Zašto je novi Hladni rat puno opasniji od prethodnog? Profesor Stephen F. Cohen i urednica lista The Nation, Katrina vanden Heuvel: "Hladni rat protiv Rusije - bez debate"

Očito je kako se mnogi u SAD-u, svakako većina stanovnika, ne slažu s američkom konfrontacijskom politikom koja dolaskom američkog predsjednika Baracka Obama nije nestala već je poprimila druge metode, neki će reći puno opasnije za globalni mir.

Činjenica da se disidentski stavovi jako rijetko pronalaze u američkim medijima ne znači da oni ne postoje, već je to dokaz da ne postoji adekvatna platforma za plasiranje istih stavova.

Relativno drugačiji stav od regularnog "mainstreama" iznijeli su profesor Stephen F. Cohen, sa sveučilišta New York University i Princeton University, te urednica i novinarka lista The Nation, Katrina vanden Heuvel, u tekstu pod naslovom "Hladni rat protiv Rusije - bez debate" u kojem daju svoj osvrt na aktualnu američku vanjsku politiku po pitanju Ukrajinske krize.

Prenosimo vam tekst u cijelosti:

 

"Budući povjesničari zabilježiti će kako je u travnju 2014., gotovo četvrt stoljeća nakon kraja Sovjetskog Saveza, Bijela kuća proglasila novi Hladni rat Rusiji te kako, u grubom neuspjehu predstavničke demokracije, u javnosti nije bilo gotovo ni riječi debate, kamoli opozicije, od strane američkog političkog i medijskog establišmenta.

Obamina administracija objavila je Hladni rat indirektno, na naslovnici lista The New York Times, u tekstu kojeg potpisuje Peter Baker 20. travnja. Prema tom izvještaju, predsjednik Obama je odlučio, zbog Ukrajinske krize, kako "nikada ne može imati konstruktivni odnos" s ruskim predsjednikom Putinom" te će stoga "ignorirati gospodara Kremlja" i fokusirati se na "izoliranje Rusije presijecajući njene ekonomske i političke veze s vanjskim svijetom... pretvarajući je u izgnanu državu". Ukratko, u Bakerovom izvještaju se navodi kako je Bijela kuća prihvatila "dorađenu verziju hladnoratovske strategije izoliranja". Mogao je pritom dodati i - jako ekstremnu verziju. Ovaj izvještaj Bijela kuća nije niti opovrgnula niti potvrdila.Ne postoji niti jedan moderni presedan za ovu sramotnu pristranost američke političko-medijske elite u ovom trenutku sudbonosne prekretnice. Znatna debata u Kongresu, medijima, i na ulicama kroz prosvjede, vodila se recimo pred početak američkih ratova u Vijetnamu, Iraku, pa čak i nedavno kada su se predlagali ratovi protiv Sirije i Irana. Ovaj Hladni rat - čiji je epicentar na ruskim granicama, pokrenut u trenutku žestokih američkih, ukrajinskih i ruskih medijskih dezinformacija, koji se pokreće bez stabilizacijskih praksi koje su spriječile katastrofe za vrijeme trajanja prethodnog Hladnog rata - mogao bi biti još opasniji.

Posve je sigurno da će ovaj Hladni rat završiti novom nuklearnom utrkom, mogućnost koju dodatno potpaljuju Obamine provokativne izjave kao što su "naše konvencionalne snage su znatno superiornije od ruskih", kao i mogući stvarni rat s Rusijom koji bi mogao biti pokrenut od strane nadolazećeg građanskog rata u Ukrajini. (NATO i ruske snage se već mobiliziraju na istočnim i zapadnim granicama Ukrajine, dok pro-američka vlada u Kijevu upozorava na "Treći svjetski rat").

Ipak, sve ovo dolazi uz gotovo jednoglasnu, dvostranačku potporu, ili indiferentnost, američkog političkog establišmenta, od ljevice do desnice, Demokrati i Republikanci, progresivci (čiji će domaći programi biti jako ugroženi) i konzervativci. Sve ovo također podupiru mainstream mediji koji oblikuju i reflektiraju politiku - The Times, The Washington Post, The Wall Street Journal, The New Republic, The Weekly Standard, MSNBC, Fox News, NPR pa sve do komercijalnih radio postaja. (Postoje značajne iznimke, uključujući i ovaj list, ali niti jedna da bi bila toliko "autoritativna" i utjecajna kao što su mainstream mediji).

Još specifičnije, niti jedan od ukupno 535 zastupnika u Kongresu nije javno izrazio sumnju po pitanju planova Bijele kuće za novi Hladni rat. Niti se oglasio itko od bivših američkih predsjednika ili predsjedničkih kandidata koji su zagovarali partnerstvo s post-sovjetskom Rusijom. Prije no što se kriza u Ukrajini produbila, nekolicina neslužbenih disidenata se pojavila na mainstream televiziji, radio postajama i novinama, no izgleda kako su dovedeni samo kao heretici koje treba dobro izvrijeđati. Odonda su i njihovi glasovi ugašeni legijama Hladnih ratnika.

Obje strane u ovoj konfrontaciji, Zapad i Rusija, imaju legitimne pritužbe. No, znači li to da američki prikaz najnovijih događaja uopće ne bismo trebali preispitivati? Da je za sve ovo kriva "Putinova agresija" ili njegova želja za "ponovnim stvaranjem što više od starog Sovjetskog saveza" ili da ovime Putin jednostavno diže "domaće rejtinge"?

Znači li to da nema ničeg kredibilnog za raspravu u moskovskoj strani priče? Kao npr. da je 20 godina NATO ekspanzije na istoku učinilo to da se Rusija osjeća opkoljeno. Da je Ukrajinska kriza potaknuta od strane Zapada, prošlog studenog, kako bi se bivšu sovjetsku republiku uvelo u NATO. Da je Zapadno odbacivanje vlastitog sporazuma potpisanog s tadašnjim predsjednikom Janukovičem u veljači dovelo na vlast neizabrani režim koji je toliko anti-ruski i toliko nekritički prihvaćen od strane Washingtona da je Moskva osjećala kako mora hitno aneksirati većinski ruski Krim na kojem se nalazi njihova najvažnija pomorska vojna baza. I, od nedavno, da Kijev šalje vojne jedinice kako bi ugušili prosvjede na pro-ruskom istoku Ukrajine, što je kršenje ugovora od 17. travnja o de-eskalaciji krize.

Povjesničari u budućnosti će zasigurno pronaći pojedine točnosti u argumentima Moskve te će se pitati kako to da se o tim argumentima opširno vodi debata, recimo u Njemačkoj, ali ne i u Americi. Vjerojatno je već prekasno za demokratsku debatu o tome kako američka elita posjeduje našu naciju. Ako je tako, cijena po američku demokraciju već je sasvim jasna."

Izvor: advance