Otprilike je utvrđeno da, iako je većina ljudi internalizirala lekcije holokausta, židovske institucije to nekako nisu uspjele učinile. One su nastavile ponavljati iste pogreške koje su donosile katastrofe Židovima i drugima tijekom njihove povijesti.

Univerzalne lekcije naučene iz holokausta temelje se na zdravom razumu.

A. Rasna mržnja je pogrešna- Ako je X = društvena, rasna, vjerska, etnička ili seksualna orijentacija skupine, onda je mržnja prema X zbog toga što je X kategorički pogrešna.

B. Prevlast, iznimnost i izabranost pružaju priručnik za ogromnu katastrofu.

C. Suzbijanje nezadovoljstva vrlo je opasno i često dovodi do tiranskih uvjeta.

Dok su zapadne političke institucije i države priznale i integrirale te imperative poslije Drugog svjetskog rata u svoje temeljne principe, političke stavove i vrijednosne sustave, židovska država i većina židovskih institucija širom svijeta (i cionisti i "protucionisti") ignorirali su te imperative.
Komentar: Zapravo, ne možemo reći da je Zapad usvojio te imperative. Možemo reći da ih koristi kao prazne riječi, a u praksi ih se ne pridržava.

Zabilježena evidencija ratnih zločina i rasističkih stavova Izraela nema presedana. Židovska država je institucionalno brutalna, diskriminatorna i rasistička prema starosjedilačkom stanovništvu zemlje i prema afričkim imigrantima. Židovske institucije diljem svijeta odražavaju iste stavove. Kao što vodeći mediji redovito izvještavaju, židovska tijela koja se protive rasizmu ne bore se nužno protiv rasizma na univerzalnoj osnovi. Umjesto toga, oni su usredotočeni na osjetljivosti jedne skupine u koju oni slučajno spadaju. Zapadni mediji često prikazuju židovske skupine čija je "borba" protiv "rasizma" borba za isključivanje opozicije prema Izraelu. Čini se da židovske takozvane "protucionističke" institucije i aktivističke skupine nisu ništa naučile iz holokausta, arogantno usvajajući radikalni oblik rasnog isključivanja. The Jewish Voice for Labour (JVL), primjerice, otvoreno obavještava ostatak Laburističke stranke o svojoj rasno isključivoj politici:
"Pozdravljamo podršku SVIH članova Laburističke stranke koji se slažu s našim načelima. Ako niste Židovi, možete nam se pridružiti kao član solidarnosti". (jewishvoiceforlabour.org.uk)

Jednostavno rečeno, pripadnici Laburističke stranke koji su gojimi mogu "podržati" skupinu koja je "samo za Židove", ali joj se ne mogu u biti pridružiti jer je punopravno članstvo otvoreno samo Židovima.
Komentar: Gojim je izraz za sve narode koji nisu Židovi.

Kako je predanim proturasistima, vođi Laburističke stranke Jeremyu Corbynu i njegovom najbližem savezniku Chrisu Williamsonu, postalo udobno da budu povezani s takvom rasno ekskluzivnom političkom skupinom* u kojoj čak ni oni nisu "rasno kvalificirani" da budu članovi?

I cionisti i takozvani "protucionisti" ulažu znatnu količinu svojih resursa za ušutkavanje drugih gledišta. Smiješni cionistički lov na vještice unutar Laburističke stranke je jedina vijest koju je Laburistička stranka uspjela stvoriti u posljednje tri godine. Ipak, iznenađenje, iznenađenje, Momentum, aktivistička skupina formirana za potporu Corbynu, pokrenula je svoje vlastite vojnike za lov na vještice. "Židovski Momentum", kako sebe nazivaju, viđeni su kako proganjaju i maltretiraju Davida Ickea i još mnogo drugih komentatora i tražitelja istine. Uhvaćeni su kako izmišljaju moje citate. Ne samo da nisu usvojili lekcije holokausta, nego izgleda da očajnički žele nametnuti autoritarne uvjete i ograničiti slobodnu političku raspravu. Ako ovo nije dovoljno loše. Momentum je proizveo "obrazovni" video u kojem se osuđuje "urotnička" tendencija kritiziranja oligarha koji su slučajno Židovi.

Glavno pitanje ostaje, zašto toliko mnogo židovskih tijela i cionisti i "protucionista" ne uspijevaju izvući bitne univerzalne poruke iz holokausta? Zašto oduševljeno repliciraju pogreške iz prošlosti?

U svojoj knjizi Heidegger and "the Jews" Jean Francois Lyotard imao je fenomenalan uvid; primijetio je da iako povijest može tvrditi da nam govori što se dogodilo u prošlosti, u praksi, povijest služi da prikrije našu kolektivnu sramotu.

Suzbijanje kolektivne sramote nije osobito židovski simptom, to je univerzalna sklonost koja se može otkriti u gotovo svakoj kulturi. U pokušaju suzbijanja svoje imperijalne prošlosti Britanija dodjeljuje veliki dio muzeja Imperial Wars holokaustu. No, židovski holokaust imao je malo veze s britanskim imperijalnim ratovima. Carstvo je izazvalo holokauste, od kojih je Palestina samo jedan. Ali nijedno od njegovih imperijalnih krvoprolića nije prikazano u muzeju Imperial Wars. Čak i u odjeljku o holokaustu, muzej izostavlja neugodnu činjenicu da je Britanija u tridesetim godinama prošlog stoljeća zatvorila svoja vrata Židovima kojima je očajnički bilo potrebno utočište.

Možemo vidjeti da se Amerika suočava sa sramom zbog ropstva, sramotom zbog nuklearnih napada na japanske gradove, sramotom zbog uništenja njemačkih metropola i sramotom zbog uništenja Indijanaca izgradnjom holokaust muzeja u svakom američkom gradu. Kao i Britanci, Amerikanci predstavljaju pseudo-empatičnu gestu umjesto da priznaju pokolj koji su izazvali. I, kao i Britanci, američki muzeji holokausta ne uspijevaju priznati da su SAD zatvorile svoja vrata europskim židovskim izbjeglicama koje su bile u stanju potpunog očaja.

Židovske institucije, u tom smislu, se ne razlikuju. One su posvećene prikrivanju razloga zašto je židovska povijest beskrajni lanac katastrofa. U kanonskoj židovskoj povijesnoj priči, Židovi su uvijek žrtve, a gojimi i pogani su uvijek morbidno rasistički, pod-ljudi, motivirani zavišću, pohlepom i / ili slijepom mržnjom.

Ishod ovog prikrivanja je poražavajuć. Koliko god zvučalo bizarno i uznemirujuće, Židovi su često kolektivno i institucionalno nesvjesni uvjeta koji dovode do njihovog uništenja. Što je još više zabrinjavajuće, mnogi, ako ne i većina, Židova koji se tako samo identificiraju, ne razumiju židovsku ulogu u stvaranju uvjeta koji potiču židovske katastrofe.

Jedini Židovi koji su se otvoreno uhvatili u koštac s tim problemom na znanstveni, ideološki i akademski način, bila je skupina ranih cionista koji su bili zapanjujuće dovoljno hrabri da ispitaju sami sebe i druge Židove koristeći se samo-refleksijom. Rani cionisti poput Herzla, Nordaua, Borochova, Gordona i nekoliko drugih otvoreno su raspravljali o židovskoj kulturnoj slabosti. Oni su izričito kritizirali ne-proletersku prirodu života židovske dijaspore i židovski afinitet prema kapitalizmu (Brochov, Gordon i laburistički cionizam). Identificirali su opasnost židovske blizine političkoj moći (Herzl i kritika Židova u kraljevskim dvorima). U svojoj neprocjenjivoj knjizi "Antisemitism Its History and Causes", rani cionist Bernard Lazare identificira Židove kao krivce u vlastitoj patnji. Prema Lazaru, osobina izabranosti je ta koja donosi nesreće Židovima.

Ali postoji ozbiljan problem. Većina suvremenih Židova i zasigurno cionistički Židovi svjesni su Herzla, ali ne poznaju Herzlovu filozofiju. Oni znaju o Kibucu, ali malo znaju o ideologiji koja je navela Židove da djeluju u kolektivnim formacijama socijalističke poljoprivrede. Ne znaju da su članovi Kibuca, u očima laburističko-cionističkih ideologa, antiteza Židova dijaspore. Kibuc (u svom izvornom obliku) bila je socijalistička formacija lišena privatnog vlasništva, gdje su Židovi obrađivali zemlju umjesto mamona.
Komentar: Mamon se odnosi na novac ili bogatstvo.

Slijedi ono što je rani cionistički filozof A.D Gordon imao za reći o kulturi židovske dijaspore i ulozi laburističkog cionizma u "popravljanju Židova". "Navikli smo na svaki oblik života, osim na život rada- rada koji je obavljen u naše ime i onaj obavljen sam za sebe. Za to će biti potreban najveći napor volje da se takav narod ponovo normalizira. Nedostaje nam glavni sastojak nacionalnog života. Nama nedostaje navika rada... jer rad je taj koji povezuje narod s njegovim tlom i njegovom nacionalnom kulturom, koja je, pak, ishod ljudskog napora i ljudskog rada... Moramo stvoriti novi narod, ljudski narod čiji je odnos prema drugim narodima informiran smislom ljudskog bratstva i čiji je odnos prema prirodi i svemu unutar nje inspiriran plemenitim poticajima kreativnost koja voli život... bavimo se kreativnim stvaralaštvom čije nastojanje se sama po sebi ne može naći u cijeloj povijesti čovječanstva: ponovno rođenje i rehabilitacija naroda koji je iskorijenjen i rasut vjetrovima... (A.D. Gordon, "Our Tasks Ahead" 1920)

Dok se suvremeni cionisti ponosno udružuju s Izraelom, oni ili ne znaju ili odlučuju ignorirati njegove cionističke ideološke korijene. Cionizam nije bio o "židovskom samoodređenju", kako tvrde suvremeni cionisti, već o redefiniranju onoga tko su Židovi bili i što jesu. Suvremeni cionisti ne uspijevaju priznati grubu antipatiju koju su rani cionistički doseljenici u Palestini imali prema braći iz dijaspore.

To otvara pitanje kako je nestao taj rani cionistički stav prema židovskoj prošlosti? Zašto su suvremene židovske institucije tako često slijepe o povijesti? Izraelski akademici priznaju da je židovska kultura ahistorijska avantura. Shlomo Sand otkriva da između Josipa Flavija (70. pr. Kr.) i Davida Gansa (16. st.), Židovi nisu napisali nikakve značajne povijesne tekstove. Jedan od razloga zbog kojih Židovi nisu napustili povijesne kronike je taj što je rabinska tradicija nudila alternativu povijesnom pisanju. Rabinska tradicija zajedno s judejskim religijskim tekstovima daje Židovima "odgovore" na svaki mogući povijesni razvoj relevantan za židovski život. Kada se "antisemiti" pojave, gledamo na Amaleka ili Faraona. Kada etički univerzalni uvid prijeti uništiti pleme, mi gledamo na proroke. Kada se Židov zaljubi u djevojku koja nije član plemena, gledamo sudbinu Samsona. Kada je vlada neprijateljska, preispitujemo Esther i tako dalje.

U tom smislu cionizam je bio radikalan razvoj. Omogućio je Židovima da rekonstruiraju svoju povijest i da se oslobode svoje kulture; od svojih tekstova, iz geta, od mračne neshvatljive prošlosti. Pozvao je Židove da se rekonstruiraju. Čak je savjetovao Židovima da preuzmu odgovornost za vlastitu patnju. Rani cionisti stavljali su krivnju za neuspjehe na sebe umjesto da krive gojime. Herzlova poruka je bila da - kad nam date komad zemlje, pokazat ćemo vam da smo ljudi kao i svi drugi ljudi.

Malo je preostalo od ranog cionističkog duha. Možda sam posljednji entuzijast ranog cionizma. Cionizam, kao što planiram pokazati u svojoj sljedećoj knjizi, bio je grubo otet od strane židovstva i judaizma. Izrael se ne naziva cionističkom državom, u očima Izraelaca, cionizam je ispunio svoje obećanje 1948. Izrael se definira kao "židovska država". Za razliku od ranih cionista koji su proučavali židovsku prošlost u nadi da će na život donijeti "novog" Židova koji je marširao prema novoj židovskoj budućnosti, Izrael je napravio korak nazad. Izrael i njegovi podupirući lobiji podržavaju tradicionalnu judejsku nepovijesnu priču.

Židovska tijela sve više djeluju kao da su slijepa za svoju prošlost: za ono što je donijelo katastrofe Židovima tijekom njihove povijesti. Židovske institucije bahato uznemiravaju američke, britanske i francuske umjetnike, političare i nacionalne političke stranke. Opscena oholost cionističke lige daleko nadilazi bilo što u židovskoj prošlosti uključujući i Bibliju. Vidimo židovske cionističke skupine koje uporno muče politička tijela. U SAD-u kongres se besramno poklonio Benjaminu Netanyahuu. Ovdje u Britaniji vidjeli smo kako je Theresa May pokušala govoriti hebrejski, a zamjenski vođa Laburističke stranke pjevao je na hebrejskom. Ali jedina stvar koju ne vidim je budni Židov dovoljno hrabar da ustane i sve to okonča jer će se 1938. uskoro pretvoriti u 1939.

* Namjerno ne komentiram tvrdnju da su Židovi rasa. Umjesto toga kritiziram ono što mi se čini kao politički rasizam.

 

sott