Zašto sam i protiv koncesije i protiv referenduma

Pitanje upravljanja autocestama i njihovo moguće davanje u koncesiju - što je postalo sinonim 'monetizacije' - opet su, kao što to uobičajeno biva u Hrvatskoj, doveli do podjele: ili si s nama, ili si protiv. U ovom slučaju, ili si s Vladom i dijelom istaknutijih pojedinaca (za monetizaciju) ili si sa sindikatima i, kako se čini, dobrim dijelom građana (protiv).

Vlada grčevito, iako neke izjave u posljednja dva dana daju naslutiti da i tamo dolazi do kolebanja, inzistira na koncesijama. S druge strane cestari i njihovi sindikati, uz pomoć nekoliko udruga i razbacivanjem nebuloznim brojkama, zubima i noktima pokušavaju spriječiti bilo kakve koncesije, pa su u tim pokušajima posegnuli i za referendumom.

I jedni i drugi su u krivu. Koncesije su jednako loše rješenje kao i referendum kojim bi se one zabranile. A obje strane su u krivu zato jer i dalje razmišljaju kao što su razmišljale i proteklih 20 godina. Kratkoročno i samo u vlastitu korist. Točnije, brinu ih samo vlastita radna mjesta.

Krenimo od Vlade. Aktualna administracija Zorana Milanovića pokušava davanjem autocestâ pod koncesiju riješiti dva problema. Prvi, značajniji, su enormni dugovi nastali izgradnjom tih autocestâ. Drugi problem je nepotizam i uhljebljivanje po tvrtkama koje održavaju autoceste. Kad bi uspješno provela koncesioniranje, Vlada bi dobila municije da se može hvaliti kako je riješila problem financiranja dijela hrvatskih dugova, a nada se da bi privatni vlasnici u dogledno vrijeme riješili i probleme s uhljebima, nesposobnjakovićima i neradnicima u tvrtkama koje upravljaju autocestama, a koji su dijelom i krivci za sadašnje stanje.

Vlada bi tako kratkoročno dobila podršku jer je riješila problem s financijama zbog čega bi se mogla nadati barem malo boljoj poziciji pred iduće parlamentarne izbore. Drugim riječima, brinu ih samo vlastite guz..., pardon, vlastita radna mjesta.

No, problem je to što dugoročno država gubi pravo na upravljanje autocestama. U 40 godina može se zamisliti stotine i tisuće raznih scenarija u kojima bi sadašnja, kratkoročno pozitivna, odluka mogla završiti kobno. Pogledajmo samo INA-u. Proračunski plus od pola milijarde dolara 2003. godine s plemenitim nakanama, danas je beskrajna trakavica između Mađara i nas bez izglednog rješenja, dok nam istodobno jedna od najvećih kompanija polako propada.

S druge strane monetizacije imamo cestarske sindikate koji se krvlju i znojem bore protiv koncesija. I njihova je briga vrlo kratkoročna. Sindikati strahuju da će koncesionari raditi sve što je moguće kako bi povećali vlastite profite, a to uključuje i smanjivanje broja zaposlenih. Možda čak i drastično. Dakle, nema tu brige za budućnost autocestâ ili za hrvatsko gospodarstvo i razvoj. Tu je samo kratkoročni vlastiti interes.

Jer da su cestari ikad bili zabrinuti za Hrvatsku i njezinu dobrobit, možda bi grandiozna pljačka koja je provedena pod okriljem gradnje autocestâ bila otkrivena u samim počecima. Možda se ne bi s napuhanim troškovnicima gradile razne kalmetine, tuneli, vijadukti i nepotrebni izlazi s autoceste. Jer ne možete me uvjeriti da nisu znali za pljačku koja se događa pred njihovim očima. Ne možete me uvjeriti da su svi ti troškovnici koji su se mijenjali kako je kome trebalo za novu vikendicu ili novu jahtu prolazili nezapaženo, odnosno da to nisu znali oni koji su svakodnevno gledali kako cijene za usluge i materijal neobjašnjivo skaču i multipliciraju se. Naravno, tada ih nije bilo briga za to što račun za sve te egzibicije plaćaju građani, a nije ih briga ni danas (nigdje još nismo vidjeli ni izjavu tko bi mogao platiti eventualno održavanje referenduma). I tako pod egidom nacionalnog poklika "ne damo naše ceste" leži jedna jedina briga. Za vlastite guz..., pardon, za vlastita radna mjesta.

Uspješnim referendumom, naime, trebalo bi onemogućiti koncesioniranje. Kratkoročno odličan potez jer autoceste i prihodi koje ostvaruju ostaju u "našim" rukama. Dugoročno opet loše, jer se ne rješava problem viška nesposobnih, uhljeba i zaposlenih u tvrtkama koje održavaju autoceste.

I zato mi, iako sam protiv koncesioniranja, ne pada na pamet potpisivati ikakve inicijative za referendumom. Dugogodišnje ponašanje cestara koji su mirne duše gledali nepotizam i krađe koje su se nastavljale i nakon što su autoceste već sagrađene - od naplatnih kućica pa sve više u hijerarhiji – ne daje mi nikakvu nadu da će se išta promijeniti, a posebno ako referendumom uspiju spriječiti monetizaciju u želji da ostane sve kako jest.

Isto tako, dugogodišnje ponašanje političke vrhuške u kojem se donose samo odluke što služe za dobivanje kratkoročne podrške na biračkim mjestima ne daje mi nikakvu nadu da bi monetizacija mogla biti provedena kako spada i da se za desetak godina nećemo natezati s koncesionarima oko toga tko mora krpati rupe po autocestama i po kojoj cijeni.

Sve u svemu, i jedno i drugo rješenje je loše. I kad bi Vlada i cestari napokon upotrijebili koju moždanu stanicu i počeli razmišljati na dulji rok, sigurno bi mogli pronaći nekakvu zajedničku treću mogućnost. No, dugogodišnje kondicioniranje ipak je dovelo do toga da se ne vidi dalje od vlastite stražnjice. A onda nije čudno da nam svima ostalima preostaje jedino da gutamo, da prostite, gov...