O profesiji prosvjetnih radnika i radnica u javnom se medijskom prostoru govori mnogo i često, s izraženo crno-bijelom polarizacijom problematike njihovih prava, obaveza i statusa. S jedne su strane tu dobro poznate teme potplaćenosti, omalovažavanja i rastuće učeničke svemoćnosti, odnosno nastavničke bespomoćnosti, ili se, obratno, lamentira nad sadističkim iživljavanjima prosvjetarskog kadra koji ne pokazuje nimalo razumijevanja za pojedinačne potrebe svakog učenika. Jedna strana ističe vječne probleme zastarjelih nastavnih sredstava i školske infrastrukture, utrkivanja s vremenom i nemogućih kriterija ispunjavanja satnice, prepunjenih razreda, loših mogućnosti za napredovanje; druga se pak poziva na beskrajno duge praznike, sigurnu plaću u državnoj službi i sklonost odrađivanja posla po špranci, bez nadahnuća, kreativnosti i predanosti.
U strukturama sjećanja likovi nastavnika i nastavnica iz naše osobne povijesti posjeduju značajni emocionalni i nostalgični kapital – svatko od nas oboružan je anegdotama i (polu)mitovima, svatko od nas određenog nastavnika/cu pamti kao (ne)pravednog, kao nekoga tko nas je učinio (ne)zainteresiranima za svoj predmet. Ove se memorijske strukture pokazuju neočekivano postojanima, kao i nastavnički utjecaj na pojedine aspekte naših profesionalnih (i osobnih) života, naklonosti i stavova, te smo, primjerice, često suočeni sa sjećanjem na percipiranu nepravdu ili uvredu od strane nastavnika koja nas, godinama kasnije, još uvijek peče; a ako smo imali sreće, dobar i utjecajan nastavnik/ca postaje netko tko nas je svojim radom usmjerio na vlastiti profesionalni put.
Suprotno od diskursa svakodnevice, na prvi se pogled može činiti kako prostor popularne kulture nije pretjerano zasićen nastavničkom prisutnošću. Američke prime time televizijske serije koje većinski popunjavaju i naš medijski prostor radije biraju dinamičnije i glamuroznije liječničke, policijske i odvjetničke profesije, a iako su nastavnici, kao i roditelji, nužan sastojak većine serija namijenjenih tinejdžerskom gledateljstvu, u njima uglavnom figuriraju kao sporedni likovi koji služe kako bi povremeno junakinje i junake zagnjavili oko zadaća i završnih ispita ili rjeđe, ukoliko su mladi/e i privlačni/e, funkcionirali kao objekt (ne)ispunjenih romantičnih i/li seksualnih žudnji mlađahnih protagonist(kinj)a. Kompleksniji, problematski prikaz prosvjetnih djelatnika i djelatnica tako ostaje vezan uz medije filma i književnosti, a šarolikost koja u njima prevladava opovrgava početne opservacije o sterilnosti interpretacija nastavničkih likova u sferi (popularne) kulture.
Žanrovska raznolikost podjednaka je raznolikosti pristupa obradi teme, te problematsko čvorište koje okružuje lik prosvjetno-odgojnih djelatnika/ca radnju, kao i kvalitativnu pripadnost višim ili nižim žanrovskim ostvarenjima, tako može usmjeravati u rasponu od suptilne psihološke jeze (The Turn of the Screw) do konfekcijske horor-komedije (Teaching Mrs. Tingle); od visokoparne drame (Bilješke o jednom skandalu) do campy psihološkog trilera (najnoviji uradak Jennifer Lopez The Boy Next Door). Osobito popularan holivudski žanrovski izdanak predstavlja lifetimeovska tradicija (bijele) nastavnice strastveno predane svome poslu, koja nadilazi nepovoljne okolnosti i skepsu okoline kako bi skupini klasno depriviranih i rasno diskriminiranih učenika pružila svjež pogled na nastavni predmet (obično englesku književnost, ali u obzir dolazi i ples; vidi Take the Lead), a posljedično i na čitav njihov život.
Hrvatska književnost (proto)realizma i moderne obliluje nastavničkim likovima, a popularan je lik seoskog učitelja i, osobito, učiteljice, što korespondira s činjeničnim stanjem značajnog broja pisaca i osobito spisateljica koji su se usporedno s književnim bavili i pedagoškim radom. U slučaju autorica ova kombinacija je posebno učestala, s obzirom na to da su počeci otvaranja tržišta rada za žene bili povezani s uskom mogućnošću profesionalnog usmjerenja, pri čemu se pedagoška struka smatrala „prirodnim“, osobito prikladnim pozivom za „žensku prirodu“.1 Osim toga, sigurnost učiteljske plaće omogućavala je bavljenje financijski znatno nesigurnijim i neisplativijim literarnim radom.
U romanima i pripovijetkama tih razdoblja učitelji i učiteljice tako igraju ulogu došljaka u malu sredinu, koji su u pozitivistički i romantično osvijetljenim ostvarenjima nositelji ideja napretka, racionalnosti i humanističkih vrijednosti, a njihovo postupno uklapanje i stjecanje prijateljskih i obiteljskih veza koincidira s okolininim odobravanjem i usvajanjem njihovih progresivnih stavova, čime se učiteljski posao uvažava kao osobito cijenjen i značajan za život i budućnost zajednice u cjelini. S druge strane, neuspjela adaptacija prouzročena kolopletom osobnih neuroza i tankoćutnosti (toliko dragih modernističkim autori(ca)ma) i/li tvrdokornim odbijanjem zatvorene zajednice da prihvati kako tuđinca/ku, tako i zamisli koje donosi rezultira tragedijom ili rezignacijom. Na svaku Branku tako dolazi jedna depresivna učiteljica Adele Milčinović; na svakog tatu-učitelja, cijenjeni patrijarhalni stup zajednice i vlastite obitelji iz djela Zlatni danci Jagode Truhelke dolazi po jedan Đuro Martić.
Najpoznatiji primjeri prosvjetnih djelatnika/ca kao problematskih ličnosti iz hrvatske književnosti u fokusu ipak nemaju intenzivan odnos između nastavnika/ce i jednog ili više učenika; štoviše, ta vrsta odnosa vrlo često funkcionira kao pozadina glavnom sukobu koji se odvija unutar glavnog lika (a veza koja postoji između fatalne karakterne labilnosti i izbora profesije zapravo je vrlo labava). U drugom slučaju, prikazana je u vrlo općenitom smislu sukobljavanja ideologije sredine i ideologije prosvjetnog djelatnika, pri čemu su nosioci ove prve drugi odrasli autoriteti (roditelji, svećenici, seoski dužnosnici), dok konkretni odnosi s učenicima ostaju nerazrađeni, gotovo nevažni. Međutim, upravo relacija učitelj/ica-učenici/e nudi mogućnost najzanimljivijih usložnjavanja, koja otvaraju pitanja privilegija mentorskog autoriteta, prisile i manipulacije, uzora i nadahnuća.
Navedeno problematsko čvorište uvijek podrazumijeva prestupanje granica koje određuju profesionalni odnos prema štićenicima, a priroda takvog prijestupa određuje i prevagu na stranu profesionalnog i osobnog rasta i trijumfa učenika/ca ili patologije. Za razliku od gorespomenutih “toplih ljudskih priča” o prevladavanju (samo)nametnutih ograničenja i širenja vidika putem obrazovanja, kakve predstavljaju Freedom Writers ili Dangerous Minds, romani The Prime of Miss Jean Brodie Muriel Spark i Special Topics in Calamity Physics Marishe Pessl te film Cracks (adaptacija romana autorice Sheile Kohler) analiziraju upravo razorne posljedice neprimjerenog utjecaja nastavničke figure. Likovi Jean Brodie, Hannah Schneider i Miss G dijele brojne dodirne točke: obavijene aurom neporecive karizmatičnosti, privlačnosti i tajnovitosti, igraju ulogu femme fatale u dosadnoj svakodnevici školskoga svijeta. Sve tri oko sebe okupljaju grupicu odabranih, čija posebnost i istaknut položaj u učeničkoj hijerarhiji paradoksalno proizlazi upravo zbog toga što su dio skupine pod “pokroviteljstvom” istaknute učiteljice. U odnosu sa štićenicama i štićenicima prenošenje formalnog znanja gotovo je nebitno – njihovo mentorstvo u glavnini se sastoji od prenošenja velikih “životnih istina” i svojevrsnog modeliranja učeničkih identiteta po mjeri učiteljske osobnosti. Privrženost i divljenje koje (prvobitno) izazivaju tako ne proizlazi iz strastvene predanosti vlastitom školskom predmetu (kao u slučaju prethodno navedenih filmova), već iz privatnog identiteta koji prelazi granice usvajanja činjenica propisanih kurikulumom. Za razliku od nastavnica Louanne Johnson i Erin Gruwell čiji je identitet (barem za učenike) povezan sa strašću koju ulažu u poučavanje i koji time postaje pozitivan primjer prestupanja propisanih granica profesije (i zaista usklađen s izlizanom frazom o “učenju za život, a ne za školu”), identitet potonjih za njihove sljedbenice funkcionira kao mitologija, tajna koju treba razriješiti, izvor (latentne seksualne) žudnje i zazora, fascinacije i nelagode.
Ova mreža suprotnosti rezultira napetošću u vezi kako između nastavnice i učenica, tako i unutar vršnjačke grupe, koje pothranjuju neprestane manipulacije, nedorečenosti i favoriziranja, a čije je razrješenje moguće jedino po cijenu pogubnih posljedica za gotovo sve uključene. Nastavnice zbog transgresije svojih prava i obveza bivaju drakonski kažnjene: Jean Brodie plaća izdajom omiljene učenice što rezultira i gubitkom radnog mjesta, Miss G izgnanstvom iz okrilja internata, njezinog jedinog doma, a Hannah Schneider vlastitim životom. Osim toga, njihovi brižno artikulirani identiteti pokazuju se manjkavima, promašenima, potpuno artificijelnima. Nedodirljive mitske figure razotkrivaju se tako kao tragične gubitnice koje ne mogu računati ni na sućut svojih nekadašnjih štićenica, u čijoj će budućnosti moći figurirati jedino kao (nesretna) prošlost.
- Ovaj doživljaj prosvjetne djelatnosti kao dominantno ženskog terena opstao je do danas, štoviše, pojačan je deterioracijom percipirane društvene vrijednosti nastavničkog zvanja. Naravno, ova rodna prevaga na stranu nastavnica smanjuje se što se više uspinjemo hijerarhijskom ljestvicom obrazovnog sustava; dok je u ustanovama predškolskog odgoja gotovo isključiva, u sferama visokog obrazovanja dolazi do preokreta.
muf
