Ti takozvani Vatikanski ugovori, koje se nijedna vlast ne usuđuje niti revidirati, a kamoli ukinuti, učinili su od ovdašnje Katoličke crkve zasebnu sektu koja, čak ni u slučaju kriminalnih aktivnosti, ne podliježe civilnoj istrazi. Uglavnom, stvoren je institucionalni, društveno utjecajni monstrum kojemu je država samo u zadnje tri godine keširala skoro dvije milijarde kuna ili oko 650 milijuna kuna godišnje. Ogromni se državni novac, dakle, prema Vatikanskim ugovorima, godinama slijeva u crkvenu blagajnu, bez povratnih, revizorskih informacija, pa je ona u tom dugom razdoblju postala moćan faktor koji uvjetuje totalnu retardaciju društva, ima zakonsko pravo utjecaja na uređivačku koncepciju javne televizije i glavnu ulogu u donošenju zakona kojima se ugrožava pravo žena, obitelji, pojedinih društvenih skupina.
Svašta je radio gospon Mijo, ali uvijek sa srcem i velikim radnim angažmanom. Bio je tako rock bubnjar u grupi Žeteoci, koja doduše nije ostavila većega traga na rock sceni, pa potom radio na raznim poslovima unutar svoje firme i polako se penjao po strogoj hijerarhijskoj ljestvici, a kako je pokazivao posebne menadžerske vještine, tako je uskoro postao i glavni financijer svoje tvrtke i potpuno samostalno, s velikim povjerenjem vlasnika i dioničara, mogao raspolagati novcem poduzeća. Uvijek s ciljem da novac što bolje oplodi i time poveća vrijednost svoje tvrtke. Koja se inače zove Katolička crkva, a u kojoj gospon Mijo obnaša ulogu šefa Zbora prebendara. Za to neobično zanimanje hrvatska je javnost valjda prvi put čula tek nedavno kada je otkriveno u šta je sve i kako monsinjor Mijo Gabrić ulagao ogromne crkvene pare.
Elem, skužio je Mijo kako bi bilo zgodno na ogromnom crkvenom zemljištu, od čak 16.000 kvadrata, na zagrebačkom Kaptolu, zgraditi veliki shoping centar, pa se u tom božjem pothvatu udružio s jednim generalom, poznatijim iz crnih kronika zbog šverca oružja, kojemu je prebendar Mijo dopustio da diže brojne hipoteke na crkvenu imovinu. Rezultat te crkveno-mafijaške sprege bilo je potrošačko zdanje koje je netom nakon otvaranja totalno propalo. Glavni crkveni financijaš koji račune, prema crkvenim zakonima, ne mora polagati nikome, tako je spiskao golemi novac, a uz još neke slične propale građevinske pothvate, sve božanskih naziva: In principio, Museum antemurale, Illuminatio…, računa se da je Crkva popušila oko 50 milijuna eura. Zanimljiv se detalj provlači, međutim, na margini ove priče, a o kojemu su novine nedavno tek šturo izvjestile. To jest da je u vatikanskoj banci otkrivena velika suma novca na privatnom računu šefa hrvatske Katoličke crkve, nadbiskupa Bozanića. Pa otkuda crkvenom licu toliki novac? I ima li možda neke veze s financijskim nestašlucima monsignora Mije? Koji pak priznaje kako se, eto, malo poslovno zaigrao, a obavještavao nije nikoga, jer je „smatrao da prebendari mogu samostalno donositi odluke“. Što je točno, jer je ta skupina posve izdvojeno tijelo unutar Crkve, baš kao što je i Crkva ovdje država u sekularnoj državi. Pa taj zajednički kriminal Crkve i mafije neće procesuirati nijedna državna institucija, nego sama Crkva. Koja je već donijela tešku presudu za našega Miju.
Dakle, ne smije pet godina javno istupati, godinu dana mora svaki dan moliti psalam „Smiluj mi se bože, po milosrđu svome“, šest mjeseci mora postiti, utorkom i petkom, i pet godina uplaćivati iznose karitativnoj ustanovi. Ne kaže se naravno kolike iznose, ali znajući ličnu imovinu svećenika Mije, ta mu davanja svakako neće oštetiti kućnu blagajnu. Jer ispostavilo se da je svoje menadžerske i duhovne sposobnosti proširio i na gluplje pripadnike svoje pastve, pa je tako u Nacionalnom parku Plitvice dobio od neke vjernice na poklon kuću i veliko zemljište, uz obećanje da će tu napraviti crkvu. Obećanje ludom radovanje, računao je Mijo, pa umjesto crkve, izgradio apartmane, tu dere ozbiljne pare, a jedina razlika između njegove i ostalih bespravno sagrađenih kuća, koje su već pojele taj čudesni park prirode, jest što Mijina ima mali križ i minijaturni zvonik. I smatra ga se jednim od najmoćnijih bespravnih investitora na području Plitvičkih jezera.
Rezultat? Poduzetni je Mijo dobio zdrav dijetni režim prehrane, Crkva je ostala bez 50 milijuna eura, a za prebendarskim pothvatima ostao je nepovratno narušen prostor s napuštenim betonarama u centru Zagreba. I država koja se ne miješa u kriminal te privilegirane poduzetničke firme, oslobođene plaćanja poreza, i koja nije dužna podnositi financijske izvještaje ni državi, a kamoli građanima, vjernicima i ateistima, čiji proračunski novac podjednako siše. Taj svoj jedinstveni, moćni položaj Katolička crkva duguje jednoj davnoj političkoj trgovini između predsjednika Tuđmana i Vatikana kojom je diktator devedesetih dobio važnu podršku crkvenih krugova, a Crkva zauzvrat povrat ogromne imovine, uvođenje vjeronauka u škole i vrtiće, te pravo mješanja u sva važna društvena i sekularna pitanja.
Ti takozvani Vatikanski ugovori, koje se nijedna vlast ne usuđuje niti revidirati, a kamoli ukinuti, učinili su od ovdašnje Katoličke crkve zasebnu sektu koja, čak ni u slučaju kriminalnih aktivnosti, ne podliježe civilnoj istrazi. Uglavnom, stvoren je institucionalni, društveno utjecajni monstrum kojemu je država samo u zadnje tri godine keširala skoro dvije milijarde kuna ili oko 650 milijuna kuna godišnje. Ogromni se državni novac, dakle, prema Vatikanskim ugovorima, godinama slijeva u crkvenu blagajnu, bez povratnih, revizorskih informacija, pa je ona u tom dugom razdoblju postala moćan faktor koji uvjetuje totalnu retardaciju društva, ima zakonsko pravo utjecaja na uređivačku koncepciju javne televizije i glavnu ulogu u donošenju zakona kojima se ugrožava pravo žena, obitelji, pojedinih društvenih skupina. Zato budimo milostivi prema prebendaru Miji. Jer on je u toj beskrupuloznoj instituciji skroz pravilno shvatio svoje božje poslanje na zemlji.
Svašta je radio gospon Mijo, ali uvijek sa srcem i velikim radnim angažmanom. Bio je tako rock bubnjar u grupi Žeteoci, koja doduše nije ostavila većega traga na rock sceni, pa potom radio na raznim poslovima unutar svoje firme i polako se penjao po strogoj hijerarhijskoj ljestvici, a kako je pokazivao posebne menadžerske vještine, tako je uskoro postao i glavni financijer svoje tvrtke i potpuno samostalno, s velikim povjerenjem vlasnika i dioničara, mogao raspolagati novcem poduzeća. Uvijek s ciljem da novac što bolje oplodi i time poveća vrijednost svoje tvrtke. Koja se inače zove Katolička crkva, a u kojoj gospon Mijo obnaša ulogu šefa Zbora prebendara. Za to neobično zanimanje hrvatska je javnost valjda prvi put čula tek nedavno kada je otkriveno u šta je sve i kako monsinjor Mijo Gabrić ulagao ogromne crkvene pare.
Elem, skužio je Mijo kako bi bilo zgodno na ogromnom crkvenom zemljištu, od čak 16.000 kvadrata, na zagrebačkom Kaptolu, zgraditi veliki shoping centar, pa se u tom božjem pothvatu udružio s jednim generalom, poznatijim iz crnih kronika zbog šverca oružja, kojemu je prebendar Mijo dopustio da diže brojne hipoteke na crkvenu imovinu. Rezultat te crkveno-mafijaške sprege bilo je potrošačko zdanje koje je netom nakon otvaranja totalno propalo. Glavni crkveni financijaš koji račune, prema crkvenim zakonima, ne mora polagati nikome, tako je spiskao golemi novac, a uz još neke slične propale građevinske pothvate, sve božanskih naziva: In principio, Museum antemurale, Illuminatio…, računa se da je Crkva popušila oko 50 milijuna eura. Zanimljiv se detalj provlači, međutim, na margini ove priče, a o kojemu su novine nedavno tek šturo izvjestile. To jest da je u vatikanskoj banci otkrivena velika suma novca na privatnom računu šefa hrvatske Katoličke crkve, nadbiskupa Bozanića. Pa otkuda crkvenom licu toliki novac? I ima li možda neke veze s financijskim nestašlucima monsignora Mije? Koji pak priznaje kako se, eto, malo poslovno zaigrao, a obavještavao nije nikoga, jer je „smatrao da prebendari mogu samostalno donositi odluke“. Što je točno, jer je ta skupina posve izdvojeno tijelo unutar Crkve, baš kao što je i Crkva ovdje država u sekularnoj državi. Pa taj zajednički kriminal Crkve i mafije neće procesuirati nijedna državna institucija, nego sama Crkva. Koja je već donijela tešku presudu za našega Miju.
Dakle, ne smije pet godina javno istupati, godinu dana mora svaki dan moliti psalam „Smiluj mi se bože, po milosrđu svome“, šest mjeseci mora postiti, utorkom i petkom, i pet godina uplaćivati iznose karitativnoj ustanovi. Ne kaže se naravno kolike iznose, ali znajući ličnu imovinu svećenika Mije, ta mu davanja svakako neće oštetiti kućnu blagajnu. Jer ispostavilo se da je svoje menadžerske i duhovne sposobnosti proširio i na gluplje pripadnike svoje pastve, pa je tako u Nacionalnom parku Plitvice dobio od neke vjernice na poklon kuću i veliko zemljište, uz obećanje da će tu napraviti crkvu. Obećanje ludom radovanje, računao je Mijo, pa umjesto crkve, izgradio apartmane, tu dere ozbiljne pare, a jedina razlika između njegove i ostalih bespravno sagrađenih kuća, koje su već pojele taj čudesni park prirode, jest što Mijina ima mali križ i minijaturni zvonik. I smatra ga se jednim od najmoćnijih bespravnih investitora na području Plitvičkih jezera.
Rezultat? Poduzetni je Mijo dobio zdrav dijetni režim prehrane, Crkva je ostala bez 50 milijuna eura, a za prebendarskim pothvatima ostao je nepovratno narušen prostor s napuštenim betonarama u centru Zagreba. I država koja se ne miješa u kriminal te privilegirane poduzetničke firme, oslobođene plaćanja poreza, i koja nije dužna podnositi financijske izvještaje ni državi, a kamoli građanima, vjernicima i ateistima, čiji proračunski novac podjednako siše. Taj svoj jedinstveni, moćni položaj Katolička crkva duguje jednoj davnoj političkoj trgovini između predsjednika Tuđmana i Vatikana kojom je diktator devedesetih dobio važnu podršku crkvenih krugova, a Crkva zauzvrat povrat ogromne imovine, uvođenje vjeronauka u škole i vrtiće, te pravo mješanja u sva važna društvena i sekularna pitanja.
Ti takozvani Vatikanski ugovori, koje se nijedna vlast ne usuđuje niti revidirati, a kamoli ukinuti, učinili su od ovdašnje Katoličke crkve zasebnu sektu koja, čak ni u slučaju kriminalnih aktivnosti, ne podliježe civilnoj istrazi. Uglavnom, stvoren je institucionalni, društveno utjecajni monstrum kojemu je država samo u zadnje tri godine keširala skoro dvije milijarde kuna ili oko 650 milijuna kuna godišnje. Ogromni se državni novac, dakle, prema Vatikanskim ugovorima, godinama slijeva u crkvenu blagajnu, bez povratnih, revizorskih informacija, pa je ona u tom dugom razdoblju postala moćan faktor koji uvjetuje totalnu retardaciju društva, ima zakonsko pravo utjecaja na uređivačku koncepciju javne televizije i glavnu ulogu u donošenju zakona kojima se ugrožava pravo žena, obitelji, pojedinih društvenih skupina. Zato budimo milostivi prema prebendaru Miji. Jer on je u toj beskrupuloznoj instituciji skroz pravilno shvatio svoje božje poslanje na zemlji.
