Sadašnji masovni egzodus ljudi iz Centralne Amerike u Sjedinjene Države, uz svakodnevne priče koje zauzimaju naslovnice o brojnoj djeci koja su nehotice odvojena od njihovih roditelja, znači da je vrijeme da još jednom podsjetim svoje čitatelje o jednom od primarnih uzroka ovih periodičkih masovnih migracija.
Oni u SAD-u koji se generalno protive imigraciji, čine to tako da iznesu ili impliciraju da Sjedinjene Države nemaju nikakvu pravnu ili moralnu obvezu da preuzmu ove Latinose. Ovo nije istina. Sjedinjene Države zaista imaju obvezu jer mnogi od imigranata, osim što bježe od nasilja u vezi s drogom, bježe od ekonomske situacije u svojoj domovini koju je američka intervencionistička politika izravno napravila beznadnom.
Nije da ti ljudi više vole živjeti u Sjedinjenim Državama. Oni bi radije ostali sa svojim obiteljima i prijateljima, da mogu govore svoj materinski jezik u svakom trenutku, i izbjegavali teškoće koje im nameće američka policija i drugi desničari. No, kad god se na vlasti pojavi progresivna vlada u Latinskoj Americi ili prijeti da će to učini, vlada koja je iskreno posvećena borbi protiv siromaštva, Sjedinjene Države pomažu u suzbijanju pokreta i/ili podržavaju desničare i vojsku države u pokretanju državnog udara. To je bio slučaj u Gvatemali, El Salvadoru, Meksiku, Nikaragvi i Hondurasu.
Najnoviji primjer je državni udar u lipnju 2009. godine (kojeg je zagovarala tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton), koji je svrgnuo umjereno progresivnog Manuela Zelayu iz Hondurasa. Posebno ozbiljan porast proteklih godina u migraciji iz Hondurasa u SAD izravni je rezultat rušenja Zelaye, čiji je zločin bio stvari poput podizanja minimalne plaće, subvencije malim poljoprivrednicima i pokretanje besplatnog obrazovanja. To je priča koja se mnogo puta ponovila u Latinskoj Americi: Ugnjetavane mase konačno su stavile na vlast vođu koji je posvećen preokretanju statusa quoa, odlučan da pokuša okončati dva stoljeća ugnjetavanja ... a ubrzo nakon toga vojska ruši demokratski izabranu vladu, dok Sjedinjene Države - ako ne glavni organizator iza državnog udara - ne čine ništa da ga spriječe ili kazne režim državnog udara, kao što samo Sjedinjene Države mogu kazniti; u međuvremenu, dužnosnici Washingtona se pretvaraju da su jako uzrujani zbog ovog "napad na demokraciju", dok pružaju veliku podršku režimu državnog udara.1 Rezultatni povratka u siromaštvo popraćen je vladinim i desničarskim nasiljem protiv onih koji dovode u pitanje novi statusa quo, dajući daljnji poticaj za bijeg iz zemlje.
Govor koji je održao William Blum na Ljevičarskom Forumu u New Yorku, 2. lipnja 2018.
Mislim da se svi možemo složiti da se američka vanjska politika mora promijeniti i da bi se to postiglo mora se promijeniti um - da ne spominjem srce i dušu američke javnosti. Ali, što mislite da je glavna prepreka postizanju takve promjene u američkom umu?
Svaki od vas siguran sam upoznao je mnoge ljude koji podržavaju američku vanjsku politiku, s kojima ste se raspravljali i raspravljali. Ističete jedan užas za drugim, od Vijetnama do Iraka do Libije; od bombardiranja i invazija do mučenja. I ništa ne pomaže. Ništa ne pokreće te ljude.
Zašto je to tako? Zar ti ljudi nemaju društvenu savjest? Jesu li oni samo glupi? Mislim da je bolji odgovor da imaju određene predrasude. Svjesno ili nesvjesno, imaju određena osnovna uvjerenja o Sjedinjenim Državama i njezinoj vanjskoj politici, a ako se ne bavite tim osnovnim uvjerenjima, to je kao da razgovarate s kamenim zidom.
Mislim da je najosnovnije od ovih osnovnih uvjerenja duboko uvjerenje da bez obzira na to što SAD čine u inozemstvu, bez obzira koliko to loše može izgledati, bez obzira na to kakav užas može rezultirati, vlada SAD-a ima dobe namjere. Američki čelnici mogu pogriješiti, mogu napraviti omašku, mogu lagati, čak u mnogim slučajevima mogu prouzročiti više zla nego dobra, ali oni imaju dobre namjere. Njihove namjere uvijek su časne, pa i plemenite. Uvjerena je u to velika većina Amerikanaca.
Frances Fitzgerald, u svojoj poznatoj studiji o udžbenicima u američkim školama, sažela je poruku ovih knjiga: "Sjedinjene Države su neka vrsta vojske spasa ostatku svijeta: kroz povijest je učinila malo osim davanja prednosti siromašnim, neukim i bolesnim zemljama. SAD su uvijek djelovale na nezainteresiran način, uvijek iz najviših motiva, davale su, nikada nisu uzimale. "
I Amerikanci se zaista pitaju zašto ostatak svijeta ne može vidjeti koliko je dobrohotna i požrtvovana Amerika bila. Čak i mnogi ljudi koji sudjeluju u antiratnom pokretu teško se odriču nekih od ovih razmišljanja; oni marširaju da potiču Ameriku - Ameriku koju vole, štuju i kojoj vjeruju - oni marširaju kako bi ovu plemenitu Ameriku vratili na njen put dobrote.
Mnogi građani padaju na propagandu američke vlade koja opravdava svoje vojne akcije onoliko često i naivno kao što Charlie Brown pada na Lucyinu loptu.
Amerikanci su vrlo slični djeci šefova mafije koja ne znaju što njihov otac radi u životu i ne žele znati, ali se onda pitaju zašto je netko upravo ubacio zapaljivu bombu kroz prozor dnevne sobe.
Ovo temeljno uvjerenje u dobre namjere Amerike često je povezano s "američkom izuzetnosti". Hajde da pogledamo kako je bila izuzetna Amerika. Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su:
Ovo je doista iznimno. Nijedna druga zemlja u cijeloj povijesti ne dolazi nigdje blizu takvog rekorda. Ali svakako je vrlo teško vjerovati da Amerika ima dobre namjere.
Dakle, sljedeći put kada ste ispred kamenog zida ... pitajte osobu što bi Sjedinjene Države trebale učiniti u svojoj vanjskoj politici da izgube njihovu podršku. Što bi za ovu osobu konačno trebalo biti PREVIŠE. Šanse su da su SAD to već učinile.
Imajte na umu da naša dragocjena domovina, iznad svega, nastoji dominirati svijetom. Zbog ekonomskih razloga, nacionalističkih, ideoloških, kršćanskih, i iz drugih razloga, svjetska hegemonija dugo je bila američka linija. I ne zaboravimo moćne dužnosnike izvršne vlasti čije plaće, promocije, agencijski proračuni i budući dobro plaćeni poslovi u privatnom sektoru ovise o trajnom ratu. Ovi lideri nisu posebno zabrinuti zbog posljedica njihovih ratova po svijet. Nisu nužno loši ljudi; ali su amoralni, kao što je sociopati.
Uzmite Bliski Istok i Južnu Aziju. Ljudi na tim područjima pretrpjeli su strahote zbog islamskog fundamentalizma. Ono što im je očajnički potrebno su sekularne vlade, koje poštuju različite religije. I takve su vlade zapravo pokrenute u nedavnoj prošlosti. Ali koja je bila sudbina tih vlada?
Pa, kasnih 70-tih godina prošlog stoljeća i kroz većinu 80-tih, Afganistan je imao sekularnu vladu koja je bila relativno progresivna, s punim pravima za žene, što je teško povjerovati, zar ne? No čak i izvješće Pentagona iz tog vremena svjedoči o aktualnosti ženskih prava u Afganistanu. A što se dogodilo toj vladi? Sjedinjene Države su je srušile, dopuštajući talibanima da dođu na vlast. Zato imajte to na umu sljedeći put kada čujete da jedan američki dužnosnik kaže da moramo ostati u Afganistanu radi žena.
Nakon Afganistana došao je Irak, još jedno sekularno društvo, pod Saddamom Husseinom. A Sjedinjene Države su srušile i tu vladu, a sada zemlja ima svoj udio bijesnih i krvavih džihadista i fundamentalista; a žene koje nisu ispravno pokrivene ponekad se suočavaju s ozbiljnim rizikom.
Sljedeća je došla Libija; opet, sekularna zemlja, pod Moammarom Gaddafijem, koji je, poput Saddama Husseina, imao tiransku stranu, ali bi na važne načine mogao biti dobronamjeran i napraviti čudesne stvari. Gaddafi je, na primjer, utemeljio Afričku uniju i dao libijskom narodu najviši životni standard u Africi. Dakle, naravno, Sjedinjene Države su srušile i tu vladu. U 2011. godini, uz pomoć NATO-a, bombardirali smo ljude Libije gotovo svaki dan više od šest mjeseci.
Može li netko reći da su u svim tim intervencijama, ili u bilo kojoj od njih, Sjedinjene Američke Države imale dobre namjere?
Kada napadnemo Iran, hoćemo li imati dobre namjere? Hoćemo li u srcu imati dobrobit iranskog naroda? Predlažem vam da zadržite takve misli na umu sljedeći put kada imate razgovor ili raspravu s Amerikancom koji maše zastavom.
U slučaju da niste primjetili
Još nisu predstavljeni dokazi o "ruskim uplitanjem u predsjedničke izbore SAD-a 2016." A mi i dalje čekamo čak i uvjerljivo objašnjenje kako je navodno napredna američka nacija od 138 milijuna birača mogla biti tako bitno pod utjecajem hrpe površnih, često grubih poruka na Facebooku i drugdje na internetu.
U svibnju je Dom obavještajnog odbora počeo objavljivati tekst mnogih od tih poruka kao dokaz ruskog uplitanja. Objave su se odnosile na obje strane mnogih pitanja, uključujući i nogometaše koji su klečali tijekom nacionalne himne kako bi privukli pozornost na pitanja rasizma, i poruke za i protiv Trumpa i Clinton. Većina nije ni spomenula Trumpa ili Clinton; i mnoge poruke su poslane prije nego što je Trump čak bio kandidat.
Dakle, što je od ovoga utjecalo na rezultate izbora? Odbor nije rekao. Međutim, kongresnik Adam Schiff (Kalifornija), glavni demokrata u odboru izjavio je: "Oni su nastojali iskoristiti vrlo stvarne frustracije i bijes Amerikanaca nad osjetljivim političkim pitanjima kako bi utjecali na američkio mišljenje, glasovanje i ponašanje. Jedini način na koji se možemo početi imunizirati protiv budućeg napada je da iz prve ruke vidimo vrste poruka, tema i slika s kojima su nas Rusi podijelili. "
Aha! Dakle, to je to, podijelili nas! Zamislite to - američki narod, kojeg svi znamo, koji živi u blaženoj harmoniji i bratstvu bez ikakve primjetne ljutnje ili mržnje jedni prema drugima, postaje podijeljen! Prokleti oni Rusi!
Mnogi Facebook postovi su postavljeni nakon predsjedničkih izbora. Ta sama činjenica bi trebalo omogućiti kongresmenima da pomisle da možda oglasi nemaju nikakve veze s američkim izborima, ali to nije ono što su oni htjeli misliti.
Ovo sve daje kredibilitet sugestiji da ono što zapravo leži iza događaja je takozvani "klik-mamac" u kojem su pojedini ljudi zaradili novac na temelju broja puta pristupanja određenoj web stranici. Navodni mozak koji stoji iza ovog plana je Rus Yevgeny Prigozhin iz agencije za istraživanje interneta u St. Petersburgu, na koji upućuje odbor Doma kao "sponzoriran od strane Kremlja", bez objašnjenja.2
Organizacija je imenovana u optužnici koju je izdao istražni odbor specijalnog tužitelja Roberta Muellera, no kako je Washington Post izvijestio: "Optužnica ne optužuje rusku vladu za bilo kakvu uključenost u ovaj plan, niti tvrdi da je uspjela utjecati na bilo koji glas."3
U novom hladnom ratu, kao i u starom, sile koje jesu u Americi rijetko propuste priliku da Rusija izgleda loše, pa čak i do stupnja farse. Dokazi više nisu potrebni. Dovoljna je optužba.
Još jedan šarmantan primjer američke izuzetnosti
Reportaža Washington Post o Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nije mogla dopustiti da sve radosti i dobre vibracije idu neosporene naravno. Tako su našli "vodoinstalatera nazvanog Aleksandar" koji je ispričao šalu: "Savjetnik dolazi Putinu i kaže, "imam dobre vijesti i loše vijesti. Dobra vijest je da ste izabrani za predsjednika. Lošta vijest je da nitko nije glasovao za vas."
Sada zamislimo da američki savjetnik dolazi predsjedniku Trumpu i kaže: "Imam dobre vijesti i loše vijesti. Dobra vijest je da ste izabrani za predsjednika. Loša vijest je da niste dobili najviše glasova."
Ovo se dogodilo pet puta u Sjedinjenim Državama, pet puta da je "pobjednik" dobio manje glasova naroda nego bilo koji od njegovih protivnika; ova uvreda za demokraciju i zdrav razum sada se dva puta dogodila u posljednjih pet predsjedničkih izbora.
I smatram da je najgora vijest da za godinu i pol nakon Trumpovog izbora nisam čuo niti čitao niti jednu riječ od bilo koga u američkom Kongresu ili državnom zakonodavstvu da je poduzeo prvi korak u procesu izmjene ustava SAD-a na konačnom uklanjanju glupog, potpuno zastarjelog sustava izbornog kolegija. Ako je to tako dobar sustav, zašto ga SAD ne koriste za lokalne i državne izbore? Zašto ne postoji nigdje drugdje u svijetu? Da li se treba smatrati dijelom naše voljene "američke izuzetnosti"?
Druga "N" riječ je još više zabranjena
Grad Seattle 12. lipnja glasovao je za ukidanje porasta poreza za velike poslodavce koji je pokrenut samo nekoliko tjedana ranije. Novi porez bi godišnje prikupio 48 milijuna dolara za borbu protiv beskućništva u Seattle i za pristupačno stambeno zbrinjavanje. Seattle područje ima treću najveću populaciju beskućnika u zemlji.
Plan je jednoglasno prošao Gradsko vijeće, ali se protiv njega žestoko usprotivio Amazon.com i veliki dio poslovne zajednice u gradu.
Mnogi američki gradovi iskreno se bore za rješavanje ovog problema, ali su suočeni sa sličnim nepremostivim preprekama. Vodeći uzroci beskućništva u SAD-u su visoke rente i niske plaće. Izvješće objavljeno 13. lipnja od strane Nacionalne koalicije za stambeno zbrinjavanje stanovništva niskih prihoda izjavilo je da u zemlji nema mjesta gdje bi netko tko radi puno radno vrijeme, s minimalnom plaćom mogao sebi priuštiti iznajmljivanje skromnog dvosobnog stana. Čak ni u Arkansasu, državi s najjeftinijim stanovima. Više od 11,2 milijuna obitelji potroši više od polovice njihove plaće na stanovanje.4
Trošak najma neumoljivo raste iz godine u godinu, bez obzira na prihode stanara. Bilo kakvo poboljšanje u sustavu mora početi sa snažnim obavezama da radikalno ograniči, ako ne i potpuno ukloni, profitni motiv stanodavaca. U suprotnom se neće promijeniti ništa od bilo kakvog značaja u društvu, a kapitalisti koji posjeduju društvo - i njihovi liberalni apologeti - mogu izricati jednu progresivnu zvučnu plitkoumnost za drugom dok ih njihov šofer vozi u banku.
Ali u kojoj mjeri stanodavci mogu biti primorani prihvatiti znatno smanjenje rente? Vrlo malo se može učiniti. To je priroda zvijeri. Kontrola iznajmljivanja u nekim američkim gradovima usporila je stalne poraste, ali ipak ostavlja milijune u stalnoj opasnosti od iseljenja ili ozbiljnog siromaštva. Jedino preostalo rješenje je "nacionalizirati" nekretnine.
Uklanjanje motivacije profita u različitim sektorima, ili svim sektorima, u američkom društvu bi imalo mnogo manje oporbe nego što bi se moglo očekivati. Svjesno ili nesvjesno već u velikoj mjeri se na to gleda s visine od strane brojnih pojedinaca i utjecajnih institucija. Na primjer, suci često postavljaju blaže kazne kriminalcima ako nisu zapravo profitirali novčano od svojih djela. I zabranjuju drugima da ostvare profit od svojih zločina prodavanjem knjiga ili filmskih prava ili intervjua. Nadalje, treba imati na umu da velika većina Amerikanaca, poput ljudi posvuda, ne rade za profit, već za plaću.
Građanstvo se možda čak i daleko udaljilo od sustava nego što nam sve to ukazuje, jer se čini da američko društvo ima više povjerenja i poštovanja prema "neprofitnim" organizacijama nego prema onima koje su u potrazi za profitom. Da li bi javnost bila toliko velikodušna s olakšicama za nepogode kada bi Crveni križ bio regularna profitna organizacija? Da li bi Interna služba za prihod dopustila da bude oslobođen od plaćanja poreza? Zašto Pošta daje jeftinije stope neprofitnim tvrtkama i niže cijene za knjige i časopise koji ne sadrže oglašavanje? Za test AIDS-a, da li se ljudi osjećaju sigurnije da odu u službu javnog zdravstva ili komercijalni laboratorij? Zašto "obrazovna" ili "javna" televizija nema redovne reklame? Što bi Amerikanci mislili o volonterima mirovnih snaga, osnovnim i srednjoškolskim učiteljima, svećenicima, medicinskim sestrama, i socijalnim radnicima koji bi tražili više od 100 tisuća dolara godišnje? Da li bi javnost voljela vidjeti crkve koje se međusobno takmiče, zajedno s kampanjama za oglašavanje koje prodaju novog i poboljšanog Boga? Zašto je American Airlines upravo izjavio: "Mi nemamo želju da budemo povezani s razdvajanjem obitelji, ili još gore, da imamo oristi od toga".
Bilješke
sott
Oni u SAD-u koji se generalno protive imigraciji, čine to tako da iznesu ili impliciraju da Sjedinjene Države nemaju nikakvu pravnu ili moralnu obvezu da preuzmu ove Latinose. Ovo nije istina. Sjedinjene Države zaista imaju obvezu jer mnogi od imigranata, osim što bježe od nasilja u vezi s drogom, bježe od ekonomske situacije u svojoj domovini koju je američka intervencionistička politika izravno napravila beznadnom.
Nije da ti ljudi više vole živjeti u Sjedinjenim Državama. Oni bi radije ostali sa svojim obiteljima i prijateljima, da mogu govore svoj materinski jezik u svakom trenutku, i izbjegavali teškoće koje im nameće američka policija i drugi desničari. No, kad god se na vlasti pojavi progresivna vlada u Latinskoj Americi ili prijeti da će to učini, vlada koja je iskreno posvećena borbi protiv siromaštva, Sjedinjene Države pomažu u suzbijanju pokreta i/ili podržavaju desničare i vojsku države u pokretanju državnog udara. To je bio slučaj u Gvatemali, El Salvadoru, Meksiku, Nikaragvi i Hondurasu.
Najnoviji primjer je državni udar u lipnju 2009. godine (kojeg je zagovarala tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton), koji je svrgnuo umjereno progresivnog Manuela Zelayu iz Hondurasa. Posebno ozbiljan porast proteklih godina u migraciji iz Hondurasa u SAD izravni je rezultat rušenja Zelaye, čiji je zločin bio stvari poput podizanja minimalne plaće, subvencije malim poljoprivrednicima i pokretanje besplatnog obrazovanja. To je priča koja se mnogo puta ponovila u Latinskoj Americi: Ugnjetavane mase konačno su stavile na vlast vođu koji je posvećen preokretanju statusa quoa, odlučan da pokuša okončati dva stoljeća ugnjetavanja ... a ubrzo nakon toga vojska ruši demokratski izabranu vladu, dok Sjedinjene Države - ako ne glavni organizator iza državnog udara - ne čine ništa da ga spriječe ili kazne režim državnog udara, kao što samo Sjedinjene Države mogu kazniti; u međuvremenu, dužnosnici Washingtona se pretvaraju da su jako uzrujani zbog ovog "napad na demokraciju", dok pružaju veliku podršku režimu državnog udara.1 Rezultatni povratka u siromaštvo popraćen je vladinim i desničarskim nasiljem protiv onih koji dovode u pitanje novi statusa quo, dajući daljnji poticaj za bijeg iz zemlje.
Govor koji je održao William Blum na Ljevičarskom Forumu u New Yorku, 2. lipnja 2018.
Mislim da se svi možemo složiti da se američka vanjska politika mora promijeniti i da bi se to postiglo mora se promijeniti um - da ne spominjem srce i dušu američke javnosti. Ali, što mislite da je glavna prepreka postizanju takve promjene u američkom umu?
Svaki od vas siguran sam upoznao je mnoge ljude koji podržavaju američku vanjsku politiku, s kojima ste se raspravljali i raspravljali. Ističete jedan užas za drugim, od Vijetnama do Iraka do Libije; od bombardiranja i invazija do mučenja. I ništa ne pomaže. Ništa ne pokreće te ljude.
Zašto je to tako? Zar ti ljudi nemaju društvenu savjest? Jesu li oni samo glupi? Mislim da je bolji odgovor da imaju određene predrasude. Svjesno ili nesvjesno, imaju određena osnovna uvjerenja o Sjedinjenim Državama i njezinoj vanjskoj politici, a ako se ne bavite tim osnovnim uvjerenjima, to je kao da razgovarate s kamenim zidom.
Mislim da je najosnovnije od ovih osnovnih uvjerenja duboko uvjerenje da bez obzira na to što SAD čine u inozemstvu, bez obzira koliko to loše može izgledati, bez obzira na to kakav užas može rezultirati, vlada SAD-a ima dobe namjere. Američki čelnici mogu pogriješiti, mogu napraviti omašku, mogu lagati, čak u mnogim slučajevima mogu prouzročiti više zla nego dobra, ali oni imaju dobre namjere. Njihove namjere uvijek su časne, pa i plemenite. Uvjerena je u to velika većina Amerikanaca.
Frances Fitzgerald, u svojoj poznatoj studiji o udžbenicima u američkim školama, sažela je poruku ovih knjiga: "Sjedinjene Države su neka vrsta vojske spasa ostatku svijeta: kroz povijest je učinila malo osim davanja prednosti siromašnim, neukim i bolesnim zemljama. SAD su uvijek djelovale na nezainteresiran način, uvijek iz najviših motiva, davale su, nikada nisu uzimale. "
I Amerikanci se zaista pitaju zašto ostatak svijeta ne može vidjeti koliko je dobrohotna i požrtvovana Amerika bila. Čak i mnogi ljudi koji sudjeluju u antiratnom pokretu teško se odriču nekih od ovih razmišljanja; oni marširaju da potiču Ameriku - Ameriku koju vole, štuju i kojoj vjeruju - oni marširaju kako bi ovu plemenitu Ameriku vratili na njen put dobrote.
Mnogi građani padaju na propagandu američke vlade koja opravdava svoje vojne akcije onoliko često i naivno kao što Charlie Brown pada na Lucyinu loptu.
Amerikanci su vrlo slični djeci šefova mafije koja ne znaju što njihov otac radi u životu i ne žele znati, ali se onda pitaju zašto je netko upravo ubacio zapaljivu bombu kroz prozor dnevne sobe.
Ovo temeljno uvjerenje u dobre namjere Amerike često je povezano s "američkom izuzetnosti". Hajde da pogledamo kako je bila izuzetna Amerika. Od kraja Drugog svjetskog rata, SAD su:
- Pokušale srušiti više od 50 stranih vlada, od kojih su većina demokratski izabrane.
- Bacale bombe na ljude iz više od 30 zemalja.
- Pokušale ubiti više od 50 stranih vođa.
- Pokušale potisnuti populistički ili nacionalistički pokret u 20 zemalja.
- Grubo se mješale u demokratske izbore u najmanje 30 zemalja.
- Vodile svijet u mučenje; ne samo mučenja koja su izravno izvršavali Amerikanci prema strancima, već obezbjeđujući opremu za mučenje, priručnike za mučenje, popis ljudi koje treba mučiti i lično vodstvo od strane američkih učitelja osobito u Latinskoj Americi.
Ovo je doista iznimno. Nijedna druga zemlja u cijeloj povijesti ne dolazi nigdje blizu takvog rekorda. Ali svakako je vrlo teško vjerovati da Amerika ima dobre namjere.
Dakle, sljedeći put kada ste ispred kamenog zida ... pitajte osobu što bi Sjedinjene Države trebale učiniti u svojoj vanjskoj politici da izgube njihovu podršku. Što bi za ovu osobu konačno trebalo biti PREVIŠE. Šanse su da su SAD to već učinile.
Imajte na umu da naša dragocjena domovina, iznad svega, nastoji dominirati svijetom. Zbog ekonomskih razloga, nacionalističkih, ideoloških, kršćanskih, i iz drugih razloga, svjetska hegemonija dugo je bila američka linija. I ne zaboravimo moćne dužnosnike izvršne vlasti čije plaće, promocije, agencijski proračuni i budući dobro plaćeni poslovi u privatnom sektoru ovise o trajnom ratu. Ovi lideri nisu posebno zabrinuti zbog posljedica njihovih ratova po svijet. Nisu nužno loši ljudi; ali su amoralni, kao što je sociopati.
Uzmite Bliski Istok i Južnu Aziju. Ljudi na tim područjima pretrpjeli su strahote zbog islamskog fundamentalizma. Ono što im je očajnički potrebno su sekularne vlade, koje poštuju različite religije. I takve su vlade zapravo pokrenute u nedavnoj prošlosti. Ali koja je bila sudbina tih vlada?
Pa, kasnih 70-tih godina prošlog stoljeća i kroz većinu 80-tih, Afganistan je imao sekularnu vladu koja je bila relativno progresivna, s punim pravima za žene, što je teško povjerovati, zar ne? No čak i izvješće Pentagona iz tog vremena svjedoči o aktualnosti ženskih prava u Afganistanu. A što se dogodilo toj vladi? Sjedinjene Države su je srušile, dopuštajući talibanima da dođu na vlast. Zato imajte to na umu sljedeći put kada čujete da jedan američki dužnosnik kaže da moramo ostati u Afganistanu radi žena.
Nakon Afganistana došao je Irak, još jedno sekularno društvo, pod Saddamom Husseinom. A Sjedinjene Države su srušile i tu vladu, a sada zemlja ima svoj udio bijesnih i krvavih džihadista i fundamentalista; a žene koje nisu ispravno pokrivene ponekad se suočavaju s ozbiljnim rizikom.
Sljedeća je došla Libija; opet, sekularna zemlja, pod Moammarom Gaddafijem, koji je, poput Saddama Husseina, imao tiransku stranu, ali bi na važne načine mogao biti dobronamjeran i napraviti čudesne stvari. Gaddafi je, na primjer, utemeljio Afričku uniju i dao libijskom narodu najviši životni standard u Africi. Dakle, naravno, Sjedinjene Države su srušile i tu vladu. U 2011. godini, uz pomoć NATO-a, bombardirali smo ljude Libije gotovo svaki dan više od šest mjeseci.
Može li netko reći da su u svim tim intervencijama, ili u bilo kojoj od njih, Sjedinjene Američke Države imale dobre namjere?
Kada napadnemo Iran, hoćemo li imati dobre namjere? Hoćemo li u srcu imati dobrobit iranskog naroda? Predlažem vam da zadržite takve misli na umu sljedeći put kada imate razgovor ili raspravu s Amerikancom koji maše zastavom.
U slučaju da niste primjetili
Još nisu predstavljeni dokazi o "ruskim uplitanjem u predsjedničke izbore SAD-a 2016." A mi i dalje čekamo čak i uvjerljivo objašnjenje kako je navodno napredna američka nacija od 138 milijuna birača mogla biti tako bitno pod utjecajem hrpe površnih, često grubih poruka na Facebooku i drugdje na internetu.
U svibnju je Dom obavještajnog odbora počeo objavljivati tekst mnogih od tih poruka kao dokaz ruskog uplitanja. Objave su se odnosile na obje strane mnogih pitanja, uključujući i nogometaše koji su klečali tijekom nacionalne himne kako bi privukli pozornost na pitanja rasizma, i poruke za i protiv Trumpa i Clinton. Većina nije ni spomenula Trumpa ili Clinton; i mnoge poruke su poslane prije nego što je Trump čak bio kandidat.
Dakle, što je od ovoga utjecalo na rezultate izbora? Odbor nije rekao. Međutim, kongresnik Adam Schiff (Kalifornija), glavni demokrata u odboru izjavio je: "Oni su nastojali iskoristiti vrlo stvarne frustracije i bijes Amerikanaca nad osjetljivim političkim pitanjima kako bi utjecali na američkio mišljenje, glasovanje i ponašanje. Jedini način na koji se možemo početi imunizirati protiv budućeg napada je da iz prve ruke vidimo vrste poruka, tema i slika s kojima su nas Rusi podijelili. "
Aha! Dakle, to je to, podijelili nas! Zamislite to - američki narod, kojeg svi znamo, koji živi u blaženoj harmoniji i bratstvu bez ikakve primjetne ljutnje ili mržnje jedni prema drugima, postaje podijeljen! Prokleti oni Rusi!
Mnogi Facebook postovi su postavljeni nakon predsjedničkih izbora. Ta sama činjenica bi trebalo omogućiti kongresmenima da pomisle da možda oglasi nemaju nikakve veze s američkim izborima, ali to nije ono što su oni htjeli misliti.
Ovo sve daje kredibilitet sugestiji da ono što zapravo leži iza događaja je takozvani "klik-mamac" u kojem su pojedini ljudi zaradili novac na temelju broja puta pristupanja određenoj web stranici. Navodni mozak koji stoji iza ovog plana je Rus Yevgeny Prigozhin iz agencije za istraživanje interneta u St. Petersburgu, na koji upućuje odbor Doma kao "sponzoriran od strane Kremlja", bez objašnjenja.2
Organizacija je imenovana u optužnici koju je izdao istražni odbor specijalnog tužitelja Roberta Muellera, no kako je Washington Post izvijestio: "Optužnica ne optužuje rusku vladu za bilo kakvu uključenost u ovaj plan, niti tvrdi da je uspjela utjecati na bilo koji glas."3
U novom hladnom ratu, kao i u starom, sile koje jesu u Americi rijetko propuste priliku da Rusija izgleda loše, pa čak i do stupnja farse. Dokazi više nisu potrebni. Dovoljna je optužba.
Još jedan šarmantan primjer američke izuzetnosti
Reportaža Washington Post o Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji nije mogla dopustiti da sve radosti i dobre vibracije idu neosporene naravno. Tako su našli "vodoinstalatera nazvanog Aleksandar" koji je ispričao šalu: "Savjetnik dolazi Putinu i kaže, "imam dobre vijesti i loše vijesti. Dobra vijest je da ste izabrani za predsjednika. Lošta vijest je da nitko nije glasovao za vas."
Sada zamislimo da američki savjetnik dolazi predsjedniku Trumpu i kaže: "Imam dobre vijesti i loše vijesti. Dobra vijest je da ste izabrani za predsjednika. Loša vijest je da niste dobili najviše glasova."
Ovo se dogodilo pet puta u Sjedinjenim Državama, pet puta da je "pobjednik" dobio manje glasova naroda nego bilo koji od njegovih protivnika; ova uvreda za demokraciju i zdrav razum sada se dva puta dogodila u posljednjih pet predsjedničkih izbora.
I smatram da je najgora vijest da za godinu i pol nakon Trumpovog izbora nisam čuo niti čitao niti jednu riječ od bilo koga u američkom Kongresu ili državnom zakonodavstvu da je poduzeo prvi korak u procesu izmjene ustava SAD-a na konačnom uklanjanju glupog, potpuno zastarjelog sustava izbornog kolegija. Ako je to tako dobar sustav, zašto ga SAD ne koriste za lokalne i državne izbore? Zašto ne postoji nigdje drugdje u svijetu? Da li se treba smatrati dijelom naše voljene "američke izuzetnosti"?
Druga "N" riječ je još više zabranjena
Grad Seattle 12. lipnja glasovao je za ukidanje porasta poreza za velike poslodavce koji je pokrenut samo nekoliko tjedana ranije. Novi porez bi godišnje prikupio 48 milijuna dolara za borbu protiv beskućništva u Seattle i za pristupačno stambeno zbrinjavanje. Seattle područje ima treću najveću populaciju beskućnika u zemlji.
Plan je jednoglasno prošao Gradsko vijeće, ali se protiv njega žestoko usprotivio Amazon.com i veliki dio poslovne zajednice u gradu.
Mnogi američki gradovi iskreno se bore za rješavanje ovog problema, ali su suočeni sa sličnim nepremostivim preprekama. Vodeći uzroci beskućništva u SAD-u su visoke rente i niske plaće. Izvješće objavljeno 13. lipnja od strane Nacionalne koalicije za stambeno zbrinjavanje stanovništva niskih prihoda izjavilo je da u zemlji nema mjesta gdje bi netko tko radi puno radno vrijeme, s minimalnom plaćom mogao sebi priuštiti iznajmljivanje skromnog dvosobnog stana. Čak ni u Arkansasu, državi s najjeftinijim stanovima. Više od 11,2 milijuna obitelji potroši više od polovice njihove plaće na stanovanje.4
Trošak najma neumoljivo raste iz godine u godinu, bez obzira na prihode stanara. Bilo kakvo poboljšanje u sustavu mora početi sa snažnim obavezama da radikalno ograniči, ako ne i potpuno ukloni, profitni motiv stanodavaca. U suprotnom se neće promijeniti ništa od bilo kakvog značaja u društvu, a kapitalisti koji posjeduju društvo - i njihovi liberalni apologeti - mogu izricati jednu progresivnu zvučnu plitkoumnost za drugom dok ih njihov šofer vozi u banku.
Ali u kojoj mjeri stanodavci mogu biti primorani prihvatiti znatno smanjenje rente? Vrlo malo se može učiniti. To je priroda zvijeri. Kontrola iznajmljivanja u nekim američkim gradovima usporila je stalne poraste, ali ipak ostavlja milijune u stalnoj opasnosti od iseljenja ili ozbiljnog siromaštva. Jedino preostalo rješenje je "nacionalizirati" nekretnine.
Uklanjanje motivacije profita u različitim sektorima, ili svim sektorima, u američkom društvu bi imalo mnogo manje oporbe nego što bi se moglo očekivati. Svjesno ili nesvjesno već u velikoj mjeri se na to gleda s visine od strane brojnih pojedinaca i utjecajnih institucija. Na primjer, suci često postavljaju blaže kazne kriminalcima ako nisu zapravo profitirali novčano od svojih djela. I zabranjuju drugima da ostvare profit od svojih zločina prodavanjem knjiga ili filmskih prava ili intervjua. Nadalje, treba imati na umu da velika većina Amerikanaca, poput ljudi posvuda, ne rade za profit, već za plaću.
Građanstvo se možda čak i daleko udaljilo od sustava nego što nam sve to ukazuje, jer se čini da američko društvo ima više povjerenja i poštovanja prema "neprofitnim" organizacijama nego prema onima koje su u potrazi za profitom. Da li bi javnost bila toliko velikodušna s olakšicama za nepogode kada bi Crveni križ bio regularna profitna organizacija? Da li bi Interna služba za prihod dopustila da bude oslobođen od plaćanja poreza? Zašto Pošta daje jeftinije stope neprofitnim tvrtkama i niže cijene za knjige i časopise koji ne sadrže oglašavanje? Za test AIDS-a, da li se ljudi osjećaju sigurnije da odu u službu javnog zdravstva ili komercijalni laboratorij? Zašto "obrazovna" ili "javna" televizija nema redovne reklame? Što bi Amerikanci mislili o volonterima mirovnih snaga, osnovnim i srednjoškolskim učiteljima, svećenicima, medicinskim sestrama, i socijalnim radnicima koji bi tražili više od 100 tisuća dolara godišnje? Da li bi javnost voljela vidjeti crkve koje se međusobno takmiče, zajedno s kampanjama za oglašavanje koje prodaju novog i poboljšanog Boga? Zašto je American Airlines upravo izjavio: "Mi nemamo želju da budemo povezani s razdvajanjem obitelji, ili još gore, da imamo oristi od toga".
Bilješke
- Pogledajte Mark Weisbrot, "Top Ten Ways You Can Tell Which Side The United States Government is On With Regard to the Military Coup in Honduras." Također pogledajte William Blum, Killing Hope, poglavlja o Gvatemali, Nikaragvi i El Salvadoru.
- Moon of Alabama, "Mueller Indictment - The 'Russian Influence' Is A Commercial Marketing Scheme", 17. veljače, 2018.
- Washington Post, 23. lipnja, 2018.
- Washington Post, 9. i 16. lipnja, 2018.
sott
