Kad je tačno bilo bolje?
AKO posjetite Hagley Park na zapadu Engleske i naiđete na kuću obitelji Lyttelton, nekih kilometar dalje naići ćete na egzotičan i impresivan prizor. Iza šume kriju se četiri tornja. Točnije, samo jedan od njih još uvijek stoji, upotpunjen grudobranom i stubama. Ostala tri svedena su na jedva dva kata, a zid koji ih je nekad spajao danas je srušen. Gledajući sve to mogli biste početi razmišljati o tome što bi vam sve ovo mjesto ispričalo da može i maštati o nekoć impresivnoj građevini.
No, ovo nikada nije bila impresivna građevina. Ruševina je upravo ovako osmišljena sredinom 18. stoljeća, a cilj je bio stvoriti privid veličanstvenog srednjovjekovnog dvorca koji je srušen prije puno godina. Inače, to je bio veliki hit među pripadnicima europske aristokracije koji bi gradili derutne dvorce i samostane kako bi uvjerili druge da postoji neka imaginarna romantična prošlost. Hagley Park je umjetna verzija povijesti, a upravo je takva i "politika nostalgije" koja je ovih dana izuzetno popularna.
Prije je bilo bolje
Ljudi diljem svijeta maštaju o "dobrim starim vremenima". Kada ih pitaju je li život u njihovoj državi bolji ili gori nego prije 50 godina, 31% Britanaca, 41% Amerikanaca i 46% Francuza reći će vam da je gori.
Psiholozi tvrde da je nostalgija prirodna, a ponekad i korisna. Potvrda identiteta na temelju povijesti daje na osjećaj stabilnosti i predvidivosti. Za pojedince nostalgija je uobičajena kada proživljavamo brze promjene kao što su pubertet, odlazak u mirovinu ili preseljenje u drugu zemlju. Na isti način funkcionira i kolektivna nostalgija, nostalgija za dobrim vremenima, kada je život bio jednostavniji, a ljudi bolji. To može biti izvor snage u teškim vremenima.
Kad je tačno bilo bolje?
No, kad su točno bila ta bolja vremena?
Amerikanci su se pozabavili tim pitanjem u kontekstu krilatice Donalda Trumpa koji se zavjetovao da će Ameriku "ponovno učiniti velikom". Očekivani odgovor bio bi pedesete godine prošlog stoljeća pa su povjesničare priupitali jesu li Amerikanci bili posebno sretni tijekom tog desetljeća. Odgovor je "naravno da ne". Naime, tijekom pedesetih sociolozi su bili zabrinuti za neometani individualizam koji je razarao obitelji. Postojale su ozbiljne rasne i klasne tenzije i svi su živjeli u strahu od nuklearne katastrofe.
Mnogi su tijekom pedesetih maštali o "starim dobrim vremenima", a za njih su to bile dvadesete.
Drugim riječima, ljudi žale za "dobrim starim vremenima" otkad je čovjeka. Arheolozi su pronašli sumeranske table napisane klinastim pismom u kojima stoji da obiteljski život nije što je nekad bio. Na jednoj od ploča je "jeziva" priča o sinu koji je s mržnjom pričao o svojoj majci i ona o mlađem bratu koji je izazivao starijeg brata dok je pričao s ocem. Druga je pak ploča krila 4000 godina staru nostalgičnu pjesmicu: "Nekoć je postojala zmija, škorpion, cijeli svijet i nacije živjele su u jedinstvu, a Bog je hvalio prosvijećenost na jednom jeziku."
Nije bilo bolje, ali zašto mislimo da jest?
Zašto ljudi toliko žale za vremenima koja su objektivno bila opasnija za život? Znate da su postojali problemi, ali čine vam se manjima. S druge strane, nikada ne možemo biti sigurni da ćemo trenutne probleme riješiti. Radio nije uništio tadašnju mladež, ali pametni telefoni možda hoće. Nismo bombama uništili svijet tijekom hladnog rata, ali tko može garantirati da to nećemo učiniti uskoro?
Jedan od razloga je to da je kolektivna nostalgija uvjetovana osobnom nostalgijom. Kad je točno bilo bolje? Za one rođene u tridesetima i četrdesetima, pedesete su bile najbolje vrijeme. Za one u šezdesetima i sedamdesetima, to su bile osamdesete. U osamdesetima je izuzetno popularna serija bila Happy Days koja je nostalgična verzija pedesetih. Danas je to Stranger Things koja romantizira osamdesete.
Kad se odmaknemo od povijesnih događaja, imamo naviku pamtiti ih u pozitivnom svjetlu.
Nostalgija ima i neurološke korijene. Istraživanja su pokazala da bilježimo više sjećanja u adolescenciji i ranijoj fazi punoljetnosti nego u drugim fazama života, pa kad razmišljamo o životima i prošlosti, to su trenuci kojima ćemo se najprije vratiti. Isto tako, skloniji smo prošlost pamtiti pozitivnije kad se distanciramo. Kad se učenici vrate s ljetnih praznika i zamolite ih da naprave listu dobrih i loših stvari koje su im se dogodile, budite sigurni da će lista biti podulja što se dobrih i loših stvari tiče. Ako ih zamolite da učine isto par mjeseci kasnije, lista dobrih stvari bit će dulja, a lista loših kraća. Do kraja godine loše stvari isparit će iz sjećanja.
Kao što je to još 1679. primijetio engleski izumitelj William Petty: "Kad se pojavi novi izum, svi su isprva protiv njega. Ni jedan od izumitelja ne preživi taj problem."
Petty je bio u pravu. Cjepiva, anestezija, parni strojevi, željeznica i struja isprva su naišli na snažan otpor. Mnogi su strahovali da će bicikli stvoriti generaciju grbavaca jer su biciklisti pogrbljeni, a postojao je i strah da će žene biti sterilne zbog sjedenja na sjedalima. Isto tako, žene su upozoravali da bi mogle razviti "biciklističko lice". Što je to? Kada su se privikavale na vožnju i održavanje ravnoteže, žene bi imale grč na licu pa su neki tvrdili da će im lica zauvijek ostati u toj nimalo privlačnoj grimasi.
I danas vam to možda zvuči glupo, ali budite sigurni, ono što danas pričamo o internetu, društvenim mrežama, videoigrama, cjepivima, 5G tornjevima, GMO hrani i istraživanju matičnih stanica sutrašnjim će generacijama zvučati neopisivo glupo jer dosta toga glupo zvuči već danas.
S druge strane, svaki strah od budućnosti nije neosnovan. Nove tehnologije izazivaju nesreće, ugrožavaju tradiciju i običaje, a neki stari poslovi nestaju kako bi napravili mjesta za nove. No, jedini način da naučimo kako najbolje iskoristimo nove tehnologije i smanjimo rizik je taj da činimo greške. Budućnost neće biti utopija, ali nisu to ni "dobra stara vremena".
Esej preuzet iz knjige Johana Norberga Discover: A History of Human Progress i objavljen u Wall Street Journalu.
6yka
AKO posjetite Hagley Park na zapadu Engleske i naiđete na kuću obitelji Lyttelton, nekih kilometar dalje naići ćete na egzotičan i impresivan prizor. Iza šume kriju se četiri tornja. Točnije, samo jedan od njih još uvijek stoji, upotpunjen grudobranom i stubama. Ostala tri svedena su na jedva dva kata, a zid koji ih je nekad spajao danas je srušen. Gledajući sve to mogli biste početi razmišljati o tome što bi vam sve ovo mjesto ispričalo da može i maštati o nekoć impresivnoj građevini.
No, ovo nikada nije bila impresivna građevina. Ruševina je upravo ovako osmišljena sredinom 18. stoljeća, a cilj je bio stvoriti privid veličanstvenog srednjovjekovnog dvorca koji je srušen prije puno godina. Inače, to je bio veliki hit među pripadnicima europske aristokracije koji bi gradili derutne dvorce i samostane kako bi uvjerili druge da postoji neka imaginarna romantična prošlost. Hagley Park je umjetna verzija povijesti, a upravo je takva i "politika nostalgije" koja je ovih dana izuzetno popularna.
Prije je bilo bolje
Ljudi diljem svijeta maštaju o "dobrim starim vremenima". Kada ih pitaju je li život u njihovoj državi bolji ili gori nego prije 50 godina, 31% Britanaca, 41% Amerikanaca i 46% Francuza reći će vam da je gori.
Psiholozi tvrde da je nostalgija prirodna, a ponekad i korisna. Potvrda identiteta na temelju povijesti daje na osjećaj stabilnosti i predvidivosti. Za pojedince nostalgija je uobičajena kada proživljavamo brze promjene kao što su pubertet, odlazak u mirovinu ili preseljenje u drugu zemlju. Na isti način funkcionira i kolektivna nostalgija, nostalgija za dobrim vremenima, kada je život bio jednostavniji, a ljudi bolji. To može biti izvor snage u teškim vremenima.
Kad je tačno bilo bolje?
No, kad su točno bila ta bolja vremena?
Amerikanci su se pozabavili tim pitanjem u kontekstu krilatice Donalda Trumpa koji se zavjetovao da će Ameriku "ponovno učiniti velikom". Očekivani odgovor bio bi pedesete godine prošlog stoljeća pa su povjesničare priupitali jesu li Amerikanci bili posebno sretni tijekom tog desetljeća. Odgovor je "naravno da ne". Naime, tijekom pedesetih sociolozi su bili zabrinuti za neometani individualizam koji je razarao obitelji. Postojale su ozbiljne rasne i klasne tenzije i svi su živjeli u strahu od nuklearne katastrofe.
Mnogi su tijekom pedesetih maštali o "starim dobrim vremenima", a za njih su to bile dvadesete.
No, ni dvadesete nisu bile pretjerano dobre, a psiholog John Watson upozoravao je na porast broja razvoda i na to da će američka obitelj uskoro prestati postojati. Mnogi su tada idealizirali viktorijansku eru, vrijeme kada su obitelji bile snažne, a djeca poštovala svoje roditelji. Međutim, ni to nije bilo puno bolje vrijeme jer Amerikanci su tada masovno strahovali od ubrzanog života izazvanog željeznicama i telegrafima što, bili su uvjereni, izaziva novu bolest neurasteniju koja se manifestira kroz nemir, glavobolje, nesanicu, bol u leđima, zatvor, impotenciju i kroničnu dijareju.
Drugim riječima, ljudi žale za "dobrim starim vremenima" otkad je čovjeka. Arheolozi su pronašli sumeranske table napisane klinastim pismom u kojima stoji da obiteljski život nije što je nekad bio. Na jednoj od ploča je "jeziva" priča o sinu koji je s mržnjom pričao o svojoj majci i ona o mlađem bratu koji je izazivao starijeg brata dok je pričao s ocem. Druga je pak ploča krila 4000 godina staru nostalgičnu pjesmicu: "Nekoć je postojala zmija, škorpion, cijeli svijet i nacije živjele su u jedinstvu, a Bog je hvalio prosvijećenost na jednom jeziku."
Nije bilo bolje, ali zašto mislimo da jest?
Zašto ljudi toliko žale za vremenima koja su objektivno bila opasnija za život? Znate da su postojali problemi, ali čine vam se manjima. S druge strane, nikada ne možemo biti sigurni da ćemo trenutne probleme riješiti. Radio nije uništio tadašnju mladež, ali pametni telefoni možda hoće. Nismo bombama uništili svijet tijekom hladnog rata, ali tko može garantirati da to nećemo učiniti uskoro?
Jedan od razloga je to da je kolektivna nostalgija uvjetovana osobnom nostalgijom. Kad je točno bilo bolje? Za one rođene u tridesetima i četrdesetima, pedesete su bile najbolje vrijeme. Za one u šezdesetima i sedamdesetima, to su bile osamdesete. U osamdesetima je izuzetno popularna serija bila Happy Days koja je nostalgična verzija pedesetih. Danas je to Stranger Things koja romantizira osamdesete.
Kad se odmaknemo od povijesnih događaja, imamo naviku pamtiti ih u pozitivnom svjetlu.
Nostalgija ima i neurološke korijene. Istraživanja su pokazala da bilježimo više sjećanja u adolescenciji i ranijoj fazi punoljetnosti nego u drugim fazama života, pa kad razmišljamo o životima i prošlosti, to su trenuci kojima ćemo se najprije vratiti. Isto tako, skloniji smo prošlost pamtiti pozitivnije kad se distanciramo. Kad se učenici vrate s ljetnih praznika i zamolite ih da naprave listu dobrih i loših stvari koje su im se dogodile, budite sigurni da će lista biti podulja što se dobrih i loših stvari tiče. Ako ih zamolite da učine isto par mjeseci kasnije, lista dobrih stvari bit će dulja, a lista loših kraća. Do kraja godine loše stvari isparit će iz sjećanja.
Naravno, neke su stvari objektivno bolje u prošlosti, ali instinktivna nostalgija za boljim vremenima je varljiva i ima opasne posljedice. Nostalgija za minulim vremenima i strah od budućnosti sprječavaju eksperimentiranje i inovaciju koja stimulira progres i stvara čuda za kojima će nove generacije čeznuti.
Novi izumi, stare budale
Kao što je to još 1679. primijetio engleski izumitelj William Petty: "Kad se pojavi novi izum, svi su isprva protiv njega. Ni jedan od izumitelja ne preživi taj problem."
Petty je bio u pravu. Cjepiva, anestezija, parni strojevi, željeznica i struja isprva su naišli na snažan otpor. Mnogi su strahovali da će bicikli stvoriti generaciju grbavaca jer su biciklisti pogrbljeni, a postojao je i strah da će žene biti sterilne zbog sjedenja na sjedalima. Isto tako, žene su upozoravali da bi mogle razviti "biciklističko lice". Što je to? Kada su se privikavale na vožnju i održavanje ravnoteže, žene bi imale grč na licu pa su neki tvrdili da će im lica zauvijek ostati u toj nimalo privlačnoj grimasi.
I danas vam to možda zvuči glupo, ali budite sigurni, ono što danas pričamo o internetu, društvenim mrežama, videoigrama, cjepivima, 5G tornjevima, GMO hrani i istraživanju matičnih stanica sutrašnjim će generacijama zvučati neopisivo glupo jer dosta toga glupo zvuči već danas.
S druge strane, svaki strah od budućnosti nije neosnovan. Nove tehnologije izazivaju nesreće, ugrožavaju tradiciju i običaje, a neki stari poslovi nestaju kako bi napravili mjesta za nove. No, jedini način da naučimo kako najbolje iskoristimo nove tehnologije i smanjimo rizik je taj da činimo greške. Budućnost neće biti utopija, ali nisu to ni "dobra stara vremena".
Esej preuzet iz knjige Johana Norberga Discover: A History of Human Progress i objavljen u Wall Street Journalu.
6yka
