Unatoč popularnosti modnoga pripovijedanja o facebook-pokretima, fasciniranost tehnologijom – uobičajeno – propušta ono što je ključno: širenje prosvjeda nije bitno drukčije, pa ni puno brže no 1968. Čak su i usporedbe s 1848. posve opravdane. Zvala se prošlost “svjetskim studentskim revoltom“, ili pak “proljećem naroda“, širenje je prosvjedovnoga naboja svagda bilo simbolički posredovano, na bitno sličan način. Radilo se o tiskanim medijima ili televiziji, o golubinjoj pošti ili “emajliranju“, vijesti se kao signali za akciju u svim razdobljima prenose na usporediv način...


Pritisak javnoga (točnije, u javnosti proizvedenoga) očekivanja svakoga je dana sve teže podnositi – teret stalno ponavljanog pitanja: “A kada ćemo mi krenuti?“ opterećuje i vladu i opoziciju, i policiju i “anarhiste“, i analitike i novinarčad. Jer, eto, trgovi i ulice puni su prosvjednika čak i u Bugarskoj, da se više i ne govori o Grčkoj, Sloveniji, SAD, Italiji, Španjolskoj… Čak i radikalni ljevičari (za ostale nije čudo) prihvaćaju pritom očitu nacionalističku implikaciju sažetu u zabrinutom pokliku: pa nećemo, valjda opet, zaostajati za svijetom!


Brzina širenja prosvjeda


Unatoč popularnosti modnoga pripovijedanja o facebook-pokretima, fasciniranost tehnologijom – uobičajeno – propušta ono što je ključno: širenje prosvjeda nije bitno drukčije, pa ni puno brže no 1968. Čak su i usporedbe s 1848. posve opravdane. Zvala se prošlost “svjetskim studentskim revoltom“, ili pak “proljećem naroda“, širenje je prosvjedovnoga naboja svagda bilo simbolički posredovano, na bitno sličan način. Radilo se o tiskanim medijima ili televiziji, o golubinjoj pošti ili “emajliranju“, vijesti se kao signali za akciju u svim razdobljima prenose na usporediv način (Šenoin junak u “Seljačkoj buni“ mijenja, primjerice, vrst pera koje nosi na šeširu kako bi dao znak za djelovanje). Danas je to, dakako, moguće učiniti brže i opsežnije, ali – uzme li se cyberspace kao odlikovan komunikacijski medij – postotak (funkcionalno) nepismenih opet raste na razinu od prije stotinjak godina. Primatelji poruka su, dakle – barem djelomice – obrazovno, generacijski, pa i topički (pred)određeni; njihov je krug, unatoč svemu, vjerojatno još uvijek uži od onoga koji je – posredstvom radija i televizije – mogao primati informacije o šezdesetosmaškim djelovanjima. Uz to, ništa se revolucionarno ne zbiva unutar samih digitalnih medija, oni su, i dalje, alat za (uglavnom neuspjele) pokušaje radikalnih političkih (gdjegdje i socijalnih) promjena.

Brka se cilj i sredstvo

Ostave li se nekako tehnologijske inovacije (i “inovacije“) po strani, drugi je problem karakterističan za aktualnu pripovijest o prosvjedima (postmoderni nadobudnici zvali bi ju, dakako, narativom). Radi se o (kod nas čak: preliminarnome) doživljavanju prosvjeda kao poželjnoga događaja po sebi, kao odlikovane povijesne (ili, barem, epohalne) zgode koja bi razdrmala postojeću političku učmalost samim svojim nadolaskom. Ponovno se brka cilj i sredstvo, i mnogi od aktivista različitih prosvjedovnih zbivanja (vjerojatno nesvjesno) karikiraju dogodovštine iz 1968. Prije pola stoljeća nejasna je otvorenost parole “Ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo“ imala implicitno kritički smisao u opreci spram vladajućega političkog govora koji je bio do neizdrživosti tehnokratski predodređen, no danas je svjesna neodređenost u javnome izričaju izgubila prevratni potencijal. Posebice u državi u kojoj premijer nakon prve godišnjice obnašanja vlasti hladnokrvno (i, što je bitno, zapravo istinito) kaže “ništa nismo obećali“. Nema smisla zgražati se nad “permanentnom političkom komedijom” ako u važnoj evropskoj državi profesionalni komedijaš spektakularno uspijeva na parlamentarnim izborima. Uživanje u zbivanjima na trgovima i ulicama 1968. doista je djelovalo kao remetilački čimbenik u odnosu na vladajuću kulturu, informacijsku industriju i malograđanski moral (dakako, u ekonomski razvijenim prostorima “kasnoga kapitalizma“). Tada (i tamo) je, barem dijelom, imalo smisla pokušati revolucionirati glasovitu Bernsteinovu reformističku krilaticu “put je cilj“, jer je time efektno ironizirano gotovo stoljeće ogorčenih debata na ljevici; danas je to puki slogan za propagiranje drugorazredne televizijske akcijske serije (“Transporter“).

Današnje prosvjedovanje – farsičnost

Šezdesetosmaši su se suprotstavljali uštogljenosti kao nosivoj pojavnoj karakteristici moderne pojavnosti razvijenih društava, današnji prosvjednici sa zakašnjenjem repetiraju koreografiju i kostimografiju recentnoga kazališnog pogona (koji još uvijek parazitira na pedesetak godina starim kritičkim obrascima). Ponavljaju dosjetke koje su već izgovorili čak i spikeri nacionalne televizije ili parlamentarci, svojom golotinjom recikliraju umjetničke performanse čiji su akteri već odavno proglašeni kulturnom klasikom, itd. Drukčije rečeno, Marx je još jednom u pravu (posebice, možda, u svojim usputnim napomenama): ponavljanje je osuđeno na farsičnost.


Očaj pred očima


Aktualni je val prosvjeda očito ipak naučio nešto iz potpunoga političkog neuspjeha šezdesetsomaškog pokreta (neovisno o kolosalnim kulturnim, obrazovnim, medijskim i, nadasve, moralnim implikacijama tadašnjih zbivanja). Prije pedeset godina američki i (zapadno) evropski studenti/ce su (iz “trećega svijeta“) uvozili, za lokalnu uporabu posredovali, socijalni očaj, ponajprije stoga što ga u njihovim sredinama uglavnom nije bilo – danas im je očaj doslovce pred očima, štoviše, prebiva u njima samima. Indignez-vous! ohrabrivao je sadašnje prosvjednike netom preminuli Stéphane Hessel. Zazivajući otpor kao aktualnu formu stvaralaštva, on, iskustvom poučen, ne zaboravlja ipak dodati kako se – uza sva nastojanja da se sloboda ozbilji – ne radi naprosto o slobodi lisice u kokošinjcu. Jer, očaj je neupitno moćna motivacija, ali nedostatna orijentacija.

Insistiranje na obligatornome oponašanju recentne prosvjedovne mode koja se (s posve različitim ishodima) nosi od Wall Streeta do Bulevara Todora Aleksandrova u ovakvim je uvjetima višestruko upitno u smislenosti. U najuspjelijoj varijanti, onoj bugarskoj, prosvjednici su doista oborili vladu (jer tamo je očaj bio posve bjelodan u najvećem dijelu društva). Doduše, za mnoge od prosvjednika to se dogodilo odveć brzo, pa su odlučili još malo prosvjedovati. U nedostatku drugoga prihvatili su parolu koja je već i drugdje korištena (u Sloveniji, primjerice): “želimo odlazak čitave političke elite!“

Ako ode elita – dolaze li neizabrani

I doista, odavno već parola očajnika glasi: “nek’ ih sve vrag nosi!“. Ali, što zatim? Što ako ode čitava politička elita, kako to prosvjednici na mnogim mjestima traže, jer to znači odlazak svih koji su (na različitim izborima) bili izabrani (elita dolazi od latinskoga ēlĩgo=izabrati)? Znači li to išta drugo do: dolaze ne-izabrani, samozvanci, ulični demagozi, čak: diktatori? Želi li se, naime, smjena vlasti, dostatno je, u nekim trenucima, glasno povikati: “Iš, iš!“. No, najčešće tomu nije tako. A ako se i zgodi stanje u kojemu se “vlast kotrlja ulicama“, svagda se iznova pokazuje da ju ni tada nije tako lako pokupiti u iskoristivu stanju.

U Bugarskoj su, eto, oborili vlast i, koji dan kasnije, nije baš puno bolje (stara bi mudrost to formulirala sloganom: „nije puno, al’ čovjeka veseli“). U Sloveniji su oborili mariborskoga gradonačelnika (s kojim je sve i počelo) i, posredno, utjecali na smjenu Janše. No, to naprosto ne može biti dostatno ni za iole ozbiljan politički program – a kamoli za dosege revolucionara, kako si, uvijek iznova, tepaju mnogi prosvjednici. I za njih, naime, važi dictum (koji se pripisuje Trockome u jednoj od zapjenjenih svađa s Buharinom na nekome od sastanaka Politbiroa poslije Lenjinove smrti): političari ne moraju biti revolucionari, ali revolucionari moraju biti političari!

Radikalizirano, rabeći javni jezik (re)formiran nakon 1968. – oni koji izađu na ulice bez programa nisu drugo do šetači ili huligani (ovisno o modusu kretanja), a to znači: politički prostaci. To su oni koji ne misle politički (čak su i ponosni na to), ali bi, ipak, da djeluju na javnome prostoru, dakle: politički; oni koji sebe smatraju patentiranim demokratima, samo što preziru ograničenosti procedure; oni koji se ne bave sitnim razlikama među strankama, ali uvijek (ne znajući) pomažu jednoj (ili nekolicini) protiv drugih; oni koji odbijaju „programsku stegu“ i nadomještaju je nesuvislom simboličkom stegom („pravi ljevičari“, primjerice, koji se stide naručiti Coca colu u kafiću – jer ipak je to imperijalistički simbol – a kod kuće ju ispijaju na sanduke, bez šećera, dakako); oni koji preziru “etablirane medije pod pritiskom krupnoga kapitala“, ali ih marno obavještavaju o svakome svojem potezu, itd.

Oni koji zlorabe javni prostor za (navodno) nepolitičke aktivnosti načelno privatiziraju javni prostor, a to je suprotno baš onim premisama na kojima počiva većina prosvjeda. Primjerice, zakrabuljeni prosvjednici se, ex definitione, ponašaju privatno (jer lišavaju okolinu uvida u svoj identitet), a nalaze se na javnome prostoru u nastojanju da učine nešto za javnu stvar!? Uostalom, ako navijački zakoni u mnogim državama zabranjuju zakrabuljenim navijačima dolazak na stadione – što je nedvosmisleno privatni čin – zašto to nije zabranjeno onima koji bi da „osvajaju prostore slobode“? To više što se uglavnom radi o sredinama u kojima pravni okvir ne zabranjuje, niti kažnjava ni antivladine prosvjede.


Protudemokratska pozicija


S druge strane, prosvjedovna zbivanja (koja su, s izuzetkom Bugarske, zapravo ipak svojevrsni igrokazi) zazivaju demokraciju, njezino “preotimanje kapitalu“, i sl. Istovremeno se pritom igra na broj okupljenih (ako je dovoljan), ali i na činjenicu da većina u suvremenim društvima više ni fizikalno ne stane na javne površine. Kao opravdanje vlastite manjinske pozicije koja se istovremeno smatra demokratskim potentatom koristi se spoznajno naivna dosjetka: “ne radi se o volji sviju, već o volji za sve!”. Nije potrebno opsežno dokazivati da je to klasična paternalistička (dakle: protudemokratska) pozicija; još gore po demokraciju, ona je izvorno mesijanska (npr. Mt 7: 21,23) – Božja će volja biti mjerodavna za sve i ako nije volja svih. Ljudi – koji su, eto, „okupirali“ javne površine (i time ih oduzeli svima drugima) – čine to uvjereni u neupitnu moralnu snagu svojega poslanja. Čak i ako do zbiljske revolucije ne dođe (a ne dolazi), modus operandi je genuino revolucionaran: svi koji nisu djelatni na temelju revolucionarnoga nadahnuća na drugoj su strani – protivnici, neprijatelji ili, barem, “materijal na kojemu treba raditi“.

Revolucionarno nadahnuće (ma koje provenijencije) ne dostaje, naravno, za revolucionarno zbivanje, ali, očito, djeluje kao ugodan nadomjestak za one koji se time bave. I opet, dijelom poput situacije 1968., na ulicama se ne javljaju samo oni koji su ugroženi, nego i oni koji prosvjeduju u njihovo ime (najčešće kao vođe). Pa kad već to rade bilo bi dobro da su politički pismeniji, kako ne bi (za)vodili one do kojih im je stalo na krivu stranu. Jer, ako Hrvatskom šeću ljudi koji se potpisuju s „“Occupy Croatia” onda – neovisno o njihovim intencijama – nije riječ tek o štreberskome prepisivanju bjelosvjetskih poštapalica. Prevedeno na (srpsko)hrvatski occupy Croatia znači isto što i JNA. U državi koja se razmjerno nedavno sučeljavala i s faktičkom vojnom okupacijom (neovisno o raznim ideologiziranim interpretacijama rata) ovakvo je djelovanje moguće samo ako se ne misli u političkome kontekstu (u kojemu se, međutim, djeluje). Isto važi i za one koji organiziraju „referendumski ustanak“ – jer referendum je u biti suprotan ustanku, prvo je ključan instrument neposredne demokracije, a drugo, valjda, dolazi u obzir kada demokracije nema (pa ni referendum nije moguć). Uz to, nazivanje referenduma ustaničkim pretpostavlja da je unaprijed znan i njegov (proturežimski) ishod (otprilike kao u starome, jugoslavenskom zakonu koji je smatrao uspjelim samo onaj referendum na koji je izišla većina upisanih i pritom pozitivno odgovorila).

U Hrvatskoj bi danas zasigurno mnogo više od svih ovih pokušaja značio ozbiljan, generalni štrajk – ako su ga sindikati u stanju organizirati i programski utemeljiti. Čini se bjelodanim da domaći društveni uvjeti takvo što opravdavaju, pa čak i zazivaju (uvjerljivo to demonstrira činjenica da glavnim gradom svakodnevno krstare skupine polugladnih izopćenika iz svijeta rada, koji čak i ne traže pravdu, nego – egzistenciju).

Politički prostaci na ulicama

Organizatori (facilitatori, aktivisti, motivatori, itd.) prosvjeda ni sami najčešće ne znaju kamo bi – i kako. Ali, u mnogim situacijama (još ne i u Hrvatskoj) rano su naslutili društveno (ne)raspoloženje, katkada i njegove (barem djelomične) uzroke (nesposobna vlast, primjerice). No, čak i da smjene vlast, prosvjednici ostaju u društvu čija kvantiteta i kvaliteta (kompleksnost) zahtijeva oposebnjene upravljačke poslove (i ljude koji ih obavljaju). Riječju: uklonite li jedne, doći će drugi. Znači li to da će se igra lovica nastavljati, ili i prosvjednici imaju (barem kao pacijenti posljednjih desetljeća) pravo na informiranu odluku? A to bi opet pretpostavljalo klasičnu shemu (teorijski relevantno argumentiranu kod mladoga Lukácsa) u kojoj avangarda (kao teorijska izvidnica) vodi revolucionarne mase. Danas se to ne čini baš pripadnim duhu vremena, ali sve ostalo ne domašuje ozbiljne promjene (čak ni na političkoj razini). Na koncu, jedino što je gore od loše vlade su politički prostaci na ulicama, jer kada se konačno uklone (ili ih uklone), ostaje i dalje ista, ili još lošija vlast.

 

Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika

 

Izvor: 6yka