S obzirom da bi glavni cilj oporbenih stranaka trebao biti sustavan rad za dolazak na vlast i stjecanje povjerenja birača za njeno obnašanje, HDZ može biti do daljnjega miran. Stranke Peđe Grbina i Miroslava Škore dokazuju da ne znaju upravljati ni sobom, pa kako bi onda znale upravljati državom…
Prava je šteta da i hrvatske političarke i političari ne mogu sudjelovati na Olimpijskim igrama. Poput dojučerašnje članice Predsjedništva Domovinskog pokreta, a odnedavno neovisne saborske zastupnice Vesne Vučemilović. Nakon što je njezin brat i osnivač stranke Miroslav Škoro iznenada napustio čelno mjesto po broju mandata i dalje treće političke opcije u Hrvatskom saboru, Vesna Vučemilović je u žaru verbalnih unutarstranačkih obračuna pokazala izniman dar za borilačke sportove. Naime, stranačkoj je glasnogovornici poručila da će joj 'osobno zakrenuti vratom'. Da je Hrvatska na Ljetne olimpijske igre u Tokiju poslala zastupnicu Vučemilović u neku od disciplina ženskog hrvanja slobodnim stilom, mogla se nadati još jednoj od medalja, možda i onoj najsjajnijoj.
Ništa manje uspješan ne bi bio ni Peđa Grbin koji bi na Olimpijskim igrama mogao nastupiti u više sportova. Nekako mu ipak najviše leži streljaštvo, osobito trap kao streljačka disciplina gađanja glinenih golubova. Jer – malo je koji predsjednik jedne političke stranke otkako je u Hrvatskoj 1990. legalizirano višestranačje, odstrijelio samo jednim političkim hicem toliko članova kao aktualni predsjednik SDP-a. Srećom, svi su oni i dalje živi i zdravi.
Na ovim bi alternativnim Olimpijskim igrama svoje mjesto imao i sam Miroslav Škoro, gotovo idealan za gimnastičku disciplinu trampolina. Nitko poput bivšeg predsjednika Domovinskog pokreta nije toliko skakao i odskakao u hrvatskoj politici u nepune dvije godine. Htio je doskočiti do položaja predsjednika Republike, pa premijera ili barem ministra u koalicijskoj vladi s HDZ-om, zatim gradonačelnika Zagreba, a na kraju je odskočio i s mjesta stranke koju je osnovao nazvavši je na početku djelovanja vlastitim imenom.
Škoro bi bio sjajan i na antičkim Olimpijskim igrama jer su se na njima stari Grci, osim u sportovima, natjecali i u umjetnosti i govorništvu te bi njegov smisao za folk pjesništvo i savršena dikcija sonornim glasom odavno postali legendama. Ovako će se i on i Vesna Vučemilović i Peđa Grbin, ali i niz njihovih bivših i sadašnjih stranačkih kolegica i kolega u saborskim klupama dokazivati isključivo u disciplini političkog skoka naniže. Ovako slabo vođeni i percipirani Domovinski pokret i SDP mogu samo padati u ispitivanjima javnog mnijenja te se brže ili sporije pretvarati u stranke koje će sljedeće parlamentarne izbore 2024. dočekati baš bez ikakvog izgleda da njihovi čelni ljudi preuzmu premijesku dužnost. Još nije kasno da se počnu pripremati za Ljetne olimpijske igre u Parizu iste godine.
Domovinski pokret ili HDSSB 2021.?
Premda ideološki, duljinom djelovanja i izbornim rezultatima posve različiti, SDP i Domovinski pokret u gotovo su istom trenutku ovog ljeta potvrdili koliko je hrvatska oporba s lijeva nadesno sadržajno, kadrovski i komunikacijski limitirana. I – na taj način i sama odgovorna što ni po čemu iznadprosječnoj vlasti, osim po višedesetljetnom održavanju na njoj i manipuliranjima svih vrsta, ne može suprotstaviti iole kvalitetniji politički projekt koji bi birači u konačnici honorirali na izborima. HDZ uistinu može biti miran.
Nakon što je na izborima u srpnju prošle godine stranka Andreja Plenkovića vješto iskoristila trenutak samoproglašene pobjede nad koronavirusom i novo nesnalaženje hrvatske oporbe, i dalje vladajuća hrvatska stranka ima još manje razloga za zabrinutost oko održavanja parlamentarne većine. Parlamentarna manjina sve je sitnija i razmrvljenija tako da i većina relativno izgleda sve veća. S više nego solidnih šesnaest zastupničkih mandata, koalicija okupljena oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore u startu je ostala bez četiri mandata Hrvatskih suverenista koji, nakon lokalnih izbora, gdje god stignu podržavaju HDZ. Kasnije je Miroslava Škoru napustilo još dvoje zastupnika, a sada su Domovinski pokret napustili i sam Škoro kao predsjednik i Vesna Vučemilović kao članica stranke. Do kraja bi aktualnog saziva Hrvatskog sabora Domovinski pokret mogao prestati biti i domovinski i pokret jer će se vrlo lako začahuriti u još jednu stranku s margina.
Tako je Miroslav Škoro, prava pjevačka i poduzetnička zvijezda, nakon 2008. još jednom napustio političku pozornicu pokazavši da je neusporedivo talentiraniji za estradu nego li za operativnu politiku. K tome, Škoru su od prvih javnih nastupa početkom 1990.-ih kada je, prema vlastitim riječima, bio puno više za mikrofon nego li za pušku, znatno više zanimali financijski nego li izborni rezultati. Osmišljen kao napokon širem biračkom tijelu prihvatljiv lider političkog spektra desnijeg od HDZ-a, osobito pod Plenkovićevim vodstvom, Škoro je u novom pokušaju bavljenja politikom (ranije je kao HDZ-ovac glatko izgubio lokalne izbore u Osijeku te napustio saborske klupe) gotovo uspio na predsjedničkim izborima 2019. No, što zbog vlastitog nesnalaženja, što zbog loših savjeta, presudne je postotke koji bi ga doveli do drugoga izbornog kruga i moguće pobjede nad Zoranom Milanovićem, izgubio loše odglumivši desnog radikala umjesto da je bio ono što jest: šarmantni populist lakih nota kojega se nitko ne boji.
Ovako je presudan dio birača odbila Škorina odveć mračna svita koja ga je u konačnici i koštala osmišljavanja suvislije političke stranke. Tako je nastao Domovinski pokret koji je bez Miroslava Škore samo još jedna propala pravaška stranka od koje će odustati i oni koji su očekivali kakav-takav profit. Kako bi ostali barem na pozitivnoj nuli možda novi čelnici pokreta odluče ponuditi političke usluge HDZ-u, sada kada je vodeći protivnik suradnje s HDZ-om zbog privatnih, a zapravo zbog itekako javno relevantnih razloga napustio stranku. Dođe li na njeno čelo netko poput vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, Andrej Plenković može biti dodatno zadovoljan jer će se Domovinski pokret svesti ne na regionalnu, nego na subregionalnu stranku koju čeka sudbina HDSSB-a Branimira Glavaša čiji su bivši članovi ionako već unutar pokreta.
SDP-ovo statiranje uz Možemo!
S druge strane ideološkog kontinuuma ista stvar. Bavljenje samima sobom, a ne biračima i njihovim potrebama. Izgubivši tri puta parlamentarne izbore Zoran Milanović učinio je SDP taocem svojih privatnih ambicija koje su se u konačnici i realizirale zahvaljujući spretnom repasažu s Kolindom Grabar-Kitarović čiji su posljednji mjeseci mandata djelovali politički neubrojivo. Davor Bernardić, inače izvrstan fizičar, sveo je funkciju predsjednika stranke na divljenje kišnom Zagrebu i glavici kupusa, dok je Peđa Grbin upravo isključio iz SDP-a ne samo one koji su objektivno štetili radu i ugledu stranke, ako takvo što tamo još uopće postoji, nego i unutarstranačke suparnike. Po istim bi kriterijima iz SDP-a trebali otići i Rajko Ostojić i Peđa Grbin jer su je obojica doveli, svatko na svoj način, do statusa kronično oporbene stranke lišene bilo kakvog idejnog i programskog supstrata, motivirajućih poruka i njihovih nositelja te bilo čega drugog osim skupine ljudi koji se međusobno ne podnose prepirući se oko preostale ljetine.
Daleko od toga da SDP ne mogu predstavljati Gordan Maras koji lani kao prvi čovjek zagrebačkog SDP-a nije uspio steći minimalno povjerenje birača ni u matičnoj izbornoj jedinici ili bivši glavni tajnici Nikša Vukas i Zvane Brumnić koji su saborski rekorderi po niskom broju dobivenih preferencijskih glasova. To očito ne može ni Peđa Grbin iza kojega je najslabiji SDP-ov rezultat na lokalnim izborima još od 1990.-ih te spuštanje zagrebačkog SDP-a na peto mjesto po glasovima birača, dovoljno tek za statiranje uz platformu Možemo!
Kada mu se nije svidio način na koji Ivica Račan sredinom 2000.-ih vodi SDP Peđa Grbin napustio je stranku. Kasnije je shvatio da nigdje drugdje neće moći ostvariti svoje političke ambicije. I bio je u pravu, na štetu samog SDP-a koji će s njim, ostane li mu na čelu, na sljedećim parlamentarnim izborima biti ono što je stranka ove godine bila na zagrebačkim. S gardom socijalističkog omladinca iz neke od članica Varšavskog ugovora iz 1980.-ih, Peđa Grbin unatoč svojim godinama djeluje politički već viđeno i nepoticajno. Pritom je za SDP svojom ispraznošću i manjkom širine podjednak problem kao i Davor Bernardić koji je zauvijek ostao u sjeni svoga političkog mentora Milana Bandića. Grbin doduše djeluje ozbiljno, ali to je odveć malo za ono što stranci prijeti. Irelevantnost. Tako je cijeloj oporbi jedina nada da će se i HDZ početi baviti sportom u kojem je najjači. Svojom verzijom triatlona zbog koje je i izgubio izbore 2000. i 2011.
tportal
