Proxy rat

Već više od dvije godine na teritoriju Ukrajine traje posrednički (proxy) rat između NATO-a (pod vodstvom SAD-a) i Rusije. Cijela slika situacije izvrnuta je do maksimuma i prilagođena službenom američkom narativu koji omogućuje (kao što je i zakonitost proxy ratova) da SAD preko Ukrajine vodi rat protiv Rusije pod paravanom ukrajinske vojske. To je omogućeno time što, kako je napisao Oliver Stone, zapadni mediji izostavljaju ključne činjenice kada im ne odgovaraju.

Za svaki narativ trebamo se zapitati: tko ga je stvorio, kada i zašto? Čemu služi, tj. što se postiže time što ga većina prihvaća? Kreiran lažni narativ o ruskoj ničim izazvanoj invaziji na Ukrajinu. Time je omogućeno da se NATO-ov ekspanzionistički rat prikaže kao pravedna borba u svrhu obrane Ukrajine. Ta predodžba ima mobilizacijsku svrhu. Rat se ne može voditi bez društvene potpore ili barem izostanka protivljenja većeg dijela javnosti ratu. Zato je financiranje ovog proxy rata zapakirano u podržavanje Ukrajine. Dok je veći dio javnosti uspješno uvjeren u to, u Bruxellesu se već kuju planovi za fizičko uništenje Rusije, tj. njezin raspad na 30-ak novih država.

Kao što je vidljivo iz dokumenata Pentagona koje je BBC objavio u ožujku 2023., čitavi kontigenti specijalnih snaga nekih Zapadnih država (uglavnom britanskih i američkih) prisutni su u Ukrajini. No, ni ta vijest nije toliko „odzvonila“ jer bi to narušilo predodžbu o tome da se rat vodi između Rusije i Ukrajine bez Zapadnog upliva. Pri tome treba napomenuti da se spomenute Zapadne zemlje nisu u nekom trenutku uključile u rat, već su 2014. dovele do njega kroz nasilni državni udar. O tome kako je i zašto počeo rat u Ukrajini snimljen je politički dokumentarac Igora Lopatonoka i Olivera Stonea Ukraine on Fire iz 2016. godine.

Vodio je SAD i mnoge druge ratove do sada, ali ovaj je specifičan po tome što civilizaciju dovodi na rub Trećeg svjetskog rata i time prijeti opstanku čovječanstva. Trenutno se na svijetu nažalost vodi preko 30 ratova, no većinu pažnje odvlači upravo onaj u Ukrajini. Dobrim dijelom to je zbog toga što se vodi u Europi, ali ne treba smetnuti s uma ni interese za koje se on vodi, a koji premašuju geopolitičke ciljeve u ostalim sukobima.

Cenzura i usamljeni objektivni pojedinci

Najlijeviji američki intelektualac Noam Chomsky uspio je sa stajališta dubinske kognitivne lingvistike u svega dvije minute dekonstruirati narativ o tzv. ruskoj ničim izazvanoj invaziji na Ukrajinu. Ipak, takvih glasova, koliko god da su utemeljeni, praktički ne možemo čuti u medijima. Vlada spirala šutnje, tj. jednoumlje jer samo jedan narativ ima pravo biti zastupljen u medijima i politici. Takvo što ima dva jasna cilja: nametnuti javnosti jednu predodžbu kao apsolutnu istinu, te unaprijed zastrašiti one koji žele osporiti dominantno mišljenje. Naime, netko tko bi želio pružiti alternativu režimskom narativu može osjećati kao da je on jedini koji tako smatra, a da je „cijeli svijet“ drugačijeg uvjerenja, te se time obeshrabriti. Živimo u klasičnoj situaciji kad određena ideologija ili narativ uspostavi hegemoniju. Ljudima potom takva stajališta počnu djelovati zdravorazumska, tj. kao nešto prirodno zadano, te ni ne pomišljaju da je drugačije moguće. Na takav način će javnost lakše prihvatiti određene politike koje im se serviraju kao „rješenja problema“.

Zato je pohvalno što postoje pojedinci koji se ne ustručavaju iskoristiti svoju mogućnost komunikacije s javnošću kako bi prenijeli realan uvid u situaciju, a koji nije režimsko apologetski. Na svjetskoj razini jedan od najpoznatijih primjera za to je kanadski psiholog Jordan Peterson, koji je i inače vodeći oponent dominantnoj struji akademske zajednice. On često istupa protiv predodžbe o Rusiji koja nam je nametnuta kao neosporna. Također, budući da se bavi i psihologijom ličnosti, vrijedni su njegovi zaključci o Putinovoj osobnosti koji potpuno osporavaju nametnutu nam medijsku sliku.

Treba se osvrnuti na razmišljanja umirovljenog američkog pukovnika Douglasa Macgregora. Radi se o jednom od najintelektualnijih osoba iz američke vojske. Bio je jedan od zapovjednika operacije Pustinjska oluja 1991. u Iraku, kao i NATO-ovog bombardiranja Jugoslavije 1999. godine. Bez obzira koliko je proveo život uronjen u američku vojnu strukturu, očito je uspio ostati realan u procjenjivanju situacije u svijetu. Zato i ne možemo često čuti njegove komentare u mainstream medijima. On vrlo otvoreno proziva američku vladu zbog toga do kakve je katastrofe dovela u Ukrajini. Opisao je strategiju pretvaranja Ukrajine u američku vojnu bazu. Danas, kada vidimo kako se američkim oružjem gađaju ciljevi u Rusiji, možemo shvatiti da se navedeni plan ostvario.

Posebno su zanimljiva njegova razmišljanja o eventualnom Trećem svjetskom ratu. Navodi kako svjetski rat nije počeo zahvaljujući tome što se Putin pokazao kao suzdržan i razuman državnik koji uspijeva adekvatno i ispravno odgovoriti na iracionalne akcije Zapada. Doista, dovoljno je zapitati se što bi netko drugi na mjestu ruskog predsjednika poduzeo kad se sa teritorija Ukrajine ispaljuju projektili na Moskvu. Dakle, težnja za eskalacijom sukoba itekako postoji, ali ju za sada sprječava što se ruska strana ne vodi emocijama, tj. ne uzvraća istom mjerom državama koje šalju oružje za pucanje na ruski teritorij.

Ako postoji netko kome je iz humane perspektive zbilja stalo do prestanka rata, to je svakako papa Franjo. No, Ukrajina je odbila prijedlog da Vatikan bude posrednik u pregovorima o miru uz pseudoargument da je aktalni papa proruski orijentiran. Svatko tko se zalaže za pravedan mir, sigurnost i stabilnost u svijetu, označen je kao podržavatelj Rusije. Još ako uz to iznosi činjenice o tome tko je, kada i zašto pokrenuo rat u Ukrajini, nema mu spasa.

Veliko jednoumlje vlada i u politici. Zato ne treba čuditi teza Chomskog o tome kako je Trump jedini ispravni poliričar na cijelom Zapadu po pitanju Rusije i Ukrajine. Zaista, Trump često govori o američkoj krivnji za rat. Nadalje, iznosi stajalište po kojemu je najvažniji cilj upravo mir, što je očito u protuslovlju s politikom koja se provodi. Ipak, iako njegova razmišljanja predstavljaju iznimku, on nije doslovno jedini takav. Tulsi Gabbard, bivša zastupnica u Zastupničkom domu američkog Kongresa, te kandidatkinja unutar Demokratske stranke za predsjedničku nominaciju 2020. godine, također jasno istupa protiv aktualne američke vanjske politike u Ukrajini. Treba napomenuti kako se radi o odlikovanoj bivšoj potpukovnici američke vojske. Posebno je etičan njezin potez iz  listopada 2022., kad je zbog istinskog protivljenja ratu istupila iz vladajuće stranke.

Širenje NATO-a na istok

Svatko imalo realan će priznati da je ekspanzija NATO-a na istok dovela do rata u Ukrajini. Bivši američki državni tajnik (ministar vanjskih poslova) James Baker obećao je Gorbačovu 1990. godine da se nakon ujedinjenja Njemačke NATO neće širiti ni centimetra na istok. O tome je povjesničarka M. E. Sarotte 2021. objavila knjigu Not One Inch. Nadalje, George Kennan (otac američke hladnoratovske politike) objavio je 1997. članak A Fateful Error u  The New York Timesu u kojem je ideju o širenju NATO-a na istok nazvao kobnom pogreškom. Bivši američki veleposlanik u Njemačkoj Richard Burt priznao je u siječnju 2022. da je širenje NATO-a na istok bila pogreška.

No, kako je rekao Boris Rašeta, malo je bilo američkim jastrebovima što su pokorili dvije trećine svijeta pa su još krenuli i preko Ukrajine udariti na Rusiju. Chomsky je zato još 2014. zagovarao vojnu neutralnost Ukrajine kao garanciju mira.

Svjetski ugledni ekonomist Jeffrey Sachs iznio je zanimljiva razmišljanja u intervjuu kojeg je vodio Tucker Carlson. Širenje NATO-a na istok nazvao je najvećom greškom, te kazao kako rat u Ukrajini dirigira CIA. Također, rekao je da u američkoj vladi sjedi puno luđaka koji su spremni riskirati nuklearni rat s Rusijom.

Treba naglasiti kako je Ukrajina 1990. donijela Deklaraciju o neovisnosti u kojoj izričito piše kako joj je cilj ostati trajno neutralna. Nadalje, po prvom Ustavu neovisne Ukrajine iz 1996. naglašen je neutralni status države te je člankom 17. zabranjeno osnivanje stranih vojnih baza. Ukrajina je sve do 2019. bila po Ustavu neutralna. Dakle, kad je NATO Ukrajini 2008. uputio poziv za članstvo, za takvo što je postojala ustavna prepreka. Stoga je očito trebalo izmijeniti unutarnju političku situaciju u zemlji kako bi se promijenio Ustav/

Zašto je propao dogovoreni mir?

Zanimljiv događaj odvio se u proljeće 2022. godine. Ruski i ukrajinski pregovarači u Istanbulu dogovorili su mirovni sporazum te parafirali osamnaest točaka. Šef ukrajinskog pregovaračkog tima bio je David Arahamija, koji vodi parlamentarnu frakciju vladajuće stranke (Sluga naroda). Prema njegovom priznanju, ukrajinska vlada bila je voljna provesti dogovor pregovarača, te su čak počele pripreme za sastanak Putina i Zelenskog u Turskoj. Pregovori su se odvijali u okolnostima kada je ruska vojska opkolila Kijev, ali opkoljenje glavnog grada nije jedini razlog zašto je Ukrajina imala razloga pristati na dogovorene uvjete mira. Naime, on je bio itekako prihvatljiv za ukrajinsku stranu. Pet najvažnijih zaključaka treba izdvojiti. Ukrajina bi postala vojno neutralna, uklonile bi se prepreke za korištenje ukrajinskog jezika u Ukrajini, Donbas bi ostao u Ukrajini kao autonomna regija, Vijeće sigurnosti i Njemačka trebaju nadzirati provedbu tog sporazuma, te priznanje ishoda referenduma na Krimu iz 2014. godine.

Dakle, Ukrajina ne bi ušla u NATO, kojeg ionako nije članica, te bi po pitanju Krima samo trebala priznati višegodišnje postojeće stanje na terenu. Na veću autonomiju istočnih pokrajina Ukrajina se ionako obvezala sporazumima Minsk 1 (iz 2014.) i Minsk 2 (iz 2015.). Ruska vojska povukla bi se sa cijelog teritorija Ukrajine, što znači da bi ukrajinska vojska čak i vratila nadzor nad onim područjima koje već osam godina nije kontrolirala. Objektivno govoreći, sporazum je bio izrazito povoljan za Ukrajinu, a glavni ruski zahtjev o vojnoj neutralizaciji ne samo da je opravdan već je nešto što zagovaraju svi razumni pojedinci i na Zapadu. Neozbiljno je smatrati ga isključivo ruskim. Povrh toga, kako je već rečeno, Ukrajina je po Ustavu do 2019. i bila vojno neutalna država. Dakle, potpuno je jasno zašto je ukrajinska strana bila voljna pristati na takav sporazum. Stoga se ruska vojska odmah i povukla iz okolice Kijeva te sa cijelog sjevera Ukrajine. Vjerodostojnost cijele priče potvrdio je i bivši njemački kancelar Gerhard Schröder (koji je sudjelovao na pregovorima).

No, u Kijev je 9. travnja banuo bivši britanski premijer Boris Johnson i intervenirao u svrhu sprječavanja takvog mira. Prema navodima Arahamije, Johnson je rekao ukrajinskoj vladi da ništa ne potpisuje s Rusima, tj. da odustane od dogovorenog mirovnog sporazuma. Pregovori nakon toga više nisu nastavljeni. Na tom primjeru najbolje uviđamo tko zapravo određuje poteze u ime Ukrajine. Naftali Bennett (koji je tada bio izraelski premijer i osobno posredovao između zaraćenih država) kazao je kako su ruska i ukrajinska strana bile voljne sklopiti mir, ali Zapad na čelu sa SAD-om Ukrajini to nije dopustio. Očito oni koji su pokrenuli rat ne žele dopustiti da završti.

Diktatura, korporativizam i još ponešto

Možemo promatrati i promjene u određenim postupcima Zapada u odnosu na neke aspekte u Ukrajini. Američki Kongres izglasao je 2018. embargo na isporuku oružja Azov bojni zbog njihovog neonacizma. Nasuprot tome, u rujnu 2022. delegacija Azova počasno je primljena u Kongres, te su čak salutirali svoju verziju Sieg Heila. Još spektakularnija scena zbila se u rujnu 2023. u kanadskom parlamentu. Premijer Justin Trudeau, svi parlamentarni zastupnici, kao i Zelenski, ustali su na stand up ovacije Jaroslavu Hunki, koji je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik 14. grenadirske divizije Waffen SS-a.

Javnost na Zapadu lišena je informacija o tome kakva se diktatura odvija u Ukrajini. Naravno da je rat došao kao pogodan katalizator za takvo što. Ukrajinska vlada je, opravdavajući to ratnom situacijom, zabranila djelovanje desetak opozicijskih stranaka. No, ni to nije bilo dovoljno pa je suspendirano održavanje parlamentarnih izbora u rujnu 2023. godine. Vrhunac se dogodio na proljeće 2024. kad je Zelenskom je istekao predsjednički mandat, ali novi izbori nisu održani već on ostaje predsjednik do daljnjega. Dakle, njemu je rat itekako koristan jer mu produljuje ostanak na vlasti bez da za to uopće treba pobijediti na izborima. Sve to je samo vrh ledene sante odnosa prema opoziciji, slobodi medija itd. Upravo takav režim dobiva najveću podršku od država koje se hvale da im je demokracija najveća vrednota.

To nije jedino o čemu se na Zapadu ne govori. Slabo je poznato izvješće Amnesty Internationala iz kolovoza 2022. godine. U njemu se navodi kako ukrajinska borbena taktika krši međunarodno humanitarno pravo i ugrožava civile. Pri tome treba razjasniti da se misli na ukrajinske civile, tj. na one pod nadzorom ukrajinske vojske. Ona koristi civilne objekte poput škola i bolnica za svoje voje baze, uspostavlja operativne sustave naoružanja u naseljenim područja iz kojih potom pokreće napade, itd. Time pretvara civilne objekte u vojne mete.

Nema sumnje da je Ukrajina postala Disneyland za američku vojnu industriju. Vojni proračun SAD-a 2023. godine podignut je na rekordnih 820 milijardi dolara, a 2024. na još većih 825 milijardi dolara. Međutim, u cijeloj priči oko rata, često „ispod radara“ prolazi da je Ukrajina još uz to praktički prodana američkim korporacijama poput BlackRocka, koji ju koriste slično kao što su nekad imperijalne sile eksploatirale svoje kolonije.

Za bolje razumjeti ne samo državne, već i privatne interese pokretača rata u Ukrajini, potrebno je slijediti trag novca. Primjer za to je upletenost Bidenove obitelji u strukture ukrajinskih korporacija.

Orwellova 1984.

Naposlijetku, vijesti kojima smo svakodnevno izloženi zvuče kao da ih je kreiralo Ministarstvo istine iz Orwellove 1984. Službeni narativ o ratu nametnut je retorikom, a ne argumentima. Ono što je do nedavno bilo razumno i očigledno, danas se percipira kao ekskluzivno rusko stajalište. Dobar primjer za to je George Kennan. Objektivni intelektualci teško mogu probiti nametnutu cenzuru bez obzira što se često radi o ljudima koji itekako žele dobro SAD-u te se upravo zbog toga trude javnosti prikazati realnu situaciju. Pojedinci koji koriste svoj ugled kako bi javno istupili i zauzeli se za istinu trebaju nam biti uzor i primjer etičkog intelektualizma.

Svako razotkrivanje istine o ovom ratu predstavlja opasnost za one koji su ga pokrenuli i koji ga održavaju jer time više javnost ne bi pružala podršku celofanu u kojeg su ga zapakirali. Sagledavajući puninu nerealiziranog dogovora o miru postaje nam jasno zašto je u dominantnom diskursu protivljenje ratu postalo ekvivalent podržavanju Rusije. Medijska propaganda vrlo je uspješna. Samoproglašeni podržavatelji Ukrajine uglavnom nisu svjesni da pružaju podršku američkom proxy ratu. Međutim, to ne znači da ih treba gledati kao puke žrtve indoktrinacije jer ovaj rat se ne bi mogao voditi (i toliko oružja slati za njegovo održavanje) kad bi većina javnosti ustala protiv takve politike.

Preporuka za čitanje:

logično