Zašto je javnost fascinirana tekstom njemačke novinarke o HRT-u?

Ono što javnost osjeća kao svakodnevnu frustraciju, njemačka novinarka Grit Eggerichs artikulirala je kirurškom preciznošću. Njemački javni radio Deutschlandfunk emitirao je u decembru reportažu u trajanju od 50 minuta o Hrvatskoj radioteleviziji. Zaključak novinarke glasi da je primjer HRT-a u što se javni servis može pretvoriti upravo zastrašujuć. Reportaža donosi i izjavu sugovornika koji kaže da se atmosferu na HRT-u opisuje kao onu u Sjevernoj Koreji.

Javnost u Hrvatskoj dočekala je reportažu kao dašak zdravog razuma, a to pokazuje i čitanost teksta o reportaži na najvećem domaćem portalu – Indexu. Ako tekst otvorite na mobilnoj aplikaciji pokazat će vam se i broj klikova koji će otkriti da je to jedna od najčitanijih Indexovih vijesti uopće, usporediva sa čitanošću teksta o ostavci bivšeg premijera Ive Sanadera i aferi Borg. Društvene mreže su također eksplodirale, a najdjeljeniji bio je tekst Jerka Bakotina objavljen u Novostima nekoliko dana prije nego na Indexu.

Interes za perspektivu njemačke autorice postao je u pojedinim novinarskim krugovima skoro pa enigma. Više zbog toga što perspektivu koju je dala Eggerichs svi osjećamo neku bazičnu istinu koja nam se na prvi pogled čini nejasnom, možda nesvjesnom, ali ipak, prokleto točnom. Zbunjenost proizlazi iz tako snažnog dojma dvije različite stvarnosti. U jednoj žive svi koji danima uporno klikću na ovu temu pokušavajući osvijestiti dimenzije naše opresivne političke realnosti, nevidljive na svakodnevnoj razini. U drugoj pak živi politička elita poduprta mastodontskom mašinerijom “javnog” medijskog servisa i drugim svrsishodnim medijima. Sljedeća analiza suprotstavlja te dvije stvarnosti.

Dokaz o neslobodi medija dala je Martina Dalić

Apsolutni majstor medijskih spinova i jedna od glavnih osoba odgovornih za ovu situaciju je premijer Andrej Plenković. Brendiran doma, a posebno u Bruxellesu, kao racionalan, inteligentan i obrazovan diplomat, gotovo “lider progresivne EU”, toliko je centralno pozicioniran da su ga bivši članovi vlastite stranke proglasili “vođom hrvatske ljevice”, naravno posprdno. On koji pod kontrolom drži radikalno desno krilo svoje stranke, uspijeva balansirati različite interese mahom svaljujući odgovornost za probleme u Hrvatskoj na novinare i medije. Plenkovićeva spinmajstorska vještina pritom je zaista impresivna.

Premijerove izjave novinare nerijetko ostavljaju bez pitanja, što zbog straha od naknadne odmazde, što zbog zatečenosti drskošću koja vas natjera da se osjećate kao da ste vi ti s kojima nešto nije u redu. To su one “wow” situacije kad se pitaš samo odakle krenuti i kako sve što je rekao raskrinkati u par sekundi, jer toliko prostora novinari obično dobiju s premijerom, uglavnom trčeći za njim po ulicama. Redovne tiskovne konferencije ne održavaju ni vlada ni ministarstva. Mjesto zaštite javnih interesa postala je ulica, konkretno Markov trg, historijsko simboličko mjesto narodne pobune na kojem je ne tako davno bilo čak zabranjeno prosvjedovati.

Premijerov stav prema medijima očituje se u izjavama poput: “Ajmo stvari malo primiriti. Hrvatska je i po Freedom House slobodna zemlja, mediji su slobodni. Ne vidim baš, kao dosta informiran i po dužnosti i privatno, da se kod nas ne piše što se želi, da netko radi pritisak na urednike ili novinare. Ne znam na temelju čega svi ti evaluiraju, tko im daje informacije. To je klasična priča, to smo prošli u procesu pregovora. Ne treba meni međunarodna analiza da vidim ima li ili nema slobode medija u Hrvatskoj. Garantiram, kao netko tko čita. Ne vidim problem, više se dramatizira nego što problem postoji“. Na ovaj spin, odgovorio mu je Faktograf, ali osim toga Plenkovića demantira i politička praksa. Upletanje njegove vlade u medije priznala je državnom odvjetništvu posrnula ministrica gospodarstva Martina Dalić, jedna od centralnih figura afere Borg: “Sadržaj tog sastanka na neki način je završio kod novinara koje objavljivanje sam osobno spriječila s obzirom na to da je u to vrijeme Ministarstvo financija izdavalo obveznice s jedne strane, a s druge strane prijeti rušenje najveće kompanije.”

Slučaj HRT

Nažalost, to nije jedini primjer, poznat je i slučaj kada je na HRT-u nakon smjene vlasti u svega nekoliko dana smijenjeno 74 ljudi. Bilo je to u mandatu HDZ-a, ali na čelu s bivšim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem i Tomislavom Karamarkom, kratkoročnim predsjednikom HDZ-a i premijerom kojega je na toj poziciji zamijenio Plenković. Nakon preuzimanja vlasti Plenković nije ni prstom mrdnuo da bi sanirao tako eklatantne primjere uplitanja njegove stranke u rad medija. Karamarko je možda bio kratko na vlasti, ali posljedice njegovog djelovanja osjećaju se i danas u svim navedenim primjerima, pa tako i reportaži njemačke novinarke.

Plenković i Katarina Periša Čakarun glavna urednica informativnog programa, prekršili su pravila i svojih struka, a možda i zakone ove države. Iako pravnik po struci, Plenković si je jednom prilikom dao oduška, pa je medijima prenio neprovjerene informacije s HRT-a i to o slučaju koji je predan pravosuđu na prosudbu. Komentirao je bio slučaj otkaza izvršnog urednika na četvrtom programu HRT-a i predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Hrvoja Zovka. Plenković je taj slučaj komentirao optuživši Zovka za fizički nasrtaj na Perišu Čakarun.

Upravo je naime o tom incidentu između Zovka i Periše imalo početi suđenje. A Plenković se prije početka suđenja upleo u priču, autoritetom premijera šireći, još jednom, lažne vijesti. Suđenje o otkazu Zovku nedavno je završilo nepravomoćnom presudom u njegovu korist, pri čemu su odbačene tvrdnje o fizičkom nasrtaju, stoga nema sumnje u to da Plenković nije govorio istinu već je koristio svoju premijersku poziciju na štetan način. Svrstavši se na stranu HRT-a u ovoj prilici, jasno je pokazao da HRT sve što radi radi uz njegovo zeleno svjetlo. U suprotnom bi Sabor već smijenio Kazimira Bačića, kao i Katarinu Perišu Čakarun.

Već smo spomenuli da je nakon HDZ-ovog preuzimanja vlasti na HRT-u u svega nekoliko dana smijenjeno 74 ljudi. Plenković nakon preuzimanja vlasti od Karamarka, nije sanirao njegovo kadroviranje, niti je u međuvremenu smijenio aktualnog ravnatelja Kazimira Bačića, osobu o čijoj politici vladanja treba znati to da posljednjih dana vlada sprdnja da će sad HRT tužiti i Njemačku i novinarku i radio, a pretpostavlja se i medije u Hrvatskoj koji će prenijeti ove informacije, moguće i Bilten. Ipak, pisati o ovoj temi znači ne dati se autocenzurirati i ne dati se zastrašiti polugama moći koje nam se redovno slamaju po plećima.

HRT je pritom jedini javni medij u Hrvatskoj, a kojeg plaćaju svi građani u Hrvatskoj po iznosu od otprilike 9-11 eura. O tome što građani misle o odnosu cijene i kvalitete programa govori informacija da je već postojalo nekoliko peticija i pokreta da se ukine obaveza plaćanja pretplate HRT-u. Građani su ljuti, nitko zapravo ne želi i dalje gledati crkvu i rat gotov prije dvadeset i više godina. Paralelno uz tu inicijativu postoji i ona “Meni se to gleda, HRT ne da” a koja objavljuje informacije o filmovima i serijama nastalima u koprodukciji sa HRT-om. Jedan od radikalnijih primjera je serija Novine koja je umalo bila bunkerirana, ali onda ju je kupio Netflix, a ako je nešto dobro za Netflix, onda HRT ne može to zanemariti. Obrazovni program postao je dezinformativan, a dokumentarci su često tematski deplasirani, ako su aktualni, pogotovo ako su politički, onda se prikazuju tokom noći na najmanje gledanim kanalima.

Otprilike tako izgleda i informativni program javnog tv servisa. Kako izgleda objektivno profesionalno izvještavanje možemo lijepo pratiti u emisiji Otvoreno gdje su sugoornici tako raspoređeni da su u studiju obično svi gosti muškarci, neovisno o temi, ali što je još važnije tako da su od četiri gosta tri uvijek na strani vlade, a četvrti je obično neki SDP-ovac kojeg javnost baš i ne percipira ozbiljno. Primjer kojem smo se dugo smijali bila je obrada afere Borg u emisiji Otvoreno u koju nije bio pozvan novinar Indexa koji je otkrio aferu, Ilko Ćimić, kasnije nagrađivan s više nagrada za obradu te teme, već je u studiju bilo četvero drugih novinara, pa je pitanje “koliko će još dugo izlaziti mejlovi?” postavljeno novinaru Jutarnjeg lista koji je aferu počeo prenositi s Indexa više dana nakon objave prvog teksta.

Posljednji primjer toga kako HRT plasira javnosti informacije predstavlja afera s otkrivanjem korupcije prilikom dodjele štandova na zagrebačkom adventu. U temi dana, kratkoj emisiji koja ide neposredno nakon središnjeg Dnevnika, urednica je pozvala Martinu Bienenfeld iz stranke Milan Bandić 365 samo da bi joj praktički omogućila besplatnu reklamu adventa. Niti jedno jedino pitanje nije se dotaklo korupcije, dok su istovremeno i novine i portali kontinuirano osvježavali temu novim spornim informacijama. HRT je i u ovom kontekstu još jednom više djelovao kao produžena ruka vlasti, nego kao informativni servis kojeg mi svi plaćamo.

Prosvjedi i zahtjevi

Plenkovićevo ponašanje prema medijima nije tek jednokratni ispad nekontrolirane frustracije, upravo suprotno, radi se o pravilu. Prigodno je i nakon tribine održane u Hrvatskom novinarskom društvu “Novinarstvo pred sudom” ponovio kako on ne vidi problem sa slobodom medija. U tom trenutku razni subjekti novinarskih tekstova podigli su više od 1000 tužbi protiv novinara. Većina tih tužbi nije bila zbog netočne informacije već zbog naknade štete za duševne boli, sramoćenja i narušavanja ugleda. Umjesto Plenkovića, koji se, kako vidimo ovdje, “ne petlja u medije”, na kraju se sudstvo samo počelo regulirati nevidljivom vagom pravde te sve češće presuđuje u korist novinara. Da se Plenković ne slaže s brojnim tužbama, promijenio bi zakon kojeg je implementirao Zoran Milanović, i prihvatio zahtjev novinarskog prosvjeda da se kleveta izbaci iz kaznenog zakona, te da se ukine ili reducira odredba o sramoćenju. Ona je naime vrlo velik izvor autocenzure, ali ne zbog straha, nego zbog loših ekonomskih pozicija većine medija u Hrvatskoj. Umjesto toga, nakon novinarskog prosvjeda na temu broja tužbi Plenković je kazao: “Mogu reći – nemojte tužiti, ali sumnjam da će me ljudi poslušati”.

U idućem primjeru, a nakon uhićenja Indexova novinara Gordana Duhačeka, premijer novinare naziva trbuhozborcima: “Imam dojam da su nevjerojatna lakoća optuživanja Vlade, politike, nekakvog vrha koji orkestrira ponašanje policije koje bi išlo za tim da se novinare uhićuje i disciplinira. To su nebuloze, vjerojatno će ti glasovi trbuhozboraca sutra postati štosevi“, rekao je Plenković. Duhačekovom uhićenju prethodilo je i policijsko zastrašivanje urednice Net.hr-a Đurđice Klancir, što je kvalitetno prokomentirala nekad i sama proganjana novinarka Helena Puljiz.

To bi bio ujedno i epilog premijerovog odnosa s medijima. S predstavnicima HND-a nije se sastao, i niti jedan zahtjev isporučen na prosvjedu nikada nije uzeo u razmatranje. Štoviše, svojevremeno je Nina Obuljen Koržinek pokušala javnosti objasniti da su uvažena čak 3 od 8 zahtjeva HND-a, no Faktograf je i to demantirao. Kao što vidimo, u Hrvatskoj se medij za provjeru činjenica, mora jako puno baviti izjavama vladajuće stranke, često ih raskrinkavajući kao netočne. To nas još jednom vraća na pitanje što učiniti s medijskom pismenošću kada je upravo Vlada ta koja diseminira neprovjerene i polutočne ili čak netočne informacije?

Posljednji materijal za analizu dviju hrvatskih stvarnosti, Plenković nam je dao sinoć – govorom pred predstavnicima Europske unije. Otrcane tranzicijske fraza koje je Plenković ponudio uvjeravaju nas u još jednu nepostojeću stvarnost: na primjer sretan uplov našeg “broda” u sigurnu luku europskog kapitalizma – potpuno je promašeni horizont za analizu razvoja RH ali i problema koje ostatak Europe vidi kao goruće. Dok Plenković uspjehom proglašava činjenicu da smo nakon skoro 30 godina dovršili jednu tranziciju, zanemaruje činjenicu da smo potpuno nespremni za iduću u koju je Europa ne čekajući nas već ušla – zelenu tranziciju. Ma što on kazao, činjenice da se tvornice poput Đure Đakovića i razna brodogradilišta upravo bore za život, umjesto da ih je država preorijentirala na proizvodnju solarnih panela i vjetroturbina, govore glasnije od cijelog dijapazona Plenkovićevih poza. Umjesto toga, Plenković mašta o prodaji HEP-a i otkupu Ina-e. Na potpuno nevaljalu logiku prodaje firme koja u zelenoj tranziciji može profitabilno poslovati, i otkupa firme koja je na samom izmaku društvene korisnosti, upozoravali su ga razni novinari, ali logika je kod Plenkovića tek smislom isprazni vješti niz formalnih postupaka za spinovanje bilo kojeg sadržaja. Na taj način stvara naše dvije stvarnosti: jednu u kojoj sam živi i koju gledamo preko malih ekrana i drugu koju vidimo u sve većoj emigraciji i sve glasnijoj pobuni javnosti.