Da li čin nasilja može biti nazvan terorizmom iako je motiv nepoznat?
Predstavnici dvije škole mišljenja, Ali Abunimah i Alan Dershowitz, postavila su veoma ozbiljno pitanje vezano za tvrdnju koja se iz dana u dan ponavlja o bombama na Bostonskom maratonu: da je to, naime, bio teroristički akt.
Dershowitz je na Radiju BBC u subotu naglasio da motiv još nije poznat i dodao: "Nije čak jasno da li se ovo po saveznom statutu o terorizmu uopšte može tako kvalifikovati.” Abunimah je napisao odličnu analizu u kojoj se pita da li se napad uopšte uklapa u definiciju američke vlade o “terorizmu”, bilježeći da “apsolutno nema dokaza da su osumnjičeni za bombe u Bostonu ponašali ‘u svrhu ostvarenja političkih ili društvenih ciljeva’ ili da je njihov navodni čin imao za nameru “da utiče na podsticanje ili pravac djelovanja koji vodi ka političkom ili društvenom cilju”.
Čak je i bivši zamjenik direktora CIA Phillip Mudd, rekao za Fox da u ovom trenutku napad u Bostonu djeluje više kao obično kriminalno djelo, a ne kao teroristički čin.
Sandy Hook, Aurora, Columbine...
Posljednje dvije godine, građani SAD su svjedočili najmanje trima epizodama masovnog, neselektivnog nasilja koje je ubilo više ljudi nego napad u Bostonu: pucnjava Jareda Loughnera u Tucsonu u kojoj je ubijeno šest, a ranjeno 13 ljudi; pucnjava u bioskopu Aurori u kojoj je James Holmes ubio 12, a ranio 70 ljudi i pucnjava u osnovnoj školi Sandy Hook, u kojoj je Adam Lanza ubio 26 ljudi od čega je čak 20 djece. Riječ “terorizam” skoro nikada nije upotrijebljena da se opišu ovi masakri nedužnih ljudi, i niko od počinilaca nije optužen za zločine povezane sa terorizmom.
Deceniju ranije, dva srednjoškolca u Coloradu, Erik Harris i Dylan Klebold, puškama i bombama su ubili 12 đaka i profesora i skoro niko ni to nije nazvao terorizmom.
Međutim, u slučaju Bostona, dešava se upravo suprotno. Otkad je otkriven identitet osumnjičenih, riječ “terorizam” koriste skoro svi koji žele da opišu šta se desilo u Bostonu. Nakon što se u početku suzdržavao (što je pohvalno), predsjednik SAD Barack Obama je izašao pred javnost i rekao ”istražićemo bilo kakvu moguću udruženost koju su ovi teroristi možda imali” i onda je dodao: "u ponedjeljak je u terorističkom činu ranjeno desetine i ubijeno troje ljudi na Bostonskom maratonu”. Ali, kao što Abunimah primjećuje, ne postoji ni jedan dokaz da je bilo koji od dvojice osmnjičenih imao bilo kakve kontakte ili bio umiješan u rad bilo koje poznate terorističke organizacije.
Dzhokhar Tsarnaev
Što je još znakovitije, nema nikakvih dokaza, makar ne javnih, o mogućem motivu napada. Obama je, u obraćanju naciji nakon što je Dzhokhar Tasnaev uhapšen u petak uveče, rekao da “večeras još ima mnogo neodgovorenih pitanja i uključio ovo među ta “neodgovorena pitanja”:” Zašto se mladi čovjek, koji je odrastao i školovao se ovdje, kao dio naše zajednice i zemlje, odlučio za ovakvo nasilje”.
Kriv dok se ne dokaže suprotno
Opšti princip u ovom slučaju bi trebao biti da Dzhokhar Tsarnaev ima pravo na pretpostavku nevinosti dok se ne dokaže da je kriv. Kao što su mnogi slučajevi do sada dokazali – od optuženog ali oslobođenog “napadača antraksom” Stephena Hatfilla, preko također optuženog, ali oslobođenog “bombaša” na Olimpijskim igrama u Atlanti Richarda Jewella pa do desetina, ako ne i hiljada zatočenika u Guantanamu koji su optuženi da su “najgori među najgorima”, ali nisu osuđeni ni za šta – ljudi koje su vlade i mediji optužili, uglavnom su potpuno nevini.
Mimo svega toga, izgleda da ni oni koji pretpostavljaju da su braća Tsarnaev krivi, nemaju osnovu da ih optužuju za “terorizam” na način koji bi ovaj napad vrlo konkretno odvojio od slučajeva iz Aurore, škole Sandy Hook, Tucsona i Columbine. Jedino što znamo o ovoj dvojici mladića jeste da su muslimani i da je stariji brat očigledno gledao neke ekstremističke snimke na YouTubeu i bio osumnjičen za vjerski esktremizam od vlasti u Rusiji (suprotno tome, svako ko je znao mlađeg brata je govorio da nikada nije ispoljavao nikakve ekstremno političke i vjerske stavove). Kao što ie Obama sam rekao “Mi ne znamo šta ih je motivisalo”.
Moć riječi 'terorizam'
Svakako je moguće da se ispostavi, ako se utvrdi da su krivi, da je njihov primarni motiv bio politički ili vjerski. Ali isto tako je moguće da se to ne desi: da bude u pitanju kombinaciju mentalnog poremećaja, društvenog otuđenja ili neki drugi unutrašnji poremećaj i bijes koji je nepolitičke prirode. Dok se ne sazna motiv kako ovo uopšte može da se zove terorizmom? Da li se čin nasilja može proglasiti terorizmom ne znajući motiv?
James Holmes, ubica iz Aurore, foto: Getty
Ovo je mnogo više od semantičkog pitanja. Da li nešto jeste ili nije terorizam povlači za sobom ozbiljne političke implikacije i pravne posljedice. Riječ “terorizam” je u ovom trenutku, najmoćnija u našem političkom rječniku: ona zaustavlja debate, povećava strah i opravdava skoro sve što Vlada odluči da radi u to ime. Teško je ne posumnjati da je jedina stvar koja razlikuje bostonski napad od Tucsona, Aurore, Sandy Hook i Columbine (a da ne govorimo o američkim napadima u Bagdadu i masovnim ubistvima u Faludži) ta da su osumnjičeni muslimani, a drugi nisu. Kao i obično – terorizam u američkom diskursu znači: nasilje muslimana protiv Amerikanaca i njegovih saveznika.
'Naravno da je u pitanju Džihad'
Bio sam gost u Democracy Now i raspravljao sa učesnicima baš o ovoj temi. Pisac i politički komentator Andrew Sullivan, u svom borba-protiv-džihada fazonu, ustvrdio je, za razliku od predsjednika Obame, da on tačno zna zašto su braća Tsarnaev napala Boston. “Naravno da je u pitanju Džihad”, objavio je. Zatim me optužio da “skrećem u lijevo-liberalnu samoparodiju" jer sam izjavio da nedostaju dokazi da bi se iznosila takva tvrdnja.
Ali umjesto da pokuša da opovrgne moju izjavu, on je odlučio da demonstrira svoju istinu. Jedini dokaz na koji je mogao da se pozove jeste da je stariji brat Tamerlan prihvatio radikalni islam, što sam već pomenuo. Ali, očigledno, nije isto ako se dokaže da je počinilac ubistava musliman i dokazivati da je islam bio glavni motiv za nasilje (kao što agresivni napad Georgea Busha na Irak nije bio obnovljeni krstaški pohod, napad Timothyja McVeigha nije bio dokaz nasilja IRA-e, a masovna ubistva homoseksualca Andrewa Cunanana nisu dokaz da homoseksualnost potiče na nasilje). Islam ili neke slične političke ideologije možda jesu motivisale Tamerlana, kao što sam već naveo, ali možda i nisu. Morate imati dokaz za motiv.
Mjesto masakra u školi Sandy Hook, foto: AP
Ne možete tek tako nešto izjaviti i očekivati da to svi prihvate i u to povjeruju. Posebno, ako tvrdite da je ovo terorizam, a Aurora, Sandy Hook i Columbine nisu, morate dokazati “politički ili društveni cilj” koji je nasiljem trebao biti promovisan: šta je ovdje bio politički ili društveni cilj? Andrew nema pojma.
Andrewova najbizarnija izjava je “da li se Glenn pita zašto je Tamerlan mislio da je u redu da tuče svoju ženu, od koje je zahtijevao da pređe na islam?”. U slučaju da Andrew ne zna, porodično nasilje u SAD je u ozbiljnom porastu, i sve više muškaraca koji zlostavljaju svoje žene zapravo nemaju veze sa islamom. Ali ipak, ovakvom tvrdnjom Andrew jednostavno pretpostavlja da loš čin muslimana, čak ako ga čini većina nemuslimana, jednostavno mora biti povezan sa islamom iako nema dokaze za to.
Američki javni diskurs prema muslimanima
Ova iracionalna, nedokazana pretpostavka koju Andrew tako savršeno ilustruje u ovom slučaju, je upravo ono što sam pojašnjavao i pobijao. I pomalja svoju ružnu glavu samo kad je musliman u pitanju.
The New York Times je objavio da su “zvaničnici SAD izjavili da je povećana mogućnost da su dvojica braće djelovala samostalno ali tražimo bilo kakvu naznaku da ih je neko instruisao ili motivisao”. Također su objavili da je “FBI poveo međunarodnu istragu u potrazi za motivom”. Nema potrebe da FBI traži motiv. Dovoljno je da razgovaraju sa Andrewom Sullivanom. On ga je već našao.
Sve u svemu, ni predsjednik ni FBI, prema njihovom priznanju, ne znaju motiv ili imaju bilo kakvih dokaza da bi potkrijepili svoje izjave, ali Andrew Sullivan, zajedno sa hordama drugih urla “terorizam” i “džihad”, insistirajući da oni znaju. To je posebna vrsta iracionalnosti koja jedinstveno oblikuje američki javni diskurs po pitanju muslimana.
Izvor: Radiosarajevo
