Vijest je karakteristično hrvatska. U Karlovcu je za jednoga običnog kasnoproljetnog nevremena grom udario u krov obiteljske kuće i zapalio ga. Vatrogasci su, kao i obično, došli najprije što su mogli, i započeli s gašenjem. Ali onda se prolomio niz eksplozija. Crepovi su letjeli stotinama metara unaokolo, pucalo je kao u ratna vremena, i jedan se vatrogasac srušio teško ranjen. Transportirali su ga u bolnicu, s gelerima u grudima.
Bivši vlasnik kuće, hrvatski branitelj, danas pokojni, očito je na tavanu držao solidan arsenal oružja i municije. Ni u tome ne bi bilo velikoga čuda, naročito u jednoj demokratski nedorasloj i suštinski neslobodnoj zemlji, koja živi u ratu, a vlast u njoj već trideset godina društveni red i sklad uspostavlja prema ratnim zaslugama i stečevinama, e da nije jednog detalja u svemu. Pokojni vlasnik se svojedobno sukobio sa susjedom, i čini se da se tada razmahivao i kurčio upravo oružjem. Tada je prema prijavi stigla policija, i izvršila pretres. Našli su neidentificirani vatreni štap, za koji kućevlasnik nije imao dozvolu, pa su mu ga izuzeli. Ali pretres je, očito, bio više tobožnji, jer na tavan, recimo, nisu ni pogledali. A oružje i municija ne skladište se u dnevnom boravku, u zahodu ili u bife pregradi unutar regala, gdje su gospoda policajci gledali, nego upravo na tavanu.
Oni su mu, dakle, izuzeli taj jedan vatreni štap, za koji je bio prijavljen, jer su, formalno govoreći, to morali učiniti. Da bi Hrvatska bila članica Europske Unije, da bi zaslužni i potrebiti “povlačili” novce iz Bruxellesa, da se gospoda u središnjici ne bi uzrujavala, da bi premijer Plenković i njegov ministar Božinović mogli obavljati svoj posao, taj jedan vatreni štap morao je biti izuzet. Ali policajci su itekako dobro znali ono što se znalo i u susjedstvu i što se, vjerojatno, dobro znalo u zajednici koja čini današnji Karlovac, a to je da gospodin branitelj, za ne daj Bože, ima uskladišten cijeli arsenal oružja i municije. To oružje i ta municija zalog su i jamac njegova ljudskog dostojanstva, pa zato nikome, a najmanje policiji, nije ni na kraj pameti da se penje na tavan i da razoružava nekoga tko je branio i oslobađao ovu zemlju. Bez obzira na to što je od rata prošlo trideset godina, njemu to oružje, bombe, meci i eksploziv, pripadaju kao da rat i dalje traje. Po zakonu on na njih nema pravo, kao ni po marketinškim televizijskim proklamacijama – ne prođe godina, a da policajministar Božinović i njegovi ne pokrenu društvenu igru vraćanja oružja i municije zaostalih iz rata – ali u stvarnosti, iza prava na arsenal oružja i municije pokojnog karlovačkog branitelja stoje i policija, i sudovi, i državna vlast, skupa s ministrima obrane i branitelja, kao i državno kontrolirani mediji.
Prije desetak godina se, premda istraživanju jednih novina, do kalašnjikova u Hrvatskoj moglo doći praktično ispod nabavne cijene, za stotinjak eura. Novinar koji se bavio ovim istraživanjem kalašnjikov je kupio – u Karlovcu. Naprosto, Karlovac je Zagrebu najbliže. Rečene novine u međuvremenu su se prestale baviti ovom vrstom investigativnog novinarstva, da ne bi uznemiravale vlast, ali i da se redakcija ne bi izlagala riziku, budući da policija i sudovi vjerojatno dobro ne gledaju na ovakvu vrstu medijskog angažmana. Vrlo je tanka granica između svijeta koji je pod zaštitom države – kojemu zacijelo pripadaju vlasnici oružja i municije zaostalih iz rata od prije trideset godina – i onih protiv kojih se država bori. Među ove druge u Hrvatskoj spadaju mediji, jednako kao i građani koji bi bez domoljubne legitimacije i patriotskog nadahnuća kupovali kalašnjikov.
Kako opisati događaj u kojemu jedan karlovački vatrogasac završi s gelerima u grudima? Je li njegovo ranjavanje posljedica elementarne nepogode? U neku ruku jest, grom je udario u kuću. Je li to bio nesretni slučaj? Jest i to, jer grom je mogao udariti i drugdje. Recimo u semafor na gradskom raskrižju ili u dom zdravlja. Pretpostavljamo da u karlovačkom domu zdravlja ne skladište oružje i municiju. Grom je, međutim, udario baš u obiteljsku kuću! I na tome se HRT i režimski mediji zaustavljaju. Na tome staje i imaginacija prosječnog građanina, koji ne samo da ne želi probleme u životu, nego izbjegava i misliti o svemu onom što bi ga moglo zabrinuti, a na što ionako nema utjecaja. Kad to građanin ne bi činio, shvatio bi da vatrogasac nije žrtva elementarne nepogode, a ni nesretnog slučaja. On je stradao u jednome nedovršenom ratu, i za njegovo stradanje postoje krivci. Postoje ljudi i institucije čijim je djelovanjem on primio šaku gelera oko srca. To djelovanje inspirirano je određenom ideologijom, koja je obilježena nacionalromantizmom, odsustvom poštovanja prema činjenicama da svaki čovjek ima pravo na život i da republika svakog čovjeka jednako mora zaštititi. Premda će ti ljudi i te institucije za sebe reći da brane zemlju i građane, oni je ustvari napadaju i uništavaju.
Koje su to institucije, tko su ti ljudi? U karlovačkom slučaju, izvan svake je sumnje ta institucija policija. Da se u bilo kojoj drugoj zemlji u Europi dogodilo da policija pretresa nečiji dom, zbog prijavljene sumnje na neovlašteno posjedovanje oružja, i da je u pretresu učinjen previd tavana punog oružja i eksplozivnih sredstava, smijenjen bi bio šef policije, ministar bi u ime moralne odgovornosti podnio ostavku, nadležna policijska uprava našla bi se pod masivnom istragom. I svima bi, ali baš svima, bilo jasno i bjelodano da je previd bio namjeran. Druga mogućnost jednostavno ne postoji.
Vatrogasac u Karlovcu nije stradao nesretnim slučajem. On je zakašnjela žrtva rata. On je žrtva ljudi i institucija koji ratuju u miru. On je žrtva toksičnog djelovanja sustava vlasti. On je žrtva korumpiranih i pokvarenih institucija kojima je država posredovala pravo na silu i represiju. Za eksploziju u Karlovcu sasvim sigurno nije kriv grom, kriva je hrvatska policija.
Obiteljska kuća u Karlovcu ima svoju vlasnicu, udovicu pokojnog vlasnika oružja i municije. Ona je, kažu, u bolnici. Nije joj dobro. Premda nije tako loše kao vatrogasac koji je stradao spašavajući njezinu kuću. Udovica je sasvim sigurno znala za oružje i municiju. Na kraju, bila je to (ilegalna) bračna stečevina. I zasigurno je imala načina da sudjeluje u jednoj od Božinovićevih godišnjih akcija povrata oružja i municije, koje se provodi bez ikakvih posljedica po one koji to učine. Ne učinivši to, ona je postala suodgovorna za stradanje nesretnog vatrogasca. Kao što je svih trideset godina suodgovorna za tavanski arsenal.
Kad idu spašavati građane i njihovu imovinu, vatrogasci poduzimaju minimalne mjere zaštite. Kao i vojnici u ratu, vatrogasci pristaju na rizik, koji je neusporedivo veći od rizika u koji se građani upuštaju u svakodnevnom životu i u poslu. Vojnik u ratu ima svijest o tome za što je spreman da se žrtvuje. Istu tu svijest u miru imaju vatrogasci. I možda više nitko osim njih. Vojnik odlazi u akciju s vrlo jasnim saznanjem odakle stižu metak i geler, i tko je onaj tko s druge strane povlači otponac (okidač, oroz…). Onoga trenutka kada posumnja da bi ga metak mogao stići s druge strane, od njegovih, vojnik izlazi iz rata, jer u tom trenutku nestaju svi razlozi za žrtvovanje.
Karlovačkom vatrogascu, ali i svim drugim karlovačkim vatrogascima, dogodilo se upravo to. Zasuti prijateljskom vatrom, gelerima od svojih, oni su se našli pred najozbiljnijim iskušenjem u svom poslu. Vatra se može ugasiti samo ako se bez razmišljanja stupa u akciju. Požar se ne gasi ukoliko se prethodno mora provjeriti je li neka obiteljska kuća sumnjiva kao moguće skladište eksplozivnih sredstava. Požar se gasi s punim povjerenjem u djelovanje policije unutar zajednice. Kada se to povjerenje izgubi, nema više onih koji će gasiti vatru.
