Naravno da me, kao novinara koji je dao 14 godina života Novome listu i pomogao tome dnevniku da mu se skine etiketa anticrkvene i komunističke novine ne može veseliti kada kolega Denis Romac, stručnjak za vanjskopolitičke teme (a da sramota bude veća i potpredsjednik Hrvatskog novinarskog društva), napiše da će najavljeni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u petak 12. veljače u zračnoj luci u Havani na Kubi ”biti prvi susret vrhovnih poglavara katoličkog i pravoslavnog svijeta nakon povijesnog raskola 1054. godine”.
Kada sam to pročitao, ostao sam frapiran, konsterniran činjenicom da novinar Romac sebi dopušta ne poznavati cijeli historijat susretanja više poglavara Katoličke crkve s pravoslavnim prvacima počevši, ako se baš hoće naglasiti povijesnost, epohalnim i pomiriteljskim susretom između pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore 6. siječnja 1964. u Jeruzalemu, nakon čega su ukinute obostrane anateme lansirane nakon ili u povodu velikoga raskola 1054.
O potkapacitiranosti hrvatskih novinara koji pretendiraju pisati o crkvenim ili religiološkim temama bi se cijeli traktati mogli sastaviti i to mi nije namjera, možda tek da ovlaš upozorim novinare Davora Butkovića (koji se potpisuje pseudonimom Ivana Violića) i Mladena Plešea, oboje iz Telegrama koji opetovano ponavljaju kako je papa Franjo zaustavio ”beatifikaciju” Alojzija Stepinca, a nije točno, jer je beatifikaciju proveo u djelo 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici (to valjda ne trebam dokazivati!), pa bi ti i drugi novinari konačno trebali uzeti knjige u ruke ako baš žele pisati ili si umišljaju da mogu pisati o Crkvi.
U redu budalaština spada svakako i agitpropovsko pisanje Darka Pavičića u Večernjem listu koji Alojziju Stepincu pripisuje, kao da je Pavičić prefekt Kongregacije za kauze svetaca, a ne priučeni partijski novinar koji je nekoć ganjao Crkvu i njene institucije (neka ipak Pavičića i njegova Tomčeva evoluiranja), čudotvornu moć spajanja Moskve i Vatikana.
Zašto pišem o lošem novinarstvu u tjednu u kojem će se na naše, ali i za svjetske prilike dogoditi važne stvari? Zato što se bojim da će u srijedu, kada počinje Korizma, kada se obilježava tzv. Stepinčevo (Alojzije Stepinac je preminuo 10. veljače 1960.), i u petak, kada se u Havani susreću papa Franjo i patrijarh ruski Kiril, dogoditi lavina tekstova iz pera neupućenih novinara ako ne i fanatičkih propagandista.
Moja preporuka je da takve tekstove preskočite, osobito ako pretendiraju biti analitički, ako ne vidite potpise Inoslava Beškera, Silvija Tomaševića ili mojega, odnosno onih nekoliko stručnjaka iz RH kojih još imamo kao što su Ivan Markešić, Ivica Maštruko, Anto Mikić, Annamarija Gruenfelder… (spominjem samo civile jer naravno da crkvenih upućenih osoba i dobrih poznavatelja ekumenizma ima, od Juraja Kolarića, Jure Zečevića, itd.).
Elem, najprije želim, nakon nekoliko tjedana pisanja o Stepincu, rezimirati nekoliko stvari. Prvo, jer o tome će se jako puno govoriti ovaj tjedan na raznim misama zadušnica, da svima bude jasno, ma koliko brundala hrvatska katolička propaganda: Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva čiji je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate. To vam ponavljam ne samo jer to kaže vatikanska diplomacija već zato jer Bozanić i drugovi nastavljaju zbunjivati narod.
Drugo: mješovito povjerenstvo koje će istražiti činjenice i događanje ”u tom mračnom periodu povijesti”, ulogu predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, ali ne samo njega nego i episkopata u cjelini, mora biti provedena tako da obje strane ”zajedno čitaju povijest” jer je cilj Vatikana da se naprave važni koraci na pomirenju Hrvata i Srba.
Treće: Papi je stalo do toga da se sazna koji su razlozi zbog kojih je između dva tako bliska kršćanska naroda, srpskog i hrvatskog, prisutna takva mržnja i neprijateljstvo kakvi su se pokazali u minulim vremenima.
Četvrto: kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 30. kolovoza 2015. na Trsatu u Rijeci prvi put opširnije progovorio o okolnostima u kojima je došlo do ”privremene odgode” kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, pokazalo se mojim otkrićima u Jutarnjem listu i Nacionalu (gdje sam pojasnio da je Bozanić o Papinim namjerama bio izbrifiran u Vatikanu još u listopadu 2014.!!), obmanjivao je javnost jer je stao hraniti povampirenu hrvatsku političku desnicu koja sve jasnije u toj priči počinje prepoznavati navodnu protuhrvatsku vatikansku urotu na čelu koje stoji sam vrhovni poglavar Katoličke crkve – papa Franjo. Bozanić i drugovi imaju zadatak demontirati protupapinu propagandu i ispričati se što su, između ostalog, u Glasu Koncila za nered optužili vatikansku diplomaciju!
Peto: Papina odluka koja nije bila radosno dočekana u Katoličkoj crkvi u RH, koja je sebe proglasila ”Stepinčevom crkvom”, mora dovesti do toga da se takva sektaška tumačenja ukinu. Crkva može biti samo Kristova, ne Stepinčeva, ne Bozanićeva, ne Košićeva. Ako je Isus došao na zemlju da Hrvatima ili Srbima podari igračku za napuhavanje nacionalnog ponosa, tom Isusu treba reći: ne hvala, vrati se tamo odakle si došao.
Šesto: ne mogu biti mjerilo crkvenosti Darko Pavičić koji u Večernjem listu patrijarha Irineja naziva četnikom ili Milan Ivkošić koji u istom listu piše kako je Papin prijedlog da se osnuje međuvjerska komisija ”podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi” i ”uvreda za hrvatski narod”. Papina odluka nije uvreda za hrvatski narod, to je za svakoga tko traži istinu zapravo logičan i racionalan pristup pitanju kanonizacije Stepinca jer puno toga nije rečeno. U stranim medijima ćemo vidjeti da Stepinčeva uloga nije tako nesporna kao što je tvrdio kardinal Josip Bozanić kada je o tome održao cijelu homiliju na Trsatu.
Sedmo: cijeli dosadašnji proces kanonizacije odnosio se samo na period od 1945. godine nadalje i nije sporno da je Stepinac u tom vremenu zauzeo određeni stav, ali to je ipak samo dio povijesnih saznanja koja možemo imati o njemu. Puno je otvorenih pitanja i cijelo jedno, i to ključno razdoblje, uopće nije bilo predmetom komisijskog proučavanja u Rimu. Riječ je o netaknutom razdoblju i to je ono što sada užasava crkvene i desničarske krugove u Hrvatskoj, to je razdoblje zločinačke ustaške vladavine za koje Stepinac nije iskazao onu vrstu beskompromisnog proturežimskog djelovanja koje ga je proslavilo kao antikomunističkog heroja i kojim je stekao status mučenika vjere.
Osmo: mnogi u Katoličkoj crkvi u RH, kao što je pokazala inicijativa o uvođenju ustaškog pozdrava u službenu vojnu upotrebu, još se inspiriraju ustaštvom, tim mračnim razdobljem koje je papa Franjo odlučio rasvijetliti zahvaljujući, naravno, inicijativi i pomoći Srpske pravoslavne crkve. To će cijeli proces i samu odluku učiniti kvalitetnijima, ali će se odluka morati pričekati i to prilično neodređeno (a nikako kraće) vrijeme.
Deveto: mnogi Papinu odluku tumače njegovim nastojanjem da Vatikanu približi Srpsku pravoslavnu crkvu ili rusku patrijaršiju, ali ja, koji papu poznajem duže i koji čitam što kažu vatikanski stručnjaci, tvrdim da je motiv Pape traženje istine. Osim toga, istom logikom kojom je papa Franjo obustavio proces beatifikacije Pija XII. sada izvodi zaključak da u takvim pitanjima mora postupati krajnje oprezno i dobro odvagati sve argumente umjesto da sluša neke nacionalne taštine, nacionalistička pretjerivanja kakva su kruh svagdašnji u Katoličkoj crkvi u RH ili pitanja prestiža bilo koje od lokalnih crkvi.
Deseto: Stepinac funkcionira kao nacionalni i politički svetac u službi jačanja hrvatstva i borbe protiv komunističkog režima kojeg odavno nema. Papa Franjo pak smatra da nečija kanonizacija znači stvaranje uzora crkvenog čovjeka i da usmjerava politiku Crkve, jer su sveci naprosto putokazi.
Svjestan da me ovo pretvara u nacionalnog ”izdajnika” ipak moram, kao i teolog Drago Bojić, bosanski franjevac i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu, kazati da je proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca za Crkvu veliki i nepotreban teret, dakle proces koji nije nikada trebao ni započeti jer je od početka crkveno ideologiziran i snažno politiziran. Siguran sam da je Stepinac beatificiran u sklopu antikomunističke politike Ivana Pavla II. Današnjim kriterijima i u doba pape Franje taj bi proces zapeo već na prvoj stepenici.
Stepinac je stajao na strani jednog užasno tlačiteljskog i zločinačkog sistema, a ne na strani potlačenih, pa se moramo nadati da će Crkva naći svoje lice kada biskupi budu (hipotetski rečeno, dakle kao slika, kao metafora) zatvarani ne zbog prava Crkve, već zbog prava čovjeka. Naravno da poštujem Stepinčevo stradanje i ne zaboravljam strahote i užase komunističkog režima koji je Katoličkoj crkvi i njezinim pripadnicima na ovim prostorima (naravno, i pravoslavnima i drugima) učinio puno zla. O tome godinama pišem.
Ali meni su drugačiji prioriteti. Meni su prioriteti u korelaciji s politikom Vatikana i nastojanjima Pape. Podsjećam da se ni u jednoj Crkvi nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanje od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos i dugoročno podržava i pothranjuje međusobne antagonizme, pa i konfesionalnu nepodnošljivost i mržnju. Crkve moraju napustiti autoviktimološki mentalni sklop, moraju prestati grčevito braniti vlastiti status žrtve dok se vlastita zla ignoriraju, relativiziraju, pa i opravdavaju. Ono što se traži je unutarnja katarza.
Počeo sam i završavam s primjerima lošega novinarstva. U kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (”Papa presjekao nagađanja oko Stepinca!”, objavljena na webu SD-a 24. 1. 2016.) Ivica Šola kaže da je Papa, dakle, “presjekao”: ”I sasvim jasno putem svog glasila dao do znanja da Stepinčeva kanonizacija nema veze s mješovitom komisijom, niti da njezin rad na nju može utjecati. Što će dalje drviti beogradska ili domaća štampa kojoj je više u cilju, jednim dijelom, bila diskreditacija kardinala Bozanića i hrvatskog episkopata te širenje velikosrpske propagande, nego meritum stvari i istina”.
Šola računa da nitko osim njega ne čita L’Osservatore Romano. Eh, pa ja čitam! I zato kažem da i Šola prakticira nevaljalo, manipulativno novinarstvo. Naime, on se poziva na članak koji je objavljen u broju od 18. i 19. siječnja pod naslovom “Purifikacija memorije i kulturalni ekumenizam”. Članak potpisuje ne papa Franjo, nego Hyacinthe Destivelle, asistent orijentalne sekcije Papinskog savjeta za promociju jedinstva kršćana kojim ravna kardinal Kurt Koch.
U članku se na široko opisuju neki dobri primjeri suradnje katolika i pravoslavaca, osobito katolika i Ruske pravoslavne crkve (sama struktura članka je davala mogućnost zaključivanja da se nešto veliko sprema između Vatikana i Moskve, jer se spominjala činjenica da je mitropolit Hilarijon, zadužen za vanjske poslove u ruskom patrijarhatu, u Vatikanu bio 2015. čak četiri puta, od toga dva puta u četiri oka s Papom, 15. lipnja i 21. listopada), uzgredno se govori o komisiji o Stepincu, ali Šola ne shvaća ili ne želi prenijeti ono najvažnije.
Cilj vatikanske politike, pa i u predmetu Stepinac, je čišćenje memorije i promocija pomirenja među narodima. Traži se među Hrvati i Srbima, to se doslovno tako kaže, ”proces dijaloga i ponovnog čitanja povijesti” kakav je primjerice prethodio ukidanju anatema između Vatikana i Carigrada (što su papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora potpisali 7. prosinca 1965.). Ne taji se, dapače, kaže se, da se očekuje da će proces dijaloga Beograda i Zagreba pridonijeti širom pomirenju Katoličke crkve i pravoslavnih crkava na cijelome svijetu, ali se kaže i to da je posrijedi model koji se priželjkuje za sva druga žarišta.
Umjesto antisrpske klime koja se u Hrvatskoj stvara, umjesto nacionalističke histerije koja se raspiruje traži se jedinstvo srdaca, traži se dobra volja da se drugi upoznaju i prihvate kao braća. Bilo bi nužno da ovaj proces u Hrvatskoj bude popraćen korektnim i upućenim, dakle znalačkim, a ne navijačkim i lošim novinarstvom.
Mi se na Autografu ne sramimo priznati da nam je to orijentir, da nam je to odabir, da nam je to i misija. Kao odgovorna osoba ovoga portala kažem da su mi Srbi braća ne samo jer je to moralni imperativ, već zato što je to posljedica moje kršćanske vjere. Zato jer sam čovjek.
autograf
Kada sam to pročitao, ostao sam frapiran, konsterniran činjenicom da novinar Romac sebi dopušta ne poznavati cijeli historijat susretanja više poglavara Katoličke crkve s pravoslavnim prvacima počevši, ako se baš hoće naglasiti povijesnost, epohalnim i pomiriteljskim susretom između pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore 6. siječnja 1964. u Jeruzalemu, nakon čega su ukinute obostrane anateme lansirane nakon ili u povodu velikoga raskola 1054.
O potkapacitiranosti hrvatskih novinara koji pretendiraju pisati o crkvenim ili religiološkim temama bi se cijeli traktati mogli sastaviti i to mi nije namjera, možda tek da ovlaš upozorim novinare Davora Butkovića (koji se potpisuje pseudonimom Ivana Violića) i Mladena Plešea, oboje iz Telegrama koji opetovano ponavljaju kako je papa Franjo zaustavio ”beatifikaciju” Alojzija Stepinca, a nije točno, jer je beatifikaciju proveo u djelo 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici (to valjda ne trebam dokazivati!), pa bi ti i drugi novinari konačno trebali uzeti knjige u ruke ako baš žele pisati ili si umišljaju da mogu pisati o Crkvi.
Ostao sam frapiran, konsterniran činjenicom da novinar Romac sebi dopušta ne poznavati cijeli historijat susretanja više poglavara Katoličke crkve s pravoslavnim prvacima počevši, ako se baš hoće naglasiti povijesnost, epohalnim i pomiriteljskim susretom između pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore 6. siječnja 1964. u Jeruzalemu, nakon čega su ukinute obostrane anateme lansirane nakon ili u povodu velikoga raskola 1054.
U redu budalaština spada svakako i agitpropovsko pisanje Darka Pavičića u Večernjem listu koji Alojziju Stepincu pripisuje, kao da je Pavičić prefekt Kongregacije za kauze svetaca, a ne priučeni partijski novinar koji je nekoć ganjao Crkvu i njene institucije (neka ipak Pavičića i njegova Tomčeva evoluiranja), čudotvornu moć spajanja Moskve i Vatikana.
Zašto pišem o lošem novinarstvu u tjednu u kojem će se na naše, ali i za svjetske prilike dogoditi važne stvari? Zato što se bojim da će u srijedu, kada počinje Korizma, kada se obilježava tzv. Stepinčevo (Alojzije Stepinac je preminuo 10. veljače 1960.), i u petak, kada se u Havani susreću papa Franjo i patrijarh ruski Kiril, dogoditi lavina tekstova iz pera neupućenih novinara ako ne i fanatičkih propagandista.
Moja preporuka je da takve tekstove preskočite, osobito ako pretendiraju biti analitički, ako ne vidite potpise Inoslava Beškera, Silvija Tomaševića ili mojega, odnosno onih nekoliko stručnjaka iz RH kojih još imamo kao što su Ivan Markešić, Ivica Maštruko, Anto Mikić, Annamarija Gruenfelder… (spominjem samo civile jer naravno da crkvenih upućenih osoba i dobrih poznavatelja ekumenizma ima, od Juraja Kolarića, Jure Zečevića, itd.).
Elem, najprije želim, nakon nekoliko tjedana pisanja o Stepincu, rezimirati nekoliko stvari. Prvo, jer o tome će se jako puno govoriti ovaj tjedan na raznim misama zadušnica, da svima bude jasno, ma koliko brundala hrvatska katolička propaganda: Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva čiji je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate. To vam ponavljam ne samo jer to kaže vatikanska diplomacija već zato jer Bozanić i drugovi nastavljaju zbunjivati narod.
Drugo: mješovito povjerenstvo koje će istražiti činjenice i događanje ”u tom mračnom periodu povijesti”, ulogu predratnog, ratnog i poslijeratnog Stepinca, ali ne samo njega nego i episkopata u cjelini, mora biti provedena tako da obje strane ”zajedno čitaju povijest” jer je cilj Vatikana da se naprave važni koraci na pomirenju Hrvata i Srba.
Treće: Papi je stalo do toga da se sazna koji su razlozi zbog kojih je između dva tako bliska kršćanska naroda, srpskog i hrvatskog, prisutna takva mržnja i neprijateljstvo kakvi su se pokazali u minulim vremenima.
Zašto pišem o lošem novinarstvu u tjednu u kojem će se za naše, ali i za svjetske prilike dogoditi važne stvari? Zato što se bojim da će u srijedu, kada počinje Korizma, i kada se obilježava tzv. Stepinčevo (Alojzije Stepinac je preminuo 10. veljače 1960.), i u petak, kada se u Havani susreću papa Franjo i patrijarh ruski Kiril, dogoditi lavina tekstova iz pera neupućenih novinara ako ne i fanatičkih propagandista
Četvrto: kada je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić 30. kolovoza 2015. na Trsatu u Rijeci prvi put opširnije progovorio o okolnostima u kojima je došlo do ”privremene odgode” kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, pokazalo se mojim otkrićima u Jutarnjem listu i Nacionalu (gdje sam pojasnio da je Bozanić o Papinim namjerama bio izbrifiran u Vatikanu još u listopadu 2014.!!), obmanjivao je javnost jer je stao hraniti povampirenu hrvatsku političku desnicu koja sve jasnije u toj priči počinje prepoznavati navodnu protuhrvatsku vatikansku urotu na čelu koje stoji sam vrhovni poglavar Katoličke crkve – papa Franjo. Bozanić i drugovi imaju zadatak demontirati protupapinu propagandu i ispričati se što su, između ostalog, u Glasu Koncila za nered optužili vatikansku diplomaciju!
Peto: Papina odluka koja nije bila radosno dočekana u Katoličkoj crkvi u RH, koja je sebe proglasila ”Stepinčevom crkvom”, mora dovesti do toga da se takva sektaška tumačenja ukinu. Crkva može biti samo Kristova, ne Stepinčeva, ne Bozanićeva, ne Košićeva. Ako je Isus došao na zemlju da Hrvatima ili Srbima podari igračku za napuhavanje nacionalnog ponosa, tom Isusu treba reći: ne hvala, vrati se tamo odakle si došao.
Šesto: ne mogu biti mjerilo crkvenosti Darko Pavičić koji u Večernjem listu patrijarha Irineja naziva četnikom ili Milan Ivkošić koji u istom listu piše kako je Papin prijedlog da se osnuje međuvjerska komisija ”podilaženje Srpskoj pravoslavnoj crkvi” i ”uvreda za hrvatski narod”. Papina odluka nije uvreda za hrvatski narod, to je za svakoga tko traži istinu zapravo logičan i racionalan pristup pitanju kanonizacije Stepinca jer puno toga nije rečeno. U stranim medijima ćemo vidjeti da Stepinčeva uloga nije tako nesporna kao što je tvrdio kardinal Josip Bozanić kada je o tome održao cijelu homiliju na Trsatu.
Sedmo: cijeli dosadašnji proces kanonizacije odnosio se samo na period od 1945. godine nadalje i nije sporno da je Stepinac u tom vremenu zauzeo određeni stav, ali to je ipak samo dio povijesnih saznanja koja možemo imati o njemu. Puno je otvorenih pitanja i cijelo jedno, i to ključno razdoblje, uopće nije bilo predmetom komisijskog proučavanja u Rimu. Riječ je o netaknutom razdoblju i to je ono što sada užasava crkvene i desničarske krugove u Hrvatskoj, to je razdoblje zločinačke ustaške vladavine za koje Stepinac nije iskazao onu vrstu beskompromisnog proturežimskog djelovanja koje ga je proslavilo kao antikomunističkog heroja i kojim je stekao status mučenika vjere.
Proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca neće se nastaviti prije ili tijekom rada zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva čiji je osnutak predložio papa Franjo i prije nego to obje strane prihvate. To vam ponavljam ne samo jer to kaže vatikanska diplomacija već zato jer Bozanić i drugovi nastavljaju zbunjivati narod
Osmo: mnogi u Katoličkoj crkvi u RH, kao što je pokazala inicijativa o uvođenju ustaškog pozdrava u službenu vojnu upotrebu, još se inspiriraju ustaštvom, tim mračnim razdobljem koje je papa Franjo odlučio rasvijetliti zahvaljujući, naravno, inicijativi i pomoći Srpske pravoslavne crkve. To će cijeli proces i samu odluku učiniti kvalitetnijima, ali će se odluka morati pričekati i to prilično neodređeno (a nikako kraće) vrijeme.
Deveto: mnogi Papinu odluku tumače njegovim nastojanjem da Vatikanu približi Srpsku pravoslavnu crkvu ili rusku patrijaršiju, ali ja, koji papu poznajem duže i koji čitam što kažu vatikanski stručnjaci, tvrdim da je motiv Pape traženje istine. Osim toga, istom logikom kojom je papa Franjo obustavio proces beatifikacije Pija XII. sada izvodi zaključak da u takvim pitanjima mora postupati krajnje oprezno i dobro odvagati sve argumente umjesto da sluša neke nacionalne taštine, nacionalistička pretjerivanja kakva su kruh svagdašnji u Katoličkoj crkvi u RH ili pitanja prestiža bilo koje od lokalnih crkvi.
Deseto: Stepinac funkcionira kao nacionalni i politički svetac u službi jačanja hrvatstva i borbe protiv komunističkog režima kojeg odavno nema. Papa Franjo pak smatra da nečija kanonizacija znači stvaranje uzora crkvenog čovjeka i da usmjerava politiku Crkve, jer su sveci naprosto putokazi.
Svjestan da me ovo pretvara u nacionalnog ”izdajnika” ipak moram, kao i teolog Drago Bojić, bosanski franjevac i direktor Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu, kazati da je proces beatifikacije i santifikacije Alojzija Stepinca za Crkvu veliki i nepotreban teret, dakle proces koji nije nikada trebao ni započeti jer je od početka crkveno ideologiziran i snažno politiziran. Siguran sam da je Stepinac beatificiran u sklopu antikomunističke politike Ivana Pavla II. Današnjim kriterijima i u doba pape Franje taj bi proces zapeo već na prvoj stepenici.
Stepinac je stajao na strani jednog užasno tlačiteljskog i zločinačkog sistema, a ne na strani potlačenih, pa se moramo nadati da će Crkva naći svoje lice kada biskupi budu (hipotetski rečeno, dakle kao slika, kao metafora) zatvarani ne zbog prava Crkve, već zbog prava čovjeka. Naravno da poštujem Stepinčevo stradanje i ne zaboravljam strahote i užase komunističkog režima koji je Katoličkoj crkvi i njezinim pripadnicima na ovim prostorima (naravno, i pravoslavnima i drugima) učinio puno zla. O tome godinama pišem.
Mnogi u Katoličkoj crkvi u RH, kao što je pokazala inicijativa o uvođenju ustaškog pozdrava u službenu vojnu upotrebu, još se inspiriraju ustaštvom, tim mračnim razdobljem koje je papa Franjo odlučio rasvijetliti zahvaljujući, naravno, inicijativi i pomoći Srpske pravoslavne crkve. To će cijeli proces i samu odluku učiniti kvalitetnijima, ali će se odluka morati pričekati i to prilično neodređeno (a nikako kraće) vrijeme
Ali meni su drugačiji prioriteti. Meni su prioriteti u korelaciji s politikom Vatikana i nastojanjima Pape. Podsjećam da se ni u jednoj Crkvi nije dogodio proces čišćenja pamćenja i odustajanje od zlopamćenja koje opterećuje taj odnos i dugoročno podržava i pothranjuje međusobne antagonizme, pa i konfesionalnu nepodnošljivost i mržnju. Crkve moraju napustiti autoviktimološki mentalni sklop, moraju prestati grčevito braniti vlastiti status žrtve dok se vlastita zla ignoriraju, relativiziraju, pa i opravdavaju. Ono što se traži je unutarnja katarza.
Počeo sam i završavam s primjerima lošega novinarstva. U kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (”Papa presjekao nagađanja oko Stepinca!”, objavljena na webu SD-a 24. 1. 2016.) Ivica Šola kaže da je Papa, dakle, “presjekao”: ”I sasvim jasno putem svog glasila dao do znanja da Stepinčeva kanonizacija nema veze s mješovitom komisijom, niti da njezin rad na nju može utjecati. Što će dalje drviti beogradska ili domaća štampa kojoj je više u cilju, jednim dijelom, bila diskreditacija kardinala Bozanića i hrvatskog episkopata te širenje velikosrpske propagande, nego meritum stvari i istina”.
Šola računa da nitko osim njega ne čita L’Osservatore Romano. Eh, pa ja čitam! I zato kažem da i Šola prakticira nevaljalo, manipulativno novinarstvo. Naime, on se poziva na članak koji je objavljen u broju od 18. i 19. siječnja pod naslovom “Purifikacija memorije i kulturalni ekumenizam”. Članak potpisuje ne papa Franjo, nego Hyacinthe Destivelle, asistent orijentalne sekcije Papinskog savjeta za promociju jedinstva kršćana kojim ravna kardinal Kurt Koch.
U članku se na široko opisuju neki dobri primjeri suradnje katolika i pravoslavaca, osobito katolika i Ruske pravoslavne crkve (sama struktura članka je davala mogućnost zaključivanja da se nešto veliko sprema između Vatikana i Moskve, jer se spominjala činjenica da je mitropolit Hilarijon, zadužen za vanjske poslove u ruskom patrijarhatu, u Vatikanu bio 2015. čak četiri puta, od toga dva puta u četiri oka s Papom, 15. lipnja i 21. listopada), uzgredno se govori o komisiji o Stepincu, ali Šola ne shvaća ili ne želi prenijeti ono najvažnije.
Umjesto antisrpske klime koja se u Hrvatskoj stvara, umjesto nacionalističke histerije koja se raspiruje traži se jedinstvo srdaca, traži se dobra volja da se drugi upoznaju i prihvate kao braća. Bilo bi nužno da ovaj proces u Hrvatskoj bude popraćen korektnim i upućenim, dakle znalačkim, a ne navijačkim i lošim novinarstvom
Cilj vatikanske politike, pa i u predmetu Stepinac, je čišćenje memorije i promocija pomirenja među narodima. Traži se među Hrvati i Srbima, to se doslovno tako kaže, ”proces dijaloga i ponovnog čitanja povijesti” kakav je primjerice prethodio ukidanju anatema između Vatikana i Carigrada (što su papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora potpisali 7. prosinca 1965.). Ne taji se, dapače, kaže se, da se očekuje da će proces dijaloga Beograda i Zagreba pridonijeti širom pomirenju Katoličke crkve i pravoslavnih crkava na cijelome svijetu, ali se kaže i to da je posrijedi model koji se priželjkuje za sva druga žarišta.
Umjesto antisrpske klime koja se u Hrvatskoj stvara, umjesto nacionalističke histerije koja se raspiruje traži se jedinstvo srdaca, traži se dobra volja da se drugi upoznaju i prihvate kao braća. Bilo bi nužno da ovaj proces u Hrvatskoj bude popraćen korektnim i upućenim, dakle znalačkim, a ne navijačkim i lošim novinarstvom.
Mi se na Autografu ne sramimo priznati da nam je to orijentir, da nam je to odabir, da nam je to i misija. Kao odgovorna osoba ovoga portala kažem da su mi Srbi braća ne samo jer je to moralni imperativ, već zato što je to posljedica moje kršćanske vjere. Zato jer sam čovjek.
autograf
