Sve što u posljednje vrijeme, a to znači zadnjih nekoliko godina, bilježimo na polju kulture u postjugoslavenskim zemljama, ponajprije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, predstavlja dovršetak procesa kontrarevolucije koji je krenuo 1990. godine. Nakon što su klerikalci i nacionalisti preuzeli sve poluge države za vrijeme ratova devedesetih godina, stanje im je donekle izmaknulo kontroli početkom dvijetisućitih, da bi sada čvrsto odlučili dovršiti proces uspostavljanja potpune dominacije i gotovo totalitarnog društva. Sadržaj onoga o čemu govorim poznat je svima koje kultura istinski zanima. U Hrvatskoj je nakon ministra kulture koji nije krio svoje revizionističke stavove i ideju da potpuno ugasi svaki oblik otpora na nezavisnoj sceni, na tu poziciju došla ministrica s perfektnom biografijom, koja radi to isto, cinično se pretvarajući da postoje neki estetski i birokratski kriteriji u njenim odlukama. Vrhunac njezinog cinizma predstavljaju svojevremeno priopćenje povodom prosvjeda protiv predstave Olivera Frljića i pokušaja da se ona zabrani, ali i recentni osvrt na umjetničku instalaciju u Rijeci. Kad se razmaknu fraze o podršci slobodnom umjetničkom izražavanju, dođemo do toga da ona umjetnike smatra izravno odgovornim za prosvjede. Priopćenje pak iz ministarstva kulture Srbije, povodom upada na izložbu i devastacije izloženih radova, koje je tematizirano u mnogim tekstovima na Peščaniku, ide i korak dalje, svodeći birokratske fraze o slobodi umjetnosti na minimum. Identična politika očitovala se i ranijih godina, kao povodom sulude odluke da se ne dodijeli festivalska nagrada predstavi nepoćudnog režisera ili da se smijeni vodstvo Kulturnog centra Beograda i tamo postave isključivo ćirilični natpisi, pa i na slučaju smjene direktora Univerzitetske biblioteke zbog javnog angažmana, a mogao bih ovako nabrajati do ujutro. U Bosni i Hercegovini su pak sve institucije s višestoljetnom tradicijom, kojima je osnivač inače potpuno eutanazirana država, dovedene ispod ruba egzistencije, jer ih kao takve, zajedničke, nijedan od tri nacionalizma ne želi. Zahvaljujući tome Zemaljski muzej, Historijski muzej, Umjetnička galerija i ANUBIH preživljavaju isključivo na entuzijazmu njihovih voditelja i skoro pa besplatnom radu zaposlenika. Dodatno, ozbiljne svjetski relevantne manifestacije, poput MESS-a ili sarajevskog Jazz-festivala su pretrpjele udarac zbog logike da bi kulturu trebalo financirati po nacionalnom ključu, što je dovelo do toga da se folklorne manifestacije stave u njihov rang. Na koncu, neki dan je u Banjoj Luci cenzuriran rad na izložbi, zbog pobune osjetljivih građana. Jasno je da bi ovaj kratki pregled općeg stanja mogao biti dopunjen s čitavom knjigom sličnih slučajeva, ali već je i ovo dovoljno za zaključak o konačnoj akciji potpunog preuzimanja institucija i gašenja nezavisne scene. Identična stvar događa se na polju visokog obrazovanja, a simptomatično je da se glasovi otpora uvijek svedu na par istih ljudi i stigmatizirani dio javnosti, predstavljen kroz par nezavisnih medija i udruženja.
Iz svega navedenog motivacija nacionalističkih vlasti i mase koja ih u svemu tome podržava je jasna i odnosi se na stvaranje totalitarne države u suvremenim okolnostima. Nacionalistička desnica je uostalom oduvijek i svugdje nastupala upravo na taj način, ne skrivajući motivaciju i krajnje ciljeve. Ono što je pak znatno olakšalo njihova nastojanja i onemogućilo sustavniji otpor, s izuzetkom aktivnosti kulturnjaka u Hrvatskoj za vrijeme kratkog mandata spomenutog ministra, jeste činjenica da vodeće socijaldemokratske i liberalne stranke koje su živjele od glasova nenacionalističke javnosti i na kratko uspjele preuzeti vlast, jednostavno nisu imale nikakvu ideju što da naprave s humanističkim i društvenim visokim obrazovanjem, kao ni s kulturom, što ih je dovelo do tehnokratskog forsiranja STEM područja u prvom slučaju i potpune pasivnosti u drugom. To se posebno moglo vidjeti u činjenici da je ministarstvo kulture uvijek bivalo zaboravljeno ili neatraktivno uz sustavno smanjivanje njegovog budžeta. Kako nije bilo ideje, nije moglo biti niti volje da se nešto u tom smislu poduzme, zahvaljujući čemu je svjesniji dio alternativne javnosti, kojemu je bilo unaprijed jasno kako će stvari završiti, bio ostavljen na milost i nemilost nacionalističkoj državi. Na pitanje pak zbog čega lijeve i liberalne stranke nisu imale nikakvu ideju što s ovim, odgovor je jasan, koliko i poražavajući, a nalazi se u njihovom vječnom strahu da ne budu proglašene za neprijatelje nacije i države, što ionako nisu mogle izbjeći, te oportunističkom refleksu koji ih je sveo isključivo na nešto pristojniju varijantu održavanja nacionalističke i klerikalne države na životu. No, postoje dvije bitne razlike koje posljednje godine čine specifičnim u odnosu na one prije njih. Prva o kojoj i govori čitav tekst i koja predstavlja problem, jest ta da je desnica shvatila da mora dobiti bitku na polju ideologije i da ona mora biti potpuna. Druga, ohrabrujuća jest ta da je lijevo-liberalna javnost odustala od polaganja nada u stranke establishmenta koje su ih kontinuirano ostavljale na vjetrometini i počela se samostalno organizirati. Iako je jasno da je politička, institucionalna i materijalna moć na strani prvih, činjenica njihove potpune bezidejnosti i banalnosti djeluje ohrabrujuće.
pescanik
