HDZ-ov trajni problem s koalicijama, »suradnjama« i s »dijalozima« (a za taj tip odnosa s HDZ-om se sada zalaže Davor Bernardić) traje od samog početka, od Franje Tuđmana, a od tada se HDZ jako, jako malo promijenio


Vidjet ćemo, ali vjerojatno nije za očekivati da će Plenkovićeva vlada već u sljedećem tjednu imati kandidate za četvero ministara, kako se najavljivalo.

Predsjednica Republike svojedobno je najavila nove konzultacije s predstavnicima parlamentarnih stranaka o izvanrednim izborima, ako se u roku od nekoliko dana nakon lokalnih izbora ne pokaže većina, odnosno ako se Saboru ne ponudi prijedlog popune Vlade s novim ministrima.

Svako daljnje odugovlačenje potvrdilo bi da ova situacija postaje iz dana u dan sve očitije neustavnom. Bez povjerenja Sabora, Vlada ne može obavljati svoje funkcije. Ustav RH u pogledu smjene ministara nije određen. Ima uvjerljivih interpretacija da je smjenom Mostovih ministara Vlada pala i da je Plenkoviću predsjednica RH trebala dati novi mandat od 30 dana za sastavljanje nove vlade.

No, ako već Sabor ne mora i formalno potvrditi smjenu ministara, sigurno je da mora u što skorijem roku potvrditi nove ministre jer Vlada ne može vladati sa sastavom državnih tajnika. Naravno za one koji vladaju, pogotovo ovdje kod nas, nikad nije bio problem dan-dva, mjesec-dva-tri, a ustavno i neustavno su za njih nerijetko relativni pojmovi, podložni utilitarnim interpretacijama. Ali, sljedećeg tjedna vrijeme ipak istječe?

Ili još ne?

No, zanimljivo je ovo kako nitko ne želi s HDZ-om. Njihov dvaput nesretni, nerealizirani partner Most nije za vrijeme Oreškovićeve vlade htio priznati da su s HDZ-om u koaliciji nego u »suradnji«.

Zato jer je Petrov ovjerio kod javnog bilježnika da Most neće ni s kim koalirati. Pokazalo se oba puta da, ako je koalicija i bila – bila je disfunkcionalna. Jer, bila koalicija, bila »suradnja« i prvi i drugi put trajale su samo po pet mjeseci.

HDZ-ov trajni problem s koalicijama, »suradnjama« i s »dijalozima« (a za taj tip odnosa s HDZ-om se sada zalaže Davor Bernardić) traje od samog početka, od Franje Tuđmana.

Istina, u 90-im godinama prošlog stoljeća, u Tuđmanovo vrijeme, HDZ je imao dovoljnu većinu pa nije niti trebao koalicije na državnoj razini. Izuzetak je bila Koalicija narodnog sporazuma u ratu (1991. – 92.).

Ali, recimo, već 1995. godine izgubio je vlast u Zagrebu. Tuđman nije htio prihvatiti prijedloge za čak četiri oporbena gradonačelnika. Kasnije je pojedinačnom trgovinom s dvojicom gotovo anonimnih vijećnika uspio instalirati gradonačelnicu Matulović Drupulić, ali nitko u Zagrebu nije htio koalirati s HDZ-om.

Drugi HDZ-ov predsjednik Ivo Sanader uspio je krajem 2003. godine privući u svoju pobjedničku koaliciju HSLS, koji se bio raskolio 2002. godine u Račanovoj vladi, Hrvatsku stranku umirovljenika (HSU) te predstavnike nacionalnih manjina.

Nakon još tješnje HDZ-ove pobjede 2007. godine, Sanader je uz stare partnere privukao prvi put još i HSS i ta je suradnja nastavljena i za Vlade Jadranke Kosor 2009. godine, samo bez HSU-a koji je sa Sanaderovom ostavkom napustio HDZ i prešao u opoziciju te ušao u savez sa SDP-om koji formalno traje i do danas.

Za vrijeme Jadranke Kosor, SDSS-ov Slobodan Uzelac bio je i potpredsjednik Vlade. Sve je to bilo u funkciji ulaska u EU.

I onda je Karamarko za izbore 2015. godine predizborno okupio već potpuno uništeni HSLS te dotučeni HSS, napravio uslugu i nekim pravaškim pa i proustaškim strankama i poslije izjednačenog rezultata na izborima koalirao s Mostom. Plenković se riješio pravaša i sada mu je ostao samo HSLS (1 zastupnik), tzv. Hrvatska demokršćanska stranka (2 zastupnika), Hrast (1 zastupnik).

Zašto stranke centra i dalje ne vole koalirati s HDZ-om? Prvo, zato što svaki HDZ »guta« svoje partnere i oni praktički nestaju s političke scene. To se nije dogodilo jedino Mostu, ali su posljedice poznate.
Ma čak ako sad u lipnju netko slučajno i pristane na koaliciju, ograđivat će se i ispričavati do neba. Ne vole koalirati s HDZ-om jer se od Tuđmanovog vremena HDZ jako, jako malo promijenio.

Uostalom, i Plenković javno danas kaže da želi HDZ pozicionirati na onom dijelu političkog spektra, gdje je Tuđman postavio čvrste temelje.

Ti su temelji, naravno, samo nominalno demokratski, ali su odmah iz temelja počeli bujati nepotizam i korupcija, privatizacijska pljačka, šikaniranje manjinskih i građanskih prava i koncept Hrvatske 200 obitelji, koji osiromašuje ostale hrvatske građane.

Prekid tog tuđmanovskog kontinuiteta bio je pokušan za vrijeme Sanadera i Jadranke Kosor i dobrim je dijelom bio iznuđen ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU.

Da bi HDZ stvarno krenuo prema demokratskom (desnom) centru i udaljio se od autoritarnog, koruptivnog i pretjeranog nacionalističkog nasljeđa, trebao bi mijenjati političku paradigmu i tako s vremenom postati privlačan za neku ravnopravnu suradnju. Koliko vidimo, to vrijeme nije još tu.