Dana 15. svibnja 2012. godine, nekoliko tjedana nakon što je sbperiskop postao vidljiv odnosno nakon što je zvanično zakročio u društvo milijuna sličnih internetskih portala, objavio sam sam kolumnu Zašto pisati danas i ovdje? Da se ne bi lajalo na lancu! kao referentnu točku, poput sidra u oluji, kao kotvu u metežu, u teškim društvenim uvjetima promišljenog izazivnja svekolikog osiromašenja, kulturnog, gospodarskog... Kako oluja ne prestaje, pače, postaje sve jača i razornija, odlučio sam ponovo ju objaviti kao poziv onima koji umiju misliti.
A neposredan je povod da kolumnu iz tame arhive ponovo iznesem na svjetlo aktualnosti, književna večer ''Krleža danas'', koja je 10. listopada, održana u Državnom arhivu. Književnoj večeri na kojoj je gostovao poznati krležolog Velimir Visković, nisam mogao prisutvovati, jer mi je pozivnica stigla doslovce nekoliko sati ranije. Iako su me „s radošću pozvali“, sa žalošću moram reči da se zbog navedenog nisam mogao odazvati. A što o Krleži danas misli neko tko je njime inficiran od gimnazijskih dana, dok je pisao maturalni rad na temu Glembajevska faza u Krležinom stvaranju, isto piše u kolumni
Stara izreka da papir trpi sve prometnula se u novu da portal trpi sve. Piše se puno i svašta. Pišu svi i svatko, tako da danas čuđenje u svijetu više ne izazivaju oni koji pišu, nego oni koji čitaju (knjige). Čitanje je napor, pisanje je relaksacija, ulaznica u društvo viđenih, živih. Priliku za pisanje ima svatko spojen na Mrežu. Pišem na internetu, dakle, postojim. Tvita se, fejsbuči, blogira, ide na forume. Pisanje je postalo kao disanje- potreba. Ali, uglavnom se piše kao se često diše- plitko. Piše se bez potpisivanja, anonimno, a najviše ispod tekstova drugih autora , u komentarima. Autori takvih pismenih radova su nedostupni, a radovi su im veličine dužeg SMS-a.
Istovremeno, množe se kolumnisti. Tko li je rekao onu istinitu da danas svatko ima mišljenje baš kao i šupak? Uskoro će ih na lokalnom portalu biti po jedan za svaki dan u godini. Redaju se intelektualci opće prakse, poneki obuzeti nemirom nerealiziranih političkih i rukovodećih ambicija. Njihove frustracije i egzibicionizam pokretači su formiranja objektivna dva stupca. Ali, uglavnom, iz njih progovara intelektualizam i formirani pogled na svijet. Kao urednika portala koji ima ambiciju biti sabirnicom dobrih tekstova, zanimaju me stavovi eksperta o poslu kojim se bave i od kojeg žive. Njima se obraćam s molbom da se, iz perspektive svojih poslovnih aktivnosti i afiniteta, u tekstovima odrede spram odluka političkih diletanata u Gradu i Županiji, spram demokratski izabranih prosječnika koji s neshvatljivom lakoćom drže živote stanovnika Broda na svom zgrčenom, musavom dlanu; sugeriram potencijalnim autorima da procijene svoje šanse poduzetnika, sportskih organizatora, roditelja… u ovoj državi i društvu u kojima je grabež uvjet bez kojeg se ne može opstati, da svojim spisateljskim angažmanom upravo tu tradiciju pobjedničke podjele plijena pokušaju promijeniti. Nakon početnog oduševljenja u stilu “pokazat ću ja svima što ja mislim o njima”, slijedi odustajanje, a jedno od obrazloženja glasi otprilike ovakao: Došao sam do zaključka da baš ne bi bilo pametno izlaziti s takvim objavama u javnost. Naime, obzirom da smo takva kakva jesmo j…na sredina, više bih sigurno imao štete nego koristi…”
Jedan od najpametnijih mladih Brođana, obrazovan, radin, iskren, uspješan, u svakodnevnom kontaktu s Europom – na moj poziv odgovara: …krećem od toga da nisam pisac. Imam svoja vidjenja svijeta, situacije, našeg društvenog okruženja, ali opet ne znam kako bih to preoblikovao u jednu smislenu cjelinu…
Nisam siguran koji je antički filozof izrekao misao o tome, ali znam da mi se duboko urezala u pamćenje, tako da ju često navodim, a glasi: čovjek koji zna misliti, a ne zna to izreći, na razini je čovjeka koji ne zna misliti.
Podsjetio me njegov odgovor koji, usput ću reći, nije konačan, jer još uvijek dogovaramo temu, na to kako je svojevremeno u Novi brodski list dospjela skupina mladih liberala sa željom da se (na)uče pisati za novine. Pod moje mentorstvo dospio je mladić čijeg sam oca poznavao, a koji danas u samom vrhu lokalnog političkog cirkusa. Prvo pitanje koje sam mu postavio glasilo je: „Što čitaš?“ Naime, pisanje se najbolje uči čitanjem velikih majstora riječi. Upija se njihov redoslijed izlaganja misli, fragmentiranje teksta, kompozicija, upotreba stilskog instrumentarija. I tek kada sam saznao što budući politician čita, kada sam ga, dakle, izvagao, mogao sam mu dati odgovarajuće zadaće.
U svom znamenitom eseju Zašto pišem George Orwell je napisao: Uz potrebu da se zaradi za kruh, postoje četiri glavna motiva zbog kojih netko piše (prozu).
P u k i e g o i z a m. Želja da se prikaže pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su vam se posprdno pdsmijavali u djetinjstvu itd., itd. Laže svatko tko kažeda to nije njegov motiv, i to vrlo jak.
E s t e t s k i e n t u z i j a z a m. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanu slijedu.
P o v i j e s n i p o r i v. Želja da se ljudi i događaji spaznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.
P o l i t i č k a s v r h a. Ovdje riječ „politika“ upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svije uputi određenim smjerom, da se utječe na idje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.
I osvrčući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.
A meni osobno najveći pisac, Miroslav Krleža, u svojoj je knjizi Moj obračun s njima napisao: Pisanje kao vještina sastoji se od jedne jedine vještine: vještine pisanja. Tko piše, taj piše rečenice. Rečenice su neprolaznije od bronce i kamena. Rečenice ostaju iza nas na hiljade godina, i kao što mi danas sudimo o starim književnim civilizacijama po rečenicama stariskih natpisa, tako se i o našoj književnoj civilaziciji može suditi po rečenicama naših natpisa. Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima posljedica nereda u čovjeku, a nered u čovjeku je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi posljedica je nereda u sredini i u stanju te (književne) sredine.
… Još davno u vrijeme „Plamena“ ja sam jedanput napisao da ne znam jesam li vuk, ali da književni dvopapkar nisam to mi je već onda bilo jasno. Po tome kako lavež oko mene intenzivno raste, izgleda da mi ova stvorenja njuše kurjaka. Doista! Petefijeva pjesma o kurjacima prvi je duboki poticaj da sam počeo pisati. I danas mislim da je bolje krvariti gladan i nastrijeljen kao Petefijev kurjak, nego lajati na lancu.
Eto, odgovora na pitanje zašto pisati. Pisati treba da se ne bi lajalo na lancu. Pisati treba kurjački!
