale nikakvu protuustavnost.
- Banke u Sloveniji su još uvijek u određenoj nemilosti javnosti jer svi znaju da su dobile pet milijardi eura javnog novca nakon prošle krize pa ne žele dodatni loš PR - smatra Mesec. Za razliku od hrvatskih banaka, koje su mahom u vlasništvu članica EU-a, Slovenija je nakon krize prodala svoje najveće banke i korporacijama te fondovima iz SAD-a i drugih neevropskih zemalja. To bi u prijevodu značilo da je potencijal za tužbu zbog navedenih zakonskih izmjena znatno veći.
Zadnjih pet godina Evropska komisija dovodi u pitanje sve bilateralne sporazume, a ima ih dvjestotinjak, koji su potpisani između država članica. Nakon što je Sud EU-a presudio da su njihovi bilateralni sporazumi o zaštiti ulaganja te arbitražni sporovi u Washingtonu protivni ugovorima EU-a, članice su načelno dogovorile njihovo poništenje. No iako je Hrvatska u prošlosti na temelju Unijinog stava tražila poništenje svih postupaka u Washingtonu, tamošnji arbitražni sud svaki se puta odbio proglasiti nenadležnim. Krajem prošle godine uslijedile su dvije nove tužbe, od kojih je jednu podnijela francuska banka Société Générale, također zbog slučaja švicarac. Arbitražni sud u Washingtonu i dalje ne popušta, pa je moguće da dosudi milijunske odštete protiv Hrvatske, koje će potom biti dovedene u pitanje na hrvatskim sudovima.
Navedeni sukob se, međutim, ne odnosi na sporazume koje su članice EU-a potpisale sa trećim zemljama i na moguće tužbe koje dolaze od ‘njihovih’ korporacija. To je dobrim dijelom bio i razlog za prošlogodišnje uvođenje regulatornog okvira na razini EU-a koji bi na snagu trebao stupiti krajem ove godine. Predložen je zbog kineskih investicija, ali bi ova kriza, koja zaziva protekcionističku budućnost u kojoj će primat imati lokalna proizvodnja, mogla značajno promijeniti priču oko arbitražnih tužbi. Pandemija tako nije samo nezapamćena prilika za korporativne strvinare, nego i historijska šansa da se ponište poneki mehanizmi njihova djelovanja.
portalnovosti
Niti tjedan dana nakon što je Italija uvela izvanredne mjere zbog razornih posljedica koronavirusa, uredi za trgovačko pravo na zapadu počeli su pisati kolumne o mogućem odgovoru korporativnog sektora na nezavidnu situaciju u kojoj su se našli. Sukus više desetaka takvih napisa bio je sastavljen u dilemi: kako tužbama izvući desetke, ako ne i stotine milijuna eura od država koje, spašavajući živote, uništavaju korporativne profite? Ogledni primjer nalazi se u tekstu ‘Mogu li krizne mjere potaknuti potraživanja stranih investitora’. Autor toga napisa, jedan talijanski stručnjak za trgovačko pravo, skicirao je odluke talijanske vlade koje bi strane korporacije mogle dovesti u pitanje na međunarodnom arbitražnom tribunalu. Prema njemu, korporacije bi u teoriji mogle tražiti odštetu za neizravnu eksproprijaciju uzrokovanu zakonskom zabranom svih poslovnih aktivnosti koje vlada nije proglasila nužnim za funkcioniranje u izvanrednim okolnostima. Zatim se, kao mogućnost tužbe, spominje zakonska obustava naplate kredita u komercijalnim bankama, ali i zabrana isplate korporativnih dividendi te zabrana neprijateljskog preuzimanja u nekim privrednim sektorima. Mogući prostor za tužbe pronalazi i u stvaranju nekonkurentskog okruženja davanjem subvencija samo nekim strateškim industrijama i tvrtkama koje su registrirane u toj zemlji, kao i poticanju kupnje lokalnih proizvoda nauštrb stranih. Državni potezi na koje bi također trebalo obratiti pozornost su i privremeno korištenje privatnih hotela za oboljele te proizvodnja i preuzimanje medicinske opreme ukoliko kompenzacija države nije adekvatna.
Iz Hrvatske udruge banaka, odakle je plasirana teza o protuustavnosti moratorija na kredite građana, poručili su Novostima da ‘nema potrebe spominjati arbitražne sudske procese’
Navedeni savjeti isključivo se odnose na investitore koji posluju u zemljama poput Italije, ali imaju središnjice u drugim državama. Prostor za tužbe omogućen im je preko dvostranih trgovinskih sporazuma između zemlje u kojoj se posluje i države u kojoj je privatna kompanija inicijalno registrirana. U zadnjih nekoliko desetljeća potpisano je oko 3000 takvih međudržavnih sporazuma i većina ih sadrži odredbu o rješavanju razmirica na arbitražnom sudu sa sjedištem u Washingtonu. Njihov temeljni smisao od samih je početaka bio jednostrana zaštita korporativnih entiteta iz bogatih država koje posluju u siromašnima, pod izlikom nepovjerenja u njihove pravne sustave. To je za posljedicu imalo stotine tužbi zbog kojih su brojne države bile prisiljene platiti odštete koje do danas dosežu iznos veći od 100 milijardi dolara. Smisao nadnacionalnog korporativnog sudišta u Evropi se počeo preispitivati prije nekoliko godina, u jeku pregovora o sporazumu o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU-a. Sporazum nikada nije ratificiran zbog nezapamćenog otpora javnosti. Ključni argumenti za pobunu, koju su predvodile zelene i lijeve stranke i pokreti, odnosili su se upravo na arbitražne sudove i posljedice njihovog djelovanja. Kao primjeri navedeni su interesi profita i korporacija prije interesa zajednice i lokalnih proizvođača te onemogućavanje država da mijenjaju zakone koji remete prihode privatnog sektora, čak i ako su te izmjene u interesu stanovništva.
Riječ je upravo o državnim mjerama koje su zbog pandemije zadnjih nekoliko tjedana uvedene u gotovo svim državama na svijetu. Dok se, samim time, s jedne strane kompanijama pruža obilje prilika za potražnju milijardi, s druge im je drastično smanjen prostor za manevre. Teško će proći tužba za naknadu štete zbog mjera koje imaju cilj suzbiti nezapamćenu globalnu pandemiju. Sukladno tome, korporativni odvjetnici već su skicirali najvjerojatnije odgovore država na potencijalne arbitražne sporove. Kao ključni argument spominje se ‘viša sila’, koja je uglavljena u većinu sporazuma novije generacije. Pored više sile, tu su i mjere iz ‘nužnosti’, kao reakcija na događaje koje države nisu prouzročile. Dosad su se ove stavke u obranama tuženih vlada koristile rijetko i u pravilu neuspješno. Argentina je nakon financijskog kolapsa 2001. godine na taj način argumentirala odluku da zamrzne cijene režija, nacionalizira dio privatne imovine, devalvira valutu i restrukturira državne obveznice. Uslijedilo je 50 tužbi zapadnih korporacija pogođenih odlukom, koje su na arbitraži od Argentine dobile više od dvije milijarde dolara. Deset godina nakon argentinske odluke, Egipat je uslijed građanskog rata i s argumentom nužde odnosno ‘prijetnje za temeljno funkcioniranje društva’ odlučio zabraniti prodaju zaliha prirodnog plina korporacijama. Zakinute kompanije, koje su poslovale u Egiptu, od suda u Washingtonu su dobile dvije milijarde dolara.
Aktualne okolnosti ipak su znatno drugačije od bankrota pojedinih zemalja, pa je izvjesno da će navedeni razlozi biti lakše prihvaćeni za odbacivanje tužbi. No to će ovisiti o svakom pojedinačnom slučaju u kojem se neće dovoditi u pitanje sve mjere koje su blokirale poslovanje, nego svaka ponaosob. Svaka zabrana izvoza hrane, lijekova i drugih medicinskih potrepština, blokada kupnje strateških kompanija i državno subvencioniranje određenih sektora, financijsko poticanje lokalne proizvodnje, prisilni moratoriji na kredite za medicinske potrepštine ili neovlašteno umnožavanje patentiranih respiratora mogli bi postati predmet ovakvih tužbi. Prvi zabilježeni slučaj u svijetu, u kojem su korporacije zaprijetile arbitražnom odmazdom zbog mjera koje su donesene u borbi protiv koronavirusa, desio se u Peruu prije dva tjedna. Tamo je donesen zakon o zamrzavanju naplate cestarina za najnužniji i prijeko potrebni transport roba i dobara. Budući da je dio cesta pod koncesijom, nekoliko korporacija najavilo je mogućnost naplate takve odluke preko Washingtona. U navedenom slučaju, i u mnogim drugima, korporativni odvjetnici već postavljaju više ključnih pitanja. Jesu li te mjere bile jedine na raspolaganju? Jesu li države mogle donijeti i druge odredbe koje su možda skuplje, ali manje narušavaju interesa investitora? Jesu li pojedine zakonske izmjene bile proporcionalne krizi? Je li bilo nužno diskriminirati neki sektor naspram drugog?
Prvi zabilježeni slučaj u svijetu, u kojem su korporacije zaprijetile arbitražnom odmazdom zbog mjera koje su donesene u borbi protiv koronavirusa, desio se u Peruu
Slične se dileme mogu prenijeti i u kontekst Hrvatske, koja ima bilateralne trgovinske sporazume s dobrim dijelom svjetskih država. No za razliku od većine zemalja, u Hrvatskoj se već spominjala mogućnost kolektivnih tužbi na lokalnim sudovima. Razlozi nisu bile same mjere, nego činjenica da su mahom donesene na problematičan, a vrlo vjerojatno i protuzakonit način. Najnovijim izmjenama sada se retroaktivno pokušava anulirati mogućnost tužbi, ali za širi kontekst arbitražnih sudova moguće je navedenim pitanjima dodati još jedno, koje su argumentirali pojedini hrvatski stručnjaci za ustavno pravo: zašto se provode pojedine izvanredne mjere ako hrvatska Vlada nije proglasila izvanredno stanje?
Na arbitražnom sudu u Washingtonu Hrvatska je pri samom vrhu evropskih zemalja po broju zahtjeva za naknadu štete. Takva statistika najvećim je dijelom uzrokovana nizom postupaka koje su strani vlasnici banaka u Hrvatskoj pokrenuli temeljem bilateralnih sporazuma zbog slučaja konverzije švicarskog franka. Prva mogućnost novih arbitražnih tužbi ovdje je sugerirana prošloga tjedna, nakon što su predstavnici bankarskog sektora protuustavnima nazvali oporbene prijedloge za zakonsko uvođenje moratorija na kredite građana. Takav stav obrazložen je tvrdnjom da bi uvođenje navedene zakonske prisile u samo jedan sektor dovelo do narušavanja tržišne ravnopravnosti, jer ne može se tolerirati zabrana naplate potraživanja samo jednoj grupi pravnih osoba. Iako u tom kontekstu nije spomenuta arbitraža, saborski zastupnik i supredlagatelj zakonskih izmjena Goran Aleksić kaže Novostima da bi banke vjerojatno povukle taj potez.
- Riječ je o besmislenim tvrdnjama, ali to ne znači da banke ne bi podnijele tužbe u Washingtonu - kaže on.
Iz Hrvatske udruge banaka, odakle je plasirana teza o protuustavnosti, poručili su Novostima da ‘nema potrebe spominjati arbitražne sudske procese iz razloga što su banke aktivan sudionik i partner Vladi Republike Hrvatske, građanima i tvrtkama u prevladavanju ekonomskih posljedica uzrokovanih pandemijom koronavirusa i razornog potresa u Zagrebu te su spremne pomoći svima koji su pogođeni i to zatraže od banke, a kako bi im olakšali život i poslovanje’. Potreba je u stvarnosti izostala zato što je vlada odbila izmjene, prepuštajući bankarskom sektoru da direktno s klijentima dogovaraju moratorije.
U susjednoj Sloveniji ponešto je drugačija situacija. Tamo je nedavno u parlamentu izglasan jednogodišnji moratorij na kredite za sve banke. Inicijalno su u zakon unijeli i poništenje kamata za vrijeme pandemije, ali je vlada pod pritiskom banaka amandmanom izbacila taj prijedlog iz zakona. Slovenski zastupnik iz kvote Združene levice Luka Mesec kaže da banke nisu spominjale nikakvu protuustavnost.
- Banke u Sloveniji su još uvijek u određenoj nemilosti javnosti jer svi znaju da su dobile pet milijardi eura javnog novca nakon prošle krize pa ne žele dodatni loš PR - smatra Mesec. Za razliku od hrvatskih banaka, koje su mahom u vlasništvu članica EU-a, Slovenija je nakon krize prodala svoje najveće banke i korporacijama te fondovima iz SAD-a i drugih neevropskih zemalja. To bi u prijevodu značilo da je potencijal za tužbu zbog navedenih zakonskih izmjena znatno veći.
Zadnjih pet godina Evropska komisija dovodi u pitanje sve bilateralne sporazume, a ima ih dvjestotinjak, koji su potpisani između država članica. Nakon što je Sud EU-a presudio da su njihovi bilateralni sporazumi o zaštiti ulaganja te arbitražni sporovi u Washingtonu protivni ugovorima EU-a, članice su načelno dogovorile njihovo poništenje. No iako je Hrvatska u prošlosti na temelju Unijinog stava tražila poništenje svih postupaka u Washingtonu, tamošnji arbitražni sud svaki se puta odbio proglasiti nenadležnim. Krajem prošle godine uslijedile su dvije nove tužbe, od kojih je jednu podnijela francuska banka Société Générale, također zbog slučaja švicarac. Arbitražni sud u Washingtonu i dalje ne popušta, pa je moguće da dosudi milijunske odštete protiv Hrvatske, koje će potom biti dovedene u pitanje na hrvatskim sudovima.
Navedeni sukob se, međutim, ne odnosi na sporazume koje su članice EU-a potpisale sa trećim zemljama i na moguće tužbe koje dolaze od ‘njihovih’ korporacija. To je dobrim dijelom bio i razlog za prošlogodišnje uvođenje regulatornog okvira na razini EU-a koji bi na snagu trebao stupiti krajem ove godine. Predložen je zbog kineskih investicija, ali bi ova kriza, koja zaziva protekcionističku budućnost u kojoj će primat imati lokalna proizvodnja, mogla značajno promijeniti priču oko arbitražnih tužbi. Pandemija tako nije samo nezapamćena prilika za korporativne strvinare, nego i historijska šansa da se ponište poneki mehanizmi njihova djelovanja.
portalnovosti
