Sitna i nevažna Hrvatska danas pak ima svoju profašističku, revizionističku Wikipediju, ima institucionalnu jezičnu žandermeriju i njene terenske egzekutore koji „šeraju“ i „tvitaju“ samu mržnju. Jer kulturom mržnje liječi se zapravo bolni kompleks svoga „nečistog“ jezika. To jest hrvatskosrpskog ili obrnuto.
Mlada je žena izašla za govornicu parlamenta i progovorila o lošem položaju hrvatskih penzionera. Kazala je uglavnom opće poznatu stvar, te dodala da je najgore srpskim umirovljenicima u Hrvatskoj, koji su „zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati ostali uskraćeni za svoje penzije i zakinuti u temeljnim pravima“. Ovo potonje odnosi se na razdoblje rata i masovni progon srpskih građana, od kojih većina do danas nije regulirala svoja prava na penzije, kuće, stanove… I sve su to poznate i hiljadu puta prožvakane činjenice, pa zašto se onda digla takva furtutma u parlamentu, medijima, javnosti? Pa nije valjda toliku buku i nacionalistički bijes proizvela ta zastupnica samo zato jer je govorila o ugroženim pravima penzionera?
Ne, nego je orgijanje desničara, institucionalno i javno, izazvao tek jedan posve majušni detalj. Ona je, naime, zastupnica Srba, te se podrazumijeva da bi u parlamentu, na svom radnom mjestu, dakle, imala držati jezik za zubima. Ali ne, ona je bezobrazno pustila jeziku na volju, pa progovorila ekavicom, to jest materinjim, srpskim, jezikom. Čija je upotreba inače zagarantirana hrvatskim ustavom. Dokumentom kojega, međutim, uporno prezire i falsificira prevladavajuća konzervativna falanga, pa će tako s Hrvatske televizije poručiti kako se „javnom upotrebom ekavice krši ustav“, a medijska braća po mržnji pripomoći vulgarnim porukama upućenima onoj zastupnici i upozorenjima kako će uskoro usred hrvatskog parlamenta osvanuti još i četnička kokarda.
A vječno budne braniteljske skupine, koje jedva sriču i vlastiti jezik, od srpske su zastupnice zatražile ispriku zbog „nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Da bi paniku zbog proplamsaja toga vražjeg jezika kroz čisti hrvatski zrak do apsurda doveo potpredsjednik parlamenta koji je toga dana batalio sve svoje obaveze i dao se u paničnu potjeru za „pravnim tumačenjem“ upotrebe srpskog jezika u tom časnom hrvatskom domu. Onda je, između kretenskih reklama na reduciranom engleskom, urednica kulture HTV-a na „čistom“ hrvatskom prozvala i šefa parlamenta jer da nije zaustavio govor na ekavici, i pri tome se pozvala na povjesničara i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, zorno pokazujući da je mržnja uvijek odana sestrica neobrazovanosti i neznanja. Jer upravo je Sakcinski u istom domu educirao svoje kolege kako „narodni jezik ne može cvjetati bez svoje ekavske komponente“, pa je na toj sjednici, prije 170 zaboravljenih godina, usvojen njegov prijedlog o upotrebi hrvatskog jezika u javnom govoru. Ali kakav užas! Sakcinski je govorio na ekavici.
I šta da se radi s Hrvatskom televizijom čija urednica kulture drsko manipulira poviješću u korist svoje jadne nacionalističke tupavosti? Šta da se uopće radi s tragikomičnom hrvatskom poviješću u kojoj je, eto, prije 170 godina hrvatski jezik ozakonjen na ekavici? Da se „ubije“ starog Sakcinskog, zabrani i baci iz upotrebe, onako kako su početkom devedesetih – kada su Hrvati odjednom „prepoznali“ nijanse dva gotovo identična jezika, pa na toj sitnoj razlici počeli graditi svoju grandioznu samosvijest – sve knjižnice ispražnjene od knjiga srpskih pisaca. Prvi drastičan primjer bibliotekarke na Korčuli koja je u kontejner bacila sve knjige na ćirilici zabilježili su novinari Feral Tribunea, a ona se branila da je sve radila po zakonu i direktivi „odozgo“. I nije lagala, učinila je doista sve po zakonu. Baš onako kako su nacisti u Njemačkoj, sve po zakonu, spalili knjige nepodobnih autora, a plamen se dizao u nebo, tako su hrvatski Goebbelsi u osvit stvaranja samostalne i slabo pismene države ozakonili punjenje kontejnera za smeće tisućama knjiga srpskih autora. Budući da su pisali na jeziku „koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Tako je ionako kulturno bijedna država ostala bez značajnih djela srpskohrvatskih ili hrvatskosrpskih pisaca, pometen je s javne scene tada i Miroslav Krleža jer je u knjigama mnogo seruckao po učmaloj malograđanskoj Hrvatskoj, a i volio se družiti s jugoslavenskim vođom, Josipom Brozom; proskribiran je i Ivo Andrić, džaba mu Nobelova nagrada i sva njegova vrhunska književnost, utaman mu je bilo što je porijeklom Hrvat, kada je, onako grješan, živio u Beogradu i pisao na ekavici.
Pristojni ljudi u svojim su domovima u ono mračno doba imali obrazovno važnu Enciklopediju Jugoslavije, koju je onda u suverenoj Hrvatskoj ministar kulture odlučio proglasiti neprijateljskom propagandom, pa su deseci tisuća primjeraka enciklopedije barbarski uništeni. Kao toksični otpad! Pravdali su se kasnije ti književni bardovi iz ove učmale, nacionalističke kulture kako u akademijinim skladištima nije bilo mjesta za Enciklopediju s natuknicima o jednoj zemlji u kojoj jezik nije bio sredstvo mržnje. Sitna i nevažna Hrvatska danas pak ima svoju profašističku, revizionističku Wikipediju, ima institucionalnu jezičnu žandermeriju i njene terenske egzekutore koji „šeraju“ i „tvitaju“ samu mržnju. Jer kulturom mržnje liječi se zapravo bolni kompleks svoga „nečistog“ jezika. To jest hrvatskosrpskog ili obrnuto.
tacno
Mlada je žena izašla za govornicu parlamenta i progovorila o lošem položaju hrvatskih penzionera. Kazala je uglavnom opće poznatu stvar, te dodala da je najgore srpskim umirovljenicima u Hrvatskoj, koji su „zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati ostali uskraćeni za svoje penzije i zakinuti u temeljnim pravima“. Ovo potonje odnosi se na razdoblje rata i masovni progon srpskih građana, od kojih većina do danas nije regulirala svoja prava na penzije, kuće, stanove… I sve su to poznate i hiljadu puta prožvakane činjenice, pa zašto se onda digla takva furtutma u parlamentu, medijima, javnosti? Pa nije valjda toliku buku i nacionalistički bijes proizvela ta zastupnica samo zato jer je govorila o ugroženim pravima penzionera?
Ne, nego je orgijanje desničara, institucionalno i javno, izazvao tek jedan posve majušni detalj. Ona je, naime, zastupnica Srba, te se podrazumijeva da bi u parlamentu, na svom radnom mjestu, dakle, imala držati jezik za zubima. Ali ne, ona je bezobrazno pustila jeziku na volju, pa progovorila ekavicom, to jest materinjim, srpskim, jezikom. Čija je upotreba inače zagarantirana hrvatskim ustavom. Dokumentom kojega, međutim, uporno prezire i falsificira prevladavajuća konzervativna falanga, pa će tako s Hrvatske televizije poručiti kako se „javnom upotrebom ekavice krši ustav“, a medijska braća po mržnji pripomoći vulgarnim porukama upućenima onoj zastupnici i upozorenjima kako će uskoro usred hrvatskog parlamenta osvanuti još i četnička kokarda.
A vječno budne braniteljske skupine, koje jedva sriču i vlastiti jezik, od srpske su zastupnice zatražile ispriku zbog „nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Da bi paniku zbog proplamsaja toga vražjeg jezika kroz čisti hrvatski zrak do apsurda doveo potpredsjednik parlamenta koji je toga dana batalio sve svoje obaveze i dao se u paničnu potjeru za „pravnim tumačenjem“ upotrebe srpskog jezika u tom časnom hrvatskom domu. Onda je, između kretenskih reklama na reduciranom engleskom, urednica kulture HTV-a na „čistom“ hrvatskom prozvala i šefa parlamenta jer da nije zaustavio govor na ekavici, i pri tome se pozvala na povjesničara i političara Ivana Kukuljevića Sakcinskog, zorno pokazujući da je mržnja uvijek odana sestrica neobrazovanosti i neznanja. Jer upravo je Sakcinski u istom domu educirao svoje kolege kako „narodni jezik ne može cvjetati bez svoje ekavske komponente“, pa je na toj sjednici, prije 170 zaboravljenih godina, usvojen njegov prijedlog o upotrebi hrvatskog jezika u javnom govoru. Ali kakav užas! Sakcinski je govorio na ekavici.
I šta da se radi s Hrvatskom televizijom čija urednica kulture drsko manipulira poviješću u korist svoje jadne nacionalističke tupavosti? Šta da se uopće radi s tragikomičnom hrvatskom poviješću u kojoj je, eto, prije 170 godina hrvatski jezik ozakonjen na ekavici? Da se „ubije“ starog Sakcinskog, zabrani i baci iz upotrebe, onako kako su početkom devedesetih – kada su Hrvati odjednom „prepoznali“ nijanse dva gotovo identična jezika, pa na toj sitnoj razlici počeli graditi svoju grandioznu samosvijest – sve knjižnice ispražnjene od knjiga srpskih pisaca. Prvi drastičan primjer bibliotekarke na Korčuli koja je u kontejner bacila sve knjige na ćirilici zabilježili su novinari Feral Tribunea, a ona se branila da je sve radila po zakonu i direktivi „odozgo“. I nije lagala, učinila je doista sve po zakonu. Baš onako kako su nacisti u Njemačkoj, sve po zakonu, spalili knjige nepodobnih autora, a plamen se dizao u nebo, tako su hrvatski Goebbelsi u osvit stvaranja samostalne i slabo pismene države ozakonili punjenje kontejnera za smeće tisućama knjiga srpskih autora. Budući da su pisali na jeziku „koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Tako je ionako kulturno bijedna država ostala bez značajnih djela srpskohrvatskih ili hrvatskosrpskih pisaca, pometen je s javne scene tada i Miroslav Krleža jer je u knjigama mnogo seruckao po učmaloj malograđanskoj Hrvatskoj, a i volio se družiti s jugoslavenskim vođom, Josipom Brozom; proskribiran je i Ivo Andrić, džaba mu Nobelova nagrada i sva njegova vrhunska književnost, utaman mu je bilo što je porijeklom Hrvat, kada je, onako grješan, živio u Beogradu i pisao na ekavici.
Pristojni ljudi u svojim su domovima u ono mračno doba imali obrazovno važnu Enciklopediju Jugoslavije, koju je onda u suverenoj Hrvatskoj ministar kulture odlučio proglasiti neprijateljskom propagandom, pa su deseci tisuća primjeraka enciklopedije barbarski uništeni. Kao toksični otpad! Pravdali su se kasnije ti književni bardovi iz ove učmale, nacionalističke kulture kako u akademijinim skladištima nije bilo mjesta za Enciklopediju s natuknicima o jednoj zemlji u kojoj jezik nije bio sredstvo mržnje. Sitna i nevažna Hrvatska danas pak ima svoju profašističku, revizionističku Wikipediju, ima institucionalnu jezičnu žandermeriju i njene terenske egzekutore koji „šeraju“ i „tvitaju“ samu mržnju. Jer kulturom mržnje liječi se zapravo bolni kompleks svoga „nečistog“ jezika. To jest hrvatskosrpskog ili obrnuto.
tacno
