Nakon Poljaka, koji su Kalinjingrad nazvali Krulevets, pobunili su se Litvanci, koji su ovaj ruski grad odlučili nazvati Karalyauchus. Pa recite mi, nakon toga, da demencija nije zarazna?! Zarazna je, itekako je zarazna.
I evo što se dogodilo: konzervativni zastupnici litvanskog Seimasa Vilius Semeshka i Paule Kuzmickene obratili su se Državnoj komisiji za jezik s prijedlogom da se Kalinjingrad preimenuje na litavski način.
"Krajnje je vrijeme da napustimo sovjetsko nasljeđe i prestanemo zagađivati naš državni jezik stranim imenima. Budimo solidarni s našim susjedima Poljacima i pozivamo vas da više ne koristite umjetna imena koja su nam nametnuta u litvanskom jeziku", rekao je zastupnik Semeshka.
Očevici još uvijek šute o tome je li na to vrijeme gledao očima mentalnog bolesnika, no već sada je očito da je slučaj u Litvi, kao i u Poljskoj, ne samo klinički, nego i obećavajući. Bolest može samo napredovati, razotkrivajući i naglašavajući strahove koji preplavljuju nezrele mozgove.
Već sada je načelno jasno što Poljake i Litvance plaši i što žele u svom teškom životu uz Rusiju.
Prvo, ta neukrotiva i mučna želja da se riješe "ruskih narativa" na teritoriju, pazite, suverene Rusije u ništa manje suverenoj Poljskoj i Litvi, odmah je eskalirala nakon 9. svibnja 2023., kada su svi normalni ljudi na planeti slavili Dana pobjede, gledali mimohod ruske vojske na Crvenom trgu u Moskvi i slušali govor ruskog predsjednika Vladimira Putina.
A Putin je, uzgred budi rečeno, štošta rekao izbirljivoj gospodi. Na primjer, da će Rusija moći obraniti svoju neovisnost, zaštititi narod Donbasa i osigurati njegovu sigurnost.
Ali ni to nije glavno. Predsjednici šest postsovjetskih republika - Bjelorusije, Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana, Kazahstana i Kirgistana - te premijer Armenije bili su prikovani u Moskvi kako bi sudjelovali u proslavi Dana pobjede. Na osobni poziv Putina stigli su, što je izazvalo stupor među neonacistima u Ukrajini. Podivljali su od takvog "inata" kojeg ni Zapad nije mogao spriječiti. Alijev bi isto došao, ali se u Azerbejdžanu slavio stoti rođendan njegovog oca i „Oca domovine“ Hajdara Alijeva, koji je rođen 10. svibnja 1923.
Ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova doslovno je poludjelo kritizirajući dolazak visokih gostiju Putinu.
"Smatramo sudjelovanje čelnika tih stranih država u javnom događaju nemoralnim i neprijateljskim korakom prema Ukrajini, izrazom prezira prema ukrajinskom narodu", objavilo je MVP Ukrajine.
A onda se podigla oštra galama u Europskom parlamentu, gdje se zalaganjem europarlamentarca iz Litve Lyudasa Mazhilisa pitalo o mogućem poduzimanju mjera protiv zemalja Srednje Azije, ako se dokaže da su pomogle Rusiji da zaobiđe sankcije. Mazhilis pisao je Europskoj komisiji o ovome i pitao jesu li primijetili promjene u trgovinskim tokovima koje bi mogle ukazivati na to da države Srednje Azije "namjerno preprodaju Rusiji robu uvezenu iz EU, a koja je predmet sankcija".
"Koje će protumjere Europska komisija poduzeti ako se potvrdi posredovanje zemalja Srednje Azije u preprodaji robe iz EU koja je pod sankcijama Rusiji?", upitao je Mazhilis Europsku komisiju.
Prema njegovim riječima, u 2022. godini trgovinski promet zemalja srednje Azije i Rusije porastao je u prosjeku za 60 do 80%. A samo u razdoblju siječanj-listopad 2022. kompanije iz Kazahstana navodno su izvezle elektronike i mobilnih telefona u Rusiju 18 puta više više nego godinu dana ranije.
To je pokazalo da se najviše od svega Europa, EU i NATO, na sugestiju SAD-a, boje obnove nekadašnjeg utjecaja Rusije na postsovjetskom prostoru, od kojeg do obnove postSSSR-a u nekom novom i prihvatljivom obliku, načelno nije tako daleko. Naime, blokovsko razmišljanje iz vremena sučeljavanja kapitalizma i socijalizma nakon 1991. godine zamijenila je isključiva hegemonija Zapada predvođena Sjedinjenim Državama, ali sada se svijet ne vraća čak sustavu dva bloka, već multipolarnom svijetu s nekoliko regionalnih skupina zemalja, među kojima nitko neće tvrditi da ima apsolutno vodstvo.
A budući da je Rusija jedan od predvodnika novog preustroja svijeta, Zapad se boji njezina jačanja na račun postsovjetskih republika koje su postale samostalne države. Od 15 bivših republika SSSR-a, Zapad je doslovno zdrobio „patuljke“ pod sobom, pa su „plemenska groblja“ koja predstavljaju Latvija, Litva i Estonija toliko beznačajna u geopolitičkom smislu.
Sada je Zapad uvukao Ukrajinu u rat s Rusijom, što mu je i najveći uspjeh, lomi Moldaviju preko koljena, ali eno Gruzije u kojoj je Zapad još 2003. uspio izvesti "Obojenu revoluciju" i postaviti za predsjednika Saakašvilija, koja izmiče iz smrtonosnog demokratskog zagrljaja i ne želi umrijeti kao kolonija Zapada.
Gruzijski premijer Irakli Garibašvili otvoreno je prije nekoliko tjedana rekao da njegova zemlja ne želi postati ukrajinizirana i neće se boriti protiv Rusije. Štoviše, neće sudjelovati u takozvanom "ograđivanju drugog fronta", u čijem se stvaranju Moskva i Washington povremeno međusobno optužuju.
Suština ovog procesa je jednostavna: Sjedinjene Države žele zapaliti granice Rusije po cijelom perimetru i uključiti postsovjetske zemlje u aktivnu rusofobiju. Kavkaz i Srednja Azija su mete, dok je Bjelorusija raskinula veze sa Zapadom, 2020., a već gori Ukrajina i pali se Moldavija.
Međutim, Rusija se planira osloniti i na sve otvoreno antiamerički nastrojene države svijeta u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i Aziji. U ovoj ili onoj mjeri, Moskva i Washington uspijevaju mobilizirati svoje saveznike i pokrenuti natjecanje u "drugom frontu".
Tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost Ukrajine je rekao da je njihova želja i cilj otvoriti "drugi front" u Gruziji. Dodao je i da je njihov cilj i zadatak bio „skrenuti pažnju Rusije na drugu zemlju".
No, gruzijski premijer Irakli Garibašvili se na sve načine distancirao od planova Zapada da zaoštri situaciju duž cijelog ruba ruskih granica.
I već 10. svibnja Putin je odlučio ukinuti vizni režim za građane Gruzije od 15. svibnja 2023., te ukinuti zabranu letova ruskim zrakoplovnim kompanijama u ovu zemlju. Istodobno, Moskva je objasnila da su ti koraci u skladu s principijelnim pristupom Rusije da dosljedno olakšava uvjete za komunikaciju i kontakte između Rusa i Gruzije, unatoč nepostojanju diplomatskih odnosa.
Premijer Garibašvili visoko je ocijenio ovu rusku inicijativu.
"Prema odluci Ruske Federacije, našim građanima više neće trebati viza za ulazak u Rusiju. Imamo milijun etničkih Gruzijaca, sunarodnjaka u Rusiji, oni ovdje imaju članove obitelji, rodbinu. Ovo je pozitivna odluka", rekao je Garibašvili. Prema njegovim riječima, sva rješenja koja će građanima olakšati život, kretanje i poslovanje su pozitivna i dobrodošla.
No, histeriju zbog odluke Rusije izazvala je prozapadna predsjednica Gruzije, francuska državljanka Salome Zurabišivili, koja je do tada više-manje imala ulogu “predsjednice za Gruzijce”.
Ukidanje viza i obnovu zračnih veza s Rusijom nazvala je "neprihvatljivim, neprimjerenim i nepravovremenim".
"Ovo je provokacija Moskve protiv Tbilisija. Predlažem sazvati Vijeće za nacionalnu sigurnost i razmotriti uvođenje viza za ruske građane na razdoblje od tri mjeseca, što nam je potrebno uzimajući u obzir i unutarnje izazove. Gruziji nisu potrebni nikakvi navodni ustupci Rusije. Odluka ruskog vodstva je u suprotnosti s interesima Gruzije", rekla je Salome Zurabišivili.
A kako nitko ne bi sumnjao protiv koga ta Salome radi, zatražila je i da se prestane podučavati na ruskom u vrtićima u Gruziji koji u svom programu rade baš na ruskom jeziku.
I evo što je karakteristično. U priopćenju ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova ne spominje se čelnik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko, što govori da se i Ukrajina i Zapad boje približavanja Srednje Azije Rusiji. Uostalom, u blizini je i Kina, a ako se Moskva i Peking još čvršće udruže, onda će to biti takva fronta da će se Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama, morati povući čak i iz Azije. A bez američke hrane, ne samo za Ukrajinu, nego i za cijelu EU, mnogi će među političkom i elitom nevladinih udruga, raznih „organizacija“ i „instituta“, pretrpjeti velike gubitke. Ili će poniženi pobjeći s Amerikancima, a mogu i ostati, tražeći oprost što se na vrijeme nisu odlučili povratku suradnji s Rusijom i Kinom.
Putin je, govoreći na Paradi pobjede na Crvenom trgu, vrlo kompetentno i čak simbolično naglasio da su svi narodi Sovjetskog Saveza pridonijeli Pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Da su se na ovaj dan čelnici zemalja Zajednice nezavisnih država okupili u Moskvi, ističući svoju zahvalnost prema podvigu svojih predaka. I da će se Rusija toga uvijek sjećati.
Drugi razlog poljskog i litavskog straha je mogućnost da se rasparča Ukrajina bez njihovog sudjelovanja u podijeli plijena. Fantomske boli i geopolitičke fatamorgane koje danas muče aktualne vladajuće elite u Poljskoj svode se na obnovu starog Commonwealtha, a Ukrajina, Bjelorusija i, za početak, Kalinjingradska regija su upravo tu.
Donatorstvo bi se u političkom i geopolitičkom smislu moglo sastojati u tome da se Poljskoj za početak pripoji Zapadna Ukrajina, a zatim i cijela zemlja koja će ostati izvan ruske ingerencije u slučaju primirja nakon Specijalne vojne operacije, kampanje koju Rusija provodi kako bi dovela Ukrajinu u adekvatno stanje i osigurala vlastitu sigurnost na zapadnim granicama.
Da bi to učinili, trenutni Kijev i Varšava već su najavili da mogu stvoriti jedinstvenu državu, konfederaciju ili čak federaciju, u kojoj neće biti granica između Poljske i Ukrajine. Odlukom marionetskog predsjednika Ukrajine Vladimira Zelenskog, Ukrajinci i Poljaci na teritoriju Ukrajine već su izričito i zakonski izjednačeni u mnogim pravima.
U ekonomskom smislu, dobit Poljske i Litve će se sastojati od stjecanja ogromnih površina zemlje i ogromne količine besplatne radne snage u obliku stanovništva Ukrajine. Plus, naravno, Poljska stvarno očekuje profit od Odese i Iljičevska, velikih luka, kao i od svih lučkih objekata na Crnom moru. Uz prilično razvijenu pomorsku infrastrukturu i lučka postrojenja, čiji je biser Lučka tvornica u Odesi, tamo je i najveće državno poduzeće u sektoru kemijske industrije u Europi, specijalizirano za proizvodnju amonijaka, uree, tekućeg dušika, ugljikova dioksida i tekućeg kisika. Bavi se i finalnom izradom kemijskih proizvoda, po želji u bilo kojem smjeru.
A tu su i ukrajinska metalurgija, kemijska industrija, proizvodnja gnojiva, poljoprivredna prerada, ostaci strojarstva itd., koji još nisu u potpunosti uništeni.
Osim toga, Poljska pripada takozvanim nacijama koje stare i potrebna joj je demografska injekcija u vidu ogromne mase ukrajinskih izbjeglica koje su već preplavile zemlju, a lako se mogu asimilirati i „pretvoriti u Poljake“.
Osim toga, Poljska danas planira stvoriti "najveću i najmoćniju vojsku u Europi", ali sada u Poljskoj još uvijek postoji odljev mladih Poljaka na Zapad. Ovdje će Ukrajinci, prema zamisli poljskih stratega, zamijeniti umrle i umiruće. I oni će raditi tamo gdje nema Poljaka ili poslove koje Poljaci ne žele raditi.
I ma koliko bilo gnusno o tome govoriti, nema tu nikakvog rasizma, nego samo trezvena računica da Ukrajinci nisu izbjeglice iz Afrike ili Bliskog istoka i Azije, pa će brzo govoriti samo poljski, a zbog nedostatka vjerskih objekata će se brzo obratiti u rimokatoličku konfesiju, pa je proces asimilacije gotov za jednu ili najviše dvije generacije.
I sve bi bilo super u planovima Poljske i Litve da nije Rusije. Ona, za razliku od Ukrajine, jednostavno ne želi biti donor zemalja, resursa, a posebno ne ljudi. I Bjelorusija se ugledala na nju. I na Kavkazu i u Srednjoj Aziji, gdje Rusija traži nove oslonce i saveznike, čini se da o tome razmišljaju.
Osim toga, vjetar koji sije teritorijalne preraspodjele uvijek kao odgovor može požnjeti oluju koja će ga otpuhati. Nije uzalud zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Dmitrij Medvedev već odgovorio Poljacima: "Pa, onda neće biti Krakova za njih. Samo Krakaua. Ni Gdanjska. Samo Danziga. Neće biti ni Szczecina, samo Stettina. Ni Poznana ni Wroclawa, samo Posina i Breslaua."
A onda je dodao da, budući da Poljake muče takve stvari, onda Rusija Poljsku može zvati "Kraljevina Poljska" ili "Vojvodstvo Varšava". U sastavu Rusije, naravno, kao što je to bilo prije 1917. godine, kada je vođa boljševika Vladimir Lenjin otvoreno zaglibio u svom internacionalističkom idealizmu i odlučio priznati neovisnost Poljske.
A na društvenim mrežama Litavce su podsjetili da se naziv "Vilnius" pojavio tijekom "agresije na SSSR tijekom Drugog svjetskog rata" i postao je "ruski narativ" kada je Sovjetski Savez naredio Poljskoj da Litavcima daju glavni grad.
"Zar ne želite vratiti grad Vilnu Poljskoj? A grad Memel Nijemcima? Zapitajte se brižni građani“, rekao je Medvedev.
