Naravno da vjerujem u bajke. Ljudi vole bajke ne samo kad su djeca. Možda i više kad su stariji. Neki se rado izoliraju od neugodne stvarnosti, prakticiraju jogu, fanatično navijaju za objektivno prosječan klub, idu na duhovne vježbe i usrdno mole. Ne treba ih prezirati; mnogima je život, objektivno ili ne, prazan, tužan i usamljenički. Uopće nije loše živjeti u svojoj bajkovitoj konstrukciji svijeta.

Mene su kao dijete oduševljavale bajke, a naročito ”Šuma Striborova”, Domaći i Malik Tintilinić. Naročito ona scena kad snaha-zmija pokaže svoj pravi jezik i oda svoju pohlepnu narav. Nešto me je tu zbunjivalo. Mladić, umjesto da je otjera ili ubije, nije priznavao dokaz. On otjera majku.

U knjizi nije bilo puno detalja o njihovoj vezi, kako je ona to bila lijepa, jesu li spavali zajedno, jesu li se grlili na mjesečini i slično. Znam da bi takva pitanja pokvarila bajku, jer bajka vrijedi baš zato što se ne postavljaju banalna pitanja. Nije to kuharska emisija ili natjecanje u pjevanju, nije to sučeljavanje kandidata, pa da se sakrivaju zmijski jezici, a otrov servira neprimjetno. Bajka je bajka.
Izbori su groteske u kojima se uživa u pretjerivanjima, u kojima se smijemo pretencioznim glumcima koji afektiraju, prave se važni, pametni i hrabri, te da će sve prestati kad dođemo kući i da će pobijediti bolji. Prvi sam za to da je situacija tako ozbiljna da se treba smijati i zezati, ali za sretan kraj i mirnu savjest to nije dosta

Mnogi kod nas misle da je izborna pravila pisala Ivana Brlić Mažuranić i sve čekaju sretan ishod. Žive u zabludi i bajci. Ne radi se o plemenitim i zlim likovima, sretnom završetku, već se radi o ljudima. Ljudima, a ne princezama, koji su srećom i ambicijom upali u uloge kandidata u natjecanju i ne moraju se držati pravila (ne mislim na zakone, napisana pravila izbornih tijela).

Čak suprotno, oni se moraju držati očekivanja o tome kakvi bi trebali biti – lukavi i drski. To su pravila, stvarna pravila.

Od naših kandidata se očekuje da pretjeruju, da lažu, traže rupe u zakonu i zaboravljaju dobre običaje. Ne daj, Bože, da kandidat kaže ”Ja mislim, ali nisam siguran”. Svi glasači, a najprije konkurenti, reći će da je nesiguran. Što on ima misliti.

Izbori su groteske u kojima se uživa u pretjerivanjima, u kojima se smijemo pretencioznim glumcima koji afektiraju, prave se važni, pametni i hrabri, te da će sve prestati kad dođemo kući i da će pobijediti bolji. Prvi sam za to da je situacija tako ozbiljna da se treba smijati i zezati, ali za sretan kraj i mirnu savjest to nije dosta.

Potpuno je sporedno o kakvim se izborima radi. Prvi su pred nama izbori za predsjednika. U prikazu anketa govori se o izbornom pragu, miješaju kandidati i stranke, ne govori ništa o formalnostima isticanja kandidature i potrebnih 10.000 potpisa.

No sada i samozvani kandidati sudjeluju u svemu s titulom kandidata. Kandidati in spe formiraju stožere, traže donatore, daju intervjue i govore o stvarno nepostojećim programima. Sitnica, smatraju, je za njih promijeniti Ustav, imati većinu i podršku Sabora, ne brine ih načelo podjele vlasti ni obična pitanja o tome koliko koštaju njihovi prijedlozi.

Čak i kad kandidat pokaže svoje ružno (zmija pokaže račvasti jezik ili krajnike) i pokaže pravo, ružno, lice, narodu se čini da ništa nije bilo, da je to trenutak slabosti, zanesenost ili opijenost, pa će se okrenuti novim temama bajke. Istina, pouka bajke je gruba. Guja ”pak ne bijaše prava zmija, nego bijaše ljudska duša, radi grijeha i zlobe ukleta”, rasplet je pun čuda i teško ga je bilo predvidjeti. Zato u stvarnosti kandidati pričaju bajke.

Što, uostalom, košta pričati o krvoločnim partizanima i plemenitim ustašama? Slobodno zamijenite pridjeve.

Tako kandidatkinja u Istri dobro govori o antifašizmu, a u Imotskom se prisjećaju skladnih crnih uniformi.

Znaju naši kandidati da je istrošena roba priča o ustašama i partizanima, ali što škodi malo prčkati po prošlosti, govoriti o divnoj budućnosti, a preskočiti grubu sadašnjost za koju snose krivnju.
Naravno da vjerujem u bajke. Ljudi vole bajke ne samo kad su djeca. Možda i više kad su stariji. Neki se rado izoliraju od neugodne stvarnosti, prakticiraju jogu, fanatično navijaju za objektivno prosječan klub, idu na duhovne vježbe i usrdno mole. Ne treba ih prezirati; mnogima je život, objektivno ili ne, prazan, tužan i usamljenički. Uopće nije loše živjeti u svojoj bajkovitoj konstrukciji svijeta

Divno je odabrati priče o Titovim ženama i Pavelićevim pijankama, jer ovi danas smatraju da time izgledaju bolje u očima birača. Škoro neće napadati Predsjednicu već Plenkovića. Ona ni o čemu ne odlučuje, pa zato!

Pa za što se ona kandidira, što je radila? Lupala šakom po stolu i tjerala premijera u kut?

Milanović neprijatelja vidi u sebi, i glavni zadatak mu je savladati sebe. Kolinda, ako propadne zaposlenje u Minnesoti, bavit će se demografijom, jer tu se o mjerama može svašta reći, a učinci će se vidjeti tek za deceniju, dvije. Još je ljepše govoriti o vojsci, ali ne o nabavkama, već o hrabrosti vojnika.

Da ne duljim. Ono što se govori nisu ni planovi ni obećanja. To su formule koje treba ugurati u jezik, vijesti i rasprave u kasne sate.

Bit izborne taktike je preuzeti primat i tumačenje neke teme bez obzira na stvarne namjere. Suprotno, suverenisti će prodavati poduzeća, zgodno nazvana obiteljski srebro, kozmopoliti će ljetovati u rezidencijama, umirovljenici – bar njihovi predstavnici – uživat će novu mladost. Mlade će se pridobiti pozivanjem na nacionalni ponos, vjerom u slavnu budućnost koja ih čeka, mržnjom prema establišmentu, masonima i Srbima.

Hladno i objektivno; to nisu ni planovi ni obećanja. To su gluposti.

Njima uvjerljivost daje pretvaranje izbora u spektakl, relativizaciju pravila. Ideja da je u kampanji svakakvo trabunjanje dozvoljeno jer zabavlja puk.

I još se kaže da se glasa srcem, što je sasvim sa stajališta medicine i psihologije krivi organ, a kad bi to i shvatili kao poetsku slobodu, izbori postaju poetsko plagiranje stvarnosti, problemi izmišljotina zlih sila, a kandidati patuljci iz bajke koji prate princezu koja se izgubila u šumi.

Postoje neki koji vjeruju da zla žena sa zmijskim jezikom nastrada, ali to se tako nije dogodilo ni u bajci. Naivni momak je voli i dalje, a tek uporna, dosadna svekrva i Malik Tintilinić poprave stvar.

U bajci se ne vodi računa o vremenu. Možda je to potrajalo godinama, a momak je ženu napustio jer majka bolje kuha. Kada zmija zapaluca jezikom i svi ga vide, u politici i stvarnosti nije kraj. I u bajci o carevom novom ruhu svi su se čudili da ranije nisu primijetili da je car gol.
Milanović neprijatelja vidi u sebi, i glavni zadatak mu je savladati sebe. Kolinda, ako propadne zaposlenje u Minnesoti, bavit će se demografijom, jer tu se o mjerama može svašta reći, a učinci će se vidjeti tek za deceniju, dvije. Još je ljepše govoriti o vojsci, ali ne o nabavkama, već o hrabrosti vojnika

Dosta bajki. U stvarnosti princeza ne ljubi žabu, ne kolju se zmajevi, a dvorci trebaju građevinsku dozvolu. U stvarnosti onaj tko ne poštuje pravila, prezire etiku, a želi biti vođa treba biti razotkriven apelima na razum glasača koji imaju srce, ali imaju i razum.

Čitajte novine bez vjere da su naslovi točni, slušajte obećanja misleći tko će ih izvršiti i koja ja je tome cijena. Ne padajte na osmijehe, grljenje s djecom. Pitajte tko plaća oglase, kave po provincijskim kafićima.

Budite promišljeni, razumni i lišeni mržnje u zanosu. Primijetite razlike između bogatih i skromnih.

I najvažnije – ne nasjedajte na parolu da su svi isti, da nemate za koga.

Ne budite kao ribe koje grizu na ješku, svjetlucavi blinker ili panulu. Shvatite da Hrvatska ne može biti zemlja bajki. U bajkama nema rješenja ni budućnosti, tek sretan kraj.

Zar je ovo kraj? Nismo valjda do tuda došli? Nemamo sretan kraj.

autograf