Uzmimo da upravljate nekakvom banana državicom na Balkanu, da vam je gospodarstvo u potpunom rasulu, da vam pametni ljudi svakodnevno odlaze na zapad u potrazi za poslom, da vam većina umirovljenika živi ispod granice siromaštva, da vam industrija odumire i da je jedino pouzdano što imate neprijateljstvo koje uzgajate sa susjednom zemljom, koja se nalazi u položaju sličnom vašem.
Uzmimo da vaša državica puca po šavovima i to ne pod pritiskom unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja, nego pod pritiskom promašenih politika i neumornog »delanja« lopina koji bi, da im se pruži prilika, ukrali i oltar iz crkve. Uzmimo da vam ljudi u toj državici životare, da novca nemate niti za liječenje bolesne djece, da se uslijed svih tih problema ljudi teško odlučuju na potomstvo pa vam je zbog toga mortalitet znatno veći od nataliteta.
Uzmimo da u toj vašoj državi gotovo nitko nije zadovoljan životnim standardom, da je najplodnija regija ujedno i najsiromašnija, uzmimo da su vaši prethodnici na njezinom čelu redom bili nesposobni, da su državu ukopali u dugove toliko da je deset sljedećih generacija iz dužničkog ropstva ne može osloboditi. U tom slučaju, u slučaju da ste svi skupa, i vi i narod čije potrebe servisirate, u glibu do grla, svakako bi valjalo napraviti neke radikalne poteze, suzbiti korupciju koliko god je moguće, poraditi na gospodarstvu, dogovoriti se s ruskim medvjedom, učiniti nešto za životni standard građana...
U situaciji vrlo sličnoj ovoj koju smo zamislili nalazi se Vlada premijera Andreja Plenkovića. I, što su odlučili poduzeti? Zadnji njihov radikalan potez kupovina je polovnih zrakoplova, starijih od hrvatske samostalnosti, za što dileru oružjem valja platiti gotovo pola milijarde dolara. Promatraču koji ima na umu aktualne probleme s kojima se Hrvatska nosi, ova odluka čini se posve neracionalnom i još niti jedan državni dužnosnik nije izišao pred građane i građanke i obrazložio zašto se Hrvatska upušta u tu trgovinu. Nekoliko puta je to nemušto pokušao učiniti ministar obrane Damir Krstičević, ali ovaj »orator« ostavlja dojam da ne bi mogao objasniti niti rješavanje jednadžbe s jednom nepoznatom.
– Hrvatska vojska radi ogroman tehnološki iskorak. Jasno da je to trošak, ali s Izraelom ćemo napraviti strateško partnerstvo, pa je to i investicija. Tu je prilika za ulaganje, pokušao je pojasniti Krstičević, ali jedino ulaganje koje je tu izgledno jest ulaganje Hrvatske u rezervne dijelove i održavanje zrakoplova proizvedenih prije tridesetak godina. To o čemu Krstičević govori: opstojnost, tehnološki iskorak u osamdesete, sigurnost svih građana, dug prema generacijama koje dolaze i slično – to su sve tlapnje koje ne vrijede ni boba, a najodioznija je ona o »opstojnosti«.
Prazna fraza koja se kod nas koristi kao štaka u svakoj prilici. O kakvoj ugroženosti može biti riječ? Kako stvari stoje, rat (barem za sada) nije na vidiku, a ako do kakvog rata i dođe, Hrvatska je članica NATO-a. Nije li jedan od glavnih argumenata za ulazak u NATO bilo pitanje sigurnosti i opstojnosti? Iz kojeg god kuta da se gleda, kupnja vojnih zrakoplova u ovom trenutku čini se kao potez lišen svake logike. Vojni zrakoplovi ne odgovaraju niti na jednu nasušnu potrebu ove zemlje. Zbog čega Hrvatska kupuje vojne avione, kad ima stotinu prečih ulaganja? Platit ćemo gotovo pola milijarde dolara, a da ne znamo odgovor na ovo pitanje.
Dok akteri nabavke vojnih zrakoplova šute ili nas prigodno plaše da bez aviona nećemo opstati, strani mediji pišu o utrci u naoružavanju Srbije i Hrvatske. I Srbiji povoljno prodaju naoružanje staro po tridesetak godina. Ni tamo nema rasprave kad se nabavlja oružje. Dovoljno je diskretno upozoriti na susjedno dvorište. Dvije zemlje postaju odlagalište zrakoplova, topova, haubica, možda starih, ali valjda dovoljno dobrih za naša eventualna krvoprolića. U isto vrijeme, i u Srbiji i u Hrvatskoj, mlađa populacija gleda pobjeći na zapad, a starija je zagledana u kontejnere. Žrtve smo neracionalne politike. Žrtve smo svojih strateških partnera i zaštitnika. Žrtve smo svoje nesposobnosti da gledamo u budućnost, a ne u prošlost. Žrtve smo laži da nam je neprijateljstvo suđeno. Zahvaljujući toj laži, moguće je da rasprava o kupnji stare vojne opreme i naoružanja ne dolazi u obzir.
novilist
Uzmimo da vaša državica puca po šavovima i to ne pod pritiskom unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja, nego pod pritiskom promašenih politika i neumornog »delanja« lopina koji bi, da im se pruži prilika, ukrali i oltar iz crkve. Uzmimo da vam ljudi u toj državici životare, da novca nemate niti za liječenje bolesne djece, da se uslijed svih tih problema ljudi teško odlučuju na potomstvo pa vam je zbog toga mortalitet znatno veći od nataliteta.
Uzmimo da u toj vašoj državi gotovo nitko nije zadovoljan životnim standardom, da je najplodnija regija ujedno i najsiromašnija, uzmimo da su vaši prethodnici na njezinom čelu redom bili nesposobni, da su državu ukopali u dugove toliko da je deset sljedećih generacija iz dužničkog ropstva ne može osloboditi. U tom slučaju, u slučaju da ste svi skupa, i vi i narod čije potrebe servisirate, u glibu do grla, svakako bi valjalo napraviti neke radikalne poteze, suzbiti korupciju koliko god je moguće, poraditi na gospodarstvu, dogovoriti se s ruskim medvjedom, učiniti nešto za životni standard građana...
U situaciji vrlo sličnoj ovoj koju smo zamislili nalazi se Vlada premijera Andreja Plenkovića. I, što su odlučili poduzeti? Zadnji njihov radikalan potez kupovina je polovnih zrakoplova, starijih od hrvatske samostalnosti, za što dileru oružjem valja platiti gotovo pola milijarde dolara. Promatraču koji ima na umu aktualne probleme s kojima se Hrvatska nosi, ova odluka čini se posve neracionalnom i još niti jedan državni dužnosnik nije izišao pred građane i građanke i obrazložio zašto se Hrvatska upušta u tu trgovinu. Nekoliko puta je to nemušto pokušao učiniti ministar obrane Damir Krstičević, ali ovaj »orator« ostavlja dojam da ne bi mogao objasniti niti rješavanje jednadžbe s jednom nepoznatom.
– Hrvatska vojska radi ogroman tehnološki iskorak. Jasno da je to trošak, ali s Izraelom ćemo napraviti strateško partnerstvo, pa je to i investicija. Tu je prilika za ulaganje, pokušao je pojasniti Krstičević, ali jedino ulaganje koje je tu izgledno jest ulaganje Hrvatske u rezervne dijelove i održavanje zrakoplova proizvedenih prije tridesetak godina. To o čemu Krstičević govori: opstojnost, tehnološki iskorak u osamdesete, sigurnost svih građana, dug prema generacijama koje dolaze i slično – to su sve tlapnje koje ne vrijede ni boba, a najodioznija je ona o »opstojnosti«.
Prazna fraza koja se kod nas koristi kao štaka u svakoj prilici. O kakvoj ugroženosti može biti riječ? Kako stvari stoje, rat (barem za sada) nije na vidiku, a ako do kakvog rata i dođe, Hrvatska je članica NATO-a. Nije li jedan od glavnih argumenata za ulazak u NATO bilo pitanje sigurnosti i opstojnosti? Iz kojeg god kuta da se gleda, kupnja vojnih zrakoplova u ovom trenutku čini se kao potez lišen svake logike. Vojni zrakoplovi ne odgovaraju niti na jednu nasušnu potrebu ove zemlje. Zbog čega Hrvatska kupuje vojne avione, kad ima stotinu prečih ulaganja? Platit ćemo gotovo pola milijarde dolara, a da ne znamo odgovor na ovo pitanje.
Dok akteri nabavke vojnih zrakoplova šute ili nas prigodno plaše da bez aviona nećemo opstati, strani mediji pišu o utrci u naoružavanju Srbije i Hrvatske. I Srbiji povoljno prodaju naoružanje staro po tridesetak godina. Ni tamo nema rasprave kad se nabavlja oružje. Dovoljno je diskretno upozoriti na susjedno dvorište. Dvije zemlje postaju odlagalište zrakoplova, topova, haubica, možda starih, ali valjda dovoljno dobrih za naša eventualna krvoprolića. U isto vrijeme, i u Srbiji i u Hrvatskoj, mlađa populacija gleda pobjeći na zapad, a starija je zagledana u kontejnere. Žrtve smo neracionalne politike. Žrtve smo svojih strateških partnera i zaštitnika. Žrtve smo svoje nesposobnosti da gledamo u budućnost, a ne u prošlost. Žrtve smo laži da nam je neprijateljstvo suđeno. Zahvaljujući toj laži, moguće je da rasprava o kupnji stare vojne opreme i naoružanja ne dolazi u obzir.
novilist
