Hrvatske vlasti čine sve da ni na koji način ne dovode u pitanje ono što Izrael posljednjih tjedana i mjeseci čini u Gazi, ali i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Ničim Plenković i njegovi ne bi da unezgođuju Netanjahua. Milanović s ponosom ističe kako on nikad i nigdje nije bio za rješenje prilika na Bliskom istoku po principu dvije države. Dakle, u podršci Netanjahuovoj politici i svim njezinim posljedicama predsjednik Republike Hrvatske radikalniji je i od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Nadmašiti bi ga mogao samo njegov glavni takmac Plenković…
Istovremeno, Ministarstvo kulture i medija, a onda i sama Vlada, pola godine od javnosti skrivaju preporuke Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA). To je, sjetit ćete se, ona važna međunarodna organizacija, osnovana 1998, na inicijativu tadašnjeg švedskog premijera, čije su članice, naravno uz Izrael, skoro sve države onoga dijela svijeta koji je izravno ili neizravno bio involviran u stradanja europskih Židova u dvadesetom stoljeću. Odsutne su Rusija, Ukrajina i Bjelorusija, ali uključene su, recimo, Argentina i Australija. IHRA ima rotirajuću predsjedavajući državu, pa je tako, nominalnom logikom, došao red i na Hrvatsku. Ali svejedno, plenkovićevci time su se pohvalili kao svojim međunarodnim uspjehom. Prvo što su učinili bilo je da smijene Ivu Goldsteina i Natašu Mataušić iz radnih tijela IHRA-e, i zamijene ih funkcionalnim, te samim tim i povjerljivim HDZ-ovim figurama. Sad nam može biti jasno i zašto su to učinili.
Preporuke Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust u biti su politički benigne i ne zahtijevaju naročit moralni, emocionalni ili prosvjetno-civilizacijski angažman. Među tim je preporukama, recimo, i savjet da se Bogdanovićev Kameni cvijet kandidira za uvrštenje u UNESCO-ov popis materijalne baštine čovječanstva. Naivan netko pomislio bi da će vlasti s ushitom prihvatiti savjet, pače da će i to doživjeti kao veliko priznanje ne samo vlastitoj mudrosti, nego i svehrvatskoj općoj izvrsnosti, budući da su inače opsjednuti upisivanjem svega živog na listu materijalne i nematerijalne baštine UNESCO-a.
Pored ovog, pred javnošću, ali i pred izravno zainteresiranim institucijama i organizacijama, Vlada i Ministarstvo kulture i medija zatajili su i preporuke u vezi memorijalnog centra Jasenovac, koje bi osujetile manipulacije hrvatskih negacionista, inače aktivnih neonacista, strukturiranih unutar državnih, političkih i crkvenih elita, i njihovih laži da jasenovački ustaški logor nije ni postojao, ali jest jasenovački komunistički logor smrti. O ovome nisu ništa znali u dvjema židovskim organizacijama u Zagrebu, kao ni u Srpskom narodnom vijeću. Da Goldstein i Mataušić i dalje predstavljaju Hrvatsku u radnim tijelima IHRA-e, nema nikakve sumnje da bi javnost o ovome znala sve.
Koji je smisao skrivanja preporuka Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust? To je kao da pitate kakva je nakana đaku koji od roditelja skriva jedinicu iz matematike? Niti ima šanse da mama i tata za tu jedinicu ne saznaju, niti će on jedinicu ispraviti. Ali on skriva, tojest laže, jer se nada da bi se moglo dogoditi neko čudo, pa da se jedinica pretvori u dvojku ili peticu. Tako se hadezeovci nadaju ili tome da će Europa i svijet, uključujući državu Izrael, prihvatiti njihovu “istinu” o Jasenovcu, ili – kao Plenković ili njegov policajministar i pregovarač u delikatnim situacijama Davor Božinović – da će negacionisti sami od sebe odustati od svoje skrbi za intaktnost i bogougodnost ukupnog naslijeđa Maksa Luburića i drugova. To se neće dogoditi, kao što se nikad nije dogodilo da jedinica postane dvojka ili petica. I oduševljenje za aktualnu politiku države Izrael i za postupanje prema Palestincima nikada neće proizvesti to da Izraelci prihvate onu staru hrvatsku istinu da se u Jasenovcu spremala “Mala Floramye” i da su se svako jutro, uz topli kakao, doručkovali svježi zagrebački kifli.
Problem Andreja Plenkovića problem je njegova dvostrukog knjigovodstva. Kao što u HDZ-ovoj vlasti, kao i u Građanskom nogometnom klubu Dinamo, povijesno gledajući postoji dvostruko financijsko knjigovodstvo, kojim se na neregularan način financira vlastito prvenstvo nad svim drugim, tako u Plenkovićevom vlasti postoji dvostruko ideološko knjigovodstvo. S jedne strane bi se predsjedavalo Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust, pripadalo bi se Europi i Zapadu, i primalo redovita beriva iz Bruxellesa, a s druge bi se strane vlast održavala prešutnim prihvaćanjem pozdrava “Za dom!; Spremni!”, kao i kooperacijom s onim dijelom društva i onim društvenim elitama koje se negacionistički odnose prema hrvatskim zločinima iz Drugog svjetskog rata. Problem svakog dvostrukog knjigovodstva je u završnom računu. Vješt knjigovođa može namjestiti i lažirati financijsku stranu stvari. Ali na svijetu ne postoji iluzionist koji bi svake godine mogao provesti hrvatsko društvo kroz ideološki završni račun. Istina, Europa je sklona Andreju Plenkoviću gledati kroz prste, ali ti prsti se s vremenom pretvaraju u rešetke. Ne za Plenkovića, nego za samo društvo, u kojem ne mogu biti slobodni ni jedni ni drugi. Ni oni koji vjeruju da se Holokaust nikad nije dogodio, ili barem da u Holokaustu nisu sudjelovali Hrvati, tojest ustaše. Ni oni koji znaju ono što još uvijek zna bolji dio svijeta.
Andrej Plenković i njegovi s Jasenovcem imaju kompleksan problem. Zbog odnosa s radikalnim, a na žalost još uvijek prevlađujućim dijelovima Crkve u Hrvata, te samim tim i sa značajnim dijelom vlastitih kulturnih i političkih elita, oni nisu spremni stvarno priznati povijesni hrvatski zločin nad Židovima. Ako bi ga, pod određenim uvjetima, i priznali (makar iza leđa osjetljivijem dijelu svojih saveznika), oni nikad ne bi priznali djelomičnu autonomiju tog zločina u odnosu na Adolfa Hitlera i Treći Reich. Jer kad bi progutali knedlu i to učinili – a sretni se od nesretnih naroda razlikuju po tome što sretni umiju za vođe birati gutače knedli – kada bi, dakle, priznali i prihvatili da ustaše nisu ubijali Židove samo zato da ugode Nijemcima i Novom europskom poretku (što pomalo zvuči kao onodobni Bruxelles), priznali bi i zločinačku ćud ustaškoga režima i ukupnih njegovih ideala.
A kad smo kod ćudi i ideala, došli smo i do najvećeg problema pred kojim su se Plenković i društvo našli, i pred kojim se nađe svaki hrvatski građanin, ili svaki Hrvat, koji bi da promisli na koji sekund o ustaškim zločinima i o Jasenovcu. Nemoguće je odvojiti ustašku politiku prema Židovima od ustaške politike prema Srbima. Premda je politika prema Židovima (dijelom) bila preuzeta od Nijemaca, njezin temelj bila je politika prema Srbima. O Jasenovcu nije moguće govoriti diferencirano, tako da se govori o jednim žrtvama, a prešućuju se druge žrtve. To nije moguće zato što je u tom logoru poubijano neusporedivo više Srba, nego Židova. Ali nije moguće i zato što je ideja o uništenju jednih (Srba) naprosto podrazumijevala uništenje drugih (Židova), jer su, po ustaškom vjerovanju, i jedni i drugi uljezi u Hrvatskoj. I jedni, i drugi su, po ustaškom vjerovanju, povijesne sluge stranih zavojevača. Od Nijemaca, ustaše preuzimaju rasne teorije o židovskome narodu, ali rasne teorije o Srbima ustaše sami stvaraju. Srbe u NDH ne ubijaju jer su se pobunili protiv ustaške vlasti i Trećega Reicha, niti ih ubijaju zato što se kulturološki, politički, ideološki razlikuju… Njih se, kao i Židove, ubija kao strani rasni element. Nijemci iz više razloga nisu zbog toga bili sretni. Danas, pak, nemoguće je razdvojiti genocid nad Židovima u NDH od genocida nad Srbima u NDH.
Osim što su pokušali prikriti preporuke Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust, Vlada i ministrica kulture pokušali su, na užas njihova koalicionog i političkog sudruga Milorada Pupovca, Jasenovac svesti na, isključivo, židovsko stratište. A to naprosto ne ide. I to je, vjerojatno, najveći problem koji neprosvijećeni hrvatski nacionalisti imaju s pokušajem autentizacije vlastitih sjećanja na Drugi svjetski rat. Naprosto, nemoguće je priznati i prihvatiti vlastiti zločin nad Židovima, ako se ne prizna zločin nad Srbima.
A nemirenje sa zločinima, nemoć kajanja, odsustvo odgovornosti, samo vodi dalje, u nove zločine. Koji se ponekad čine toliko dalekim da za njih ne moramo podnositi krivnju. Kakvi su, recimo, zločini u Gazi.
