Zapisi i sjećanja: Bepina je kasno došla

Serija „Malo misto“ reprizirana je više puta i uvijek je u televizijskom gledalištu dočekivana kao najveća premijera. Ni jedna serija hrvatske proizvodnje nije doživjela tako izuzetnu popularnost. Kad je prvi put bila prikazana, ulice gradova bile su puste. Je li tome razlog odlično, pitko štivo Miljenka Smoje ili pak prvorazredna glumačka ekipa na čelu s Borisom Dvornikom (Roko Prč), Karlo Bulić (doktor Luigi), Zdravka Krstulović (Anđe Vlajina) ili životna supatnica dr. Luigia - Bepina, teško je dokučiti? A upravo ta Bepina prigrlila je milijunski auditorij, zahvaljujući prvenstveno sjajnoj Asji Kisić.Nešto se čudno zbilo s tom glumicom koja je na vrhuncu glumačke karijere i fantastične popularnosti jednostavno otišla sa scene. I to u vrijeme kad je bila najtraženija. I ne samo to, ona je odmah nakon svršetka serije, prerano otišla u mirovinu. Bilo je to 1972. godine i od tada pa do smrti nije nogom kročila u HNK  Split, pritom odbijajući bilo kakve kontakte s novinarima. Imao sam kod gospođe Asje neki „mali kredit“. Bio sam joj drag jer sam znao s njom. A i ona je meni bila draga. Uvik bi se zaustavili, popričali  bar nekoliko minuta. Bila je srdačna i jednostavna. Prava gospođa koju nitko nije mogao na ulici doživjeti kao veliku glumicu. Ali i ona je uvijek kod tih susreta znala osjetiti „podlu“ novinarsku nakanu za razgovorom. Čitalačka publika je to tražila. Bila je žedna i gladna glumice koju su svi obožavali.

- Ma koliko sam vam puta već rekla da me novine, ni televizija ne interesiraju. Ono što je bilo prošlo je. Ja sam sada jedna obična penzionerka i ne zanima me nikakav publicitet, rekla je Asja Kisić. I upravo dok je argumentirano odbijala bilo kakav razgovor, u njenom stanu na splitskim Bačvicama zazvonio je telefon...

- Evo vidite, ovo ste ih vi nagovorili!

- Koga?

-  Radio Rijeku!

- Pojma nemam Asja, časna rič. Čista slučajnost! Pustite Rijeku, mi smo naši!

- Je, ali ako sad pristanem s vama razgovarati onda ću morati i s njima. A zarekla sam se da neću.  A o čemu bi razgovarali?

- Pa, o svemu pomalo. Za početak dobro bi došla Bepina. Znam, nerado o tome pričate. Glumački je možda i beznačajna pored niza uloga koje ste odigrali. Ipak, Bepina Vas je proslavila. Ali mene sad ovog trenutka kopka ta Vaša odluka da se potpuno povučete. Kao da nikada niste ni postojali. Zašto tako gospođo Asja?

- Ma znate što je mene zabolilo. Igrala sam trideset godina. I tko je izvan Splita znao za neku Asju Kisić? Nitko, možda poneki dobri poznavatelji kazališne umjetnosti. Ali, kad se odvrtila ta Bepina, odjednom mi nude angažmane sa svih strana. To me malo zabolilo, nepravedno je to. Bepinu bi svaka naša žena mogla igrati. Ja barem tako mislim. Nakon toliko godina rada u teatru ja sam prestala biti Asja Kisić. Na ulici su me zaustavljali i pitali - Kako ste šjora Bepina? – Eno, Bepina! To je ludnica, a i danas je tako. Dakako, mladost me ne poznaje ali stariji me nisu zaboravili. Ta Bepina je kasno došla. Možda da sam je odigrala na početku karijere, možda bi mi pomoglo nešto.

- Nije vam ni odmogla?

-  Ma smetala mi je! Kako ne razumite, smetala mi je.  Igram na sceni Zlatarevo zlato. Umire ta majka koju tumačim i kolega me podiže „mrtvu“ na ruke. Jedan dramatični trenutak. Kad najednom čujem iz gledališta „Bravo, Bepina!“. To me je pokosilo i čekala sam trenutak da odem u mirovinu. Mene je to smetalo, to nisam mogla podnijeti. Jednostavno, nisam bila spremna za takvu popularnost.

-  Pa ne može samo ta Bepina biti razlog odlaska u mirovinu?

- Bila je jedan od dva razloga. Sačekala sam 35 godina radnog staža i rekla gotovo je, odlazim. Direktor kazališta u Splitu bio je Nikola Tanhofer. Odmah mi je ponudio da ostanem i dalje u angažmanu, da ću primati plaću kao i prije, plus mirovinu. Učinilo mi se to donekle primamljivo. Međutim, jedna moja prijateljica kazala mi je da je čula od jedne članice zbora: Ma vidi ti one Asje, ide u penziju i ostat će u kazalištu i tako zauzeti mjesto nekoj mladoj glumici! Čim sam to čula, odmah sam išla kod direktora i rekla kako neću prihvatiti njegovu ljubaznu ponudu. Više nikad nisam došla u teatar.

Kad sam bila mlada glumica teško sam dolazila do neke značajne uloge, a kada bi je dobila onda su mi glumice koje su dotad igrale tu ulogu žderale živce. Doživjela sam na generalnoj probi da mi u garderobu dođe starija glumica, ta koja je mislila da je ona trebala igrati tu ulogu, i kaže mi: Mala moja to je užasno, ne može te se gledati! Naravno, plakala sam ali i poslije toga razmišljala o svemu tome. Već tada sam donijela odluku da ću se na vrijeme povući kako ne bih došla u situaciju da nekoj mladoj glumici žderem živce. I nije mi žao zbog te odluke.- Zašto više nikada niste došli u kazalište, barem na nekakvu predstavu?

-  Eto vidite, to i mene čudi. Ne mogu vam dati odgovor, ne znam šta bih rekla. Možda je razlog tome i to što ja nikada ne živim s prošlošću. Ono što je iza mene, ja to zaboravljam. Nikada neću kazati „o, kakva sam je bila u onoj ulozi, kako je to bilo divno!“. Nikad, jer onda je bilo onako i da danas imam priliku gledati te velike predstave bilo bi to užasno, jer kazalište se razvija. Onda je bilo puno patetike, a danas se prirodno glumi. Kad netko doživi tih 35 godina svoga zvanja to treba zaboraviti. Sada živim jednim drugim životom i moja današnja prijateljstva nemaju veze s kazalištem, čak i ne volim razgovarati o kazalištu. Volim pročitati kritiku u novinama, ali znam da se ne mogu vratiti. Čak ne gledam slike iz tih vremena. Nisam sačuvala ni  jedan jedini novinski izrezak. Je li vi to meni vjerujete.

- Virujem ja Vama ali meni je to tužno. Razumijem da se želite odmoriti. Pored dugih šetnji i druženja, kažete kako najviše volite gledati televiziju. Što najradije gledate?

- Opila me ova Slikom na sliku. Ne mogu zaspati bez nje. A kad vidim što se sve događa, opet ne mogu spavati. Strašno me zabolilo ono što su nam napravili… taj Osijek, Dubrovnik... Bože moj, Dubrovnik, jedna Ijepota! Sad bih mogla zaplakati. Mi se borimo srcem, a to uvijek pobjeđuje.

-  U Splitu niste poznati samo kao vrsna glumica već i kao veliki ljubitelj životinja?

- Obožavam ih! Ja ih ne razlikujem od ljudi jer i mi smo jedna vrsta životinja. Viša vrsta... možda? Kad vidim mačku, psa,  ma ja se ganem. Kad jedem negdje vani na otvorenom i ako mi priđe pas, ja sam u stanju veći dio moje šnicle dati mu. Ja ih osjećam i znam da ih se ne smije vrijeđati jer i životinje imaju svoje dostojanstvo, imaju svoje misli, svoju volju, ljubav. Baš kao i mi! Volim na televiziji gledati dokumentarce o životinjama. Ma ta majka s onim malima, ma kako se ta majka sama bori za svoje mlade. Isto kao i mi, potpuno isto.

- Vidim, nema više Ćiće?

- Ne dirajte mi u rane! Imala sam tog mog Ćiću, papagala, obožavala sam ga. Ja sam s njim razgovarala. Eto, tu je zakopan ispred moje kuće u vrtu i svaku večer kada idem spavati, izađem na balkon i kažem mu laku noć Ćićo, a ujutro  dobro jutro Ćićo! Strašno sam ga volila i ne bih više životinje. Jer, kad sam 1989. godine svršila u bolnicu, meni je prva misao bila što ću sa Ćićom.

- Može li se s mirovinom dramske prvakinje stići do kraja mjeseca?

-  Ne može se ni sa tri. Prolazi se nekako, a što se tiče luksuza, garderoba je od prije, imala sam je dovoljno. Mene elektrika ubija. Ja mogu i gladovati, ali smrzavati se ne mogu.

- Ostvarili ste sve ono što jedna glumica može poželjeti. U privatnom životu, je li ostalo nešto što ste željeli a nikada niste dobili?

- Sad se više nažalost to ne može ostvariti. Strašno sam  željela imati dijete. I  to curicu. Bubrežni sam bolesnik i nisam ostvarila tu veliku želju, a to mi strašno nedostaje. Ali zato imam dva unuka od moje najbolje prijateljice. Obožavam ih kao da su moji unuci. Eto, jeste li zadovoljni? Rekla sam vam i više nego sam mogla zamisliti da bih pričala nekome. Rekla sam neke detalje iz svog života. I vjerujte mi, kad bih se mogla vratiti nazad, nikad više ne bih htjela proživjeti ono što sam proživjela. Nikad! A sad mi obećajte da me više nećete tražit za ovakvu vrstu razgovora. Mi ćemo kao i do sada uvik popričat ali ne za radio, ne za novine. Obećanje?

Nisam dao obećanje, jer sam 3. kolovoza 1996. napisao:

Kad umren, onda te molin da mi na grob staviš samo jednu malu tabelicu: ovod sritno počiva Bepina virna vinčana žena likara Luiđa. Eto, samo to i ništa drugo. Ni godine rodenja ni smrti, nemoj mi za gospu stavit...

Tako je to, eto, bilo i bit će u zadnjoj epizodi serije „Malo misto“, definitivno najpopularnijoj televizijskoj domaćoj seriji. Ali, jedan lik, naizgled sporedan, lik Bepine, obične, skromne, dobre dalmatinske žene izašao je odmah nakon prve epizode u prvi plan. Je li to bila zasluga Smojina teksta ili pak sjajnoga glumačkog umijeća Asje Kisić? Odgovor je nedvojben: Asja je bila nezamjenjiva Bepina, baš onakva kakvu je možda Smoje zamišIjao ali je nije mogao u svome scenariju tako fino iznijansirati. I Bepina je proizvela neviđeni gledateljski boom! Za vrijeme emitiranja serije ulice su bile potpuno prazne. Žene su je bez obzira na dob, socijalni i akademski status obožavale i sažaljevale. Ona na ulici nije bila Asja Kisić, bila je „stvarna“ Bepina. Žene su je tješile, u crkvu išle i Boga molile da je (ipak) Luigi vinča.

Jedna snažna umjetnica koja je godinama nosila fah karakternih heroina u brojnim kazalištima, od Zagreba, Osijeka, Dubrovnika, Rijeke, Beograda a od 1952. u Splitu, postala je Bepina, bidna, jadna... najobičnija žena iz puka. Ona više nije bila glumica već šjora Bepina, kojoj su na splitskoj tržnici nudili najbolju zelen, ne zaboravIjajući pripomenuti da okrene leda Luigiju i neka ga k vragu pošalje... Ona je zaslužila boljeg muža, nekoga tko će više cijeniti sve ono što je pružala kao nevinčana žena doturu.Ta slava i popularnost imala je i drugu stranu medaIje. Kao prava i istinska glumica, nije htjela nakon svršetka serije živjeti s tim likom. Željela je ponovno biti Asja Kisić.  Ali  to više nije bilo moguće. A tomu je sama bila „kriva“ jer je Bepine doživjela kroz život: ona je u njoj vidjela svoju majku, svoje tete, svoje prijateljice. I te životne slike samo je prenijela na mali ekran. Miljenko Smoje doživio je najviše neugodnosti u životu onoga trenutka kada u posljednjoj epizodi Bepina umire. To mu svekoliko gledateljstvo nije moglo oprostiti. Tražili su ultimativno od »ubojice« da im vrati njihovu Bepinu.

I kakvog li apsurda, umrla je 3. kolovoza 1996. u Splitu, u vrijeme repriziranja serije "Malo misto".

Zaspala je zauvik Asja Kisić. I što reći na odlasku, osim: Laku noć, Bepina!

* Tekst objavljen u „Novom listu“ 26.1.1993.