“Državi malo a nama lepo i još radimo nešto fenomenalno, smanjujemo listu čekanja… Tih 30 miliona će već u tri godine uštediti.” Ove riječi koje izgovara Saša Pozder posljednji su proplamsaj ljudskosti u ovom bezdušnom i strašnom mafijaškom igrokazu. Sve drugo je kao u samom predvorju pakla. I Novica Petrač zvani Buraz, i Hrvoje Petrač zvani Tata, i Vili Beroš zvani Mali. I ona scena u kojoj Beroša privode, s kaputićem prebačenim preko ruku sklopljenih malo iznad muda, da se ne vide lisice, a on se smije kao sam đavo, jer su svi osim njega smrtni i ne mogu mu ništa. I ona scena kada Novica Petrač Buraz preko WhatsApp grupe govori doktoru Tomi Paviću zvanom Zrikavac, iz krapinskog HZZO-a: “Frende molim te ne idi pred rudo. U organizaciji smo, a mi smo jaka organizacija, nemoj preskakati ljude. Ja sam taj i jedini s kojim možeš razgovarati o financijama. Molim te, drag si mi i volim te ko brata, ali drži se mojih uputa.” A doktor Zrikavac mu odgovara: “Kaj ti misliš da on i ja ne volimo bombone?” I u nama, koji svakoga mjeseca uredno uplaćujemo grdnu lovu za zdravstveno, samo bi se smjenjivali osjećaji najdublje odvratnosti i straha, uobičajeni za publiku u spontanim mafijaškim igrokazima, kakvi se održavaju po orijentalnim despocijama, i po svim tim Afganistanima, Azerbajdžanima i Hrvatistanima, sve dok ne bismo oguglali i zanijemili, uplašeni da možda nismo posljednji u ovoj zemlji u kojima se još nešto buni protiv vladavine tog moralnog otpada koji nas iz dana u dan pljačka i ponižava, da nije tog srpskog prevaranta iz naslova u Telegramu, koji doslovno glasi: “Je li ovo najluđe dosad? EPPO tvrdi da je Petrač organizirao pljačku bolnica uz pomoć srpskog prevaranta, uglednog neurokirurga i ministra zdravstva.”
Naime, bez obzira što Pozderove riječi zvuče cinično – jer cinizam u iskazu i jest ono što ujedinjuje mafiju i vlasti u orijentalnim despocijama – iza toga, ipak, stoji uvid u patnju i postojanje te nepregledne mase žena, djece i staraca, odraslih muškaraca koje je bolest do te mjere ponizila da nisu više u stanju da se bore za sebe, nego se, malo-pomalo, po čekaonicama hrvatskih domova zdravlja i bolnica, pretvaraju u stupove od soli, i nestaju kao živi kosturi po nacističkim koncentracijskim logorima, sive puti i praznih pogleda, koje su njihovi čuvari nazivali – “muslimanima”. Fatalistički pomireni sa sudbinom, ti do jučer bodri i snažni ljudi građani su Hrvatske. Bezmalo ih je, skupa sa ženama, djecom i starcima, četiri milijuna. Dok čekaju na CT, magnetnu rezonancu, na robote velike i male, njima već odavno nije ni na kraj pameti da u ovoj zemlji na nešto imaju pravo, i da bi se za to pravo mogli izboriti, pa makar i po cijenu života, koji, malo-pomalo, ionako gube. Oni su ti “muslimani” u logorima bolničkih i ambulantnih čekaonica Beroševog Hrvatistana, hipnotizirani su hladnoćom i bezdušnošću svojih gospodara. Novice Petrača Buraza, Hrvoja Petrača Tate, Tome Pavića Zrikavca, Vilija Beroša Malog… Njih, naime, nije briga. Oni se ne plaše. Nemaju straha od krvi, od prosutih ljudskih utroba, od beskrajne kolone mrtvih, od Vladimira Matijanića, čijem se asistiranom medicinskom umorstvu Vili Beroš Mali rugao, kao što se sadist ruga psu kojega je upravo pregazio. Svi oni, dok rješavaju Hrvatsku putem WhatsApp grupe, dok se bave mafijaškim udruživanjima i javno-privatnim partnerstvima po domaću, savršeno su ravnodušni prema ljudskoj patnji. Izraz njihove savršeno nadmoćne ravnodušnosti cerek je na licu Vilija Beroša Malog. Njemu je, naime, jasno ono što govori Novica Petrač Buraz, “mi smo jaka organizacija”, a to što su se Uskok i DORH tako nadigli da pod svaku cijenu stignu i prestignu Ured europskog javnog tužitelja, tojest EPPO, samo svjedoči o toj snazi. I nimalo nije čudno što u toj utrci, u toj istrazi Ivana Turudića, čiji nadimak u ovom igrokazu ne znamo, ali ga mi još otprije zovemo Turud kadija, nema ni Hrvoja Petrača Tate, ni obojice njegovih sinova. Ono što je prvi Turudićev cilj jest da ovaj igrokaz više ne bude – mafijaški. I da, malo-pomalo, iz njega izblijede i nestanu svi elementi javno-privatnog partnerstva, i grandioznog kriminalnog djela, te da se sve to svede na pitanje mita i korupcije. A možda i načina gledanja na medicinske uređaje. Znate kako je to: netko kupuje mazdu, a netko mercedes! Pa valjda doktor Beroš zna bolje od umirućih po bolničkim čekaonicama zašto je odabrao baš ovaj model!
Turud kadiji ne vjerujemo ništa! Zašto mu ne vjerujemo? Već smo o tome mnogo puta govorili, ali ovaj put, dopustite, da kažemo koju iz perspektive struke. A možda i iz perspektive pasioniranog gledatelja mafijaških i inih drugih filmova i igrokaza. Problem s Turud kadijom je u pogrešnom castu, u zbunjujućem izboru glumaca. Zamislite tako da su se nekom pomiješali papiri, pa da John Cazale, umjesto glupkastog i nešarmantnog Freda Corleonea, kojeg je igrao u “Kumu”, najednom zaigra ulogu najvećeg borca protiv kriminala, koji ne samo da će određivati tko je osumnjičen a tko nije, i ne samo da će sastavljati scenarij igrokaza u igrokazu, nego će propisati i to u čijoj će nadležnosti biti slučaj: u nadležnosti kapetana Marka McCluskeyja, kojeg igra Sterling Hayden, ili u nadležnosti neke strašne rumunjske tužiteljice, možemo je zvati Laura Codruța Kövesi, koja je hladna kao led u lovu na one koji, kako to veli Tomo Pavić Zrikavac, “vole bombone“. Naprosto je neuvjerljivo da John Cazale u “Kumu” bude na strani pravde, tojest na strani onih koji kao živi kosturi, sive puti i praznih pogleda stoje po državnim hrvatskim čekaonicama.
Tako ni u ovom igrokazu Turud kadiji ne vjerujemo ništa! Osim što su ga na čelo njegova kadiluka postavili upravo oni koji su u ovom igrokazu glavni negativci, osim što je u prethodnom životu – dok je još bio sudac – pokazivao uznemirujuću bliskost sa svim viđenijim domaćim razbojnicima, Turud kadija blizak im je i po satovima. Znate kako je to: svaki kriminalni igrokaz u Hrvatskoj otpočinje satovima. Vili Beroš Mali najčešće je viđan s Breitlingom procijenjenim na 4645 eura. Doktor Goran Roić, ravnatelj Klinike za dječje bolesti u Klaićevoj, i jedan od markantnijih sudionika igrokaza, ima cijelu kolekciju skupih satova, među kojima je vjerojatno najatraktivniji Zenithov El Primero Chronomaster Grande Date Full Open. Ivan Turudić, Turud kadija, obično nosi Tag Heuer Carrera Calibre 16, koji košta do 4000 eura. Laura Codruța Kövesi, ledena europska tužiteljica, u skladu s genijalnim naturalizmom rumunjskoga novoga filmskog vala, na ruci nosi neki neidentificirani i jeftini digitalni sat. Kada je zadnji put bila u Hrvatskoj, rekla je: “Mi nismo tu privremeno. Mi smo tu da ostanemo!” Nadamo se da je tako, jer se bez nje ovaj hrvatski mafijaški igrokaz pretvara u lažnu i jeftinu hrvatsku sudsku dramu čiji je krajnji cilj transformacija u domoljubni spektakl niskog intenziteta.
Osim po skupim satovima, negativce u igrokazu prepoznajemo i po skupim advokatima. Veći dio godine viđamo ih po lajfstajl rubrikama, u fotogalerijama s kazališnih premijera kod propale operne pjevaljke, po intervjuima u kojima pričaju o svemu i svačemu i reportažama u ženskim magazinima, gdje se u reklamno-marketinške svrhe slikaju po svojim stanovima i kancelarijama, i neobavezno ćaskaju o svojim intelektualnim interesima, o knjigama koje su čitali i nogometnim klubovima za koje srčano navijaju. Aktiviraju se, ti skupi advokati, s istim onim skupim satovima podno dlakavih šaka, satovima glavatim i opasanim čeličnom narukvicom, idealnim naprosto da se njima u slobodno vrijeme mlate žene i ljubavnice, kad se jednom godišnje pokrene neki veliki kriminalni slučaj, u kojem se, uz pomoć države i mafije, nedužnim i nevinim valja oglasiti najveće razbojnike u državi. Tada protiv sebe imaju samo poneki slobodni i nezavisni mediji i pokojeg slobodnog Dragu Hedla. Tada advokati zaprijete da će tužiti novinare, koji njihove klijente nazivaju razbojnicima i mafijašima, pa se protiv njih bore kao Turud kadija protiv Laure Codruța Kövesi… Javnost im vjeruje, zato što novinari, za razliku od njih, nemaju skupe satove. Vjeruje im i zato što mogu do magnetne rezonance. Mogu do bolnice, za razliku od Vladimira Matijanića.
Saša Pozder se pred svojim hrvatskim jatacima pokušava obraniti beogradskim smislom za humor, znanjem jezika i cinizmom, pa kaže: “Državi malo a nama lepo i još radimo nešto fenomenalno, smanjujemo listu čekanja… Tih 30 miliona će već u tri godine uštediti.” On jedini ima srca za bolesne i uplašene, za one koji nemaju novca da si kupe zdravlje u Hrvatskoj. U ostalih su srca kamena. Ne treba im kardiokirurg, jer im je srca klesao sam Ivan Meštrović. Daj Bože da im se svima, uključujući i Turud kadiju, pod Laurom Codruța Kövesi njihova kamena srca pretvore u živahna zečja srdašca.
