Rusi do sada nisu u Ukrajini koristili najbolje što imaju, jer to čuvaju za mogući sukob sa SAD/NATO-om, ali američka politika iscrpljivanja potiče Moskvu na primjerene odgovore.
Izložba velikih količina zarobljenog na ukrajinskim bojištima američkog i inoga najsuvremenijeg teškoga zapadnog oružja nije slučajno otvorena na Međunarodni praznik rada 1. svibnja upravo u golemom kompleksu moskovskog Parka pobjede Sovjetskog Saveza (Crvene armije SSSR-a) nad nacističkom Njemačkom, a neposredno pošto je SAD ipak – nakon višemjesečne republikanske blokade – odobrio 61 milijardu dolara nove oružane pomoći Ukrajini i neposredno uoči 9. svibnja kada se u Moskvi tradicionalno velikom vojnom paradom obilježava pobjeda u Drugomu svjetskom ratu. Osovina nacističke Njemačke i fašističke Italije ne bi bila tako uvjerljivo slomljena, ako bi uopće, bez sovjetskoga/ruskog vojnog doprinosa tada Staljinove Crvene armije, koja je došla glave najelitnijim njemačkim armijama pod zapovjedništvom najsposobnijih Hitlerovih generala i kvislinškim postrojbama okupiranih zemalja, uključivo ustašku dragovoljačku 369. pojačanu pješačku pukovniju (tzv. vražja divizija) s 3865 vojnika, razbijenu 1942./43. na Staljingradu. Crvena je armija bila istjerala naciste iz SSSR-a, istočne i srednje Europe te prodrla u samo srce Trećeg Reicha – oslobodila Berlin – gdje je očajni Führer netom bio počinio suicid. Od ukupno oko 60 milijuna ubijenih u Drugomu svjetskom ratu, blizu 32 milijuna su samo ruske žrtve. Civilne i vojne.
Ozbiljna želja SAD-a da se u Ukrajini uistinu uspostavi trajniji, ako već ne trajan mir, podrazumijeva izravan dijalog Washingtona i MoskveNi godinu dana prije no što će 1946. godine planuti Hladni rat između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, a na Brandenburškim se vratima u Berlinu spustiti tzv. željezna zavjesa i glavni njemački grad presjeći smrtonosni Zid, sovjetski i američki vojnici su se za povijesnog susreta 25. travnja 1945. na rijeci Elbi u srcu Njemačke saveznički grlili, ljubili, pjevali, plesali, pili votku i whisky u znak zajedničke pobjede. Dva mjeseca kasnije, 24. lipnja 1945., na Crvenom je trgu u Moskvi održana pobjednička parada – à la svakogodišnja u povodu Dana pobjede ili kao sada skromnija izložba zarobljenoga SAD-ova i oružja NATO-zemalja u Ukrajini – na kojoj je dodatno ponižen poraženi protivnik. Dvije stotine zarobljenih ratnih zastava nacističkih divizija, vrhom koplja oborenih prema tlu, proneseno je Crvenim trgom i pred Lenjinovim mauzolejem s gnušanjem bačeno na zemlju.
Nije malo Nijemaca koji ni danas ne mogu zaboraviti to poniženje i nije malo tih koji Ruse ne mogu smisliti ni nacrtane – uključivo SPD-ovog kancelara Olafa Scholza i proturuski našpičenu „zelenu“ (!?) ministricu vanjskih poslova Annalene Baerbock – pa ne štede milijunske svote eura niti arsenale s oružjem, odbijaju svojim građanima od usta eda bi se sada osvećivali Rusima u Ukrajini. Na rečenoj izložbi u Parku pobjede u Moskvi, koja sugerira ukrajinsku gubitničku zbílju na ratištima i poniženje SAD/EU/NATO-ovoga tzv. svijetlog oružja, sada mogu vidjeti i ponos njemačke oklopne moći: tenk Leopard-2. Uz taj se zarobljeni oklop može vidjeti i američku diku Abrams, borbeno vozilo Bradley M113 i MaxxPro (rashodovani se takav amrrički dar Hrvatskoj vojsci upravo popravlja u slavonskobrodskom Đuri Đakoviću, sic transit), turski BMC Kirpi, britanski Mastiff, švedsko borbeno vozilo CV-90…
Što god se u lipnju dogovori, ako se uopće održi taj prozapadni skup u Švicarskoj, neće imati nikakvo globalno značenje niti će utjecati na daljnje ponašanje Rusije u međunarodnim odnosimaIzložena je i sva sila najsuvremenijega teškog i lakog vatrenog oružja, dronovi, raznovrsna oprema, zaplijenjeni dokumenti, vojne karte, ratne zastave poraženih ukrajinskih postrojbâ i štošta još što ne služi na časr ne samo demoraliziranoj već ukrajinskoj vojsci i njezinom polit-vojnom zapovjedništvu nego ni buljuku zapadnih obavještajaca i tzv. vojnih savjetnika, koji na ukrajinskim bojišnicama izravno sudjeluju u ratnim operacijama. Zapravo, drže prst na okidaču suvremenih vojnih oružja za koja ukrajinska vojska nije osposobljena te upravljaju dalekometnim sustavima za gađanje meta ne samo na poluotoku Krimu nego i duboko u Ruskoj Federaciji. Time proamerički tzv. kolektivni Zapad vuče vraga za rep. Em ne poštuje obećanje o tomu da Ukrajini neće isporučiti oružja za gađanje ciljeva u Rusiji, em globalno dovodi u pitanje vjerodostojnost svoje obrambene politike na osnovi koje već više od dvije godine skuplja međunarodne empatije i akumulira stotine milijarda dolara kešovine, em izaziva Rusiju da odgovori još žešće no do sada.
Rusi su apriorno bili upozorili SAD i tzv. kolektivni Zapad na to da imaju vrlo učinkovite odgovore na svaku ugrozu svoje nacionalne sigurnosti i teritorijalne cjelovitosti – osobito na nova zapadna oružja u Ukrajini – pa se u nekom trenutku, procijene li da je to krajnje rješenje u obrani svoje države od proameričke koalicije i NATO-a, neće libiti uporabe i oružja sudnjeg dana. U Ukrajini, u Europi ili bilo gdje u svijetu, uključivo SAD. Zapadne obavještajne službe danonoćno prate svaki pokret ruske vojne sile, političari i mediji drže da „Putin blefira, jer je svjestan da će njegova zemlja u tom slučaju izgorjeti u istom paklu“, pa opasno balansiranje na žici nad ponorom globalne katastrofe nikako nije stvar za kalkuliranje. Ako Washington i Moskva ne presijeku ukrajinski gordijski čvor – svi ini akteri, uključivo Kijev Volodimira Zelenskog, samo su statisti na jednoj ili drugoj strani, nisu važni – podjarivanje ratne igre može u nekom trenutku neodgovornosti katastrofalno po Kuglu izmaknuti kontroli.
Sve ankete javnog mnijenja, ali i povjerljivi podaci zapadnih obavještajnih službi upućuju na isti zaključak: više od tri četvrtine Rusa uvjereno je da proamerički tzv. kolektivni Zapad radi o glavi njihovoj domoviniPoruka moskovske izložbe zarobljenoga u Ukrajini zapadnog oružja, pa baš uoči Dana pobjede SSSR-a nad nacističkom Njemačkom u Drugomu svjetskom ratu, nekako ide u tom smjeru. Vladimir Vladimirovič je lani bio ironično komentirao euforiju u Kijevu i u zapadnim medijima o tomu kako SAD, Njemačka, Velika Britanija i još neke zemlje proameričke koalicije šalju Ukrajini svoj najmoćniji oklop i raketne sustave srednjeg dometa (ne dalekog!), što je donijeti prekretnicu na bojištu i ukrajinsku pobjedu: „Američki Abramsi, britanski Challengeri i njemački Leopardi jednako će gorjeti pod ruskim projektilima kao i neprijateljski u Drugomu svjetskom ratu!“ Hladni rat i promiskuitetni odnos SAD-a i inih zapadnih saveznika, uključivo ekstremno prozapadni kukavičluk CRO vlasti za HDZ-ovih mandata, desetljećima bagateliziraju i sovjetske/ruske ratne žrtve i velike moskovske proslave Dana pobjede nad nacifašizmom.
U Moskvi je netom po završetku Drugoga svjetskog rata bila priređena impozantna izložba zarobljenoga njemačkog oružja kao demonstracija pobjedničke moći svjetske velesile. Također, svake su godine Crvenim trgom prolazili obljetničarski mimohodi s ešalonima sve novijeg oružja i specijaliziranih postrojbâ i te su se slike prenosite urbi et orbi. Hladni rat i tzv. ravnoteža straha između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka (SAD/NATO-a i SSSR-a/Rusije/Varšavskog ugovora) iznjedrila je niz sporazuma o kakvoj-takvoj kontroli nuklearnog naoružanja, međutim, ukrajinski rat ih je doveo u pitanje: zapadnim izigravanjem obaveza, ali i ruskim odustajanjem od dogovorenoga. Svijet je upao u živo blato vrlo toksične neizvjesnosti, kojoj se ne nazire kraj. Dapače…
I aktualan je ukrajinski režim – koji kronično pati od nedostatka vojnika, streljiva i ratnog morala, jer više nitko nije lud dragovoljno biti topovskim mesom za ekstremno korumpirani režim koji loše vodi državu i vojne operacije – sve skloniji povremeno „impresionirati“ javnost zarobljenom ratnom tehnikom ruske vojske, uglavnom oružjem sovjetske proizvodnje. Rusi do sada nisu u Ukrajini koristili najbolje što imaju u arsenalima, jer to čuvaju za možebitan sukob sa SAD/NATO-om, ali (pro)američka politika političkog, ekonomskog i vojnog iscrpljivanja Ruske Federacije potiče Moskvu na ravnopravne/ravopravnije političke, ekonomske i vojne odgovore, pa je pitanje to će u tzv. ratu do posljednjeg Ukrajinca dulje izdržati. Doduše, liderima na proameričkom Zapadu sve više dolazi iz debelog mesa u glavu da su se vodili pogrešnom računicom kako će Rusija vrlo brzo kiksati, jer „ne može sama protiv svih nas“, „ruski će se narod pobuniti i svrgnuti Putina“, „u Kremlju će demokracija (Navaljni!?) zamijeniti autokraciju“ i tako to, kad ono… Rusija zarađuje na ratu.
Vrag zna što je komu od političara u glavi i koliko je zarobljeno oružje s jedne i druge strane uistinu pokazatelj stanja na bojišnici, međutim, dade se vidjeti iz druge galaksije kako se takvim manifestacijama želi poslati poruka svojoj i inoj javnosti o nadmoći, o vojnoj superiornosti, o moralnoj snazi i uspješnim ratnim taktikama respektabilnog značenja. Ruska izložba ukrajinske ratne sramote pod vedrim nebom, na otvorenom, već na ulazu ima znakovitu parolu istaknutu iznad ratnih trofeja: „Naša pobjeda je neizbježna“. To je istoznačna poruka onima neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata, svih godina obljetničarskih mimohoda Crvenim trgom nakon toga, pa i ovogodišnjega u povodu Dana pobjede. Sve ankete javnog mnijenja, ali i povjerljivi podaci zapadnih obavještajnih službâ upućuju na isti zaključak: više je od tri četvrtine Rusa uvjereno da proamerički tzv. kolektivni Zapad radi o glavi njihovoj domovini, da je u Ukrajini na vlasti pronacistički režim marionete Volodimira Zelenskog te je opravdana tzv. specijalna vojna operacija za denacifikaciju te zemlje, odnosno da je SAD desetljećima najveći ruski neprijatelj.
E sad, jako je relativno to čija je pobjeda neizbježna u okolnostima kad su obje strane gubitničke već od prvog metka što su ga ispalile jedna na drugu u ratu unaprijed lišenom svake mogućnosti – pobjede. Pobijedili su nečovječnost, nesavjesnost, politička nezrelost, imperijalna pohlepa… I to se ovih dana – karikaturalno, krajnje ironično – nastavlja, je li, najavom nekakvih „pregovora o Ukrajini“ na koje je u lipnju u Švicarsku pozvano 160 izaslanstava, ali ne i rusko. Sic transit. Bez Rusije kao jedne od zaraćenih strana, na proameričkom tzv. kolektivnom Zapadu proglašene „isključivim krivcem za ničim izazvanu“ (sic transit) agresiju na Ukrajinu, pregovori o miru u najvećoj europskoj zemlji jednostavno nemaju smisla. Gubitak vremena, a vrijeme za mirno rješenje je nepovratno izgubljeno. Ako već ne i prije 2014. godine, a ono netom prije prve razmjene vatre 24. veljače 2022. Nikakvo učinkovito rješenje o Ukrajini ne mogu donijeti navijačka izaslanstva pod SAD/EU/NATO-ovom dirigentskom palicom -makar i u „vječno“ neutralnoj Švicarskoj – ako za zelenim stolom ne sjede i ravnopravni ruski pregovarači.
Ukrajinski režim Volodimira Zelenskog ionako više ni o čemu ne odlučuje otkad se dao nagovoriti iz Washingtona da Putinu provokativno odmahne rukom i „hrabro“ prekorači tzv. crvenu crtu (dovlačenje NATO-a na rusku granicu, etc.). I sada, je li, ima na duši što je tražio: 10 milijuna iseljenih Ukrajinaca u inozemstvo, pola milijuna mrtvih i teško ranjenih vojnika i civila, razorene gradove i sela, uništenu komunalnu infrastrukturu, energetiku i industriju, zgaženu ratnom tehnikom i zatrovanu poljoprivredu i stanovništvo kojemu su navrh glave totalni nered u Ukrajini, restrikcije, nepravda na svakom koraku, rastuće socijalne razlike i zaglušujući ratni bubnjevi iz rezidencije Volodimira Zelenskog. Malo tko još vjeruje bivšem osrednjem tv-komedijašu, koji bez pokrića obećava „ukrajinsku pobjedu u ratu i protjerivanje ruskog agresora sa svakog pedlja okupiranog tla“.
Zelenski nije nikad bio u poziciji odlučivati o sudbini svoje zemlje, još manje u glavi politički neiskusne proameričke marionete. kamoli sada kad mu vojska bježi s ratišta, sramotno ostavlja skupo zapadno oružje Rusima za izložbu, a svježe vojničke zamjene nema. Što u tim uvjetima može odlučiti „pregovarački debatni klub“ u Švicarskoj, osim popiškiti se uz vjetar s Alpa? Indikativno jest da je švicarska vlada, domaćin tzv. mirovnih pregovora, objavila kako je „uvjerena da Rusija mora biti uključena u taj proces“, jer „mirovni proces bez Rusije nije moguć“. E sad, pitanje je što jest, a što nije istina kad švicarska vlada dodaje kako je „uvijek bila otvorena pozivanju Rusije, ali je Moskva opetovano isticala da nije zainteresirana sudjelovati na prvom takvom summitu“. Ide joj na ukrajinskom ratištu, pa navodnom nezainteresiranošću zapravo cilja na veći dobitak za zelenim stolom? Ili…
„Budući da je Švicarska prihvatila europske sankcije protiv Rusije, nema kredibilitet kao neutralni posrednik u mirovnim pregovorima“, poručeno je iz Moskve. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Sergejevič Peskov tvrdi da skup u Švicarskoj nije vjerodostojna inicijativa: „Ne shvaćam kakva bi prekretnica bila ta mirovna konferencija. O kakvoj konferenciji govorimo bez sudjelovanja Rusije, o kakvoj ozbiljnoj konferenciji s ozbiljnim očekivanjima da će biti nekih rezultata? To je posve nemoguće i jasno je da se radi o nekoj vrsti inicijative koja nije usredotočena na rezultate“. To je stajalište lako povezati s činjenicom da je skup u Švicarskoj inicirao sâm Zelenski, nesposoban da išta pozitivno riješi u izravnom kontaktu s Moskvom, a kao proamerička marioneta uopće nije zanimljiv Moskvi. Nema veze, je li, što su na summit pozvani predstavnici skupina G-7 i G-20, BRICS-a, EU-a, međunarodnih organizacija i dva religijska vođe.
Oni bi se 15. i 16. lipnja 2024. u resortu Bürgenstocku u kantonu Nidwaldenu nedaleko od Lucerna trebali, zamišljeno je, dogovoriti o „okviru za trajni mir u Ukrajini te o planu sudjelovanja Rusije u mirovnom procesu“. Je li normalno da se o „trajnom miru“ i „planu za sudjelovanje Rusije u mirovnom procesu“ dogovaraju neki treći, odreda protivnici ruskog angažmana u Ukrajini, a pod vodstvom – Volodimira Zelenskog? Dakako da nije, i zato je takav skup – bez Rusije!? – promašena stvar. Promašena čak i da Rusija pristane sudjelovati u tim „pregovorima“, jer je odnos snaga isti kao sada u odnosu na rat u Ukrajini: SAD i cijeli tzv. kolektivni Zapad protiv Rusije u cilju što učinkovitijeg slabljenja te velesile u svakom smislu i vojnog poniženja. Na toj pak osnovici nema nikakvog i pogotovo – trajnog mira. Što god se u lipnju dogovori, ako se uopće održi taj prozapadni skup u Švicarskoj, neće imati nikakvo globalno značenje niti će utjecati na daljnje ponašanje Rusije u međunarodnim odnosima.
Tim više, jer ni sadašnjem ukrajinskom režimu očito nije stalo da trajnog mira i prosperiteta te zemlje budući da u polit-vojnom vrhu nema pameti. Naime, to besramno potvrđuje urbi et orbi i ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba u intervjuu magazinu Foreign Policy: „Znamo da nema smisla imati Rusiju za stolom, ako ne može jamčiti da će djelovati u dobroj vjeri (prihvatiti što joj SAD i tzv. kolektivni Zapad uvjetuju? – op. a.). Stvaranje dodatnog pritiska na bojnom polju i ujedinjavanje država koje dijele ta načela pomoći će da Rusija bude spremna sudjelovati u dijalogu o trajnomu miru“. Ništa od toga. Ozbiljna želja SAD-a da se u Ukrajini uistinu uspostavi trajniji, ako već ne trajan mir, ne uključuje nikakve švicarske „debatne klubove“ i masno plaćene, a kompromitirane „posrednike“, „mirotvorne“ fige u džepu, već izravan dijalog Washingtona i Moskve čijih će se zaključaka držati obje strane, a Kijev bespogovorno operacionalizirati. I točka.
Neizravna je to poruka i jednomjesečne sada moskovske izložbe „Naša pobjeda je neizbježna“, što je pak – onima koji znaju čitati između redaka – pojasnila i glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Vladimirovna Zakharovna: „Izložba će biti zanimljiva onima koji još vjeruju u ‘zapadne vrijednosti’ ili ne primjećuju NATO-ovu hibridnu agresiju na Rusiju i njezine narode“.
