Lako će vam se u prvi mah učiniti da 2023. nema neke naročite razlike između HRT-a i BBC-a. Ili se razlika sastoji samo u tome što se ministri iz Konzervativne stranke tako masovno ne bave kriminalom kao ministri iz HDZ-a. Ali previdjeli ste, ipak, ono što je najvažnije, ono zbog čega HRT nikada neće biti BBC, niti će Hrvatska, na veliku žalost svojih građana, ikad biti usporediva s Velikom Britanijom. Nakon što je programski direktor BBC-a, koji bi doista mogao biti i direktor HRT-a, suspendirao Garyja Linekera zbog političkih iskaza na društvenim mrežama, njegovi sukomentatori Ian Wright i Alan Shearer otkazali su sudjelovanje u programu. Ali ni to nije sve: komentatori utakmica dana, spomenimo njihova imena, Steve Wilson, Conor McNamara, Robyn Cowen i Steven Wyeth, u zajedničkoj su izjavi na internetu objavili da se i oni povlače, pošto smatraju da bi bilo neprimjereno da nastave raditi svoj posao kao da se ništa nije dogodilo.
Pritom, važno je znati da je Lineker godinama najplaćeniji uposlenik BBC-a. Njegovi honorari bili su više puta javno kritizirani, sigurno su mnogo veći od honorara njegovih bivših kolega s nogometnog terena, a današnjih sukomentatora, a pogotovu od honorara i plaća profesionalnih novinara i nogometnih komentatora. Međutim, nikome, ali baš nikome neće na um pasti da pristane sudjelovati u programu iz kojeg je suspendiran Gary Lineker, tako da BBC biva osuđen na – reprize.
Zašto? Nije to pitanje profesionalne časti i osobnog dostojanstva svakoga od džentlmena čija smo imena spomenuli. I čast i dostojanstvo u ovom su slučaju od drugorazrednoga značaja. Ili čast i dostojanstvo proizlaze iz onog što je važnije, a zbog čega su se baš svi solidarizirali s Garyjem Linekerom: iz slobode govora i mišljenja. Naime, Lineker je, uostalom, vrlo precizno i jasno kritizirano zaoštravanje imigrantske politike konzervativne vlade, upotrijebivši pritom i hiperbolu, rekavši da se ta politika ne razlikuje od one u Njemačkoj tridesetih godina. Hiperbola je neugodna stilska figura: nju u novinarstvu koristimo onda kada nas riječi iznevjere, ili kada imamo posla s takvim debelokošcima i ništarijama da znamo kako ih samo pretjerivanje može uznemiriti, pogoditi, navesti na razmišljanje. Gary Lineker je s vrlo dobrim razlogom britansku vladu usporedio s Hitlerom. To su savršeno razumjeli i direktor BBC-a, koji ga je suspendirao, kao i ministrica unutarnjih poslova Suella Braverman, čiju je imigracijsku politiku Lineker doveo u pitanje. Sloboda govora i mišljenja nešto je drugo od onoga što BBC naziva korporativnim pravilima o nepristrasnosti na društvenim mrežama, koje je Lineker tobože prekršio komentirajući državnu politiku. Komentatori koji su se solidarizirali s njim vjerojatno redom nisu ni njegovi politički istomišljenici, niti o imigracijskoj politici Suelle Braverman, inače kćeri useljenika iz Kenije i s Mauricijusa, misle isto što i on. Pitanje slobode uvijek je pitanje načela. BBC se od HRT-a ne razlikuje po tome što se tih načela drže BBC-jevi direktori, ili što se načela drži državna vlast, nego po tome što se načela, pa i protiv direktora i protiv vlasti, drži i posljednji novinarski pripravnik. Kao što ni HRT nije ono što jest zato što njime rukovode karijerni kriminalci ili dislocirani HDZ-ovi dužnosnici i dužnosnice, kao ni zato što je za samog Andreja Plenkovića HRT “naša televizija”, nego je HRT ono što jest zato što se na HRT-u s Garyjem Linekerom ne bi solidarizirao nitko, kao što se nitko, recimo, nije solidarizirao sa Sašom Kosanovićem. Ujedno, to je i razlog što Gary Lineker na HRT-u ne može ni postojati. Tu i posljednji novinarski pripravnik uzore vidi u ološu, kao što na BBC-ju posljednji novinarski pripravnik uzore vidi u džentlmenima. Pitanje slobode uvijek je i pitanje stila.
Ono po čemu se BBC razlikuje od HRT-a najprije se tiče stila, pa onda svega ostalog. Ali ne tiču li se čovjekovi čast i dostojanstvo najprije stila, pa onda svega ostalog? Recimo, za britanske je televizijske novinare, kao i za čuvene engleske nogometne asove, pitanje časti i dostojanstva bezuvjetno se solidarizirati s Garyjem Linekerom. Kao što je i njemu pitanje časti i dostojanstva jasno reći što misli o imigracijskoj politici Suelle Braverman. Nekome drugom osobna čast i dostojanstvo tiču se nečega drugog, za što Linekera baš nimalo nije briga, ili od čega on pravi šale. Čuven je događaj sa Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji. Bilo je to 11. lipnja, igrala se u Caglijariju utakmica F skupine između Engleske i Republike Irske. Lineker je u osmoj minuti zabio vodeći gol, ali nešto mu nije bilo dobro. Oko dvadesete minute uhvatili su ga grčevi, ali ne u nožnim mišićima, koji su se u drugom poluvremenu dramatično intenzivirali. I onda su Irci krenuli u opasan napad preko lijevoga krila, Lineker, taj veliki igrač, jedan od onih koji su s najviše razloga nosili broj 10 na dresu, sjurio se da blokira loptu. A onda se pri padu najednom dogodilo to: usrao se! “Bože mili, bilo je toga po svuda! (…) Jednostavno nisam znao što da radim. Sva sreća da sam tog dana imao tamnoplavi donji dres. (…) Mogli ste vidjeti kako se ljudi od mene miču. Strašno sam smrdio. Na kraju me je Bobby morao izvaditi.” Doista, u 83. minuti utakmice Boby Robson, engleski izbornik, zamijenio je Garyja Linekera, a događaj o velikom sranju u premijernoj utakmice engleske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Italiji ušao je u ne samo sve ozbiljne kronike ovoga natjecanja, nego i u baš svaku Linekerovu biografiju. Gospodinu čovjeku nije, naime, u životu problem stvarno se usrati. Problem mu je samo ukoliko mu se to dogodi u metaforičnom smislu riječi. Eto, i to je pitanje stila.
Mnogo je toga Lineker kao igrač, a poslije i kao javni intelektualac, aktivist i dobrostojeći čovjek, u životu napravio iz čega se moglo pretpostaviti da će i u ovom slučaju postupiti onako kako je postupio, da će o imigracijskoj politici svoje zemlje misliti ono što misli, da neće prihvaćati ucjene rukovodstva BBC-a i da se neće ispričavati zbog onoga što je rekao i napisao. Ali, opet, iz nečega što je pitanje stila proizaći se i sama bit stvari. Naime, nastupajući protiv konzervativne vlade i ministrice Suelle Braverman, Lineker se osim za temeljnu čovječansku solidarnost i civilizacijsko dostojanstvo naprosto zalagao za – nogomet. Jer nogomet je, više nego ijedan drugi sport, pa nego ijedna ljudska aktivnost, zasnovan na imigraciji, na potpunoj slobodi kretanja i međusobnog miješanja, na tome da se radne dozvole, državljanstva, kulturni identiteti stječu u – igri. Jednima to je samo biznis, to je samo ekonomija, dok je drugima mnogo više od toga. Recimo, Garyju Linekeru.
Njegova izjava nakon utakmice koju će na istome tom Svjetskom prvenstvu u Italiji Engleska izgubiti od Njemačke pretvorit će se u jedan od najčuvenijih aforizama u povijesti igre, a u originalu i neuljepšano glasi ovako: “Nogomet je igra u kojoj 22 čovjeka trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka, te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka.” Kao čovjek koji slobodno misli i govori, i o svemu što ga se doista tiče ima jasan stav, te ga se ne plaši iznositi, Lineker je posljednjih petnaestak godina često i o politici jednako efektno govorio kao i o nogometu. Nakon što je u neka doba Theresa May povela konzervativce, a Jeremy Corbyn laburiste, Lineker je zapitao: Osjeća li se još netko osim mene političkim beskućnikom? Naravno da je agitirao za ostanak Velike Britanije u Europskoj Uniji, a još je 2016. vladajuće konzervativce počeo optuživati za rasizam i bezosjećajnost prema izbjeglicama. Svoja politička opredjeljenja opisao je ovako: “Više trčim lijevo nego desno, ali nikad se nisam ugodno osjećao na krilu!”
Vitalizam i snaga jednoga društva, kao i ono najbolje u tradiciji zajednice, potječu iz neformaliziranih elita. Od običnih građana koji baš nisu tako obični. Običnih nogometaša koji su, zapravo, javni intelektualci. Običnih ljudi koji će se iz načelnih razloga solidarizirati i s onima prema kojima inače, možda, osjećaju zavist. Možda bi se, naime, čak i na HRT-u našlo takvih koji bi se solidarizirali s nekom jadnom, loše plaćenom spremačicom kojoj će ravnatelj dati otkaz, ali smisao načela je upravo u tome da se solidarizirate s onim tko je mnogo, mnogo bolje plaćen od vas, te je, možda, još i ljepši, pametniji, bolji. I kada pokušavamo biti dobri, mi smo tek bijedne huljice ganute vlastitom dobrotom.
Naravno da je BBC na kraju morao vratiti Linekera. Slabije plaćeni od njega imali su obraza. Ili što bi Bosanac rekao: imali su obraz tamo gdje je nekima guzica.
