Ono što znamo je da ni Prvom i Drugom svjetskom ratu nisu odmah na početku bili utvrđeni datumi i mjesto stvarnog početka. Povijesne koincidencije ili stvarna događanja u vidu formalnog povoda za rat korišteni su ovisno o tome jesu li ratni kroničari bili na “pravoj” ili “krivoj strani povijesti”
Ukrajinski elitni specijalci, strani plaćenici i najsuvremenija zapadna ratna tehnika već su treći tjedan na teritoriju Ruske Federacije, u Kurskoj regiji na granici s Ukrajinom. S početkom ruske „Specijalne vojne operacije“ u veljači 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta izjavljivao da će „suverenitet i teritorijalni integritet zemlje braniti svim sredstvima, uključujući i nuklearno oružje“. Suverenitet i teritorijalni integritet Rusije su 6. ovog mjeseca vrlo grubo, a po propagandnom učinku čak spektakularno narušeni.
Na Bliskom Istoku dinamika rata se također zaoštrava iz minute u minutu. Na Korejskom poluotoku i cijeloj Istočnoj Aziji otvorene netrpeljivosti i neskrivena vojna uigravanja predugo ključaju i pred samom su eksplozijom. Američki ratni brodovi su se ponovo stacionirali na Biskom Istoku i u Južnom kineskom moru. Turska je ovih dana energično odbacila mogućnost pregovora o ujedinjenju Cipra potvrdivši tako da je njena okupacija sjevernog dijela otoka 1974. godine za nju (Tursku) konačna uprkos upravo obnovljenim pokušajima SAD-a i Europske unije da se južni, veći dio otoka nastanjen većinski Grcima, i manji sjeverni dio (samoproglašena Turska Republike Sjeverni Cipar) konačno ujedine…
Je li WW3 počeo?
Ako se držimo klasičnih tumačenja prema kojima međunarodni sukob postaje svjetski onda kada su neposredno ili posredno uključene velike sile, i kada taj sukob na direktan ili indirektan način pogađa veći dio čovječanstva na više kontinenata – treći svjetski rat je u tijeku. Njegov se početak, možda, dogodio čak 11. rujna 2001. godine – od terorističkih napada globalne terorističke mreže Al Qaide na Sjedinjene Američke Države. Tada su SAD objavile “svjetski rat protiv terorizma”, a u taj sukob su se uključile sve zemlje Zapada ali i gotovo sve članice Ujedinjenih naroda. Taj rat i danas traje, jer ni Al Qaide niti kasnije nastala takozvana Islamska država nisu poraženi. Naprotiv! Potvrđuju to i najnoviji prošlotjedni teroristički napadi u njemačkom Zolingenu, u Kanadi, Francuskoj, Velikoj Britaniji…
U ime obrane od “nevidljivog neprijatelja” ili u ime demokracije i zaštite ljudskih sloboda od te 2001. do danas, bez formalne objave rata, izvršena je ustavno-politička, ekonomska i fizička destrukcija Iraka, Libije, Egipta, Afganistana, Sirije, tadašnje SRJ – Savezne Republike Jugoslavije (koju su činile Srbija i Crna Gora), … Tijekom “Arapskog proljeća”
Godine 2010. i 2011. potaknuti su prosvjedi, nemiri i građanski sukobi “protiv autoritarnih režima” u Alžiru, Jordanu, Omanu, Džibutiju, Jemenu. Nešto slabijeg intenziteta neredi su izrežirani i u Libanonu, Kuvajtu, Mauritaniji, Maroku, Saudijskoj Arabiji, Sudanu, Zapadnoj Sahari, Iranu… Kreator svih ovih scenarija bile su SAD, a operativni izvođač radova u većini slučajeva bio je Sjevernoatlantski vojni savez, NATO.
Nova paradigma svjetskog sukoba
Ako polazimo od činjenice da je od formalnog završetka Hladnog rata (neformalno nije ni prestajao) promijenjena paradigma međunarodnih odnosa i rata kao međudržavnog vojnog sukoba, ima utemeljenja za zaključiti kako se treći svjetski rat ne može, niti se hoće nužno voditi samo konvencionalnim strategijama, taktikama i oružjima. Niti će se formalna objava rata uopće prakticirati, pogotovo u ratovima u kojima sudjeluju i koje nameću Sjedinjene Američke Države jer to nikada nisu ni prakticirale.
Suvremeni ratovi također ne moraju nužno biti završeni nuklearnom kataklizmom kao što se u zadnje vrijeme prejudicira, imajući u vidu da bi u uvjetima globalne trgovine i međuovisnosti za Kinu, na primjer, koja oko 80 posto nafte uvozi preko mora ekonomska blokada i presijecanje morskih putova mogli imati katastrofalne posljedice. Možda i veće nego u klasičnom ratu, pa čak i u ratu s taktičkim nuklearnim oružjem!
Kao što se jasno vidi i u trenutačnom sukobu u Ukrajini, ratovi se mogu voditi i već se vode vidljivim oružanim i manje vidljivim sredstvima poput dronova i špijunskih balona, robotima, pandemijskim virusima i biokemijskim laboratorijima; gospodarskim i trgovačkim uništavanjem neprijatelja, financijskim blokadama i pljenidbama deviznih i zlatnih rezervi, korporativnog i privatnog bogatstva suparnika; kibernetičkim sredstvima; medijskom propagandom; carinskim tarifama; nadzorom ili potpunim zauzimanjem strateških trgovačkih ruta i komunikacija; izviđačko-špijunskim satelitima i drugim vidovima posrednog (proxi) ratovanja…
Hibridno ratovanje
Metode specijalnog ratovanja kao što su propaganda, trgovačke i pomorske blokade, zamrzavanje imovine i slično primjenjivane su i vrlo intenzivno korištene i u oba povijesno klasificirana svjetska rata. Ali nikada ranije nisu postojale tolike mogućnosti sinkronizacije konvencionalnih i hibridnih metoda ratovanja kao što to tehnološka postignuća nude danas. Utoliko je teže konvencionalnim pristupima utvrditi je li Treći svjetski rat uistinu počeo, gdje, kada i kako?
Ono što znamo je da ni Prvom i Drugom svjetskom ratu nisu odmah na početku bili utvrđeni datumi i mjesto stvarnog početka. Povijesne koincidencije ili stvarna događanja u vidu formalnog povoda za rat korišteni su ovisno o tome jesu li ratni kroničari bili na “pravoj” ili “krivoj strani povijesti”. Kao što je, primjerice, južnoslavenski nacionalist (Srbin) Gavrilo Princip, koji je 28. lipnja 1914. u Sarajevu izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju vojvotkinju od Höchenberga, izazvavši tako formalni povod za Prvi svjetski rat – sve do danas za jedne heroj nacije, za druge terorist, za treće naivni plaćeni francuski ubojica.
Zagrebački povjesničar Filip Katanić smatra da su i Napoleonovi ratovi (1796.-1815.) i najveći oružani sukob na tlu Europe u cijeloj dotadašnjoj povijesti Starog kontinenta poznat kao Sedmogodišnji rat (1756.-1763.) – bili također svjetski sukobi jer su se vodili s velikim vojskama, na raznim kontinentima i sa globalnim posljedicama. Ovaj potonji osobito, jer je to bio vojni sukob između Pruske, Velike Britanije i Hannovera (poslije još i Portugala) s jedne, te Austrije, Francuske, Rusije, Saske, Poljske i Švedske (kojima su se poslije priključile Španjolska i Kraljevstvo Obiju Sicilija) s druge strane. Vodio se na tlu Europe, u Sjevernoj Americi i Aziji.
Izbio je 1756. kao izravna posljedica Aachenskoga mira (1748), kojim nisu bila riješena sporna pitanja između Austrije i Pruske, niti odnos Velike Britanije i Francuske u vezi s raspodjelom kolonija. Pa ipak, dakle, ni jedan od ova dva velika sukoba nisu povijesno klasificirani kao „svjetski ratovi“.
Druga faza Trećeg svjetskog sukoba?
Poznato je, također, da je u Drugom svjetskom ratu direktno ili indirektno sudjelovalo oko 30 država. Na strani Ukrajine u aktualnom rusko-ukrajinskom ratu skoro je dva puta više saveznika okupljenih oko SAD-a kao predvodnika „združenog Zapada“. Samo u NATO-savezu je trideset država koje od početka „Specijalne vojne operacije“ otvoreno podržavaju Ukrajinu ne samo formalno-politički i humanitarno, već i vrlo izdašno financijski i vojno, uz skrivenu ili neskrivenu suglasnost za upotrebu NATO-naoružanja i obavještajnih podataka i za napade ukrajinske vojske na teritorij Ruske Federacije, što se upravo sada i događa.
Imajući u vidu navedeno, moglo bi se zaključiti da je s ruskom invazijom na Ukrajinu 3. svjetski rat ne samo u tijeku, već je čak u drugoj, bitno drugačijoj i opasnijoj fazi od prve koja je počela 2001. godine i koja traje i danas jer “islamistički teroristi” i njihove ćelije – od Iraka, Jemena, Sirije, Malija, Palestine, Irana… još nisu uništeni.
Kao i prethodna, i ova, druga, faza aktualnog globalnog sukoba je bez roka trajanja. Štaviše, intenzitet i broj sudionika u ovom sukobu će se povećavati kako budu ekspandirale opasnosti po „zapadnu civilizaciju“ i postojeći globalistički poredak. A te opasnosti će se nužno povećavati. Evo samo nekoliko razloga.
Nezamislivo je da će se Rusija bez vojnog poraza ikada povući s “historijski ruskih teritorija koje su povijesnom nepravdom pripale Ukrajini”. No, je li vojni poraz Rusije uopće moguć, tko će pobijediti, kako i kada?
Zapadni saveznici okupljeni oko SAD i NATO-a, također, zbog visine povijesnih uloga i materijalnog interesa ne mogu šutke prihvatiti nužnu transformaciju postojećeg unipolarnog u multipolarni ili poliicentrični poredak kojem svjetska većina očigledno teži. Uz to, zapadna obavještajna i medijska propaganda je prejaka da bi građani američke koalicije mogli i posumnjati u pobjedu Ukrajine. A ta pobjeda je, tvrdi se, obrana Europe od Rusije, pobjeda NATO-a i obrana zapadnih vrijednosti. Isto je toliko nezamislivo da će se Kina dragovoljno, tiho i pognute glave odreći Tajvana i vlastite ustavne odredbe o “jednoj Kini”.
Treća faza Trećeg svjetskog rata?
Treća faza 3. svjetskog rata mogla bi početi na proključalom Bliskom Istoku ili onda kada zapadna koalicija, nakon višegodišnjeg ekonomskog i tehnološkog rata protiv Kine (koji se permanentno zaoštrava), počne s vojnim discipliniranjem ove ponosite velesile. Ratni sukob između ova dva ekonomska diva mogao bi biti neizbježan u bliskoj budućnosti ukoliko Sjedinjene Države, kako je u ovo doba prošle godine upozorio tada novoimenovani (sada već bivši, jer je to opet Wang Yi) kineski šef diplomacije Qin Gang „ne povuče kočnicu“ i “ne vrati svoj smrtonosni vlak globalnog sunovrata na prave tračnice – tračnice zajedničkog globalnog prosperiteta”.
Sve su veće neskrivene tenzije i između Sjeverne i Južne Koreje. Iran nije trn u oku samo Americi i Velikoj Britaniji. Turska također manifestira sve oštriju retoriku protiv Izraela, ali je spremna na sve kompromise, pa i na propuštanje Švedske i Finske u NATO (što je neočekivano učinila) usprkos navodno srdačnim odnosima s Rusijom.
Kosovo i Bosna i Hercegovina su također permanentna bačva baruta kojoj je za eksploziju dovoljna najmanja iskrica. I sve druge zemlje ove regije se, manje ili više (ne)transparentno, bjesomučno naoružavaju. Srbija uz blagodarnost Rusije i Kine u tome daleko prednjači, a uz nju i Republika Srpska – bosanskohercegovački entitet s većinskim srpskim i pravoslavnim stanovništvom, koji neskriveno teži disoluciji i eventualnom pripajanju Srbiji. Amerika otvoreno naoružava Kosovo, a Francuska, Njemačka i SAD kroz bilateralne i NATO-programe pripremaju za rat svoje balkanske članice Hrvatsku, Crnu Goru, Albaniju i Sjevernu Makedoniju.
Mnogo je tinjajućih požara širom svijeta koje bespoštedni fabrikanti oružja i lobistički moćnici ne gledaju okom običnog čovjeka. Za obične ljude rat je zlo, za ratne profitere je bogatstvo i moć.
Zaključak
Smisao ovog razmišljanja nije prizivanje još jednog velikog i strašnog svjetskog krvoprolića. Želja autorova je oslobađanje uma, poticanje kritičkog mišljenja i analiziranje stvarnosti otvorenih očiju. Kakofonija medijskih laži, besramne politike lidera većine najmoćnijih država Europe i svijeta, i potpuna marginalizacija uloge Europske unije na globalnoj sceni – opravdana su i realna strepnja od onog najgoreg što bi čovječanstvu mogao donijeti sam čovjek u eventualnom, ali sve bližem – nuklearnom ratu.
Izbjegavanje totalnog sukoba civilizacija ovisit će o tome hoće li vođe najjačih država prihvatiti multicivilizacijsku narav nove svjetske politike. I hoće li surađivati na održavanju te nove multipolarne strukture globalnih međunarodnih odnosa.
Sve što danas vidimo na globalnoj geopolitičkoj pozornici, međutim, govori kako vodeće zapadne sile nisu spremne prihvatiti povijesne preokrete u kojima bi era nepravednog, eksploatatorskog, neoliberalnog kapitalizma i unipolarnog svijeta bili dovedeni u pitanje. I zato bi se moglo zaključiti da je nepriznati Treći svjetski rat uistinu u tijeku, ali i da nuklearni nije daleko.
